Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Slučaj Bagzi i srpska medijska rašomonijada

Branko Radun

Slučaj Bagzi i srpska medijska rašomonijada

Verovatno se sećate legendarnog Kurosavinog filma „Rašomon“ (1950) u kojoj razbojnika koji je ubio samuraja glumi Toširo Mifune. Nakon zločina, sprovodi se istraga u kojoj svi svedoci, kojih je ukupno četvoro, imaju svoje verzije dramatičnog događaja. Svako od njih svoju ulogu predstavlja pozitivnijom nego što je realno bila, umanjujući svoje grehove i uvećavajući tuđe. Na kraju i medijum priziva duh mrtvog samuraja, koji isto tako daje subjektivan i jednostran opis događaja. Tako razbojnik, žena samuraja, drvoseča i sâm samuraj pričaju svoje „priče“, koje su u nekim elementima kontradiktorne, tako da se nikako, ili vrlo teško, može razabrati prava istina o ubistvu. Nažalost, ni kraj filma ne pokazuje ko je, a ko nije bio u pravu, pa čak ni čija je priča bliža istini. Alegorijsko tumačenje “Rašomona“ ide od toga da film predstavlja poraženi Japan u kome svako ima svoj odgovor na pitanje ko je odgovoran za nacionalnu katastrofu, do globalne filozofske metafore o „mnoštvu istina“ u postmodernom dobu.

Slično poraženom Japanu i poražena Srbija pokušava da dâ odgovor na pitanja „Šta se desilo?“ i „Ko je krivac?“. Posle 5. oktobra dominantna medijska priča da je „Zapad kriv za sve“ zamenjena je varijantom „Milošević je kriv za sve“. Tako je ova druga postala ključni element nove političke paradigme, u koju spadaju i mantre „integracija“ i „tržišta“. Sa sukobom na liniji Koštunica–Đinđić dobijamo novu podelu unutar postojeće dominantne postpetooktobarske ideološke matrice. Sada imamo, s jedne strane, one koji su predstavljeni kao „radikalni reformisti“ naspram onih koji su navodno sporiji i „legalniji“. Tako imamo najmanje tri, ili barem dva i po „različita viđenja“ događaja iz naše bliske prošlosti, koji su u nekim elementima kontradiktorni.

Kao u japanskom, i u srpskom „Rašomonu“ desio se zločin – ubistvo premijera Đinđića, o čemu u medijima odavno kruže različite verzije. Utisak je da se, kao i u pomenutom filmu, odgovornost ili učešće u „zločinačkom poduhvatu“ pokušava skinuti sa svoje i prebaciti na drugu političku opciju. Međutim, veći deo medija se, svesno ili nesvesno, služi tim i takvim naporima. Kako je svedočenje Dejana Milenkovića Bagzija došlo na samom početku predizborne kampanje, ono je očekivano izazvalo novi nivo medijske rašomonijade. Naime, iz jednog istog svedočenja različiti mediji, nimalo slučajno, izvukli su različite naslove i lidove (sažetak vesti koja ide na početku). Tako će čitaoci, pa i gledaoci, imati različit stav prema ovom kontraverznom događaju zavisno od toga koji medij prate i kome poklanjaju poverenje.

Prvi dan Bagzijevog svedočenja bio je, naravno, udarni u medijskom pogledu. Ne ulazeći u analizu istinitosti i logičnosti svedočenja, analiziraćemo „političke profile“ medija po njihovom izveštavanju sa suđenja. Tako je Blic 24. novembra imao naslov „Ubili Đinđića da bi doveli radikale na vlast“. Dakle, u prvi plan, i to u negativnom kontekstu, stavljeni su radikali i Šešelj koji je, po izjavi svedoka, znao da se sprema atentat uz Nebojšu Čovića. Na naslovnoj strani je i priča o tome kako je Šešelj tražio da se ubije Gašo Knežević, a pomalo se govori i o prijateljevanju Čede Jovanovića i „zemunaca“. Na početku teksta u Blicu Bagzi kaže da su zaverenici imali podršku Čovića a traže podršku radikala, kojima su, navodno, hteli pomoći da dođu na vlast, iako je Šešelj njihovu zaštitu odbio i dobrovoljno otišao u Hag.

U Politici se opet malo preciznije govori o tome da Spasojević nije imao kontakt sa Čovićem, a da je Legija navodno kontaktirao sa majkom Ace Bulića koja je bila u dobrim odnosima sa Čovićem. Politika prenosi da Legija nikada nije rekao da je Čović na „njihovoj strani“, iako je Spasojević govorio da je postignut dogovor s njim. Dakle, interpretacija Politike u odnosu na Blic je manje uverljiva po pitanju saradnje Čovića sa atentatorima.Kurir navodi da do samog atentata zaverenici nisu dobili podršku nijedne partije, što delimično dovodi u pitanje druge delove svedočenja koje su neki mediji interpretirali tendenciozno.

Van naslova i udarnog dela teksta u Blicu nalazi se pomalo skrajnuta priča o Čedomiru Jovanoviću. On je, po Bagzijevim rečima, često dolazio u Šilerovu i jednom je tražio da se ubije Sredoje Šljukić Šljuka, zatim da obrišu oznake sa oružja koje je u vreme revolucionarnih „gibanja“ ukradeno iz policijskih stanica, kao i da je pomogao Spasojeviću da se oslobodi optužbi za otmicu Miroslava Miškovića, vlasnika „Delte“ (u Kuriru i Presu navode da je za to dobio „roleks“). U Politici se, za razliku od Blica , eksplicitno navode reči „zaštićenog svedoka“ da su Ljubiša Buha i Čeda uzeli oružje iz OUP-a Stari grad. No, u posebnom „boksu“ u Blicu nalazi se deo iskaza o tome kako je navodno Legija, preko Kajganićeve, tražio da se za atentat optuže Čeda Jovanović i Beba Popović. Pored teksta je i komentar u kome ne demantuje navode koji se na njega odnose, već optužuje Čovića da je „dao zeleno svetlo za atentat“.

Nasuprot nekim novinama poput Blica ili Građanskog lista (Novi Sad) koje su naglašavale da su zaverenici želeli da „posle atentata radikali preuzmu vlast“, ili Presa na čijoj naslovnoj strani piše da su „Čović i Šešelj znali za ubistvo Đinđića“, na prvoj strani Kurira stajalo je „Čović je znao za ubistvo“. Analiza medijskog spinovanja jedne ovako „senzitivne“ priče ne obuhvata samo ono što je u naslovu i podnaslovima, već i šta ili ko nedostaje ili je pomenut onako uzgred u tekstu. U Presu su naglašena mesta u kojima se govori o Šešelju i Jovanoviću, dakako u izrazito negativnom kontekstu. Može se reći da se Čeda u Presu najviše „kotira“ od svih dnevnih novina koje su izveštavale o suđenju („Čeda nije izbijao iz Šilerove, tražio od Šiptara da ubije Šljuku, Čume mu poklonio pištolj i 1.000 maraka“, piše na naslovnoj strani). Ako se to stavi u kontekst nekih drugih tekstova, na primer, skandala oko navodnog „vrbovanja“ majke i sestre pokojnog premijera da pomognu Čedinoj kampanji, očigledno da mu ovaj tabloid nije preterano naklonjen.

Nasuprot Presu je televizija B92 koja je, „kad je teško“, potencirala Čovića, a marginalizovala ulogu Jovanovića i njegove odnose sa podzemljem. Dakle, u vesti o iskazu „svedoka saradnika“ ima svega: Čovića, Šešelja, Legije, Spasojevića, a na kraju malo i Čede Jovanovića. Tu je rečeno da su „zemunci“ nastojali da se približe Đinđiću i Čedi tako što su širili vesti da se sprema atentat i da će oni zaštititi premijera. Na taj način uspeli su da im se približe i tako je Jovanović dolazio u Šilerovu da ispita mogućnost atentata. Pored toga, pominje se i planiranje ubistva Čede Jovanovića jer je „razočarao“ klan.

Isto tako napominje se da većinu ovih saznanja koje je preneo Milenković nije čuo neposredno, već su se time hvalili Spasojević i Ulemek. Kada se u našim medijima, ma koji bili, nastoji da se dâ negativniji kolorit političkom protivniku, onda se kaže nešto poput “Čović je znao za atentat”, a kada se nema takva namera, onda se navodi "... da je od Spasojevića čuo kako mu je Ulemek rekao da za ubistvo premijera imaju podršku Nebojše Čovića". Priča se od solidnog dokaza lako raspline u “rekao mi jedan da mu je rekao drugi”. Čini se da i sâm svedok saradnik želi sebi dati na važnosti tako što neke informacije navodi kao neko ko ih je neposredno čuo, iako je verovatno do njih došao posrednim putem.

Na sajtu B92, a i na televiziji, ima komentara koji očigledno nastoje da minimiziraju štetnost ovog svedočenja po njihovog miljenika, lidera LDP-a, poput komentara novinara Vremena Dejana Anastasijevića koji smatra da optužbe iznete na račun Jovanovića nisu previše uverljive. "Ukoliko Bagzi ne izađe s nekim konkretnim materijalnim dokazima ili ako se ne pojave neki svedoci koji bi njegovu priču mogli da potkrepe, ostaje njegova reč protiv Čedine", ističe on. Ovako sročeno ovo izgleda kao „odbrana“ Čede Jovanovića i njegovih poseta Šilerovoj, koje više ne može da negira. Pored ovoga, i dvojac emisija „Poligraf“–„Insajder“ uspeo je da u velikoj meri usmeri pažnju medija na Čovića i Šešelja a da Čeda ostane u medijskoj zavetrini. Stoga je ovaj vruć medijski krompir manje–više uspešno prebačen u ruke drugih, a Čeda je, čini se, uspeo da prođe ovo svedočenje bez preterane političke štete.

Nije na nama da raščivijavamo bagzijevski „Rašomon“, da se mešamo u sudski proces, što je trenutno medijski hit, ali ipak neke stvari upadaju u oči. Pre svega „teorija“ da su obezglavljeni i još slabi radikali mogli da se okoriste atentatom i da dođu na vlast. Mnogi, poput Bože Prelevića, naglašavaju da su nebulozne političke tvrdnje o tome da su „zemunci“ atentatom hteli da na vlast dovedu radikale. On kaže da je pitao Bagzija da li su radikali to tražili, na šta je ovaj odrično odgovorio. Dakle, oni navodno žele da radikale dovedu na vlast, iako oni to ne traže i iako je njihov lider otišao u Hag. Naročito bizarno deluje podrška Čovića „planu dovođenja radikala na vlast“ sa kojima je, kao što je poznato, bio u žestokim sukobima. Osim toga, da je tu bilo nečega ozbiljnijeg, kako neko reče, u “Sablji“ bi među desetak hiljada bio uhapšen barem neki od značajnijih radikala. Da se i u samom svedočenju „svedoka saradnika“ krije rašomonski potencijal, govori i to da je naveo dve oprečne verzije opisa poslednjih trenutaka Spasojevića i Lukovića u Meljaku.

Kao i u japanskom slučaju, i naš „Rašomon“ pokazuje koliko mogu biti različiti opisi jednog istog događaja u medijima. No, kao po onoj narodnoj „na pada sneg da pokrije breg, već da svaka zverka pokaže trag“, slučaj „gospodina Bagzija“ otkriva kako su pojedini naši mediji „opredeljeni“. Političke stranke su preko medija iskoristile ovo svedočenje za politički obračun. Kako kažu Vrzić&Ikonić iz NIN–a „demokrate su jedva dočekale da navale na radikale“, a na tu medijsku ofanzivu radikali su odgovorili kontraoptužbama da su i sami čelnici DS „sarađivali“ sa zemunskim klanom, pa čak i navodili svedočenje jednog od njih da je predsednik Tadić navodno „upao u Jugopetrol“ posle 5. oktobra. Posledica ovog medijskog klinča je da je DS uspeo da „ošteti“ radikale. Pored toga, posledica koja je po njih pozitivna je što su uspeli da ubace jabuku razdora između DSS-a i SRS-a jer su radikali uvereni u to da iza ovog i ovakvog svedočenja stoje Tadićevi i Koštuničini ljudi. Tako je i Bagzi, na svoj način, „pomogao“ da koalicija „punog demokratskog potencijala“ bude realnija.

Potvrdilo se da je opoziciona Demokratska stranka u medijskoj ofanzivi i da je u tom domenu superiorna naspram vladajućeg DSS-a, a naročito u odnosu prema radikalima, koji i ne kriju svoje frustracije. Moglo bi se reći da su demokrate medijski moćni i uticajni koliko sve ostale partije zajedno. DSS je delovao zatečeno u ovoj gunguli, a radikali ogorčeni u uvređeni. Čeda je još jednom pokazao da ima solidnu medijsku logistiku koja uspeva da ga sačuva od opasnog vezivanja za zemunski klan koji je optužen za ubistvo premijera, pa čak i da preokrene stvar tako što se potencira onaj deo Bagzijevog iskaza u kome se govori da je Spasojević planirao i Jovanovićevo ubistvo. Naime, posle optužbi da se družio i sarađivao sa ljudima koji su optuženi za ubistvo Đinđića, za čijeg se on naslednika „nominovao“, Jovanović bi u bilo kojoj zapadnoj demokratiji ostao bez „političke budućnosti“. No, kako je ovo Balkan, ovde važe malo drugačija pravila.

Demokrate, kao velika partija kojoj gravitira velik deo urbane populacije i većina elite (poslovne, medijske, kulturne...), ne kriju svoje ambicije da budu stožer buduće vlade i radi toga koriste svoje značajne medijske efektive na zaista efikasan način. Oni su svesni svoje političke snage i slabosti drugih (rigidnosti DSS-a i proletarizacije SRS-a), te ne vide razlog zašto ne bi preko tabloida i ostalih medija (ima li drugih?) efektno poentirali. Međutim, ni drugi im neće ostati dužni.

Ova predizborna kampanja će verovatno biti najprljavija do sada jer su sve velike priče (kako „patriotske“, tako i „evropejske“) u velikoj meri potrošene i ne mogu više da mobilišu veliki procenat birača, pa se težište prebacuje na izbacivanje „prljavog veša“ političkih protivnika, ali i potencijalnih saveznika da ne bi suviše ojačali. Kampanja će biti žestoka jer se sada vrši nova raspodela političkog kolača za naredni period, a kako kaže poslovica „mala bara, a mnogo krokodila“. Osim ovakvih direktnih udara DS-a na SRS i uzvratne paljbe SRS-a, mogu se očekivati i posredni udari na relaciji DS i DSS jer sa njima planiraju buduću koalicionu vladu. No, naročito će biti zanimljivo i dinamično u „demokratskom trouglu“ DS–G17–LDP jer se pretpostavlja da oni dele isto ili srodno biračko telo. Zbog toga će se u medijskom blatu teško razaznavati igrači, naročito ko kome upućuje udarac ili podmeće nogu. Bagzijevo svedočenje nije uzrok prljave kampanje rašomonskog međusobnog optuživanja, koliko je bilo znak za njen žešći start.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова