Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

REFORMSKI «(ANTI)FAŠIZAM»

Branko Radun

REFORMSKI «(ANTI)FAŠIZAM»

Obeležavanje 9. maja kao dana pobede nad fašizmom, koji je postao i Dan Evrope, je lepa prilika da se postavipitanje postojanja fašizma i fašističkih ideja u Srbiji, te da se političkim protivnicima prilepi zloglasna etiketa. Tako se jedan jubilej pretvorio u „političke žmurke“, tj. igru u kojoj pobeđuje (ili se bar tako čini) onaj koji prvi svoje protivnike časti fašističkim atributom. I ovaj put najčešće su na tapeti dežurnih antifašista bili nacionalisti i konzervativci. Konkretno, u našem slučaju su za fašiste od strane "evropejaca" proglašavani Radikali i DSS. Time se oklevetanim "antievropejcima " ovim sramnim žigom nehotice priznavalo da su deo Evrope, jer je, ne zaboravimo, i fašizam, iako negativan, istorijski deo "evropske tradicije". No, u celini gledano, nema skoro nikog na političkoj sceni ko nije, makar sporadično, od svog političkog protivnika proglašen za fašistu.

Ovo nije specifičnost samo post-petooktobarske epohe. Setimo se da je ne tako davno, posle miloševi ć evog satanizovanja političkih protivnika, npr. Šainović Otpor nazivao "fašističkom falangom". I danas, u novom političkom miljeu, nastavlja se miloševićevskim stilom, (dis)kvalifikacija "one druge Srbije". U vreme predizborne kampanje za lokalne izbore demokrate su nazivale svoje rivale "rak ranom Srbije" i "protivnicima života kao takvog". Za Gorana Vesića su Radikali "fašistička, retrogradna, destruktivna stranka" koja treba da nestane. (28.4.'02. Radio-most www.danas.org ). A njegov kamarad Beba papagajski ponavlja "Koštunica je fašista", a DSS " je mračna, fašistička i destruktivna" (Kurir preneo iz BH Dani). Postalo je pomodno da intelektualci čedističke provinijencije politiku Tome Nikolića i Koštunice ritualno anatemišu kao fašističku. Nisu retki ni oni koji poput Nenada Čanka (za kojim se vuče rep korupcije i veza sa mafijom) otvoreno kažu da "Koštunica podstiče fašizaciju Srbije" (Intervju za NT na sajtu LSV) jer je "klero-fašista". Prema Ligašima, Radikale naravno treba zabraniti jer je to "jedino rešenje za fašizam koji buja" (18.11.'03.) Čanak je na Okruglom stolu "Bauk fašizma kruži Srbijom?" kaže da "fašizam u Srbiji nije pobeđen" (7.5.2005. Beta). Prvoborac demokratije Desimir Tošić ide dalje pa tvrdi da je dominantna svest u Srbiji "kolektivistička i antievropska, 'feljtonistička' i osvetoljubiva, ksenofobična i anticivilizacijska" (Ekonomist, 26.4.'04.).

Ovi primeri ilustruju kako su stereotipi i predrasude kombinovane da bi se dobilo još jedno veoma zastupljeno "objašnjenje" propasti srpskih reformi, i istovremeno politički prostor za dodatno mešetarenje. Prema ovoj naivno-manihejskoj i rasističkoj priči, glavna prepreka "tranzicije" i "integracija" su snage "starog režima" udružene u tajnu koaliciju sa "legalistima". Na dubljem antropološkom planu sva krivica se svaljuje na prljavi, primitivni, mitomanski i kolektivistički srpski narod koji ne ume da prepozna prave vrednosti i njihove lučonoše. Od toga unutrašnjeg gnušanja pa do stava da se Srbi kolektivno proglase za fašiste je samo jedan mali korak (Slobodan Naumović, NSPM, '99 ; 1-2. str.57-77.)

(ANTI)FAŠIZAM U PRAKSI

U Srbiji danas, osim delovanja malobrojnih i više nego minornih ekstremističkih grupa (naci-skinsa), može se reći da nijedna partija nema fašističke ideje i programe. Ali u analizi političkog delovanja mnogih političkih subjekata se nalazi mnogo toga što bi se moglo nazvati ekstremizmom ili delovanjem sa elementima fašističke doktrine (čak i ako akteri nisu toga svesni). Ovde nije reč toliko o "formalnom fašizmu" (koji je još davno otišao u istoriju) već o oblicima ponašanja i obrascima mišljenja koji su se ukorenili u našoj političkoj i intelektualnoj eliti, a koji bi se mogli suštinski, prema svom negativnom odnosu prema Drugom, dovesti u vezu sa fenomenom fašizma. Reč je pre svega o diskvalifikovanju političkih protivnika čega ima na obe strane političke barikade. Lakmus za detektovanje ovakvog ponašanja je upravo etiketiranje drugog za fašizam kao sredstvo potpune diskvalifikacije. A to je upravo obeležje fašisoidnog (ili boljševičkog) diskursa, jer se politički protivnici proglašavaju za neprijatelje "progresa", "rase", "nacije" ili "civilizacije".

U tom pogledu je ilustrativan primer Novog Sada gde su dežurni "antifašisti" po gubitku lokalne vlasti otpočeli pravu "fašističku kampanju" (o tome "Fašizam u Novom Sadu" Igor Ivanović, www.nspm.org.yu ) protiv novoizabrane radikalske gradonačelnice Maje Gojković. A nedavno je i protiv direktora lokalne gradske televizije „Apolo“ Saše Adamovića bila pokrenuta prava hajka, sa upadom "antifašističke falange" ostrašćenih ekstremista, nahuškanih od pripadnika bivše vlasti, u prostorije same televizije. Direktoru televizije je „demokratski“ zaprećeno linčom, uz bujicu psovki i optužbi za fašizam, ako smesta ne podnese ostavku. Isti je suprotno „fašističkom maniru“ koji mu je pripisivan, ovakve napade prosto otrpeo – i nikom (bar za sada) ništa. Ne samo da niko nije tužen, već Radikali nisu našli shodno ni da se oglase.

Aprilski proglas Antifašističke akcije Novog Sada govori da je "narastajući" fašizam "jedna od dominantnih ideologija u Srbiji", a radikalske funkcionere naziva sasvim u duhu tolerancije "maloumnim nasilnicima". Sve se ovo završava sa retro-parolama "No pasaran!" i "Smrt fašizmu" (http://www.indymedia.org ) koje su se na ovim prostorima mogle čuti kao uvertira u boljševičke obračune sa protivnicima ili pak kasnije u dnevnicima Mire Marković sa sličnim intencijama.

SVA LICA FAŠIZMA

Kada se govori o fašizmu, po pravilu se misli na nacionaliste, a izostavlja mogućnost da ga ima i na drugoj strani. Sistematična i agresivna propagandna kampanja "reformista" koja neretko koristi gebelsovske metode ne može a da nas ne podseti na fašistički mrak. Svakodnevno ocrnjivanje protivnika, rat reči (a neretko i vulgarnosti) nas u ovom uverenju samo učvršćuju. Sa čim bi poredili medijsku mašineriju koja je pokrenuta protiv Koštunice i DSS-a za vreme DOS-a koja ni danas ne posustaje, već sa fašističkom harangom protiv komunista i Jevreja. Optužbe protiv Radikala i Koštunice za "umešanost u ubistvo" Đinđića (uz logistiku crkve-vojske-akademije) se može porediti sa nacističkim svaljivanjem odgovornosti na komuniste za paljenje Rajstaga. Pored toga, rasistički ispadi poput Bebinog (Insajder) kako je Srbiju trebalo očistiti od "taloga i brloga" upotpunjuje sliku fašisoidne netrpeljivosti koja u nekim političkim krugovima predstavlja dokaz "evropske orijentacije".

Pojava fašisoidnosti i na "urbanoj levici" nije samo naša specifičnost i o tome govori Lipset (Sejmur Martin Lipset, Politički čovek ). Po njemu postoji fašizam desnice, levice i centra. Iako i među patriotama ima ekstremizma i isključivosti, onaj koji dolazi od radikalnih reformista je mnogo opasniji, zato što je izuzetno uticajan i militantan. Ta isključivost ima svoja politička uporišta i medije, a dominira u NVO sektoru koji transformiše donatorski novac u medijske anti-kampanje. Naši čedisti su toliko skloni medijskom linču da ih slobodno i bez bojazni od preterivanja možemo uporediti sa fašističkim propagandistima.

Oni karlšmitovsko razlikovanje prijatelj-neprijatelj kao suštinu političkog primenjuju u unutrašnje-političkom životu što stvara oštre podele koje destabilizuju politički život zemlje i dovode do težnje za eliminacijom druge strane. Zato ne treba da nas čude često histerični pozivi na „Sablju II“ i „6-oktobar“. Šovinizam se tako usmerava sa spoljnog na unutrašnjeg neprijatelja koji je inkarnacija svega lošeg (primitivizam, nacionalizam, balkanstvo).

U krug fašisoidnih ideja spada i paranoični strah od zavere protiv vrednosti evropske civilizacije, o kojima zapravo ne postoje jasne predstave, jer se sopstvena pozicija ne gradi na njima, već na proglašavanju protivnika za neprijatelja istih, koji je suštinski ne-vrednost i anti-vrednost. U nacizmu je reč o spasavanju zapadne, „evropske“ kulture od jevrejskog boljševizma, a kod naših "evropejaca" o borbi sa nacionalističkom nemani čije su glave vojska-crkva-akademija. Pri tome se sa "nepodnošljivom lakoćom" krše vrednosti i negiraju institucije te kulture (npr. zakoni), kako smo već imali prilike da vidimo toliko puta.

PSIHOPATOLOGIJA REFORMSKIH KONFORMISTA

Analitičari psihologije fašizma kažu da se tu radi o "neurozi ekstremnog konformizma" (G. Allport) tj. o povinovanju autoritetima i podložnosti medijima. Ljudi ne razmišljaju svojom glavom već olako prihvataju ponuđene šablonizirane stavove a sve radi mogućnosti udobnije egzistencije. Oni su spremni da mrze političke protivnike, iako za to nemaju nekog osnova. Čovek autoritarne svesti se identifikuje sa svojom partijom-politikom-idejom, ili pak njenim liderom, pa je spreman da prekrši moralne norme i zakone ako se to od njega traži. Savest se potiskuje i briše jer ne služi ideji napretka i ideologiji koja je u posedu "večnih istina". On je samo organ te kolektivne volje i ideje, koji čak i nije svestan da čini nešto nemoralno ako je to "u višem interesu". To je Čeda lepo sažeo u sentenci: "Ruke su mi prljave, ali mi je savest čista". Slično se govorilo i u Nirbergu.

Fenomen fašizma kombinuje konzervativizam i konformizam srednje klase, sa kvazirevolucionarnošću i kultom akcije urbanog čoveka. Poznato je da je Musolini gradio svoju ideologiju na idejama američkog filozofskog pragmatizma u kome je istina ono što je korisno. Potencira se značaj akcije i njenog praktičnog efekta. Sličnu beskrupuloznu apologiju čina i efikasnosti vidimo u Čedinom stavu da ga "zanimaju samo rezultati", a sa iskrenim prezirom (koji deli sa fašistima) govori o poštovanju zakona i o "legalistima". Kao "action man" on je sledio svog "lidera" u kome je video ovaploćenje aktivizma i nadljudske sposobnosti. Čeda je školski primer malograđanskog radikalizma koji veruje u laka i brza rešenja koja služe progresu.

Potom se sve opet vraća u palanačku, autoritarnu svest koja traži podvrgavanja "višim interesima". Neurotični revolucionarni aktivizam ima svrhu u ispunjavanju onog što od nas "Svet" hoće. Anonimna sila progresa, koju oni predstavljaju u Srbiji, će neminovno pobediti i ne vredi joj se suprotstavljati. Lipsetov zaključak da je fašizam u suštini ekstremizam urbane srednje klase, najbolje potvrđuju naši palanački globalisti kada im se da istorijska prilika da ižive svoje neuroze i paranoje u ime "Evrope" i "napretka".

NOVI KORPORATIVIZAM U SRBIJI

Ono što je važnije od ekstremizma na medijskoj sceni je struktura dominacije kojoj ova prva služi kao logistika ili fasada. Dok se narod zamajava političkim podelama (koje često jesu iz ubeđenja) iza kulisa se stvara "novi srpski poredak". Vlade se menjaju, a ostaju isti moćnici koji "odrađuju poslove" kojima se "uključujemo u Svet" uz njihovo svestrano bogaćenje. Ustrojstvo "novog korporativizma" formiraju korumpirani političari, ekspertski klanovi, domaći tajkuni i multinacionalke, dok se ono brani potemkinovskom demokratijom i ideologijom "slobodnog tržišta". Oni najviše pričaju o demokratiji, reformama i liberalizmu kojim skreću pažnju sa dovršavanja rasprodaje zemlje i njene budućnosti malobrojnim oligarsima. Što će neki od njih biti "domaćeg porekla", a drugi čisti stranci ne menja suštinu priče o "kartelu elita" koja već danas u kontroliše privrednu, medijsku i političku sferu u Srbiji. „Kilava“ demokratija je prelazna faza ka otvorenom oligarhijskom poretku. U međuvremenu se koriste medijsko-politički kapaciteti "reformista" da se diskvalifikuju oni koji bi mogli zasmetati "tranziciji" koja vodi surovoj oligarhiji latinoameričkog tipa. Izbor demagogije koja pokriva "revolucionarnu pljačku" između "reformskog" ili "patriotskog" stila zavisiće od onog "da se Vlasi ne dosete", uključujući i uvek podobne etikete „fašizma“ za diskvalifikovanje opozicije ovim procesima. Baš kao što su svi oni koji su se u Latinskoj Americi suprostavljali koaliciji korporacija i lokalnih oligarha automatski proglašeni od strane SAD i lokalne elite za „komuniste“, iako ovi često nisu ni čuli za Marksa.

Snaga koja potiče od kombinacije moći novca i uticaja medija sa klanovskom strukturom državnih institucija se kristališe kao jedini pravi centar moći u zemlji. Ovakav razvoj ide ka potpunoj dominaciji sve manjeg broja moćnika nad celim društvom. Savezu partijskih vrhuški sa tajkunima i stranim korporacijskim strukturama se kod nas niko ne može odupreti. Ovaj neofeudalni poredak moći koji izranja pred našim očima je svojevrsna moderna reinkarnacija fašističke dominacije nad društvom, koja vodi suštinskom razaranju institucija (koje kod nas nisu ni dovršene), demokratiji kao farsi i pravnoj državi koja treba da brani ovaj nepravedni status quo. Moć novca iznutra već uveliko izjeda i tradicionalno demokratska društva, a kako ne bi "tranziciona" kao što je naše. Tako smo došli do tačke u kojoj se „domaći fašizam i korporativizam“ stvara iz saveza ideoloških globalista i lokalnih moćnika, a sve pod patronatom globalnih centara moći. Lokalne korumpirane elite su samo transmisija u formiranom hijerarhijskom mehanizmu dominacije novog neofeudalnog poretka u svetu.

NOVOGOVOR NEOLIBERALNOG FAŠIZMA

Neko je rekao da ideološki diskurs tog "neoliberalnog fašizma" umesto klasičnih fašističkih pojmova ima novu terminologiju. Kao i svoja preteča i oni im viziju "nadljudi" jer promoviše ideju "elite" koja dominira pasivnim masama. Umesto zastarele i prevaziđene ideje borbe nacija i rasa koje se bore za dominaciju u svetu, on ima ideju preduzetnika koji pobeđuje na tržištu. To znači da se na mesto stare dominacije rasno ili nacionalno "odabranih" promoviše ideja dominacije bogatih, moćnih, agresivnih i jakih individua. Umesto nacističkog natčoveka imamo liberalnog "supermena" (na engleskom jeziku to je jedno te isto). Tu ideju su na svoj način promovisali u Srbiji i Đinđić i Labus-Dinkić i Karić. U njihovim pričama ima mesta samo za pobednike. To može dobro ilustruje Đinđićeva priča koju je stalno svojim saradnicima, ali i posetiocima reformskih tribina (Mile Isakov, Parados , str. 149). On je govorio o 40.000 spermatozoida koji "kreću na put" a samo jedan uspeva da stvori "novu vrednost". Na pitanje šta da se radi sa ostalih 39.999 nije znao da odgovori. Ovi tranzicioni gubitnici su "kolateralna šteta" u borbi za progres, o kojima niko ni ne misli da brine.

Mi govorimo i o dominatnoj ideologiji i o poretku u svetu-i-kod-nas koji bi se po mnogo čemu mogao nazvati fašističkim. Uostalom, ljudi poput Emira Kusturice ili Noama Čomskog sistem dominacije globalnih korporacija i finansijskih centrala i nazivaju novim oblikom globalnog fašizma. Na taj sistem se može primeniti čak i kominternovska definicija fašizma po kojoj fašizam karakteriše " reakcionarna vlast imperijalističkog finansijskog kapitala ".

Naravno da "fašizam Periferije", kakav je kod nas, nije imperijalistički, već vazalski i kvislinški. Naši neoliberali se ponašaju sasvim "ljotićevski" prema finasijskim centrima moći. U takvom poretku su najprihvatljivije partije koje su formalno demokratske i prozapadne, a u suštini su kontrolisane i korumpirane oligarhije. Ironijom sudbine su se bivši levičari i komunisti, a sadašnji liberali i socijaldemokrate pokazale kao najpodatnije oruđe hegemonije novca nad društvom. Ekstremisti raznih vrsta, a kod nas su najglasniji "reformisti", služe samo zato da se zbunjenim i podeljenim masama lakše upravlja. Dvorski intelektualci (narodski „udvorice“) i NVO sektor u ogromnoj meri služe kao ideološka i medijska logistika sistema koji nastoji da kroz "promene" ostane sve po starom.

Fašizam (sa i bez navodnika) u modernom svetu pre svega se očitava kao dominacija sprege oligarhijskih partijskih vrhova i privrednih magnata koja se maskira "demokratskom" ili "patriotskom" pričom. U siromašnim zemljama taj poredak je otvorenije protiv opšteg i nacionalnog interesa, jer više i direktnije služi finansijskoj internacionali. Drugo glavno obeležje postmodernog fašizma je da se u ime raznih "velikih priča" primenjuju revolucionarne metode i krše zakoni. Klasični fašizam je bio upotreba brutalnog nasilja u ime jedne retro ideologije (antiprosvetiteljske), dok njihovi postmoderni nastavljači (i često "zakleti antifašisti") sve "u ime demokratije" i prosvetiteljskih ideala stvaraju "meku diktaturu" finansijsko-političke vrhuške nad celim društvom. Umesto dominacije otvorene laži i direktne propagande (koja im nije strana) danas se mnogo više koriste perfidnije metode manipulacije javnosti. Nije toliko naglasak na fizičkoj eliminaciji protivnika kao u vreme classic totalitarizma već se pre koristi medijska hajka i "nameštanje nekog skandala". Iza fasade demokratskog poretka i prividnog haosa medijskog cirkusa se razaznaju klanovi koji kontrolišu i političku i privrednu i medijsku sferu. Tako krupni kapital u političkoj areni kao favorite vidi "demokratske snage", jer mu se čine "jeftinijim" od drugih.

REFORMSKA "DIMNA ZAVESA"

Kakvu ulogu imaju reformski talibani u formiranju tog "novog poretka"? Kao eksperti-komesari još jedne propale revolucije oni predstavljaju deo globalnog procesa "osamostaljivanja egzekutive". Osim heroiziranja vođa i demonizacije protivnika, neumereno jačanje izvršne vlasti režime Miloševića i Đinđića čini po tom osnovu bliskim fašističkim ili latinoameričkim diktaturama.

Osim toga, a što je i mnogo važnije, pripadnici ove „misionarske inteligencije“ svojim „palanačkim globalizmom“ stvaraju dominantnu ideološku paradigmu koja ima ulogu vezivnog materijala u kriznom (ili tranzicijskom) vremenu. Ona služi kao dimna zavesa za obavljanje „posla“ iliti zaposedanja preostalih društvenih resursa od strane korporativne oligarhije. Tu "reformsku udicu" su nažalost prihvatili kratkovidi malograđani koji (ne)svesno služe uspostavljanju jednog nepravednog poretka. Ređe korumpirana, a češće zavedena ponudom "svetlije budućnosti" ova domaća malograđanština, kao u fašizmu i komunizmu, predstavlja glavni oslonac vlasti.

Pri tome ne samo da "srednja klasa" poslušno sledi svoje "heroje" već u tome pokazuje veliku revnost, agresivnost i isključivost. Ono što je najbitnije je da se kroz ideologiju "reformizma" premošćava jaz između interesa običnih građana i interesa krupnog kapitala, ali i generišu podele koje "olakšavaju posao". Preko "evropejske" priče u Srbiji se vezuje i pacifikuje velik deo građanstva i elite, a sve u cilju da bi se svu moć prigrabili domaći tajkuni i strani finansijski centri. Tako se kanališe nazadovoljstvo u pravcu koji ne samo da ne ugrožava formiranje neofeudalnog poretka, već ga učvršćuje. Na taj način ideološko krilo reformista ima ulogu da svojim "antifašističkim kampanjama" maskira kleptokratska priroda tranzicionih režima. Nije nam za utehu što često reformisti nisu svesni da ih moćnici tretiraju kao "korisne idiote" u procesu kolonizacije Srbije kroz puzeću fašizaciju.

nspm

2005

Нема коментара:

Моја листа блогова