понедељак, 05. јануар 2009.

BITKA ZA NEBO NAD SRBIJOM

Branko Radun

BITKA ZA NEBO NAD SRBIJOM

Iako smo usred procesa "tranzicije" medija i medijske sfere u Srbiji, čini se da nedostaje realne svesti o zaista velikom značaju istog za budućnost srpskog društva. Da li iz već etablirane političke korektnosti ili zbog naivne nade u "sređivanje medijskog haosa" slušamo horsku apologetiku najavljenoj privatizaciji medija u javnom vlasništvu i novoj podeli karata, tj. frekvencija? Malo je realističnih, a još manje kritičkih tonova povodom predstojeće transformacije medijskog prostora. A ovaj proces ne samo da je značajan za "srpsku demokratiju" već je i bremenit velikim rizicima i opasnostima.

Mediji su značajan biznis i o tome se najčešće govori kada se priča o privatizaciji ili o ulasku stranih medijskih kuća na naš prostor. Niko ne spori da je "reklamni kolač" značajan (do stotinjak miliona evra) i sa potencijalom rasta, ali je još važnije da mediji u značajnoj meri (ne treba ih ni preceniti, ni potceniti) utiču na formiranje javnog mnjenja, a tako i na kreiranje političkih odluka. Stoga, nije svejedno ko će i kako kontrolisati domaće medije, a naročito "nacionalne frekvencije". To jednostavno nije samo biznis ili, da se drugačije izrazimo, to je suviše važan biznis da bi se smeo prepustiti biznismenima. A to se, nažalost, dešava.

One političke snage koje to ne razumeju ili ne umeju da koriste medij kao instrument politike, ma kakva ona bila, nemaju šta da traže u savremenoj političkoj areni. Ako se nadaju da će privatizacija i ulazak stranih giganata dovesti do objektivnije i uravnoteženije medijske slike, gaje opasnu (i po sebe i po društvo) iluziju. Mediji će, pokazuje praksa kako tranzicionih tako i razvijenih zapadnih društava, stvarati sliku koja odgovara interesima i vrednosnim sistemima onih koji su njihovi vlasnici ili na neki način utiču na njih.

MISLI GLOBALNO – GUBI LOKALNO

Možemo se složiti sa apologetama ovog "procesa" da je medijska slika u haosu, da elektronskih emitera ima previše, da je nizak nivo profesionalizma i tehnološke kulture i tome slično. Većina medija služi za "pranje para" ili za lične promocije moćnika i uticajnih grupa. Zaista, potrebno je da se umereno redukuje broj medija i postepeno povećava nivo kvaliteta medijskih sadržaja, ali postoji bojazan da to neće ići tim tokom. Veliki domaći i strani igrači odavno vrše pritisak da se digne "cenzus", tako da medija u Srbiji bude mnogo manje. Novac i moć diktiraju takve uslove koje mali igrači i lokalni mediji neće moći da prate. Npr. konfuzija izazvana redosledom poteza "prvo privatizacija, posle frekvencija" dodatno obara cene medija jer se "kupuje mačka u džaku" i tako još jače potencira političke veze i motive u privatizaciji. Na taj način ogroman deo reklamnog profita, ali i političkog uticaja ostaće njima.

Iz tog razloga mediji će za nekoliko godina biti gotovo sasvim u rukama domaćih tajkuna i stranih multinacionalnih korporacija, koji će se između sebe "lako dogovoriti". A to znači odustajanje od medijskog suvereniteta države i društva nad elektronskim nebom. Tada će biti izlišna svaka priča o "medijskoj politici koja bi štitila vrednosti od nacionalnog značaja" ili o "edukativnoj ulozi medija", a da ne govorimo o strategiji "popravljanja negativnog imidža Srbije u svetu".

Državna deregulacija medijskog prostora ne znači i njihovo oslobađanje od dominacije, već samo prelazak u ruke tajkuna, stranih korporacija, centara političke moći... A to, moramo priznati, predstavlja pretnju za opstanak demokratskog društva. Kod nas je situacija mnogo gora u odnosu na Zapad jer nemamo "demokratske tradicije", kao ni institucije koje bi amortizovale invaziju velikog novca i stranaca na medije. To sigurno nije ni državna televizija – "javni servis", jer je suviše slaba i ruinirana da bi se nosila sa stranim korporacijama i ojačalim privatnim televizijama koje će nuditi atraktivne programe. Kako će RTS sačuvati kadrove kada stranci najavljuju njihovo otimanje i iz privatnih televizija? Vidimo da ni Željku Mitroviću nije svejedno.

NOVA MEDIJSKA OLIGARHIJA I SLOBODA REČI

Domaći medijski prostor kontroliše dvadesetak ljudi: vlasnici, političari, urednici i "kumovi". No, taj broj će se i dalje smanjivati, a u sâm vrh ući će još nekoliko stranaca i domaćih magnata. Medijska oligarhija će se još više poslovno–politički integrisati, pa će predstavljati teško savladivu prepreku za istinski slobodno i istraživačko novinarstvo koje uvek nekom "smeta". Sve će se otvoreno govoriti o tajkunima, o zakulisnim političkim igrama, osim ako nisu u funkciji "medijskog talasanja" ili međusobnih nadigravanja. Tržišna logika "moći velikih cifara" i oligarhijska dominacija nad našim medijima suziće mogućnost istinske slobode novinarstva. Savez finansijskih moćnika i partijskih vrhova će dovesti do potpunog trijumfa "politički korektnog" novinarstva.

Ionako mali prostor za pokretanje važnih društvenih debata redukovaće se u toj meri da će biti moguć samo za one koji odgovaraju medijsko–političko–finansijskom establišmentu. Kada i bude ovih debata, one će biti strogo definisanih okvira ("dopušteni ekstremi"), planiranog trajanja i manje–više pripremljenih zaključaka. Iako je već sada na sceni oligarhijska kontrola medija, oni će za nekoliko godina biti još više instrumentalizovani no što su danas. U tom pravcu ide i proces redukovanja medija, pre svega lokalnih, koji su do sada (u vreme Miloševićeve i Đinđićeve vlade) bili zbog manjeg stepena kontrole često jedini prostor za artikulisanje opozicionih stavova.

Bilo je negativno to što je u vreme Miloševića, ali i Đinđića (doduše, na drugačiji način) medijima dominirala izvršna vlast, pa se teško mogla čuti "druga strana". No, sada se država i vlada prebrzo povlače iz ove sfere, pa se ide u drugu krajnost – da medije kontrolišu oni koji su sve samo ne "demokratski izabrani" (tajkuni, korporacije i "otuđeni centri moći"). Tako imamo medijski impotentnu državu i vladu, a na sceni haos u kojem dominiraju razni moćnici i prljav novac koji se pere i "transformiše" u političku moć kroz medije. Primer direktne političko–medijske moći koja može biti opasna po državu i demokratiju je Bogoljub Karić.

Situacija je paradoksalna – vlada je u medijskoj defanzivi jer nema medijske kapacitete, a ni medijsku politiku. S jedne strane, možda pohvalno zvuče reči Željka Mitrovića (u “ Utisku nedelje“) da je ovo prva vlada koja ga ne pritiska, ali se, sa druge, mogu razumeti kao znak da vlada ni nema svoju "priču" koju želi da plasira javnosti. Svaka stranka i svaka normalna vlada imaju neke ciljeve i žele da pridobiju domaću javnost (pa i stranu), osim, čini se, ove naše. Vakuum medijske dominacije ne postoji jer taj prostor odmah zauzimaju drugi. Velika je odgovornost ove vlade što je medijsku sferu "bez otpora predala u ruke" ekstremima sa obe strane, koji svojom demagogijom i prepucavanjima ("ustaše" i "zločinci") zapravo sprečavaju debate o pravim pitanjima, kao što je Kosovo ili nezaposlenost. Stoga je prirodna posledica jačanje političkih polova i slabljenje umerenih snaga (ma šta to značilo). Kada, kao šlag na tortu, dođe medijska gerila Čede Jovanovića i "reformskih talibana", onda je normalno što je mnogima dosta tog medijskog haosa, u kojem se do iznemoglosti produbljuju postojeće podele i raskoli.

Nama, kao društvu, nedostaje medijska politika koja bi bila iznad partijsko–ideoloških podela i grupnih interesa. Dakle, ako državne i društvene institucije imaju šta da kažu, a trebalo bi da imaju, to im se mora institucionalno omogućiti. Jedno društvo ne može da funkcioniše bez vrednosnog sistema, a za njegovo ustanovljavanje i čuvanje odgovorna je i vlada. Zato nije toliki problem što vlada često prepušta medijsku inicijativu drugima i što loše stoji u medijima, već to što je neumeren uticaj tajkuna, stranaca i političkih avanturista sa obe strane "barikada", a premali prostor za sadržaje od opšteg interesa. Medijska abdikacija države može se objasniti koliko uvreženim liberalnim sujeverjem, tipa "sve će to tržište pozlatiti", toliko i društveno štetnim savezima novca i moći.

Kada se sve to ima u vidu, može se, u grubim crtama, simulirati medijska slika za dve–tri godine. Nekoliko velikih televizija, sa ogromnom gledanošću, biće u vlasništvu stranaca (verovatno preko fiktivnih 49%), od kojih mi ni ne možemo očekivati da se bore za razvoj srpske demokratije, a naročito ne "za naše interese na Kosovu". Drugih nekoliko nacionalnih frekvencija držaće domaći medijski magnati. Ali, i oni će biti poslovno–politički vezani sa strancima (korporacijama i vladama).

I na kraju, imamo "javni servis" u kome imamo na delu "neravnotežu snaga" između određenih političkih aktera i uticajnih grupa. Ono što je već sada vidljivo je da država postepeno gubi kontrolu i nad ovom medijskom kućom. Lokalni mediji koji, kako pokazuju istraživanja, imaju značajnu gledanost i uticaj biće ili gušeni ili otkupljeni od većih igrača. Na kraju ovog procesa mala grupa ljudi, od kojih neki neće ni biti poznati javnosti, kontrolisaće celokupnu medijsku sferu, a na taj način u značajnoj meri i političku.

KAKO KO STOJI U MEDIJIMA

No, kako će pored tajkuna i stranih korporacija stajati domaći politički akteri u smislu medijskog prisustva i tretmana? To će zavisiti od moći i uticaja stranaka, od njihovog odnosa sa domaćim moćnicima i stranim medijskim kućama, a to, "da se ne lažemo", zavisi i od odnosa sa njihovim matičnim vladama. To znači da će politička scena biti mnogo više zavisna od moći novca i od odnosa sa medijsko–političkim establišmentom nego što je to danas slučaj. Kada se to ima na umu, onda možemo reći da "ne brinemo" za DS (pa makar bila u opoziciji) jer oni imaju najjače medijske kapacitete, najveći broj novinara im gravitira, a i može se pretpostaviti da će biti miljenici i stranih medijskih kuća koje ulaze u Srbiju. Oni su politička snaga koja je izuzetno svesna značaja medija i kojoj su u samom vrhu "maljčiki" iz medijsko–marketinške sfere.

Pored toga, za razliku od nekih, mi nismo skloni da potcenimo ni medijsku snagu "otcepljene frakcije" Čede Jovanovića jer su i oni "simpatični" mnogima od moći i uticaja, kako u prestonici tako i na Zapadu. Iako Čeda nema iole značajnu podršku javnosti, ima značajne medijske potencijale, brojne "medijske poslenike", koje je, što ideološki što interesima, vezao za sebe. Pored toga, zna kako se "radi sa medijima". Slična situacija je i sa "vedetama" NVO sektora, koje u nekim momentima mogu da "dignu sistem" i da medijski skrajnu vladajuću koaliciju i najveće stranke.

Osim Čedine, i G17 je stranka koju mali procenat građana podržava, a ima širok medijski prostor. Kako imaju značajna materijalna sredstva i svesni su značaja medija, oni će preko svojih prijatelja i saveznika, direktno ili posredno, učestvovati u privatizaciji elektronskih medija i tako sebi obezbediti prostor za delovanje. Iz tog razloga ne treba ignorisati ideološko–političke motive kupovine postojećih medija i stvaranja novih, i to od bogatih ljudi i kompanija (poput grupe "Avala").

Iako imaju veliku podršku javnosti DSS i SRS, pa i u NS-u, SPS-u i SPO-u, daleko zaostaju za demokratama po medijskim kapacitetima i sposobnosti medijskog delovanja, osim delimično u slučaju kada su na vlasti. I sada je "opoziciona" DS medijski jača, organizovanija i agilnija od vladajućeg DSS-a, pa se može zamisliti kako bi bilo u suprotnom slučaju. Moć DS-a se zasniva na kontroli "dosovskih" medija, kao i na tome što ozbiljno pristupaju medijsko–marketinškim operacijama i što su oponenti (DSS i SRS) u odnosu na njih sistemski inferiorni.

Nema sumnje da će se proces tajkunizacije i kolonizacije domaćih medija u narednom periodu dovršiti, što će imati značajne posledice na našu političku scenu. Medijska oligarhija će učvrstiti i institucionalizovati svoju kontrolu nad "elektronskim nebom", što će dodatno opterećivati ionako krhku "vajmarsku demokratiju" u Srbiji. Po politički sistem nije opasno samo to što veliki novac ulazi direktno u politiku (kao u slučaju Karića) ili manje direktno, preko zakulisanih "kadriranja" od tajkuna i multinacionalnih kompanija, već i to što mu ništa ne stoji na putu potpunog ovladavanja nad medijima. Otpor mu neće pružiti ni država bez medijske strategije, a ni slaba i podeljena novinarska udruženja.

Posledica toga neće biti direktno gušenje slobode govora, već će pre loša samocenzura najčešće trijumfovati nad istinoljubivošću. Sprega velikog kapitala i nekih političkih vrhuški, umesto otvorenog dijaloga o važnim temama, društvu će još više nego što je to danas slučaj nuditi simulacije rasprava u kojima učestvuju politički gladijatori i provokatori. Današnja dominacija nekvalitetnih političkih "tok–šoua" možda će u budućnosti biti pamćena kao "zlatno doba srpskog novinarstva".

nspm
2006

Нема коментара: