Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

ŠTA DA SE RADI SA AHTISARIJEM?

Branko Radun

ŠTA DA SE RADI SA AHTISARIJEM?

Posle izjava Martija Ahtisarija da su Srbi «krivi kao narod», umesto očekivanih diplomatskih «ublažavanja» zbog opravdanih protesta srpskih političara, došle su i izjave da «Srbija zvecka oružjem» i da «preti sabljom». Kada se to uporedi sa iskrenim pacifističkim izjavama našeg ministra odbrane (vidi: Domanović, Stradija) onda je utisak cinizma potpun. Dakle Ahtisari je ne samo izazvao politički vrh Srbije, i opteretio ceo narod istorijskom krivicom, već je šamar ponovio i pojačao zaista neosnovanim optužbama da Srbija preti nekakvim sukobom. Ovakvi potezi iskusnog međunarodnog lisca nisu sigurno plod slučaja i nervoze, već pre testiranja odlučnosti našeg političkog vrha.

Time je država Srbija stavljena pred zaista težak izbor da bira između toga da uz malo buke i gneva pređe preko ovih zaista rasističkih optužbi i bezobraznih podmetanja ili da se okuraži i da ide do kraja u sukobu sa Ahtisarijem tražeći njegovu ostavku. Prva opcija znači ne samo pristati na nacionalno poniženje već i, na neki način, pre kraja pregovora o statusu Kosova prihvatiti neprihvatljivo rešenje – (bez)uslovnu nezavisnost južne pokrajine. Druga opcija podrazumeva stvaranje političkog konsenzusa oko pitanja da je za Srbiju neprihvatljivo da pregovore vodi čovek koji je toliko otvoreno i arogantno pristrasan. Problem je u tome što je i jedna i druga varijanta teško ostvariva. Zašto?

Prva varijanta znači priznanje poraza pre kraja pregovora, i to jasno i «transparentno» priznanje, što je neprihvatljivo kako za one koji zaista ne žele da prihvate nezavisnost Kosova tako i onima koji u javnosti koriste retoriku «nepristajanja», a u ličnim kontaktima sa zapadnim političarima i diplomatama pokazuju da su se pomirili sa tim. Za voljno ili nevoljno prihvatanje Ahtisarijevih napada na Srbiju mogu biti samo politički neodgovorne osobe, oni mediji koji zlurado staju na njegovu stranu i neke od već kompromitovanih i «istrošenih» zvezda NVO scene. Tako je «slučaj Ahtisari» pokazao jasnije no drugi, ko je ko u Srbiji. On je uspeo da odvoji one koji još imaju mrvicu osećaja za pravdu i nacionalni interes, od onih koji iz ideološke tvrdokornosti «denacifikatora» ili drugih interesa (političkih i finansijskih) i dalje istrajavaju na isključivoj «srpskoj krivici» za sve i svašta (od Prvog svetskog rata preko razbijanja Jugoslavije do ratova iz devedesetih).

ČVOROVIĆEVSKI SINDROM

Kada je ova vlada konačno pokazala malo više odlučnosti oko ovih neprihvatljivih, i što je još važnije prejudicirajućih, Ahtisarijevih izjava, odmah su se javili oni koji su iznalazili razne argumente u korist Finca. Od onih koji kao pragmatični govore da je svaki otpor uzaludan i da Martiju naša vlada ne može ništa, preko onih koji tvrde da naši od ovog slučaja «prave alibi za neuspešnu politiku» pa do onih poput Nataše Kandić koji tvrde da je Marti Ahtisari govorio istinu i samo istinu. Ma koliko su pojedini argumenti realni ili ne, ono što upada u oči je sramotno podržavanje opasnih i rasističkih izjava «predstavnika međunarodne zajednice» od dela domaćih medija i NVO sektora. Bez obzira na motivaciju da se u sukobu vlade i Ahtisarija, stane na stranu ovog drugog, to je jedna izuzetno negativna pojava.

Reč je o čitavom psihopolitičkom sindromu koji obuhvata sve: od raširenog defetizma preko servilnosti prema moćnicima ovoga sveta, koju je još Cvijić opisao kao «rajinski mentalitet», pa do težih slučajeva korupcije svesti i savesti . Značajan deo naše političke i intelektualne elite je podlegao pesimizmu, defetizmu pa i fatalizmu («mi ništa ne možemo učiniti») naročito kada je u pitanju spoljnopolitički položaj zemlje. Neki idu dotle da se poistovećuju sa stavovima onih moćnika koji ne žele dobro našem narodu, što predstavlja oblik «stokholmskog sindroma» ili autoritarne svesti koju plastično srpski opisuje čvorovićevska misao: «Đura će ti oprostiti što te je tukao». Ako budeš «kooperativan». Kada se to politički izrazi dobijate ponižavajuću servilnost naše političke elite. Posledica toga je da smo «međunarodnu zajednicu» navikli da se kao država olako odričemo svojih interesa, pa će teško prihvatiti kao stvarnost odlučniju politiku Beograda. Osim ovoga, i takvo žalosno servilno ponašanje dobrog dela petooktobarske političke elite je dovelo ogorčenja javnosti i do uspona radikala.

DA LI SRBIJI TREBA SPOLJNA POLITIKA

Kada se sve to ima u vidu, a na to dodamo i nepostojanje čvrstog političkog koncenzusa oko «slučaja Ahtisari», onda je teško biti optimista. Stoga se može i razumeti, ali ne i opravdati, vladina pozicija u kojoj zaoštrenu retoriku ne prati ništa više od zahteva da se «dođe do potpunog razjašnjavanja Ahtisarijevog stava». Šta znači najava pokretanja diplomatske inicijative kada ne postoji odlučnost ključnih političkih igrača da se ide do kraja u ovoj priči, kada nisu ni definisani jasni ciljevi ili nisu u javnosti iskazani.

U situaciji u kojoj se našla Srbija, bilo bi neophodno postići konsenzus političkih aktera i podršku medija, što očigledno nije slučaj. Zatim, posedovati aktivnu i sposobnu diplomatsku službu, što isto tako nije slučaj. Naša diplomatija se poslednjih godina pokazala kao izuzetno pasivna i servilna. Kada se uzme u obzir položaj zemlje i važnost spoljne politike onda se nepostojanje strategije i loši kadrovi izražavaju kroz porazno loše efekte diplomatije. Naša diplomatija ni u kom pogledu nije spremna za odlučne odgovore na ovakve izazove, poput Ahtisarijevog. Domaća diplomatija pod vođstvom Svilanovića i Draškovića (o prethodnoj ne treba mnogo ni pričati) nije donela ni jedan značajan politički poen zemlji, a pri tom se olako odricala naših pregovaračkih aduta (povlačenje tužbe protiv BiH ili sporazum sa NATO-om).

Osim klasične diplomatske inicijative, jer naša diplomatija još deluje na nivou devetnaestog veka, potrebna je široka lepeza delovanja da bi se stvari pomerile sa mrtve tačke. Pre svega se podrazumeva odlučno delovanje svih državnih organa i političkih aktera. Obrad Kesić kaže da možemo da se ugledamo na Hrvatsku koja je «svojevremeno negodovala zbog produženja roka misije snaga UN u Slavoniji, zapretila da će isterati vojnike UN ukoliko se takav plan nametne. Pokazavši odlučnost dobili su novi plan koji im je išao u prilog». Istini za volju oni su za svoju demonstraciju odlučnosti dobili i podršku ključnih centara globalne moći. No i pored toga moramo se složiti sa gospodinom Kesićem da naša država nije pokazala potrebnu ozbiljnost i odlučnost. Sa druge strane, kada bi se i takva odlučnost pokazala – pitanje je kako bi reagovali ovi «proahtisarijevski» mediji i ko bi mu sve držao stranu od naših političara.

Pored klasičnih diplomatskih aktivnosti, koje očigledno nisu dovoljne da se stvori «kritična masa» dovoljna za određene promene statusa Srbije u svetu, imperativ je tražiti nove puteve. Srbija sama ne može izdejstvovati smenu Ahtisarija ali bi mogli da nađu podršku u Briselu i Moskvi. Naša spoljna politika je poslednjih godina zapostavila Rusiju i to nam se sada vraća. Pored toga novi putevi podrazumevaju formiranje trajnog i ozbiljnog lobija pre svega u SAD, ali i u Briselu i Moskvi. U lobistički pritisak bi se oonda uključilo i npr. mišljenje da Srbiju SAD treba da tretira kao saveznika koje su u Vašington Tajmsu izrazila dvojica američkih kongresmena Den Barton i Džo Vilson, suprotstavljajući se dominatnoj proalbanskoj atmosferi u Vašingtonu. Sada takve signale nema ko da iskoristi. Srbi nisu uspeli da stvore lobističku infrastrukturu u SAD i to se sada pokazuje kao velika slabost, a i za to je odgovorna naša diplomatija. No ne treba precenjivati značaj lobija i PR agencija, kako se ovde često čuje od onih koji «lobiraju za lobi» zarad svojih interesa i promocije, jer se američka imperijalna politika ne može menjati sa malim etničkim lobijem ili sa par miliona dolara uloženih u PR aktivnosti. Na prvom mestu je potrebno dobiti zeleno svetlo u Vašingtonu, a tome prethode konkretni dogovori sa vodećim ljudima američke administracije.

Naravno tu je potrebno ići sa konkretnim adutima, a ne samo sa dobrim željama i «kooperativnim» stavovima kao što je to do sada bio slučaj. U tu grupu «protokolarnih aktivnosti» spada i sadašnja poseta predsednika Tadića. Ona ne može ništa promeniti jer predsednik Tadić nema sa čim da «trguje» u Vašingtonu, nema argumente, a ni realnu vlast u Srbiji da može da bude shvaćen kao ozbiljan sagovornik. Izjave zabrinutosti poput one da «nezavisno Kosovo loše utiče na stabilnost regiona» ni iz daleka nisu dovoljne da promene stavove američkih političara. Kod nas se do sada nije ozbiljno razmišljalo o tome sa «kojim kartama mala zemlja poput Srbije raspolaže da bi branila svoje interese» (Gordon Bardoš, Male zemlje i supersila) pred jedinom supersilom. Stoga se u poseti gospodina Tadića ne može desiti ništa više od razmene stavova, bez efekta na spoljnu politiku SAD. Bez aduta poruka može biti samo: smirite se i «normalizujte odnose sa Ahtisarijem». Kada se to radi kako se radi kod nas postavlja se pitanje da li je Srbiji uopšte potrebna spoljna politika? Jer čemu nepotrebni troškovi kada možemo direktno preko američke ambasade da dobijamo mišljenje Stejt Departmenta.

No i pored toga što ne verujemo da bi Tadić i Drašković išli do kraja u ovoj stvari, a i što bi se pojačao «otpor» medija «nerazumnoj politici vlade», verujemo da se ovaj Ahtisarijev ispad može iskoristiti za pritisak na njega i na strukture koje stoje iza njega (ne samo UN) da se on zameni nekim drugim moderatorom (koji nisu samo moderatori) ali i da se pokuša izdejstvovati prolongiranje pregovora, jer odnosi snaga trenutno nisu nama naklonjeni . Odavno je on pokazivao da je proalbanski nastrojen ali naša strana do sada nije reagovala. Sada je možda i prekasno, ali mi i nemamo mnogo šta da izgubimo. Marti Ahtisari je rekao što je rekao, ostaje zadnja reč na našoj vladi.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова