Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KARIĆ I KOŠTUNICA: KO ĆE KOGA?

Branko Radun i Saša Gajić

KARIĆ I KOŠTUNICA: KO ĆE KOGA?

Aktuelno zaoštravanje odnosa na relaciji Vlada Srbije – Karić predstavlja dobar primer koji govori u prilog tome kako je, da bi procenili pozicije ključnih aktera u politici, potrebno razumeti njihovu motivaciju za delovanje u javnoj sferi. Neko želi da se dočepa vlasti radi vlasti, drugi pre svega radi ličnog bogaćenja, treći radi promocije, a neki da bi ušli u istoriju itd... Kako su politički ljudi "kompleksni", navedeni različiti motivi postoje u svakome od njih, samo je pitanje koji motiv preovladava u kome periodu njihove javne karijere.

Iako mnogi, sa punim pravom, misle da Karić želi samo da političkim angažmanom sačuva svoje veliko bogatstvo, i po mogućstvu da ga dolaskom na vlast i uvišestruči, stvar ni izdaleka nije tako jednostavna. Da je to tako, vlada bi se lako nagodila u stilu "ti se povuci iz politike, a mi te nećemo dirati". No, Karićeve političke ambicije nisu od juče, one su starije od vremena u kome mu je pretio zatvor. Naime, tokom devedesetih godina, Bogoljub Karić je gradio imidž velikog srpskog domaćina sa političkim porukom. Bio je i ministar u Miloševićevoj vladi, osnovao socijaldemokratsku stranku, a angažovao se i 1999. godine u vreme bombardovanja Srbije u nečemu što je trebalo da izgleda kao "lobiranje". Karić je hteo da se uključi u politiku i 2000. da se kandiduje za predsednika, ali nije dobio blagoslov Miloševića. Posle Petog Oktobra se primirio, jer se neko vreme bojao da će se nova vlast zaista obračunavati sa miloševićevim tajkunima, ali je i dalje gajio političke ambicije. Da je to tačno svedoči izjava Svilanovića iz 2003. godine u kojoj tvrdi da Karić kontroliše deo srpskog parlamenta i da sprema rušenje Živkovićeve vlade. Verovatno je mislio na Orlića koji je svojim izlaskom iz vladajuće većine to na neki način i potvrdio.

Sa novom, Koštuničinom vladom, koja se pokazala i "previše demokratskom" u političko-medijskoj sferi, Karić je shvatio da mu se otvara politička šansa kakvu nije imao u vreme Miloševića i Đinđića. Drugim rečima: Karić jeste direktno ušao u politički život Srbije 2004. pre svega zbog zaštite svoje ugrožene poslovne imperije, ali istorijat njegovog političkog angažmana govori da on ima i čisto vlastoljubivih motiva. Posle više od tri decenije iskustva "saradnje" sa političarima nema sumnje da Bogoljub veruje da je sposobniji od njih i da bi bolje upravljao državom. On, kao temperamentan južnjak, teško da bi odustao od političke arene, čini se čak i ako bi mu vlada dala "ponudu koja se ne može odbiti".

Tajkuni – zla kob demokratije

Danas, kada je obelodanjena odluka vlade Srbije o oduzimanju licence Mobtelu, a koja se tumači kao početak obračuna Koštuničine koalicije sa vodećim srpskim oligarhom, možda bi trebalo postaviti pitanje: da li bi bilo dobro za državu i političku scenu da sa nje Karić bude uklonjen? Mnogi, dobro upućeni pojedinci misle (iako mali broj to javno govori) da Karić, kao danas najopasniji politički igrač, sa mnogo novca i neutažive ambicije, može najviše da poremeti krhku stabilnost "vajmarske demokratije" i same države u nastupajućoj, po svemu sudeći prelomnoj 2006. godini, kako na spoljnopolitičkom, tako i unutrašnjepolitičkom polju.

Samo oni koji su ideološki zaslepljeni (ili pak imaju interes) ne vide da je zapravo Karić, a ne radikali, onaj koji predstavlja glavnu opasnost za demokratiju u Srbiji jer je on, sa svojim novcem i medijskim uticajem, spreman da mešetarenjem po parlamentu i strankama zarad sopstvenih interesa dovede do opasne nestabilnosti političkog sistema. To je savršeno dobro primetio Slobodan Antonić („Večernje Novosti“, Karić kao elementarna nepogoda): „Karić je verovatno veća opasnost za demokratiju nego radikali. Jer, Karić sa sobom nosi jedno koruptivno načelo, on donosi suspenziju demokratije u korist plutokratije. Radikali, sa druge strane, više nemaju ozbiljnih prekršaja u parlamentarnom delovanju. Oni mogu da nam se dopadaju ili ne, ali u poslednje vreme oni igraju fer i nema razloga da se više isključuju iz političkog sistema.“

Parlamentarni učinci čoveka sa viškom novca a manjkom padeža odavno su vidljivi - dok neki poslanici i političari koriste Karićeve "ponude" (bile prave ili izmišljene) da ucene svoje stranke i podršku vladajućoj koaliciji, crv sumnje i nestabilnosti širi se političkom scenom sa tendencijom da je trajno pretvori u političku pijacu, gde će se trgovati političkom voljom građana kao famoznom salatom, u kojoj nije moguće samo kupiti poslanike, već i čitave poslaničke grupe.

Da Karić učestvuje u opasnim zakulisnim igrama pokazala je i panika vladajuće koalicije povodom izglasavanja budžeta kada je malo falilo da joj se uz pomoć "transfera u prelaznom roku" izmaknu stolicu vlasti. Ovi, malo je reći sramotni, prebezi poslanika iz stranke u stranku predstavljaju direktno kršenje izborne volje građana, jer oni na republičkim izborima glasaju pre svega za stranke. Što je još gore, ljuljanje i rušenje vlade u momentu otpočinjanja kosovskih pregovora u stvari predstavlja pokušaj destabilizacije države koja slabi našu pregovaračku poziciju. A najgore je to što ima indicija da su osim nekih političkih centara i tajkuna u ovim "skupštinskim" operacijama učestvovale i službe nekih stranih zemalja. Dakle, ulozi su veliki i igre su opasne ...

Kada iznosimo ovakve kvalifikacije mi ne branimo "trikove" kojim je pribegla vladajuća koalicija da bi sačuvala skupštinsku većinu, već postavljamo opravdano pitanje: do koje granice se može ići ako su nacionalni interesi ugroženi delovanjem nekih zakulisnih centara moći? Ako biste bili u poziciji premijera koga neki moćnici, uz pomoć stranaca, kupujući poslanike, ruše u delikatnom momentu – šta biste uradili? Da li biste po cenu ugrožavanja nacionalne bezbednosti poštovali zakone i norme ili biste ih radi višeg interesa zaobišli? Džeferson, jedan od američkih "očeva osnivača" i pisac američkog ustava, po pitanju Luizijane je rekao da radi ogromnog proširenja nacionalne teritorije treba preći preko ustavnih ograničenja, jer je na kraju krajeva ustav samo slovo, a život je mnogo kompleksniji. Današnji naslednici Džefersona u Vašingtonu, radi nacionalne bezbednosti i borbe protiv terorizma, sa neverovatnom akrobacijom poslednjih godina "fleksibilno" tumače ustavom zagarantovane slobode i ljudska prava sopstvenih građana. Ovde, naravno, nema mesta za analizu koliko se sa tim manipuliše, već govorimo o načelnom stavu prema situaciji kada pojedine odredbe sputavaju vitalne funkcije države i temelje pravnog poretka, naročito u sferi bezbednosti.

Ima neka pećanska veza

Pitanje nacionalne bezbednosti je pokrenuto povodom oduzimanja licence Mobtelu zbog toga što je Karić predao kontrolu nad mobilnom telefonijom na Kosmetu opasnom albanskom tajkunu čije se poslovne operacije povezuju sa albanskim ekstremistima i kriminalnim klanovima. Radi se, naravno, o Ekremu Luki, metohijskom Eskobaru, čija je poslovna imperija izgrađena na novcu od švreca oružja, cigara i narkotika, a koja u svom legalnom delu pored štamparija, fabrika duvana, hotela, radio i tv-stanica, u poslednje vreme obuhvata i mobilnu telefoniju („Mobikos“). Luka, nekada mecena OVK, a danas glavni finansijer Haradinajeve političke partije (Alijansa za budućnost) i najopasniji rival Hašimu Tačiju, jedan je od finansijskih stubova temeljaca za izgradnju nezavisnog Kosova. Njegova privatna trgovinska firma „Dukađini“ daleko je najveća na Kosovu, a njegov poslovni i politički uticaj u stalnom su porastu. O Lukinom značaju među albanskim secesionistima svedoče i sumnje da je iza jednog od dva pokušana atentata na njega tokom prošle godine, stajao niko drugi nego sam Hašim Tači, glavni rival metohijskom terorističko-mafijaškom kartelu u poslovima na teritoriji pod protektoratom snaga sa mandatom UN, ali i širom Evrope.

„Zemljačkim dogovorom“ sa Karićem (obojica su iz Peći) koji je zaključen još 2003. godine, mimo države Srbije, ustupljen je jedan od nacionalnih telekomunikacionih resursa jednom od opasnijih rivala. Ovo je imalo ne samo finansijske već i ozbiljne bezbednosne konsekvence: ako se moblina telefonija, ili njen deo, preda u ruke onome ko je neprijatelj ove države, to znači da mu se daje i mogućnost prisluškivanja našeg stanovništva. Da primenimo analogiju – to je kao kada bi se otkrilo da je neko u Americi prodao mobilnu telefoniju ljudima koji su direktno povezani sa Bin Ladenom i koji otvoreno finansiraju Al Kaidu. Ovo se, naravno, ne može desiti ni jednoj iole ozbiljnijoj državi, ali u današnjoj Srbiji sve to je ne samo moguće, već i ostvarljivo. Najgore je to što je taj sramni čin došao od strane čoveka koji se predstavlja kao veliki patriota ("Majko Srbijo") i koga, kako vidimo, jako uvažavaju ovdašnje "demokratske snage", kojima novac "ne smrdi" čak i ako ide iz pravca albanskih narko-terorističkih klanova.

Trula koalicija – Karić i „demokratska opozicija“

Da li u Srbiji postoje odlučni ljudi koji su spremni da pređu preko svih političkih podela i da odbrane ugrožene nacionalne interese i demokratiju od tajkunizacije? To, koliko vidimo, mogu biti samo ljudi poput Koštunice, Dinkića i Nikolića... Da bi se oduprli nadiranju oligarha, a pre svega Karića, potrebno je da pomenuta trojica, ali i celokupno javno mnjenje, stanu zajedno iza odluka da se stvari u zemlji raščiste koliko god je to moguće. Nažalost, demokrate, kao i intelektualni krugovi koji su do nedavno bili najglasniji u osudi i borbi protiv "starog režima" i "miloševićevih tajkuna", sasvim zaokupljeni svojim stranačkim interesima, ušli su u dilove sa Karićem (u vojvođanskoj pokrajini i u Narodnoj skupštini) koji kao "borbeni ovan" treba da razbije odbrambeni bedem vladajuće koalicije. Ta "neprincipijelna koalicija" je čedo kratkovide politike koja je štetna po celo društvo, ali i po same demokrate. Uostalom, gde su svi ti izvikani "demokratski" političari, mediji, NVO organizacije i intelektualci, dežurni "borci za istinu i slobodu" sada kada je potrebno da se čuje glas kritičke javnosti?

Neki očito taktiziraju, čekajući da vide da li će vlada savladati Karića ili će biti obrnuto. Ko pobedi njemu će se priključiti. Druge je ideološka zadrtost i partijska opredeljenost toliko zaslepila da bi, previđajući destruktivan uticaj velikog novca u politici, podržali i crnog đavola samo ako je protiv Koštunice i "srpskog nacionalizma". Treći možda vide nekakav svoj interes u tajnoj ili javnoj podršci "karićevsko-tadićevskoj" koaliciji. Na žalost i na ovom primeru se vidi kako je malo intelektualaca i novinara, čast izuzecima poput Antonića i Cvijanovića, koji su smogli hrabrosti da dignu glas protiv opasne tajkunizacije politike koja kao trijumf koruptivnog načela može u bliskoj budućnosti da sahrani demokratiju u Srbiji. A sa njom i državu.

Koštuničin demokratski Rubikon

Posle oduzimanja licence za Mobtel Koštunica i Vlada su u odnosu prema Bogoljubu prešli svoj Rubikon na kome više nema povratka. Ako je pre vladine odluke o oduzimanju licence „Mobtelu“ postojala mogućnost dogovora i "kohabitacije" sa Karićem, posle ovoga se postavlja samo jedno pitanje: da li će Karić oboriti Koštunicu ili obrnuto?

Oduzimanjem „Mobtela“ kao srca Karićeve poslovne imperije, i sudskog epiloga kojim bi se isti prinudio da isplati dospele dividende, ruši se celokupna Karićeva imperija koju je pokušao da zaštiti prodajom svog udela u „Mobtelu“ austrijskom biznismenu Martinu Šlafu. Karić je ne samo uzdrman već doveden do bezizlaza. Sada već gotovo izvesnom odlukom višeg Trgovinskog suda, kojom će se poništiti, malo je reći, sporna odluka o promeni imena u osnivačkom ugovoru o „Mobtelu“ po kojoj je skoro fiktivni „Sistem Braća Karić BK Trejd“ retroaktivno odmenio „BK trejd Korporejšn“, Karić se nalazi u izuzetno teškoj situaciji. Austrijski kupci Karićevog udela u Mobtelu će, ako ne uspeju da sudskim putem ospore odluku vlade o oduzimanju licence, te ponovo dobiju prvostepenu potvrdu koja može Karića da legitimiše kao vlasnika dela Mobtela i samim time prodavca u međusobnom ugovoru, svoj gnev usmeriti ka Kariću. Ovaj će, ionako već suženog manevarskog prostora, morati ne samo da vrati kaparu Šlafu, već će, budući da se austrijska strana svesna rizika obezbedila klauzulama u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza, morati, ako Austrijanci u roku od dve godine ne postanu vlasnici „Mobtela“, da im isplati celokupni iznos koji su Austrijanci trebali da daju za kupovinu ove kompanije.

Ako posledica Karićevog bankrota posledično bude i gubljenje kontrole nad BK televizijom, onda Karić u svakom, a pogotovo političkom smislu, neće biti ni senka onog što je bio do danas. Vladinom odlukom Karić je doveden u nezavidnu situaciju u kojoj on ima samo jedan izbor: ili može da očajnički pokuša da sruši vladu ili da kapitulira. Karić je sada, kako se pesnički izrazio Đorđe Vukadinović, kao "ranjena zver" i stoga prinuđen da krene na sve ili ništa. Stoga vlada i oni koji podržavaju njen pokušaj suzbijanja Karića moraju uraditi posao do kraja, ili će se gorko pokajati što su uopšte krenuli u ovu operaciju.

Da li će nakon „odsudne bitke“ tokom 2006-te Karić završititi kao Berluskoni ili kao Hodorkovski zavisi od vlade i ključnih političkih aktera (Koštunica, Tadić, Nikolić). Ili da parafraziramo Cvijanovića: konkurs za tajkune odavno je završen. Konkurs za srpskog Putina upravo je otvoren je odlukom vlade....

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова