Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Podela Kosova raspolućuje Srbiju

Branko Radun
sreda, 08. oktobar 2008.



Predsednik Tadić je uzburkao domaću a privukao i pažnju svetske javnosti
pričom o mogućoj podeli Kosova. Ako je to bio cilj uspeo je, a ako nije
to bio cilj teško je ustanoviti šta se htelo postići ovim i ovakvim
izjavama u momentu kada postoji naša inicijativa u UN. Prvo je u TV
intervjuu RTS-u predsednik rekao da „je spreman da razmišlja" i o podeli
Kosova i Metohije kao opciji za rešenje statusa pokrajine ukoliko druge
opcije ne daju rezultata. Dodao je i da su sve opcije i inicijative
legitimne.

Kako su mediji i političari reagovali na ovu izjavu predsednika?
Uglavnom su svi to shvatili vrlo ozbiljno i to baš u smislu da je podela
nešto o čemu predsednik ozbiljno razmišlja. Svi su se složili da je ovo
vrlo značajna poruka i to naročito u smislu promene državne politike oko
Kosova. Naslov u prodemokratski nastrojenom Blic-u od prvog oktobra
govori dovoljno: "Podela Kosova krajnji cilj Srbije". Sa Blicom, u kome
kao lid stoji: "Predsednik Srbije Boris Tadić temu podele Kosova vratio
je u javnost na velika vrata" slažu se i drugi mediji, ne samo domaći.
Ono što je zanimljivo u tom tekstu u Blicu je stav da ta Tadićeva
"izjava praktično otkriva ciljeve vlasti u Srbiji". Doduše, neki prenose
i ogradu u vidu stava predsednika da je to krajnja opcija za Srbiju. Čak
je i predsednik posle pokušavao da ublažava i "pegla" tu izjavu
objašnjenjem da on nije za podelu već je to samo u krajnjoj nuždi.

Još je jedna stvar upala u oči i običnom posmatraču – a to je da ova
izjava izgleda kao znak značajnijeg odstupanja od dosadašnje politike
vlasti u Beogradu prema Kosovu. Ili su u pravu oni koji govore da je
stvar planirana odavno i da je to pravi cilj koji se do sada krio od
domaće javnosti jer bi bilo teško pobediti na izborima sa takvom
platformom. Tako bi se navodno sa podelom postiglo i da "vuk bude sit i
ovce na broju" što u ovom slučaju znači – pobedu politike SAD i EU oko
proglašenja nezavisnosti Kosova, zadovoljstvo Albanaca jer bi dobili i
priznanje Beograda, i konačno nekakva, barem minimalna kompenzacija za
Srbiju u vidu malog parčeta Kosova i Metohije kojim bi se pokušalo
mahati pred apatičnom srpskom javnošću.

Ono što buni i Tadićeve pristalice je trenutak u kome se daje ovakva
izjava. Čini se da su mnogi iz predsednikovog tabora što iz političkih
što iz marketinških motiva bili nervozni zbog ovakve izjave. Naime,
glavni je problem kako objasniti "opciju podele" u momentu kada Srbija
pred generalnom skupštinom UN ima inicijativu o kojoj se odlučuje
nedelju dana posle izjave. Ovakva priča u ovom momentu slabi našu
poziciju i generiše konfuziju u našim redovima, kao i među onima koji bi
nas podržali na skupštini UN. Mark Almond za BBC kaže "Ako kažete da ste
spremni da razmotrite mogućnost teritorijalne podele, to je barem u
izvesnoj meri u suprotnosti sa vašim istovremnim zahtevom od Ujedinjenih
nacija i Međunanrodnog suda pravde da ne prihvate nezavisnost Kosova.
Drugim rečima, tako u suštini govorite da ste spremni da priznate
nezavisnost Kosova, ali samo pod vašim uslovima". Neko od domaćih
prodemokratskih analitičara je ovo nazvao "pucanjem u nogu sopstvenoj
inicijativi u UN" kao i to da je to verovatno priprema za poraz. Kakav
utisak odaje zemlja koja ima više pristupa rešavanju svojih vitalnih
problema i koja odaje utisak da ni sama ne zna šta hoće. Žalostan.

Ne samo da se pričom o podeli slabi naša pozicija oko inicijative u
skupštini UN već se stvara jedna dublja strukturalna pometnja. Ovim se
narušava dosadašnji, barem i formalni koncenzus po pitanju platforme
vlade oko pregovora oko Kosova. Predsednik oko ove važne ideje nije
konsultovao državne organe a pre svega vladu i skupštinu, ili barem
javnost o tome nije obaveštena. U predizbornoj kampanji niko, pa ni
predsednik, nije spominjao podelu – svi su se zaklinjali i zaklanjali
iza državnog suvereniteta i integriteta. Najbitnije je to što se pričom
o podeli Kosova – Kosovo neće uspeti podeliti – već samo Srbija.
Antagonizmi, politički i ideološki, oko ideje podele bi samo još više
produbili postojeće podele i raskole. Stoga se postavlja pitanje – ako
podela nije na redu kako kaže predsednik, zašto se sada pominje kada je
to vrlo nezgodno i za našu spoljnopolitičku poziciju, ali i za
unutrašnju stabilnost. Ako je to poslednja opcija predsednika Tadića,
zašto se sada, očigledno prerano otkriva? Niko u trgovini ne izlazi
odmah sa poslednjom i često najnižom cenom.

Ono što je interesantno je da niko javno, dakako svako iz svojih
razloga, nije za podelu. Gotovo niko od domaćih i stranih političara
nije podržao tu ideju. Zapad, predvođen Amerikom i Albanci su protiv
podele jer veruju da celo Kosovo treba da bude pod njihovom kontrolom.
Čak se ni na domaćoj političkoj sceni u kojoj uvek ima onih koji su
spremni da brane stav aktuelnog predsednika, ma ko on bio, nije našao
niko ozbiljan ko bi podržao ideju podele. Pa i Čeda Jovanović je sa vrlo
sličnom argumentacijom Velje Ilića ("nije realno") odbacio ovu ideju.
Vladika Artemije se pokazao kao državotvorniji od većine političara i
sve opomenuo da je ta ideja, osim što je izuzetno štetna po nacionalne
interese, i protivustavna. Dakle, ako bi predsednik pokušao da tu opciju
sprovede u delo on bi morao i da pokrene proces promene ustava.

Što se same podele tiče ona bi Srbiji donela jako malo, dok bi sam
početak ovih pregovora (čak i ako bi bili tajni) jako oslabio našu
poziciju. Možemo samo misliti kako ovakve izjave deluju na spremnost
Moskve da i dalje insistira na suverenitetu i integritetu Srbije. Kada
bi i došlo do podele, što je mala šansa, mi bi smo tu dobili - skoro
ništa. Najverovatnije ne bi dobili ni severenu Kosovsku Mitrovicu, a
kamoli neki veći procenat teritorije Kosova i Metohije. Za malo parče
Kosova bi izgubili šansu da ga ikada više povratimo pod suverenitet naše
zemlje. No ne samo to – već bi time priznali nezavisno Kosovo i dali
albanskom nacionalizmu krila za novu teritorijalnu ekspanziju. Vara se
svako ko misli da bi nova albanska država bila zadovoljna postojećim.
Srbi na severu bi i pored podele bili ugroženi, a albanska manjina u
trima opštinama "juga Srbije" bi tražila priključenje Kosovu kao što su
na svom "referendumu" iz 1992 i odlučili. Njihovi političari su govorili
i posle Petog oktobra da bi u slučaju nezavisnosti Kosova i podele istog
oni odmah tražili da se priključe mladoj albanskoj državi. Takav primer
podele teritorije bi bio generator kriza i novih zahteva za podelama i
pomeranjima granica u regionu (Makedonija, Crna gora…) a moguće i u svetu.

Iako se nekom najdobronamernijem može činiti da je podela Kosova (pa
makar dobili i značajniji procenat pokrajine) nešto što bi sada, u
trenutku nacionalnog poraza i teške društvene krize, trebalo prihvatiti
po logici "bolje išta nego ništa", trebalo bi sve ovo sagledati i sa
jednog dubljeg identitetskog aspekta. Kosovo je postalo deo srpskog
identiteta i ono nije samo 15 posto teritorije. Stoga dobrovoljno
odstupanje od Kosova zapravo dovodi do stanja opasne ugroženosti samog
nacionalnog identiteta, a to je, priznaćemo,samoubilačka operacija. Iako
se nekom možda podela Kosova čini ka racionalan izbor, ona bi bila
izuzetno težak udar na samo nacionalno biće koje bi se od toga teško
oporavilo. Jedno je kada nam ga na silu oduzmu (što u ratu što u miru) a
nešto sasvim drugo kada mi zarad jednog parčeta teritorije na severu
Kosova ili recimo zbog otpisa dela dugova dobrovoljno pristajemo na to
nasilje i nepravdu. To bi dugoročno tako negativno delovalo na
nacionalno samopouzdanje da bi to imalo posledice u svim sferama
društvenog života. Razorni efekat bi delovao na različitim nivoima
počevši od generisanja novih i peodubljavanja postojećih političkih
podela koje su prokletstvo srpske politike. Borba za Kosovo je borba za
opstanak jednog naroda koji će biti živ (kao i pojedinac) dok se bori za
ono do čega mu je stalo. Odustajanje od te borbe, bez obzira na realne
šanse, bi definitivno bio početak kraja istorije, ali ne one "globalne
fukujamine" već naše srpske.

nspm
2008

Нема коментара:

Моја листа блогова