Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SPOLJNOPOLITIČKA I IDENTITETSKA ŠIZOIDNOST

Branko Radun

SPOLJNOPOLITIČKA I IDENTITETSKA ŠIZOIDNOST

Politička debata oko novog crnogorskog ustava i otpor koji su donošenju tog i takvog „dukljanskog“ ustava pokušali pružiti iz redova prosrpske opozicije na kratko su vratili Crnu Goru kao „legitimnu temu“ u domaćim medijima. Ako se ne računaju takve „incidentne situacije“, ili pak neke kao što je godišnjica crnogorskog referenduma, ova tema kao da je izbrisana iz srpskog medijskog neba.

Da smo, kojim slučajem, zagovornici teorija zavere, rekli bismo da je u pitanju sistematsko ignorisanje postojanja nezavisne Crne Gore i problema koje naša zemlja ima u odnosima sa njom (ne samo pitanje statusa „srpske manjine“). Moguće da bismo pomislili i da je nekome u interesu da Srbija i Crna Gora budu „na distanci“. Možda bismo u zategnutim odnosima Beograda i Podgorice prepoznali rukopis neke velike sile, kao što je pre jednog veka „rukopis“ bio bečki. Ovako smo samo u nedoumici da li je u pitanju tek uskogrudi „izolacionizam“ srpske političke elite koja ne može da prevaziđe lokalno-srbijanske okvire, ili blokada spoljne politike zbog unutarpolitičke konfuzije i podele.

Teško je govoriti o artikulisanoj spoljnoj politici prema bilo kojoj zemlji, a kamoli prema Crnoj Gori, sa kojom imamo traumatično iskustvo razlaza, kada se kod nas nisu prevazišla ni ona „pretpolitička pitanja“ poput pitanja identiteta, civilizacijske i geopolitičke orijentacije. Kod nas su i dalje otvorena pitanja odnosa prema onome što jesmo i što bismo želeli da budemo shodno tome da li želimo „da idemo prema Evropi ili Rusiji“, ili pak i na jednu i drugu stranu. Tu su još i otvorena pitanja Kosova (koje je pre svega „identitetsko“) i još nedefinisanih granica, neprekidno se pokreću i pitanja uređenja ((de)centralizacije, autonomija i sl), pravca tranzicije i temelja ekonomske politike. Kada se to sve uzme u obzir, teško je očekivati da je društvo koje se „svojim jadom zabavilo“ sposobno da vodi koliko-toliko realnu spoljnu politiku.

IDENTITETSKA ŠIZMA

Možda nije najtačnije reći da mi nemamo spoljnu politiku, već da ona nije jedinstvena, racionalna i strateški postavljena. Kada je deo vlade (a i opozicije) agilno pronatovski nastrojen, a deo decidno antinatovski, onda imamo „slučaj“ spoljnopolitičke šizofrenije koja preti da Srbiju pretvori u nesrećno podeljeno društvo poput Ukrajine, koja se nedavno našla na rubu sukoba koji je mogao da eskalira u građanski rat. Kada je reč o političkoj i identitetskoj šizoidnosti, stanje je mnogo gore u Crnoj Gori nego u Srbiji. Tek je malo više od jezičke nedoumice pitanje da li bi se moglo pre govoriti o dukljanizaciji Ukrajine, ili o tome da Crna Gora ide „ukrajinskim putem“. Zbog toga je teško očekivati da jedna Srbija, koja ne zna jasno šta želi i gde pripada, ima jasan odnos prema Crnoj Gori koja je u težoj situaciji, budući da je podeljena na „srpski“ i „dukljanski“ pol.

Problematika crnogorske identitetske šizoidnosti je što se podela ne svodi na jasno diferencirane entitete, već postoje kombinovani i dvostruki identiteti, pa se može govoriti o „multipersonalnom poremećaju“ identiteta. Dakle, nemamo samo one koji sebe vide ili žele da vide kao „Crnogorce“ i „Srbe“, već je tu raslojavanje mnogo dublje i sa širokom lepezom identifikacija. Od jednog ekstrema – dukljanskog, koji je otvoreno neprijateljski nastrojen prema Srbiji i Srbima sa svojim „mediteranskim bekgraundom“, preko umerenih „Crnogoraca“ i onih koji su prosrpski nastrojeni, do onih koji sebe vide kao Srbe. Pri svemu ovom nismo uzimali u obzir i pitanje „crnogorstva“ nepravoslavnog i neslovenskog stanovništva jer bi to bilo previše za ovakav tekst.

Pored trećine onih koji su se izjasnili kao Srbi u sredini koja tome nije blagonaklona, znatno je više onih koji se izjašnjavaju da im je maternji jezik srpski. Tako postoje i oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, a sebe vide kao vernike ili „simpatizere“ SPC-a. Ovde nemamo jasnu podelu na dva identitetska entiteta, pa čak ni na više njih, već kompleksan slučaj „palete identiteta“ sa nizom prelaza i preklapanja. Da ovo nije tek zanimljivo pitanje definisanja „multikulturalnog identiteta“, već i vrlo traumatična podela, govori i činjenica da se članovi jedne zajednice nazivaju imenima koja imaju prizvuk neprijateljskog („dukljani“, „lacmani“ „ustaše“, „turci“, „srbočetnici“). Kada se unutar jedne do tada relativno jedinstvene zajednice uvreži govor mržnje koji je u „normalnim nacijama“ rezervisan za šmitovski shvaćenog „neprijatelja“, situacija je teška i ozbiljna.

Velikoj identitetskoj zbrci doprinosi i nejasnoća oko toga šta je to, recimo, „srpsko“, a šta „crnogorsko“ u Crnoj Gori, ili koji su to elementi koji ova dva termina spajaju, a koji razdvajaju. Problematično je što je moguće da se pod jednim od ovih termina doživljava različito. Tako imamo različito čitanje „srpskog“ (kao srpsko-srpskog ili srpsko-crnogorskog), kao i moguće slično čitanje onog „crnogorskog“ (crnogorsko-nesrpskog, crnogorsko-prosrpski). Isto tako moguće je da se i jedno i drugo određenje dožive kod jednog procenta stanovnika Crne Gore ili „dijaspore“ kao sinonimi za isti identitet. Dakako, ovim podelama se čini da se smanjuje broj onih koji „svojataju“ oba imena, osim možda zbog oportuniteta, pa bi podgorički „zakleti Crnogorac“ u Beogradu bio „Srbin“.

Identitetsko zamešeteljstvo bilo bi i komično da se ne dešava u vremenu kada se vrše veliki asimilatorski pritisci na one koji se izjašnjavaju kao Srbi i koji se tako osećaju. Dakle, imamo sa jedne strane otvorene ili prikrivene pritiske i pretnje (poput one o „projektovanih 20 odsto Srba“ u budućnosti) i ugroženost srpske zajednice u Crnoj Gori, a sa druge strane ignorisanje i konfuziju u Beogradu. Čini se da je sa referendumom Crna Gora izašla iz vidokruga beogradske elite i da je to „što se tamo dešava“ nimalo ne zanima. Kao da se defakto istorijski, nacionalni, geopolitički i ekonomski gubitak u vidu odvajanja Crne Gore pokušava ignorisati sa potiskivanjem svesti o tome i o problemima koje tamo ima „naš narod“ (ma kako to „naš“ shvatili). Srbija nije imala nikakav odgovor na odvajanje Crne Gore, osim ako ne računamo mazohističko slavljenje „konačnog dobijanja srpske državnosti nazad“, kojom se, uzgred, obesmišljava viševekovna borba naših predaka za oslobođenje i ujedinjenje.

SVI NAŠI DUKLJANI

Sve to pokazuje da iako Srbija nije u tako dubokom identitetskom raskolu, ona ipak ima, kako neko reče, „svoje Dukljane“ koji generišu podele i sprečavaju društvo da se okrene stvarnim problemima i izazovima. Ovi „naši Dukljani“ insistiraju zasada mnogo više na ideološkim podelama, nego na pseudonacionalnim identitetskim razlikama („srbijanskim“, „vojvođanskim“ i sl.). Problem nije toliko u tome što se naši i njihovi „dukljanizatori“ jako dobro razumeju i solidarišu (poput podrške Čanka Đukanoviću), već što su uspeli da se nametnu kao promoteri modernizacije i evropeizacije. A istina je sasvim drugačija: oni su promoteri regionalnog partikularizma i dezintegracije države, rastakanja nacionalnog identiteta, nosioci kulturnog nihilizma i ideološkog ekstremizma koji deli društvo i sputava razvoj. Stoga se i pored pozivanja na „evropsko“ i „moderno“, u praksi pokazuju kao negatori i rušioci najvrednijih evropskih civilizacijskih tradicija i dostignuća.

Oni su, dakako, samo jedan ideološki pol koji onemogućava normalizaciju i harmonizaciju političkog života u Srbiji koji je traumatizovan ratovima, tranzicijom i Kosovom. Teško je očekivati da se u kraćem periodu dođe do realne i harmonične spoljnopolitičke strategije, pa tako i do efektivne spoljne politike. Svaka spoljnopolitička akcija (kao ova oko „dvojnog državljanstva“), koja bi imala za cilj očuvanje srpske zajednice u Crnoj Gori, bila bi osuđivana u nekim političko-medijskim krugovima kao „mešanje u unutrašnje stvari druge države“, ili pak kao „nastavak velikosrpskog projekta drugim sredstvima“. Na taj način su i pokušajima spoljne politike, bazirane na nacionalnom i državnom interesu, u samom Beogradu neprekidno ubacivani medijski klipovi u točak.

PARALELIZAM I KONCENTRIČNI KRUGOVI

Prepreku za formulisanje i sprovođenje proaktivne spoljne politike prema Crnoj Gori predstavlja i politički mejnstrim. Odnos prema Crnoj Gori je pasivan i konfuzan jer naša politička elita ne zna šta želi. Jedan broj naših političara ignoriše ovo pitanje jer je potpuno zaglibljen u „srbijanskom izolacionizmu“, dok se drugi dure jer smo povređeni razlazom sa nekadašnjim „drugim okom u glavi“. Treći opet pokušavaju da ostvare neke odnose na temelju ignorisanja bliske istorijske prošlosti i realnih problema. Čini se da neki od ovih vode sopstvenu spoljnu politiku u skladu sa ličnim i partijskim interesima. Tako ispada da gotovo niko nije sposoban da vodi politiku koja bi na principijelnim osnovama poboljšala odnose sa Crnom Gorom i podigla ih sa sadašnje pozicije „aktivnog ignorisanja“ na nivo realnog partnerstva.

Krajnosti političkih odnosa prema Crnoj Gori pokazuju politička opcija bliska Tadiću koja ignoriše prosrpsku orijentisanu opoziciju, zbog čega ona stiče utisak da je ostavljena na cedilu od Beograda, dok imamo politiku svesnog ignorisanja odnosa sa vladom u Podgorici u Koštuničinom okruženju. Sa jedne strane, neprincipijelno aktivni odnosi Beograda i Podgorice, a sa druge „principijelna pasivnost“, osim ako ne računamo na odnose sa prosrpskom opozicijom. Pored toga, stiče se utisak da opozicija u skupštini i ne mari mnogo za srpsko-crnogorske odnose, što i nije čudno ako se zaboravi da opoziciju predstavljaju i SRS, SPS i LDP.

Cela ta priča sa „paralelnim diplomatijama“ ne bi bila toliko neuspešna da postoji konsenzus o našem nacionalnom interesu. Iako neki naši političari u Crnoj Gori imaju svoje „favorite“, to bi moglo da se prevaziđe kroz međusobne dogovore u skladu sa nečim što bi trebalo da bude naš strateški cilj. Kako te zajedničke ideje još nema, teško da će se doći do dogovora o zajedničkom (iako i diferenciranom) nastupu naše vlade prema Crnoj Gori. Ovde nije samo problem to što postoji podela na one koji bi da ignorišu vladu Crne Gore i na one koji bi da ignorišu prosrpsku opoziciji, što je, verujemo, jednostrana politika, već i podela među onima koji podržavaju prosrpske stranke.

Da bi ovo bilo jasnije, moramo se vratiti na crnogorske identitetske šizme. Naime, imamo političke opcije „Srba“, ali i „Srbo-Crnogoraca“, među kojima postoje jaka politička trvenja, pa i ideološka razmimoilaženja. Najgore je da se „Beograd“ (vladajući i opozicioni, politički i medijski) stavlja na jednu od ovih strana. Tako se ispostavilo da je zakonom od dvojnom državljanstvu, što je prva pozitivna akcija Beograda, data podrška samo jednoj stranci u Crnoj Gori, što, naravno, nije dobro. Razumemo one koji govore da Srbija treba da pomaže samo one koji se izjašnjavaju kao Srbi, ali to ne znači da treba pojačavati neslogu unutar ionako slabe prosrpske opozicije koja može biti značajna samo ako se ujedini.

Ne bismo ovom prilikom ulazili u polemiku da li je bolje igrati na „srpskog vrapca“ u ruci ili na „srpsko-crnogorskog goluba“ na grani, ali je ipak evidentno da je zbog opasnosti od asimilacije prisutan rizik od srpske getoizacije. Čini se i da bi promoteri crnogorskog dukljanstva voleli da se „srpska“ etnička zajednica što više odvoji od crnogorske, tj. da joj prepusti monopol na „crnogorstvo“ (ma kako ga shvatili). Bilo kako bilo, Srbija mora da vodi mudru politiku u kojoj bi, po sistemu koncentričnih krugova, najtešnji odnosi bili sa srpskom zajednicom, pa zatim i sa onima koji imaju „dvojni identitet“, a izjasnili su se da govore srpskim jezikom, da bi na kraju bila obuhvaćena i ona populacija koja ima barem nekakav pozitivan odnos prema Srbiji. U ovo poslednje spada i ozbiljno nastojanje da se na pragmatičnim osnovama poboljšaju političke, ekonomske, kulturne i medijske veze Beograda i Podgorice. Prodor ruskog kapitala u Crnu Goru ilustruje kako se ekonomskim sredstvima udaljene zemlje mogu jače povezivati.

Pored političkih veza sa određenim političkim krugovima, u Crnoj Gori je za opstanak srpske zajednice i prosrpski orijentisane populacije izuzetno bitna razvijena kulturno-medijska aktivnost koja bi imala za cilj zaštitu ljudskih prava pripadnika srpske zajednice, koja su očigledno ugrožena, zaštitu kolektivnih prava na očuvanje identiteta, zaštitu srpske crkve, jezika i nasleđa. Za ovo bi bilo neophodno ojačati postojeće institucije i stvoriti mrežu novih nevladinih i kulturnih organizacija. Srbija ima dužnost da pomogne opstanku srpske zajednice i srpskog nasleđa, ali i unapređenju ljudskih prava u Crnoj Gori. Srbija treba da bude ne samo zaštitnik sopstvenih nacionalnih interesa u regionu, što do sada nije bila, već i promoter demokratije i ljudskih prava jer je i to naš interes.


нспм 

Нема коментара:

Моја листа блогова