Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

VLADA SE JOŠ DRŽI, A DOKLE ĆE, NE ZNA SE

Branko Radun

VLADA SE JOŠ DRŽI, A DOKLE ĆE, NE ZNA SE

Kada se svode računi za godinu dana rada i bitisanja ove vlade, najčešće se kaže da nikoga nije mnogo razočarala, jer se od nje nije mnogo ni očekivalo. Ali to nije tako jednostavno kako predstavljaju neki analitičari, jer ova vlada i jeste i nije razočaranje, sve u zavisnosti od toga sa koje strane je posmatramo i ko je posmatra.

Ako govorimo o bilansu prve godine njenog rada, morali bismo se zamisliti. Šta je značajno uradila, nije lako reći, ali je njen najveći uspeh to što je do sada opstala, pošto su stranke koje je čine na izborima porazile snage "starog režima" i formirale kabinet posle višemesečnih porođajnih muka. Ova vlada je „pozitivna“ najviše zbog toga što je došla posle vlade "reformista" u čijem mandatu se desilo mnogo toga lošeg po Srbiju. Posle revolucije, kriznih štabova, političkih sukoba, isporučivanja bivših predsednika u Hag, trvenja predsednika i premijera, izbacivanja političkih protivnika iz skupštine, ustrojavanja medija i medijskog šikaniranja političkih protivnika, propalih predsedničkih izbora, propalih reformi, ubistva premijera, britke sablje i serije skandala – dolazak Koštunice na vlast izgleda kao melem na ranu, jer je znatno ublažio političke tenzije. Njegova vlada sigurno nije povlačila dobre poteze (a loši joj ne nedostaju), ali u poređenju sa vlašću "komesara" Čede, Bebe i Žileta, Koštunica izgleda kao spoj mudrog Gandija i državotvornog De Gola. No to mu nikako nije velik plus, jer od „revolucionara“ i babe sa pijace koje prodaju sir izgledaju ozbiljnije i državotvornije.

Koštuničin uspeh je u tome što je formirao vladu bez DS-a, iako ga je na suprotan postupak silila skoro celokupna domaća i strana političko-medijska elita. Nekako im je izvrdao i napravio vladu i bez radikala i bez demokrata, a za sebe zadržao ključnu poziciju. Time je otupio oštricu podele na "demokratski front" i na "stare snage". A ova se kao Damoklov mač nadvija nad glavom našeg društva i preti da dovede do opasnih sukoba. Snage bivšeg DOS-a su i iz ideoloških i iz oportunističkih razloga insistirale na "političkom aparthejdu" da bi žigosale ne samo radikale već i one koji bi ušli sa njima u koaliciju, čak i na nivou lokalne vlasti. Uspevši da smanji ideološki jaz i da obesmisli govor mržnje "demokratskog bloka" prema radikalima, Koštunica je na sebe neopozivo navukao njihov gnev i prezir.

Sadašnja vlada danas jeste veliki dobitak za Srbiju, i to ne sama po sebi i svojom zaslugom, već po tome šta joj je (bila) alternativa: dominacija "demokratskih snaga" i potpuna marginalizacija one "druge Srbije", što bi vremenom dovelo do velikih političko-socijalnih tenzija i do mogućih uličnih okršaja snaga "žutog" establišmenta i "plave" sirotinje. Pozicija ove vlade je krajnje nezahvalna: kada padne, za njom niko neće žaliti, iako su neki, doduše malobrojni ljudi svesni do kakve nestabilnosti i sukoba je moglo doći da uopšte nije konstituisana.

Glavno pozitivno obeležje sadašnje vlade je, zvuči paradoksalno, u njenoj širokogrudoj pasivnosti. Koštunica nije, kao njegovi prethodnici Milošević i Đinđić, megalomanski, na sva zvona, propagirao svoj "put". Njegova vlast, zaista, nikoga ne hapsi i ne progoni iz političkih pobuda, nikoga ne izbacuje iz parlamenta, niti vrši pritisak na medije da stvaraju ideološko jednoumlje. Međutim, ako verujete da se takvo ponašanje kod nas naročito ceni, varate se. Na ovim balkanskim prostorima "legalizam" nikad nije bio u modi, a i pamćenje ljudi je kratko iako su svašta preko glave preturili. Možda je značajno to što vlada nikoga ne maltretira, ali ni običan svet ni borci za slobodu medija i „šampioni“ ljudskih prava ne daju pet para za to jer "nema demokratije za neprijatelje demokratije".

Iako ova vlada nije uradila ništa značajno ili naročito pozitivno, njena vrednost je što mnoge stvari naziva pravim imenom. Koštunica i njegov kabinet su obznanili da smo pre njih imali lošu vlast, koja je kršila zakone, "privatizovala" privatizaciju, ojadila privredu, ponizila zemlju itd. On je rekao da su oni pre njega najviše napora i sredstava trošili na samoreklamiranje i sam je prekinuo takvu praksu. (I otišao u drugu krajnost.) Premijer je naglasio da je prethodna vlada poslušnički ispunjavala zahteve i najnižih činovnika zapadnjačkih političkih i finansijskih organizacija, i obećao okretanje novog lista. Rekao je i da neće biti hvatanja i isporučivanja ljudi u Hag, kao da je reč o odbeglim robovima pre ukidanja ropstva u SAD. On je protestovao pred međunarodnim organizacijama jer su Srbi progonjeni na Kosovu i jer tamo za naš narod nema života. Doduše, osim plana vlade o Kosovu, koji predviđa autonomiju za Srbe, skoro ništa nije urađeno na tom pitanju. Koštunica je odlučno rekao ne Đukanovićevom pokušaju da na našu štetu dobije nezavisnu Crnu Goru i imunitet od gonjenja. Ni to nije mnogo, ali barem im je rekao istinu, i postavio stvari na njihovo mesto. Nažalost, to "rekoh i spasoh dušu" dovoljno je za jednog pisca, ali premalo za vođu jedne zemlje.

I sve negativno kod Koštuničine vlade izraslo iz te već poslovične pasivnosti i rigidnosti. Doneseno je dosta "zakona po jedinici vremena", ali se tako ne meri učinak skupštine, a kamoli vlade. Zakonodavnu inicijativu nije pratilo rigorozno sprovođenje zakona. Vlada nije aktivnom politikom ojačala "implementaciju" zakona. Izostala je borba protiv korupcije i kriminala. Ako nema hapšenja onih koji su kršili zakone, ustav, onih koji su pokrali državu, izbore i fabrike, onda su svi ti zakoni (i budući ustav) mrtvo slovo na papiru. Korisnije bi bilo i za zemlju i za vladu da je uhapšeno desetak "krupnijih riba" nego što je doneto stotinu zakona. Rejting Koštunici opada jer "sirotinja raja" ne vidi perspektivu, ali bi nekako podnosila nemaštinu ako bi se uhapsili oni koji su nameštali tendere ili šećer razvozili po Evropi.

Razočaranje u sadašnjeg premijera je veliko jer on važi za poštenog čoveka posvećenog zakonu i državi, koji je, uostalom, u predizbornoj kampanji obećavao borbu protiv "burazerske privatizacije". Međutim, do sada nije ništa urađeno na preispitivanju nameštenih tendera. Štaviše, zagovornika poštene privatizacije Branka Pavlovića smenio je "ekspertski klan" kome je ovaj stao na put. Kao šlag na tortu nedoslednosti došlo je smušeno delovanje u aferi "Knjaz", gde je Koštunica, zarad lažnog „mira u kući“, aminovao zakulisne igre naših šampiona neoliberalizma.

Pakt sa neoliberalima ipak je najviše uticao na pad premijerovog rejtinga. Njegovi glasači su verovali da će napraviti pošteniju privatizaciju, te da neće sva privreda otići na doboš, jer je to upravo program neoliberala. Zato je koalicija sa njima koštala previše i njega i Srbiju. Umesto revizije sumnjivih privatizacija i opreznijeg pristupa, počela je još brža "rasprodaja" sa pratećim skandalima. Umesto da se reši "eksperata", za koje je u predizbornoj kampanji govorio da im je Srbija samo "stepenica u karijeri", Koštunica im je dao još jednu veliku šansu, i zato je skoro sasvim prokockao svoju.

Nije napravljen radikalni raskid sa štetnom neoliberalnom politikom, vlada nije preuzela odgovornost prema malaksaloj privredi, već je urađeno sve suprotno. Ekonomija je potpuno u rukama G17 plus, što je bio slučaj i u vreme Đinđićeve vlade. To dovodi do daljeg slabljenja privrede, pre svega putem zelenaških kredita, rigidnog kursa dinara i preterane liberalizacije tržišta. Dovoljno je reći da je u 2004. godini spoljnotrgovinski deficit iznosio skoro osam milijardi dolara, a novo zaduženje preko dve milijarde dolara. Ovakve katastrofalne statistike bi u svakoj normalnoj zemlji bile zvono na uzbunu i neumitnost da odgovorni ministri podnesu ostavke. Tako je neoliberalna politika vlade najviše doprinela privrednom propadanju, a to znači vladavini siromaštva. No "legaliste" i "neoliberale", izgleda, ne zabrinjava previše to što nemamo nikakve perspektive. Umesto toga, Dinkić govori o velikim privrednim uspesima, o rastu bruto nacionalnog proizvoda od skoro osam odsto, koji je u stvari posledica rodne godine. Da nije strašno, bilo bi smešno.

Osim velikog zaduživanja zemlje i rasprodaje najvrednijih kompanija, ova vlada je dodatno opteretila privredu i građane. Pooštrena poreska kontrola znači bolju naplatu poreza, ali ne i smanjenje stope poreza, naprotiv. PDV je nužnost u reformi poreskog sistema, ali nije morao biti tako visok. Sve ovo govori da se misli samo o sakupljanju poreza, a ne i o razvoju i zapošljavanju. To je logika Turaka Osmanlija koji su brinuli samo da je raja poslušna i da plaća harač, a da li raja ima da plati, nije ih briga. Monteskje takvo parazitsko ponašanje vlasti ilustruje anegdotom iz egzotičnih krajeva. Kaže da postoji neko divlje pleme u Americi koje jabuke ne bere, već obara čitavo stablo. Tako i naš ekonomski deo vlade misli samo na "priliv poreza", pa makar se moralo sekirama neoliberalnih mera oboriti celokupno privredno stablo. Prevelika zaduživanja i zahvatanja iz privrede neće na dobro izaći. Njihove liberalne parole "najbolji će preživeti" naš narod prevodi sa "ko preživi, pričaće". Srbija nije samo pred dužničkom krizom, već i pred bankrotstvom.

Pored nedostatka zaštitne i razvojne ekonomske politike i politike zapošljavanja (osim malo "šminke"), što je Karić iskoristio da biračko telo vladine koalicije dobrano očerupa, crnu rupu ove šarolike družine predstavlja spoljna politika. Mi zapravo i nemamo spoljnu politiku. Ono što Drašković i Marović rade ne može se zvati spoljnom politikom. To su više turistička putovanja, salonske priče po koktelima na kojima oni strancima govore ono što ovi žele da čuju. Shodno tome, nama i ne treba trošak za diplomatiju, jer će nam Stejt Department i Brisel sami saopštiti šta traže i šta misle da bi bilo prigodno da se sa naše strane uradi povodom Haga, Kosova ili Crne Gore.

Da bi se stvorio manevarski prostor, prioritet je da Vlada preuzme odgovornost za sudbinu zemlje i hitno povede spoljnopolitičku ofanzivu za rešavanje vitalnih pitanja, jer nema vremena za čekanje. Iako spoljna politika nije u nadležnosti republičke vlade, neophodno je delovati na ovom planu. Kako je na svim "frontovima" stanje kritično, treba konačno izvući glavu iz peska. Pet do dvanaest je kad su u pitanju Crna Gora, Kosovo i Hag. Postoji veliki rizik da nezavisna Crne Gore pokrene "domino efekat", od realizacije zahteva za nezavisnim Kosovom do podele Makedonije. Stoga je očuvanje zajednice sa Crnom Gorom naš vitalni i bezbednosni, a ne samo istorijski i nacionalni interes. Ako Đukanović vodi hazardersku politiku po region zarad imuniteta, onda mu ga mora Beograd garantovati.

Zato Vašington i Brisel, ali i Rim, Atina i Moskva moraju biti prioritetne stanice naše "probuđene" spoljne politike. Naša vlada u regionu mora igrati aktivnu ulogu, a pre svega u demokratizaciji Crne gore i Kosova, te u stabilizaciji situacije u Makedoniji. Americi i EU se mora predstaviti scenario po kome nezavisnost Crne Gore i Kosova dovodi do stvaranja bezbednosnog vakuuma i rizika od eksplozije terorizma i organizovanog kriminala. Prioritet je da zajedno sa Grčkom i ostalim balkanskim zemljama formiramo regionalni bezbednosni sistem koji bi žarišta kriminala i terorizma držao u karantinu. I na kraju, ali ne i poslednje, agresivni spoljnopolitički nastup može nam otvoriti regionalna tržišta i privući značajne investicije.

I da ne ispadne kako samo kritikujemo "vladu propuštenih šansi", priznajemo da je ona pozitivna i u poređenju sa onima koji joj rade o glavi. Kada vidimo ko se sve udružuje u "neprincipijelnu koaliciju" protiv nje, padamo u iskušenje da joj budemo advokati. Alternativa joj je demagoški tandem Tadić – Karić, iako se o ovome malo priča da se glasači DS ne bi deprimirali što njihov predsednik pravi tajne kombinacije sa "Miloševićevim tajkunom". Kako Karić zna da njih dvojica nisu dovoljna, sklapa političko-finansijsku konstrukciju u koju će možda ući Kasa, Ljajić i Čović. Bogoljubu se jako žuri i on neprekidno plete mreže, dok Tadić taktizira i čeka pravi momenat za napad na Koštunicu. Bogoljub "preti" da je kupio poslanike sa kojima može da sruši vladu kad god poželi. Na sve to radikali gledaju sa strane, kao da ih se ništa ne tiče, iako su, po poslednjim istraživanjima, daleko odskočili iznad DS-a.

I pored svih udara koji dolaze i spolja i iznutra, kao kanonada pravog medijskog rata iz političkih kuhinja DS i PSS, ali i medija poput B92, ova vlada može mnoge iznenaditi i opstati duže nego što je iko očekivao. Poput filmskog "Rokija", i Koštunica neprekidno prima jake udarce, ali ostaje na nogama i nastavlja borbu iako je „grogi”. Mada je bez političko-medijskih kapaciteta da uzvrati, Koštunicu na vetrometini drži neka tvrdoglavost i inat.

Uglavnom se u analizama u maniru "šta bi bilo kada bi sad bili izbori" politički igrači uzimaju u parovima. Prvi par su SRS i DS, gde sada trenutno vode radikali, a drugi par su Karić i Koštunica. Nije samo važno koliko dobija prvi, već i drugi par. Ako Karić i Tadić dobiju više glasova od Tome i Voje, onda će sami praviti koaliciju, što im je i cilj. Ali tu postoji još jedna nepoznata, a to su socijalisti, koji se kreću oko cenzusa. Ispada da će opet Koštunica, iako sa manjim rejtingom, odličivati ko će sa kim formirati vladu. A nagradno je pitanje da li bi on pre pristao da bude manjinski partner u vladi Tadić – Karić ili premijer sa radikalima. Koštunica, prirodno, ne želi izbore jer je prva varijanta "politički harakiri", a ovo drugo može da ostvari i bez novih izbora. Tako je, dakle, moguće da vlada još dugo opstane, te da Koštunica, kada padne, preživi u nekoj "novoj priči", a da sadašnji poslanici prime još dosta debelih koverata sa platama.

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова