Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

POVIKA NA SKUPŠTINSKOG VUKA, A LISICE…

Branko Radun

POVIKA NA SKUPŠTINSKOG VUKA, A LISICE…

Ovih dana prisustvujemo još jednoj medijskoj harangi – protiv predloga da se poslanicima povećaju plate, skrati staž potreban za penziju i sl. Žestoki kritičari ovog predloga zaista imaju dobre argumente: da su plate od 60.000 i više hiljada prevelike u jednoj siromašnoj državi, da je naša skupština godinama bila simbol poslušničkog odnosa prema izvršnoj vlasti, kao i da se o korumpiranosti nekih sadašnjih i bivših članova našeg parlamenta raspredaju legende. A o tome kako su pojedini poslanici glasali "daljinski" iz Bodruma i Soluna, kako je vladajuća većina izbacivala iz skupštine druge stranke, ili o "vanrednom stanju" i da ne govorimo.

Ali ovi argumenti samo prividno stoje, ili, preciznije da se izrazimo, oni podilaze negativnim osećanjima "narodnih masa", ali nisu realno utemeljeni. Ima mnogo osoba na položajima u javnim preduzećima (direktori i članovi upravnih odbora) koji, iako ne moraju da se bore na tržištu, primaju izuzetno velike plate i imaju mnogo veće privilegije od narodnih poslanika. Predložena visina plate i broj godina potrebnih za penziju verovatno nisu srećno odmereni, ali to nije mogao biti razlog za opšte moralističko zgražavanje, a kamoli za toliko pljuvanje po članovima sadašnje skupštine (a time i po skupštini kao instituciji) tipa: "poslanici, sram vas bilo, stoko jedna bezrepa"!? E ovo je već previše i u normalnoj demokratskoj zemlji bilo bi ocenjeno barem kao uvreda parlamenta i na neki način bilo bi sankcionisano.

Drugi argument protiv povišenja plata - da je ovaj i ovakav parlament bio poslušnik vladajuće oligarhije oko Miloševića i Đinđića ne stoji. Naime ako imamo slabo plaćenog i u svoja prava nesigurnog poslanika mogu nam se desiti i gore stvari od "kupovanja" glasova i ostalih prljavih "igara bez granica". Jedan od uslova za kompetentan i nekorumpiran parlament jeste da njegovi članovi budu ekonomski nezavisni. Male plate poslanika znače da na tim mestima mogu biti samo bogati ljudi [1] ili ljudi skloni korupciji. Jer, zašto je zahtevana visoka plata za sudije (naročito Vrhovnog i «specijalnog» suda) uslov odbrane sudstva od iskušenja korupcije, a u slučaju poslanika to nije? Kome odgovaraju niske plate poslanika [2] – sem onome ko želi da ih kupuje ili ucenjuje? Protiv korupcije u politici, kao i u sudstvu, mora se boriti i solidnim platama, ali, razume se, i oštrom kontrolnom i kaznenom politikom. Tako su, po našem mišljenju, poslanici ovom predlogu novih i viših plata i privilegija morali pridodati i nove i oštrije kazne za moralne i zakonske prekršaje.

Ono o čemu želimo da govorimo više nego o visini plata poslanika jeste priroda pljuvačke kampanje koja se vodi protiv članova skupštinskog doma. Ona podilazi onim najnižim strastima – prividu lažne pravednosti, želji za povratkom uravnilovke, kao i čistoj ljudskoj zlobi i zavisti. Iako je Srbija daleko od moralističkog društva (poput anglosaksonskog), u kome vladaju mehanizmi "moralne panike", sa ovim i sličnim kampanjama orkestrirane "iznenadjenosti i uvredjenosti" postajemo njegova parodija. Na taj način se opasno politički institucionalizuje malograđanski duh koji postaje merilo vrednosti i instrument manipulacije masama.

Naime, u čemu je suštinsko licemerje ove medijske halabuke? Jeste da se do sada skupština ili "nije mešala u svoj posao", kao u vreme Miloševića, ili je, kao za vreme Đinđića, radila «efikasno», kršeći pri tom zakone i ustav, ali o tome se za vreme njihove vlasti nije baš mnogo govorilo u javnosti. Ispada da pošto je sada prvi put moguće slobodno i bez bojazni od posledica kritički pisati o Vladi i Skupštini, onda je slobodno i pljuvati po njima koliko nam volja. Tako mi kao društvo uvek osciliramo između autoritarnosti i anarhije, ali u oba slučaja sa farisejskim odnosom prema stvarnosti.

No, da iza ovakvih medijskih napada ima nešto više od anarhije medija i jeftinog senzacionalizma uverava nas i najpovršnija analiza. Iako neskloni teoriji zavere, ne možemo da se otmemo utisku da se našem ojađenom i sluđenom narodu neprekidno serviraju lažni problemi. Naduvane teme i sistematske dezinformacije postaju "teme dana" sa ciljem da se pažnja skrene sa važnijih i za moćnike opasnijih tema. Tako, dok se ljudi zabavljaju preuveličanim ili potpuno isfabrikovanim estradno-političkim skandalima, mimo pažnje javnosti se odvijaju mnogo važniji procesi poput rasprodaje ono malo "sirotinje" tj. privrede Srbije [3] ili odlaska Kosova i Crne Gore iz naše istorijske orbite. Da se Vlasi ne dosete.

Druga stvar je što centri moći preko tabloidizacije politike vrše posrednu i perfidnu borbu protiv ideoloških i političkih protivnika. Ne možemo a da ne primetimo vrlo dobru organizaciju i sinhronizaciju u tom medijskom cirkusu i seriji skandala. Ako se vidi da različiti mediji imaju identične stavove, pa čak i da koriste iste fraze i stilske figure, sa pravom možemo posumnjati da je reč o organizovanoj kampanji, kojoj se, potom, mnogi pridružuju po onoj bosanskoj: "ajd' Alija da je više vojske". Ovo nikako ne znači da isti "centri" proizvode sve te skandale, već da postoje brojne grupe koje koordiniraju svoj rad, a često iskoriste slabost protivničke strane u vidu "zicera" koji im se ponudi, kao u nedavnoj aferi sa izbacivanjem Darvina iz nastavnog programa. Isto tako, ni mnogi učesnici ovih kampanja često nisu svesni ko ih i sa kojim ciljem pokreće, pridružuju im se jer i oni hoće deo medijskog kolača. Sa pozicije onih koji vode kampanje, tabloidni [4] mediji i njihovi novinari su opasna oruđa i "korisni idioti", dok su sa njihove pozicije oni profiteri moda i popularnih tema. Iz ugla analitičara medijskih "igara bez granica", oni su "medijski lešinari" koji zamućuju ionako neprozirnu baruštinu u kojoj se batrga njihova žrtva – javno mnjenje.

Naime od samog formiranja ove Vlade i njene skupštinske većine, ona i DSS su pod neprekidnim medijskim udarima. Vec je primećeno da ova Vlada nije imala ni dana poštede, a kamoli onih uobičajenih sto dana. Protiv nje je još i pre nego što je formirana krenuo političko-finansijsko-medijski establišment bivšeg DOS-a čija moć nije ni načeta. Dakle, iza medijske pešadije i tabloida koji imaju svoju "tržišnu logiku" stoje moćni i organizovani ideološko-politički lobiji koji žele da i dalje presudno utiču na politički i društveni život u Srbiji. Da bi to postigli, služe se svim metodama od skandaloznih preuveličavanja do otvorenih podmetanja i laži. Često je reč o školskom primerima medijske dezinformacije u "podzemnim" političkim operacijama kojima se ne samo podriva autoritet konkretnih osoba, već i autoritet Vlade i Skupštine kao državnih institucija. Zato su te kampanje u svojoj suštini antidržavne i antidemokratske.

Cilj "snaga bivšeg režima" (DOS-a) i njihovog NVO sektora za sada nije rušenje Koštunicine vlade, već njeno slabljenje, kompromitacija i uklanjanje pojedinih nepoželjnih članova vlade (Velje Ilića, na primer).

"Da se Vlasi ne dosete" ove kampanje ne pokreću direktno političke stranke već ih štabovi za specijalne operacije diskretno serviraju "objektivnim medijima". Tako uske klanovske veze sa vlasnicima i urednicima medija, ali i veština "proizvodnje" senzacija postaju jedan od ključnih mehanizama dominacije nad javnošću. Ulogu "izvođača radova" preuzimaju moralisti koji se već zanatski vešto zgražavaju nad npr. predlogom viših plata poslanika kao nekad profesionalne narikače, a iskorišćeni su i ogorčeni penzioneri koji su tako, kao i mnogi drugi, dobili novog žrtvenog jarca – "nezajažljive poslanike". No, bilo kako bilo, nikada do sada nismo videli toliko žestokih i jedinstvenih osuda jednog predloga. Šta se sve u ovoj državi dešavalo tokom proteklih godina, od izgubljenih ratova, inflatorne pljačke, pada Krajine, sramnih mirovnih potpisa i isporučivanja za Hag (o "šibicarskoj privatizaciji" i da ne govorimo), pa ništa nije izazvalo ni blizu takvu osudu i buđenje "intelektualne savesti", koja se ovde, izgleda, pali po komandi.

Ova vlada – pre svega DSS – izuzetno loše stoji u medijima s obzirom da drugi centri moći imaju ključne medijske resurse i neprekidnu propagandnu inicijativu. DSS-ski vrh vlade je previše popustljiv kada su u pitanju ovi napadi, tako da ju je moguće ocrnjivati bez straha od posledica. Kada je to još režimska ''Politika'' za vek svog postojanja u udrarnim komentarima pljuvala po srpskom premijeru? Nikad. Ovakvo mazohističko trpljenje medijskog šikaniranja u režiji onih koji kontrolišu medije Koštunica i DSS s ponosom predstavljaju kao dokaz sopstvene "demokratičnosti", što je samo još jedan primer kako racionalizacija i ideološka jednostranost bez dovoljno kontakta sa realnošću mogu da zaslepe inače inteligentne ljude. Možda Koštunici nije poznato, ali sa medijima stvar stoji ovako - ili ih vi kontrolišete, ili to čini neko drugi – mediji nikad nisu "slobodni", naročito ne oni koji sebe sami tako promovišu. Radi se, zapravo, o dramatičnom nepoznavanju prirode odnosa vlasti i javnosti, koja podrazumeva da se svaka politička odluka najpre pripremi "obradom" javnog mnjenja. Anglosaksonci, za razliku od nekih "demokratskih" idealista poput Koštunice, shvataju demokratiju kao vlast elite u kojoj mase veruju da se vlada u njihovo ime i da se ispunjavaju njihovi zahtevi. Sve se to radi preko medijskih kampanja, javnih i tajnih, direktnih i posrednih ("tabloidnih"). Vrhunac takve veštine vladanja u liberalnom društvu jeste kada tako preparirana javnost vrši pritisak na svoju vladu da učini ono što je ona i planirala da uradi. Školski primer toga imali smo 1999. kada su mediji i javnost prosto «naterali» neodlučne zapadne vlade da bombarduju Srbiju.

Televizije, glavne novine i časopise u Srbiji kontroliše dvadeset – trideset ljudi koji se svi poznaju, mnogi međusobno druže ili imaju poslovno-političko-kumovske veze. Svi se oni vrte sa televizije na televiziju, iz časopisa u časopis i pri tom pričaju iste, iscrpljujuće monotone "reformske" priče. Dok se vlade menjaju, oni u najvećem broju ostaju na svome, ili čak napreduju. Ako i dođe do međusobnih sukoba (zbog sujete ili interesa) oni imaju "porodični karakter", jer se njihova mišljenja skoro i ne razlikuju. Skoro svi pripadaju kulturnom "krugu dvojke", a to znači da su "moderni", "liberalni" i "evropski" po celom telu i duši. Ova medijska oligarhija dosovske orijentacije Koštunicu i ovakvu skupštinsku većinu smatra za nužno zlo. Tolerišu ih privremeno kao branu radikalskoj najezdi, ali mu sistematski srozavaju rejting serijom medijskih podmetanja i političkih "blokada".

U našim medijima je ispalo važnije pitanje evolucije u školama i plata poslanika koje predstavljaju par promila u budžetu, od npr. Draškovićevog zahteva da povučemo tužbu protiv NATO-zemalja. Majstori medijskog linča su pripadnike DSS (uz njihovu mazohističku asistenciju) izbrukali u mnogim stvarima: "mladalački greh" Jočića, kampanja Maršićanina i njena opstrukcija od strane Labusa, obećanje Dejana Mihajlova da će otkriti "imena pravih ubica Đinđića", odlazak ministara na Olimpijadu, Veljine ludorije, afera "Darvin", kao i sada ova poslednja, u vezi poslaničkih plata. Scenario se ponovio više puta: najčešće DSS kroz institucije pokuša povući nekakav (često polovičan) potez, na primer, donošenje Zakona o pomoći haškim optuženicima, ali to uradi bez pripreme javnog mnjenja i bude dočekan političko-medijskim plotunom. Nepripremljena i trapava akcija biva dočekana na medijski nož, razbukta se afera i ustalasa javno mnjenje, da bi, konačno, pod baražnom vatrom, i opet sa zakašnjenjem, trapavo pokušali da spasu što se spasti može tako što će se, javno ispljuvani i poniženi, povući na «početne položaje». Tako šteta na kraju bude dvostruka, a imidž pravih kolebljivaca i smetenjaka na političkoj sceni dodatno učvršćen.



[1] U počecima anglosaksonske demokratske prakse članstvo u parlamentu nije se plaćalo jer se ono smatralo privilegijom. Ali to je značilo da su taj luksuz sebi mogli priuštiti samo pripadnici bogatog i aristokratskog sloja i stoga je takav argument smatran demagoškim zamagljivanjem pravog cilja moćnika da kontrolišu celokupnu vlast. Uvođenje plata članovima parlamenta bilo je zato demokratski potez jer su time svim građanima otvorena vrata za ulazak u ovu ustanovu.

[2] Treba se samo prisetiti one demagogije Đinđićeve Vlade u kojoj su navodno sedeli ljudi koji otišli sa radnih mesta na kojima su imali i 10.000 DM da bi u vladi "bukvalno izgarali" za par stotina maraka i pri tome spavali na polovnom kauču kod tetke. Kada se vidi sa kakvim socijalnim statusom su ušli u tu "asketsku vladu", a sa kakvim su izašli (oni i njihovi kumovi i prijatelji) sve to predstavlja potcenjivanje inteligencije običnog čoveka. Jedan ministar u vladi DOS-a pre petog oktobra bukvalno nije imao novca da kupi sebi odelo, ali je zato odmah posle pola godine počeo da zida vilu sa pedesetak prozora. A da ne govorimo kako je između oktobra i decembra 2000. u "rekordnom roku" završio višu školu da bi mogao postati ministar. Ili kako su Janjušević i Kolesar sa takvim "platama" ostvarivali pojedinačne transakcije na svoje privatne račune od par stotina hiljada evra.

[3] Setimo se samo kako je koordinisanom akcijom liberala u vladi (G17) i njihovih medijske logistike prvo ocrnjen, a zatim i uklonjen Branko Pavlović, direktor Agencije za privatizaciju, jer je bio prepreka za brzu i "efikasnu" rasprodaju domaće privrede. Više o tome u našem tekstu "Šibicarska' privatizacija" (na www.nspm.org.yu)

[4] Postoje i brojni slučajevi kada i sami tabloidi pokreću "skandale" ali je to jedna druga tema. Ipak i u tim slučajevima političko-medijski štabovi pokušavaju da i tu vodu skrenu na svoju vodenicu, ili barem da je iskoriste za skretanje pažnje javnosti sa nečega važnijeg. U svakom slučaju se pokušava maksimalno iskoristiti svaka prilika.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова