Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

TADIĆEV PING-PONG SA ZAKONIMA I LOKALNA OLIGARHIJA

Branko Radun

TADIĆEV PING-PONG SA ZAKONIMA I LOKALNA OLIGARHIJA

Činjenica da je predsednik Tadić odbio da potpiše Zakon o vladi, i time ga vratio republičkoj skupštini na ponovno razmatranje, dobro ilustruje političke odnose u današnjoj Srbiji, i to na više ravni. Kao obrazloženje Tadić je naveo da taj zakon nije u skladu sa Ustavom jer vladi na neustavan način daje ovlašćenja koja pripadaju lokalnoj samoupravi. Drugim rečima, zakonom se (po predsedniku Tadiću) duboko zadire u ovlašćenja pokrajina, gradova, opština i javnih preduzeća. Posle Zakona o radu, ovo je drugi zakon koji predsednik vraća Skupštini, a koga će, ako ga parlamet ponovo usvoji, morati potpisati.

Šta ovakvo ping-pong prebacivanje zakona između predsednika i skupštine može sve da znači? Kao prvo, ilustruje kako u Srbiji između ključnih institucija nema saglasnosti niti koordinacije, već se dešava da jedna drugu zbog sopstvenih političkih interesa opstruiraju i podmeću "klipove u točkove". Politička energija se na obe strane troši na sitne političke zađevice i taktička prepucavanja koja malo kome koriste. Ovakav rivalitet predsednika Tadića prema premijeru Koštunicu može se porediti sa nekadašnjim sukobima između predsednika Koštunice i premijera Đinđića, sa tom razlikom da je danas politička borba mnogo kulturnija i tolerantnija (ako isključimo "reformske talibane", "čediste"…) pogotovo sa strane republičke vlade, jer se mediji koji su u rukama vlade ustručavaju da napadaju "slabog predsednika", što u vreme Đinđića nije bio slučaj.

Iz ovog zadnjeg poteza predsednika Tadića lako se može zaključiti da on, iako ima pretežno protokolarna a vrlo ograničena "suštinska" ovlašćenja, ima potrebu da ih maksimalno koristi da bi se potvrđivao kao "nezaobilazan faktor" političkog života Srbije. Ovo jeste psihološki razumljivo, zakonski osnovano i legitimno u načelu, mada se u praksi često može izroditi u nastojanje da se reaguje i onda kada za to nema potrebe. Ovakvim aktom predsednik Tadić ponajviše pokušava da potvrdi sada već pomalo istrošeni i vremenom nagriženi marketinški atribut "lidera Srbije". Međutim, g. Tadić zaboravlja da preterana medijska eksploatacija jedne "priče" često izaziva "zamor materijala", pa čak i kontraefekat (najsvežiji primer je francusko istorijsko NE EUstavu). Drugi marketinški aspekt ovoga poteza je da zatezanjem odnosa sa Koštunicom popušta struji "nesalomivih" čedista koji ga odavno optužuju za "kohabitaciju" sa "zločinačkim udruženjem". Najavama rušenja vlade i ovakvim potezima Tadić nastoji da izbije iz ruku ovakvu argumentaciju Liberalnodemokratske frakcije i da minimizira mogući rascep među "demokratskim snagama".

Predsednik Tadić je reagovao na donošenje ovog zakona pre svega kao predsednik DS-a. Ni to samo po sebi nije loše, osim u slučaju da se time ide na štetu širih i dugoročnih društvenih interesa. A upravo o tome kako se kod nas prečesto previ đa opšti interes govorimo u ovom tekstu. Kako je DS opoziciona stranka na nivou centralne vlasti, a vladajuća na nivou mnogih gradova, opština i pokrajine Vojvodine (sa Karićem, Čankom, Kasom), prirodno je da reaguje odbrambeno na moguće širenje prostora delovanja republičke vlade na „svom terenu“. To nije uzrokovano toliko jakim strahom od realne centralizacije, koliko je pokušaj jačanja pozicija Tadića među lokalnim moćnicima DS-a, u odbranu čijih interesa je, u ovom slučaju, stavio svoju predsedničku funkciju i ovlašćenja. Interesi ovog drugog, lokalnog ešalona funkcionera nisu za potcenjivanje, naročito ako se uzme u obzir lokalna vlast DS-a u Beogradu, koja stranci "vredi" više od svih ostalih opština u Srbiji zajedno. Isto tako ne treba potceniti ni činjenicu da se ovakvim potezima udvara autonomaškim krugovima u Vojvodini prema kojima je DS uvek bio širokogrud, a sa kojima i dalje računa u nekoj budućoj postizbornoj kombinatorici.

Ako na stranu stavimo političke igre u kojima prepoznajemo namere vlade da se više meša u lokalnu samoupravu i predsednika da je u tome sprečava, postavlja se pitanje šta je zapravo vitalni interes države i društva po ovom pitanju? Sa jedne strane su u pravu oni koji govore da u slučaju širih ovlašćenja vlade prema "lokalu" može doći do samovolje, korupcije i birokratizacije centralne vlasti. Sa druge strane, mi se suočavamo sa jednim još većim problemom, a to je samovolja lokalne vlasti koja vodi feudalizaciji zemlje i njenim mogućim, a nesagledivim posledicama.

U vreme vladavine Miloševića postojala je razvijena korupcija i na lokalnom nivou, ali je ona ipak imala neke granice. Tada su vršioci lokalne vlasti bili obični "partijski kadrovi" kako vladajućeg SPS-a, tako i opozicionih partija koje su imale „svoje“ opštine. Kada su posle "zimskih protesta" '96/'97 mnogi gradovi došli u ruke opozicije, njihovi novopečeni lokalni vlastodršci su bili "zeleni", te vrlo oprezni jer im je republička vlada govorila - "samo vas gledamo". No, i tada je uz prećutni blagoslov Miloševićevog režima bilo velike korupcije u gradovima ne samo gde je vladao SPS već i tamo gde je na vlasti bila demokratska opozicija. Najpoznatiji primer koji se često spominje su mahinacije sa građevinskim zemljištem, poslovnim prostorom i dodelom stanova u Beogradu za vreme vladavina SPO-a, koga je Milošević tolerisao kao sredstvo korumpiranja i moguće kompromitacije opozicije na lokalu.

Kada je došla "oktobarska revolucija" stvari su se u ovoj sferi značajno pogoršale. Posledice društvenih lomova i revolucionarnih promena su krize koje se definišu kao "dezintegracija društvenih institucija". Tako je u Srbiji umesto autoritarnog Miloševićevog režima na vlast došla oligarhija "lidera DOS-a", koja ne samo da nije želela brzu stabilizaciju stanja, već je zamrzela Koštunicu jer im nije dao da "pohapse sve koje treba". Krizni štabovi, brzopleta šibicarska privatizacija, ideološke hajke, raskol unutar vladajuće koalicije, izbacivanje poslanika iz parlamenta i na kraju ubistvo premijera su vladu samo vodili iz jedne krizu u drugu. Pri tim grčevitim političkim borbama se malo ili nimalo vodilo računa šta se dešava po gradovima i opštinama. Kako "demokratska revolucija" nije imala ni volje ni svesti da ponovo uspostavi autoritet centralne vlasti, stvari su išle svojim, izrazito lošim tokom.

S jedne strane imamo pad autoriteta centralne vlasti, a sa druge u pokrajini i na lokalnom nivou vlast je prigrabila trijumflasitička "demokratska opcija" iz svog drugog ešalona. Tu je neretko bilo više bahatosti i samovolje nego na centralnom nivou, jer se u malim palankama politika shvata primitivnije i ličnije ("izmirenje računa"), a i nema rizika od medijskih afera koje se po pravilu tiču samo "velikih tema". Kako "odozgo" nije pretila opasnost u smislu sankcija za korupciju i ostale „sportove i razonodu“, lokalne vlasti su se "dale na posao". Tako je došlo do novog značajnog porasta korupcije na lokalu.

Lokalni političari dobili su tako više moći i prilike za uzimanje novca nego ikada ranije, sve uz parole kako je decentraliazcija jednako demokratija. Sa Zakonom o lokalnoj samoupravi ta je samovolja samo ozakonjena i ohrabrena. Pristizanje donacija, privatizacija i neumereni rast komunalnih prihoda uvišestručili su mogućnost brzog bogaćenja lokalnih moćnika i njihovih "prijatelja i kumova". Ogromne mogućnosti za korupciju, a van medijskog snopa, dovele su do toga da ljudi koji vode veće gradove (ili pokrajinu) mogu da uzmu mnogo više novca nego pojedini ministri. Tako se došlo do svojevrsnog paradoksa da niži stranački moćnici mogu postati "jači" od svojih partijskih šefova. Primera radi, gradonačenik Beograda Bogdanović može sasvim legalno da utiče na to da se zaposli hiljadu ljudi, a njegov šef, predsednik Srbije Boris Tadić, jedva par desetina. Slično je stanje i kod druge opozicione partije, Radikal, u čijim rukama je vlast u Novom Sadu.

Stranke u Srbiji su se postepeno redefinisale u interesne saveze lokalnih moćnika i grupa koje imaju iznad sebe centralu stranke, kao "feudalnog seniora" kome su dužni izraziti lojalnost i, s vremena na vreme, "doneti darove". Tako se stvorio sloj lokalnih moćnika koji prema svojim partijskim vrhovima imaju pragmatičan odnos "ne dirajte nas – podržavaćemo vas". U toku proteklih par godina tri lidera najznačajnijih srpskih stranaka Tadić, Koštunica i Nikolić su preživljavali takve lomove u svojim partijama i u međusobnim političkim borbama da nisu imali ni energije i vremena da se bave lokalnim šefovima stranaka i njihovim učešćem u lokalnoj vlasti. Njima je bilo bitno da iz "baze" dolazi kontinuirana podrška i finansijska sredstva za kampanje. Takvim odnosom centrale su u strankama "negativnom selekcijom" ostali u većini korumpirani poslušnici i ambiciozni skorojevići. Kako se danas bez značajnog novca i medijske podrške ne može ni kandidovati na lokalnom nivou, jasno je kuda to vodi.

Tako su se na lokalnom nivou formirali i učvrstili klanovi u kojima lokalni moćnici i bogataši kontrolišu cele gradove i regione. Sprega par vodećih političara i biznismena u raznim "lokalnim kombinacijama" objašnjava kako se u kratkom roku ostvaruju ogromni prihodi. Skoro sva politička kreativnost se koristi za iznalaženje novih načina "pranja para" i isisavanja budžeta. Javna je tajna da nema ni jednog posla na teritoriji Srbije koji može da se obavi a da se u "njega ne ugradi sa svojim procentom" lokalni državni funkcioner. Za velike poslove se uzima par procenata, a manje poslove "ugrađuju" se do 30%. No, kako reakcija centralne vlade nema, i kako izborna sreća može da im uzme "zlatnu koku", oni sve otvorenije i bezobzirnije udaraju "reket" poslovnim ljudima i običnim građanima. To je došlo dotle da počinje značajno da ugrožava rentabilnost mnogih poslova. Ovaj nezvanični porez predstavlja nemalo dodatno poresko opterećenje privrednika i preduzetnika.

Da bi se tom "sistemu korupcije" (koji i nije samo u novcu već i na principu "usluga za uslugu") stalo na kraj potrebno je napraviti centralnu kontrolu rada lokalne samouprave. U protivnom će lokalni moćnici postati pravi feudalci i spahije na svojoj teritoriji. Slaba kontrola tendera, zapošljavanja, prodaje i iznajmljivanja lokala kao da priziva metastaziranje korupcije. Ko u politici hoće da brzo postane moćan i da zaradi novac bolje mu je da bude gradonačenik nego ministar u vladi. Pored korupcije on u mnogim "kombinacijama" utiče na razne institucije i poslove. U vreme DOS-a lokalni moćnici su postavljali ne samo direktore javnih preduzeća već i šefove policije, postavljali svoje ljude na ključna mesta u kulturi i medijima itd.

Stoga je možda Zakon o vladi koji je Tadić odbio da potpiše išao u pozitivnom pravcu što se tiče ograničenja samovolje lokalnih vlasti. Druga je stvar da li će se i kako će se određeni zakon primenjivati. Kod nas su se određene kontrole vrlo brzo pretvarale u još jedan izvor korupcije. Iako je ograničavanje vlasti lokalne samouprave suprotno nekim modernim trendovima kojima smo i mi podlegli, nužno je nešto hitno uraditi po pitanju preteranih ingerencija gradonačenika i suviše niskog nivoa njihove odgovornosti. Po našem mišljenju nužno je ograničiti "kraljevska ovlašćenja" lokalnih moćnika i mnogo efikasnije i agresivnije suzbijati korupciju. Agencija za borbu protiv korupcije, čije se osnivanje najavljuje, morala bi imati razvijen sektor koji bi se bavio lokalnom vlašću. Osim ove najave ne vidimo izraženu političku volju ni u vladajućoj koaliciji, ni u opoziciji, da se odlučno suprotstave korupciji koje "tranziciju" usmeravaju ka modelu siromašnog društva latinoameričkog tipa.

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова