Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KAKO JE KO PROŠAO NA IZBORIMA I ZAŠTO?

Branko Radun i Saša Gajić

KAKO JE KO PROŠAO NA IZBORIMA I ZAŠTO?

Kada se izborna bura stišala, a objavljeni rezultati glasanja sa svih strana sagledali, domaće glasačko telo, i ono stranački opredeljeno i ono manje politično, ostalo je u dugotrajnoj nedoumici. Nikome zapravo nije bilo najjasnije ko je na izborima dobro, a ko loše prošao, budući da su se gotovo svi ubijali od sreće da saopšte kako su navodno “zadovoljni postignutim rezultatima”. Tako smo od opštedržavne i opštenarodne depresije za tili čas napravili skok iz “carstva nužnosti u carstvo slobode”, u društvo “srećnih i uspešnih”, koji su unisono ispoljavali svoju izbornu radost i saglasje, da bi se nekom sa strane č inilo da prisustvuje nekom obliku pojave koja je proskribovana u reformističkim medijima, a naziva se “sabornost”.

Onim malo trezvenijim posmatračima bilo je jasno da nijedna stranka nije postigla rezultat koji je očekivala, a kako su “naručena” istraživanja obećavala. Zato se pred sve analitičare tek okončanog izbornog procesa nameće neizbežno pitanje: kako postaviti referentni okvir koji bi objektivno (koliko je moguće) dao odgovor na pitanje čija je kampanja bila uspešna i u kolikoj meri, a čija nije?

Na prvi pogled stiče se utisak da su rezultati prethodnih parlamentarnih izbora (iz decembra 2003) upravo te željene, “čvrste” činjenice koje mogu biti dobra “merna osnova” uspeha stranaka na sadašnjim izborima. Ipak, prošlo je više od tri godine (koje u srpskom političkom životu često vrede kao trideset u Švajcarskoj) tokom kojih su mnoge ovdašnje stranke doživele i uspone i padove. I upravo stoga bi i neke, realno gledajući izuzetno uspešne kampanje (npr. ona Dinkićeva), bile po ovom merilu veliki neuspeh zato što bi brojke pokazivale da G17 nije ponovio rezultat s prošlih parlamentarnih izbora, nakon što je isti, serijom skandala, razbio danas gotovo zaboravljenu Živkovićevu vladu.

Drugo merilo mogle bi da predstavljaju procene istraživanja javnog mnjenja rađene tokom prošlog leta, u vreme kada su domaći stranački akteri zauzimali startne pozicije za parlamentarne izbore. I ovde problem predstavlja neujednačenost istraživačkih rezultata različitih agencija za sondiranje srpske politike, kao i velika fluktuacija pojedinih stranaka u istraživanjima iste agencije (npr. SRS je bio čas na 30 odsto, potom na neverovatnih 40, a zatim opet na 30 odsto). No, da se ne bismo dalje bavili metodološkim kontroverzama o merljivosti uspeha u politici, moramo se opredeliti za jedan fleksibilan, a dovoljno pouzdan, kombinovani metod. On bi uzimao i nekakav presek istraživanja javnog mnjenja od prošlog leta, ali i u pozadini koristio poređenja s rezultatima na prošlim parlamentarnim izborima pošto lokalni i predsednički izbori iz 2004. godine ne daju realnu sliku odnosa snaga.

MLAĐANI REVOLVERAŠ

Kao što smo napomenuli, u odnosu na startnu poziciju pred sâm početak predizborne utakmice daleko najuspešnija kampanja bila je ona koju je imao G 17. Dinkićeva stranka je veštom kombinacijom marketinških, populističkih i paradržavnih metoda uspela da za gotovo tri meseca udvostruči stranački rejting i vrati se u političku arenu kao ona “od koje zavisi”, iako je na početku jeseni među strankama koje se bore da pređu cenzus stajala daleko najlošije. Neko će, s razlogom, prigovoriti da je Dinkićevoj stranci bilo lako da ostvari takav “prirast birača u jedinici vremena” kada je imao nisku startnu poziciju (oko 3 odsto), a istovremeno i mnogo novca za kampanju, sigurno ne manje od nekih znatno većih i popularnijih stranaka. Ipak, da nije sve samo u novcu, pokazala je krajnje neuspešna Karićeva kampanja u kojoj se nije žalilo novca na “bilboldere” (prva outdoorkampanja), a ni na novine (list Opozicija , koji je svojim “ žutilom ” za tili čas zasenio domaću tabloidnu konkurenciju ). Nju je, po učinku, uspela da deklasira čak i partija “penzosa” (PUPS + Čović), kako je podsmešljivo naziva Čeda Jovanović. Inače, “uspeh” dvojca Čović– Krkobabić predstavlja jednu od najinteresantnijih pojava ovih izbora koja je ostala “ispod linije”. Pokazuje kako s manjim novčanim ulaganjima, a kampanjom precizno usmerenom ka važnim problemima dela biračkog tela može, uz malo sreće i dosta iskustva, bez većih napora “otkinuti” više procenata biračkog tela od mnogo jačih stranaka.

Šta je, dakle, osim pozamašne količine uloženog novca u kampanji, bilo to što je pomoglo Dinkiću da ostvari značajan skok u biračkom telu? Kao prvo, treba istaći da je on bio prvi – ili među prvima – koji je krenuo u kampanju, što se od izbora do izbora potvrđuje kao značajna stvar jer se stranke koje „porane“ bolje pozicioniraju među neopredeljenim i neodlučnim biračima. Ko je skeptičan prema ovoj tvrdnji, neka posmatra startno vreme pojedinih stranaka tokom nekoliko poslednjih izbora, pa će mu sami rezultati otkriti koliko u tome ima proverljive istine.

Pored toga, Dinkić je napravio jedan drastičan zaokret u imidžu stranke – od „fensi“ ekspertske stranke koju je reprezentovao Labus, a koja je imala podršku samo među „dobitnicima tranzicije“, on je ponudio nešto drugačije, ma koliko na površini, kroz slogane, bilborde i spotove, ostajao na liniji ekspertske predstave koja propagira “stručnost iznad politike”. U obrazlaganju ovog lajtmotiva, a naročito u suštini koja je neposredno predstavljana biračima, Dinkićeva priča je pre ličila na Karićevu kampanju iz 2004. godine u kojoj su obećanja novih radnih mesta i borba protiv korupcije ( sic! ) imali dominantnu ulogu. Kako je PSS (što se sada jasno vidi) definitivno sklonjena s političke scene bekstvom njenog lidera u nepoznatom pravcu, Dinkić je lukavo odlučio ne samo da mu preuzme Mobtel, već i glasače, baš kao u nekom vesternu u kome mlađani revolveraš koji pobedi u uličnom duelu – uzima sve!

Očigledno da je Dinkić za to, pored sporazuma o nenapadanju, dobio i zeleno svetlo od DS-a jer im ovakvom projekcijom kampanje ka masi Karićevih dojučerašnjih glasača nije ozbiljnije ulazio u biračko telo. Ali, ni ovde situacija nije tako jednostavna. Dinkić je, zapravo, imao svoje (doduše neveliko) „sigurno biračko telo“ upravo u onom što se zove rezervoar „demokratskih glasova“, koji se preklapa s delom biračkog tela manje ili više naklonjenog DS-u. Međutim, njegov dalji rast tokom kampanje odvijao se i unutar i van tog rezervoara, tako da je ne toliko netačna koliko jednostrana Tadićeva procena da G 17 njegovom DS-u ne „uzima glasove“.

Da zaključimo: Dinkić je imao jasnu kampanju koja je bila fokusirana na nezaposlene, mlade, selo i jug Srbije. On je primenom metode „direktnog marketinga“ (jasne pragmatične poruke, a ne uopštene i ideološke) pokazao šta su zapravo osnovne teme ovih izbora: nezaposlenost i korupcija.

ČEDA TE GLEDA

Prema nekim oštrim medijskim reakcijama, na primer Batića, čini se da je u vrhu Čedine koalicije postojala poprilična briga zbog toga što se, pored „tranzicionih gubitnika“, Mlađan „okomio“ i na mlađu urbanu populaciju ka kojoj se prvenstveno usmerio LDP rečnikom nestrpljivog reformskog radikalizma koji samo “hoće sve i sad” .

Nova parlamentarna koalicija donela je u predizbornoj kampanji srpskom višestranačju dosta novina. Reč je o kampanji koja je bila precizno usmerena na jasno određeni, manji deo biračkog tela, koja je nakon profesionalne sondaže, basnoslovnih sredstava, koja su nadmašila reklamne kapacitete brojčano mnogo većih stranaka, uspela da za tik ostvari cilj i preskoči cenzus. Šta nam dakle pokazuje “čedistička” kampanja?

Kao prvo, da se zbir glasova potpuno heterogenih malih stranaka između kojih nema puno sličnosti (kakva je sličnost Vesne Pešić, Čanka i Batićevih demohrišćana?) može ostvariti na samo jednoj jedinoj zajedničkoj crti – otvorenom neprijateljstvu prema jednom ovdašnjem političaru (kome u neuspeloj reciklaži petooktobarskih slogana sugerišu da se ubije) samo ako je kampanja dovoljno skupa i atraktivna. Akumuliranje mladalačkog nezadovoljstva i energije, koje je gotovo po pravilu negatorsko spram postojećeg establišmenta a u isti mah površno i neusmereno, može se lako prigrliti ako stranka sredstvima postmodernističkog simulakruma izgradi imidž buntovničke i uporno istrajava u tome. Štaviše, to je lakše uraditi ako program obiluje patetičnim opštim mestima, pričama o optimizmu, mladosti i pozitivnoj energiji, više nego ozbiljnim političkim vizijama i rešenjima. Dovoljno je za sve nedaće kritikovati targetiranog “mitskog” Drugog, a sebe predstaviti kao svežu alternativu, predizborni šljašteći šou-program reciklirati oko ovog lajtmotiva i mladalačka će se energija prilepiti za tebe kao muva za med, a posle preusmeravati i (zlo)upotrebljavati po potrebi. Problemi koji proizlaze iz ovakvog pozicioniranja pojaviće se kasnije, ali oni zasad ne zabrinjavaju lidere ove koalicije i njihove domaće i spoljne sponzore, kojima je samo bilo potrebno da preskoče lestvicu cenzusa. Dugoročna politika se, dakako, ne može bazirati samo na emotivnim mantrama, a neskrivena pragmatičnost lidera ove stranke i njihova suštinska pripadnost balkanskom miljeu i establišmentu (Čanak je bio predsednik Skupštine Vojvodine, Batić ministar, Čeda potpredsednik vlade) protiv koga se patetično bune, a zapravo neobuzdana želja da se ponovo integrišu u politički sistem i preusmere ga u skladu sa svojim viđenjima, neminovno će im brzo okruniti buntovnički imidž i oreol „reformske avangarde“, tim pre što su mnogi od njih, iako redizajnirani i ušminkani, dobrano politički potrošeni. Teško je, zato, poverovati da bi se ovakva kampanja mogla uspešno ponoviti, sem u nekom kraćem intervalu. Pa ipak, površnost na koju se hvataju simpatizeri i kratko pamćenje u svetu postmodernih političkih simulakruma ne smeju se potcenjivati, pogotovo kada se iza toga krije značajan kapital i uticaj stranog faktora.

TOMA BEZ ZEMLJE

Na drugom polu srpskih političkih ekstrema stvari stoje drugačije. Tamo su radikali ostvarili “istorijski” dobar rezultat s približno 1.150.000 glasova. No, svi su izgledi da im ne bi pomoglo ni da su osvojili sto–dvesta hiljada glasova više. Ovaj izborni uspeh sigurno je daleko ispod njihovih nadanja, ali i od “neuspeha”, kako su opisali pojedini analitičari. Kada se uzmu u obzir radikalske sužene manevarske sposobnosti zbog Šešeljevog testamenta i štrajka glađu, može se reći da je njihova kratka i ne previše skupa kampanja bila prilično efektna. Posledice su poznate – ostvarili su još jednu pobedu koju ne mogu da politički kapitalizuju, tako da njihov ovdašnji lider, iako s najvećom strankom i najvećom podrškom biračkog tela, ostaje svojevrsni “Toma bez zemlje”, tj. neko ko teško može da utiče na sudbinu zemlje.

Praktično, radikali su imali dve različite kampanje – prvu, šešeljevsku, antihašku i “velikosrpsku”, i drugu, socijalnu i antikorupcijsku, koja je, dakako, dala više rezultata. Na taj način se, na kraju, ispostavilo da su radikali “planski” prvom učvrstili i motivisali svoje vernije “biračko jezgro”, a drugom načeli podršku sve većeg broja nezadovoljnika što tokom reformi, što spoljnom politikom zemlje. Ovo je bila i prva radikalska kampanja u kojoj su pokazali da vladaju određenim tehnikama promocije, koje dosad nisu koristili, što znači da su u marketinškom smislu napravili, uz narodnjake, najprimetniji napredak.

Protekla kampanja nije bila otvoreno negativna i prljava, tako da radikali nisu primali “medijske udare” sleva i zdesna kao prethodnih godina. Ovdašnji političari su, da tako kažemo, sazreli u poimanju korišćenja sredstava političke borbe, te su rezervisali “pozitivne kampanje”, dok su drugi, bočni saradnici, odrađivali one druge, grublje i nezgodnije poslove. Ovo se odnosi na sve stranke osim narodnjaka i Dinkića, koji su zbog svojih razloga (da li političke naivnosti, medijski slabog uticaja ili sporazuma o nenapadanju), čini se, vodili zaista samo pozitivne kampanje.

Radikalima je pomoglo i to što od medijsko-političkih centara “demokratske” moći nisu prepoznati kao realna opasnost po vlast, ponajviše zbog sadržaja Šešeljevog testamenta, pa prema njima i nije bilo uobičajene “medijske vatre”. Kada se potom videlo da sami, a ni sa SPS-om neće moći formirati vladu i kada se reformska javnost upoznala sa Šešeljevim zahtevom da se ne ide u koaliciju sa Koštunicom (Tadić je tu bio više kao stilski dodatak), fokus agresivne “antikampanje” bio je okrenut prema narodnjačkoj koaliciji. U tome su pre svega prednjačili dnevni list Opozicija , reformski tabloid karićevsko-čedističke provinijencije, kao i medijski sistem B 92 kome je globalističko-korporativni, a antipatriotski angažman već postao deo tradicije.

TADIĆ – SVETSKI, A NAŠ

Kampanja DS-a, u skladu s ranijim iskustvima i očekivanjima, vrlo rano je startovala i bila velika, lepa i skupa. Stoga, ni rezultat nije izostao. Mada su glavni konkurenti demokrata, i radikali i narodnjaci značajno napredovali u smislu medijskog i promotivnog delovanja, demokrate su i po profesionalizmu i po delu kontrolisanja medijskog prostora i dalje daleko ispred njih. U ovoj kampanji rivali su se uspeli približiti demokratama samo u klasičnim metodama predizborne promocije (mitinzi, spotovi i bilbordi), no još uvek dosta kaskaju u svim drugim “vidovima” propagandnih aktivnosti (promotivni filmovi, internet, PR i druge “posredne” metode). Opšte je poznato da je najbolja propaganda ona koja se kao takva ne prepoznaje, već se smatra za objektivno “mejnstrim” informisanje, a u njoj su Tadićevi “maljčiki” još uvek superiorni. Vi mislite da čitate novine, na primer Blic ili neke druge, a zapravo upijate promotivni materijal DS-a. Isto tako, smatrate da gledate “objektivne” dnevnike nacionalnih televizija (recimo RTS-a), a u njima, preobučene u novinske reportaže, zapravo pratite dobro “prepakovane” video-klipove demokrata.

Naravno, i ovde nisu toliko bitne metode i kanali “slanja” poruka, koliko je važna efikasnost odaslatih informacija. Upravo na tom planu demokrate su uradile najviše jer su “proevropsku” priču uspele pretočiti u “ideologiju boljeg života” koju su prisvojile. Za razliku od narodnjaka, demokrate su uspele u nastojanjima da svoju ideološku matricu približe interesima i potrebama običnog čoveka, toliko da ih on često prihvata kao nešto normalno, što se samo po sebi podrazumeva i ne podleže nikakvoj kritici i promišljanju. Poruke da će “prvi stan biti bez poreza” samo su ilustrovale i pojačavale utisak konkretnosti obećanja o boljem životu kao prioritetu demokratske politike.

Zapravo, konkretne i uspešne kampanje imali su pre svega G 17 i DS, dok su radikali bili više jasni, tj. razumljivi, nego konkretni i primamljivi prosečnom biraču. S druge strane, bile su “dominantno ideološke” i manje uspešne kampanje narodnjaka, čedista i socijalista. U stvari, s puno osnova može se reći da su samo one kampanje koje su odgovarale na konkretne socijalne nade i strahove većine stanovništva i donosile značajan “prirast glasača” mimo svog ideološkog jezgra. Uspešni u marketinškoj prodaji “boljeg života” bili su pre svega demokrate, ali i radikali i G 17.

Kampanja DS-a se, sasvim u skladu s modernim trendovima, ali i balkanskim viđenjem politike, uspešno fokusirala na liderske predstave o ličnosti njenog predsednika. Tadić je u medijima prikazan kroz mnoštvo situacija, od “državničkih” susreta s najmoćnijim ljudima planete do “drugarskog” ćaskanja sa seljacima i studentima. Demokratama je uspelo da svog lidera istovremeno prikažu i kao ozbiljnog predsednika koji je rado viđen gost u svetskim prestonicama, ali i kao čoveka koji spontano razgovara s građanima. Zato nimalo ne začuđuje što su uspeli da maksimalno medijski iskoriste činjenicu da imaju trenutno najpopularnijeg domaćeg političara. Možda to onima koji imaju medijsko iskustvo izgleda preterano i često preglumljeno. No, većina, po svemu sudeći, reaguje pozitivno spram Tadića, prvo zato što se oko njega ne pojavljuju nikakve afere, niti ima ikakve negativne poene u javnosti, ali i zato što se tako stvara utisak među građanima kako “prvi put imamo predsednika koji silazi među narod”, ma kako se on u tom narodu snalazio.

Pored DS-a, naglašeno personalističke kampanje bile su i one u slučaju G 17 i koalicije oko LDP-a, dok je uticaj liderstva bilo osetno umanjen i kod narodnjaka i radikala, koje su takođe po svojoj prirodi izrazito liderske stranke. Iskustvo s ovih izbora pokazuje da ovdašnji glasači i dalje pozitivno reaguju na liderizaciju političkog marketinga.

NARODNJAČKI SEVDAH

Narodnjačkoj koaliciji, čiji su izborni rezultati na kraju bili znatno ispod sopstvenih očekivanja, ostaje otvoreno pitanje koliko je realno dobro ili loše prošla sama predizborna kampanja. Očito je da su njihova prevelika nadanja (“najmanje 20 odsto” ili “egal s DS-om”) donekle posledica “čudnih” rezultata serviranih istraživanja javnog mnjenja koja su im u jednom momentu “davala” čak i više od demokrata (?!). Premda ne želimo da više komentarišemo ta i takva “istraživanja”, moramo ih spomenuti kao relevantnu činjenicu koja i na ovakav način utiče na političke vrhuške stranaka i njihove predizborne poteze. Sasvim je, dakle, sigurno da je samouverenost “ostatka vladajuće koalicije” imala za posledicu to da su oni bili uljuljkani u “obećanih” 20–21 odsto podrške izbornog tela, pa zato i nisu pravili neke naročite promene u unapred utvrđenoj koncepciji kampanje.

A kampanja je bila, kako smo rekli u jednom od naših prethodnih tekstova, poput onih naših fudbalskih reprezentacija – atraktivna igra na sredini terena, ali bez jasne ideje i cilja, i što je najvažnije – bez golova! Da, ako to predstavlja neku utehu, bila je to “lepa, umerena, patriotska i državotvorna kampanja”, ali koja malo motiviše ljude da glasaju baš za narodnjake. Nedovoljno koherentna i konkretna, ova kampanja nije uspela da koaliciju DSS–NS isprofiliše kao “treću opciju”, a pogotovo ne da običnom čoveku pojasni šta to drugačije, a konkretno nudi u odnosu na druge. Pojedini nosioci narodnjačke kampanje koji su imali dovoljan medijski potencijal i iskustvo, pre svega Sanda Rašković-Ivić, Velja Ilić i svakako najprijatnije iznenađenje Aca Popović, uopšte nisu bili dovoljno medijski promovisani kao “tim za Srbiju”. Gotovo potpuno zapostavljanje socijalne tematike, te konkretnih planova za borbu protiv korupcije i nezaposlenosti nesumnjivo je koštalo narodnjake očekivanih, a “nedostajućih” procenata. Dinkić je svojom agresivnom kampanjom iskoristio prepušteni prostor i popunio predizborni segment populističkim nastupom, prigrabivši zasluge za Nacionalni investicioni plan.

Tako je od narodnjačkog novogodišnjeg slavlja preostao samo postizborni sevdah i uteha za njene pripadnike u vidu “opuštene” pozicije “političkog gravitacionog centra” oko koga se sve vrti. Brzo se zaboravio polovičan uspeh na izborima jer počinje nova i važnija postizborna utakmica za formiranje vlade u kojoj “od njih zavisi”. Barem još ovaj put.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова