Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

OSETIJO, OSETIJO KO LI TE SE DOSETIO

Branko Radun

OSETIJO, OSETIJO

Danas, u senci malog rata na „brdovitom Kavkazu", koji donosi veliku nesreću tamošnjim žiteljima, mnogi povlače paralele između Osetije i Kosova. Naravno izbor paralele i način poređenja često ima svrhu da se nečiji stav i interes ojača novim „argumentom", nekada više, a nekada manje uverljivo. No, čini se da se danas ne mari mnogo za istinu, logiku i ostale sitnice, već se medijska manipulacija toliko osokolila uspesima ili barem nepostojanjem adekvatnog odgovora. Tako je, u nekim domaćim medijima, paralela Kosovo-Osetija upotrebljena za predstavu o navodno oslabljenoj poziciji Srbije i Rusije u UN, jer sada navodno nemamo tako jaku argumentaciju oko Kosova pošto je Moskva intervenisala na Kavkazu.

Sve to, naravno, dolazi u vreme inicijative da se pred UN-om predoči situacija oko nelegalnog proglašenja Kosova, te da se ide na Haški sud (onaj drugi) na arbitražu. Pri tom se najavljuje ko zna kakva diplomatska ofanziva da bi se dobila podrška 96 članica UN koliko je potrebno da Generalna skupština da podršku inicijativi da se o legalnosti nelegalnog proglašenja kosovske nezavisnosti izjasni Međunarodni sud pravde u Hagu. Ako nije samo reč o političkom marketingu kojim treba da se pokrije hapšenje & izručenje Karadžića, a potencijalno i Mladića, a sva je prilika da jeste, to je prilično rizična operacija u kojoj nije jasno šta dobijamo i ako dobijemo podršku potrebnih 96 država. Čini se da je to samo surogat za neku ozbiljniju diplomatsku akciju poput podizanja tužbi, dok neki veruju da ova vlada mora na neki, a po mogućstvu „politički korektan" način da demonstrira da ipak nije odustala od odbrane Kosova. No, ima i onih koji misle da ovo nije samo simulacija kontinuiteta politike odbrane Kosova „nevojnim sredstvima" već bi u svemu tome želeli da vide i efektan diplomatski manevar.

No, kako tu domaće političke akcije i lomove staviti u kontekst globalnih pomeranja i turbulencija od kojih je najakutniji konflikt na Kavkazu. Kada se vidi da postoji jasna geopolitička uslovljenost pozicija energetskih komunikacija sa sukobima i političkim lomovima postaje i jasnija kavkasko-balkanska veza. Naime, i Gruzija i Srbija se nalaze na putevima energetskih tokova (nafte i gasa) čija je kontrola od globalne važnosti u XXI veku. Verovatno nije mimo šire geoenergetske partije šaha ni zaoštravanje odnosa SAD i Irana, kao i aktuelni prekid naftovoda u kurdskim pustarama koje izazivaju novi rast cena nafte na globalnom tržištu.

Isto tako sa tim dešavanjima posredno u vezi je i Dinkićev „gasni nesporazum" sa Rusima, to jest opstrukcija (već dogovorenog i potpisanog) koja kao da ima za cilj da nas gasovod i ceo aranžman „zaobiđe". Otkazivanje sporazuma sa Rusijom bio bi naš strateški, politički, ekonomski i energetski poraz, jer time gubimo podršku jedine velike zemlje u politici oko Kosova i verovatno jedinu pravu stratešku investiciju u zemlji od neprocenjivog značaja.

Stoga našu poziciju u UN neće slabiti Ruska intervencija u Osetiji-Gruziji, već prevrtljivo ponašenje naše vlade. Eventualno izvrdavanje energetskog sporazuma bio bi šamar Rusiji koji ne bi ostao bez posledica u pogledu intenziteta podrške Moskve, koja je, čini se, zbog takvog ponašanja Beograda već pomalo „olabavila" stav oko Kosova. Nasuprot toga da se kao država držimo dogovora i da sledimo svoj nacionalni, strateški i ekonomski interes, te da je skupština ratifikovala gasni sporazum, Srbija bi mogla da računa i na pozitivne efekte ove konfliktne situacije. Naime, svima je jasno da je glavni sponzor Gruzije Amerika i da je na njenom čelu „američki đak" dok je, sa druge strane, proruska Osetija čiji građani jesu građani Rusije. Gruzija je ušla u konflikt sa Osetijom ne bez podrške Amerike da bi testirala odlučnost Rusije i njenog novog predsednika da brane svoje vitalne interese, svoje građane (ali i međunarodne ugovore o zaštiti mira u regionu).

Kako će ova ratna dešavanja na Kavkazu i golim okom vidljiva antiruska histerija u zapadnim medijima uticati na našu poziciju oko Kosova? Nekima se čini da se malim kavkaskim ratom stvari za nas komplikuju, jer će Zapad pokušati da za konflikt ne okrivi Gruziju koja je ovo započela već Rusiju koja je očigledno reagovala izazvana događajima. No, iako je teško proceniti šta će se sve dešavati iza diplomatskih kulisa i kakvi će biti odnosi snaga na terenu, Srbija bi iz ovoga, ako odigra pametno, mogla izvući korist. Naime, zatezanjem odnosa Rusije i Amerike koja je sponzor i glavni akter kavkaskog rata iz senke, Rusija će biti sklona da ima tvrđi stav oko Kosova. No, to neće značiti mnogo ako nema asistencije Beograda ili, pak, ako se odavde čuju glasovi kritike Moskve kao što se to čuje iz Zagreba (to jest njihovog ambasadora u Savetu Bezbednosti). Nažalost, moguće je i da se ispuni ono nemoguće – da će Rusi oko Kosova biti veći Srbi od Srba.

Pored toga nama na ruku ide i potpuno razobličavanje licemerne politike dvostrukih standarda koje Zapad predvođen Amerikom ima oko Kosova i Osetije. Teško je istovremeno negirati suverenitet Srbije, a braniti Gruzije. Oni ne samo da osuđuju kod drugih ono što su i sami činili, već ne dopuštaju ni manje od toga. Rusija ovom intervencijom ni ne narušava međunarodni poredak i međunarodne ugovore za razliku od SAD i NATO-a koje su Kosovo proglasile nezavisnim, ali je očigledno i to previše za Zapad. Sada je jasno da se sa "Kosovom" ulazi u postmoderni međunarodni poredak u kome stara pravila i principi više ne važe već je sve stvar ad hok odnosa snaga i kao posledica toga gomilanje „posebnih slučajeva".

I ne samo to. Već su mnoge zemlje i mimo Rusije protiv priznavanja nezavisnosti Kosova. Pored „ruskog bloka", to jest zemalja koje je Rusija izlobirala protiv američke inicijative za „Nezavisno Kosovo" postoje i brojne druge zemlje koje zbog svojih interesa nisu spremne da slede SAD u avanturističkoj politici koja destruira postojeći poredak u svetu. Arapske muslimanske zemlje ne priznaju nezavisno Kosovo, jer su svesni da je to plod američke hegemonističke politike i oni traže veća prava za Palestinu, čak paralelu Kosova – Palestinu. Zatim, tu su i mnoge zemlje koje se aktivno opiru američkoj agresivnoj politici mešanja u unutrašnje poslove drugih zemalja, poput nekih latinoameričkih i azijskih zemalja. Na kraju, tu su i one zemlje koje kod sebe ili u regionu imaju potencijalna „Kosova" pa se realno pribojavaju da bi „jedinstveni slučaj koji potvrđuje pravilo" mogao postati čest slučaj u praksi. Pravni presedan, naročito po Anglosakonskom shvatanju prava, lako postaje osnova za novu pravnu praksu. Podrivanje i rušenje starog svetskog poretka i izgradnja „novog vrlog sveta" s pravom izaziva zebnju i otpor kod mnogih. Treba podsetiti da Kosovo kao „jedinstveni slučaj" nije prošao u organizacijama kao što su: UN, OEBS, Savet Evrope, Arapska liga, Organizacija islamske konferencije, Afrička unija ili Organizacija američkih država. Prošao je samo u NATO-u.

To što je do sada Kosovo priznalo 45 zemalja, i to uglavnom onih država koje su u NATO ili su protektorati Amerike ili su na neki način izuzetno zavisni od Amerike, ne predstavlja uspeh naše diplomatije. To je i indikator opadanja uticaja i popularnosti SAD u svetu, jer se očekivalo da ako Amerikanci nešto traže, onda će pola sveta to i da prihvati. Međutim, to se nije desilo. Prvi talas priznavanja je prošao i Albanci i Amerikanci su nezadovoljni ishodom. Zbog toga su sada pritisci na Srbiju da vrati ambasadore i odustane od „tužakanja u UN-u", jer ako bi Srbija popustila, moglo bi se izgurati da nove države priznaju našu južnu pokrajinu.

Kakva se paralela može povući između Osetije i Kosova? Rusija je mišljenja da ona u oba slučaja brani međunarodni poredak i međunarodne ugovore, jer je na Kavkazu dobila mandat da štiti mir i poredak, pri čemu je Gruzija jednostranim i ničim izazvanim napadom to prekršila. Taj stav ima osnova naročito ako se paralela povuče do kraja. Naime, da Rusija „sledi SAD" u politici ona bi bombardovala par meseci Tbilisi i celu Gruziju kao što su onomad, 99' nas bombardovali „saveznici", pa bi za koju godinu Osetiju i recimo Abhaziju proglasili za nezavisne. Zatim bi, sledeći Ameriku, Rusi mogli pokrenuti „evroazijski tribunal" koji bi sudio Sakašviliju za etničko čišćenje lokalnog stanovništva, a pri tome i pokušati na silu „izvesti demokratiju" u Gruziji. Na sreću, izgleda da Rusija neće ići „američkim putem".

Sa druge strane, možemo zamisliti šta bi SAD uradila sa Kosovom do sada, da je većina albanskog stanovništva imala američke pasoše. Na paraleli Osetija – Kosovo vidi se cinizam dvostrukih standarda zapadnih političara prema ovom pitanju. Tako je Kušner „humanista i ministar" pre pola godine govorio povodom Kosova: ako dve zajednice razgovaraju samo preko oružja, onda ih treba odvojiti, da bi sada, u vremenu francuskog predsedavanja EU, agilno insistirao na garantovanju teritorijalnog integriteta Gruzije.

Naš nacionalni problem je u tome što sve ove promene i lomove u svetu koje iz posthladnoratovske dominacije jedne super sile prelaze u kompleksniju i iznijansiraniju neofeudalnu hijerarhiju „rivalskih država" naša elita nije pratila i razumela. Kao što Milošević nije bio dovoljno svestan posledica pada berlinskog zida i kraja hladnog rata, ili nije želeo da bude svestan, tako i sadašnji režim ne želi da vidi tektonske promene u savremenom svetu. Povratak Rusije i ekonomski uspon Kine kao da nije ostavio traga na mnoge političke i intelektualne krugove u Srbiji.

Stoga je, samo kod nas, moguće da se lojalnost Zapadu pokazuje i dokazuje opstrukcijom gasnog sporazuma sa Rusijom i odbijanjem nezapadnih investicija, te sa nekim medijima koji neobjektivno i pristrasno navijaju za Gruziju i to u momentu kada nam Rusija jedina nudi i spoljnopolitičku podršku i energetsku stabilnost.

Podršku ruskoj mirovnoj intervenciji dali su: SRS i DSS (kao i SNS iz Crne Gore), ali ne i stranke vladajuće koalicije (DS, G17 i SPS) koje su izrazito prozapadno i proamerički orijentisane, pa se pribojavaju da bi im neko zamerio makar malu simpatiju prema poziciji Moskve. No, ako se kao reper uzme istup Hrvatske u Savetu Bezbednosti koji je sasvim na liniji antiruskih stavova Amerike, onda nekom ćutanje predsednika i premijera Srbije i nije tako negativno. Nažalost, vrlo je moguće da Srbija, shodno tradicionalno dobrim odnosima sa Rusijom „ironijom sudbine" i voljom njenih političara ostane i bez gasovoda (energetski sporazum sa Rusijom je „nedeljiv paket") i bez spoljnopolitičke podrške Rusije oko Kosova. A druga mogućnost – da do njega dođu zemlje koje tradicionalno imaju loše odnose sa Moskvom – biva izvesnija. Očigledno je da niko nema politiku kakvu Srbin imade.

nspm
2008

Нема коментара:

Моја листа блогова