Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

DOBRI "GLOBALNI" PAPA I ZLA "PLEMENSKA" CRKVA

Branko Radun

DOBRI "GLOBALNI" PAPA I ZLA "PLEMENSKA" CRKVA

U proteklim nedeljama u nekim medijima mogli smo pratili dve interesantne "crkvene" kampanje. Prva je bila povodom bolesti, smrti i sahrane Pape Vojtile, a u drugoj je, bez formalnog povoda, bila na tapetu SPC. Ove dve medijske kampanje ne povezuje samo to što su vremenski bile bliske, već i što su imali specifičan odnos prema veri i crkvi.

VEĆI KATOLICI OD PAPE

Prema pokojnom papi čak je u najsekularnijim medijima, poput B92, bilo izraženo takvo ushićenje i takav pijetet da se na trenutak moglo pomisliti kako su njihovi urednici i novinari iznenada "pronašli Hrista". Takva religiozna patetika i to od ljudi koji se deklarišu kao "moderni i urbani ateisti" deluje sasvim iznenađujuće. Izgledalo je da, samo ako je do B92, papa Vojtila bi već odavno morao bio proglašen za sveca. Toliko patosa o "životu i delu" pape i takvog prenosa sahrane-spektakla nismo na ovim prostorima videli verovatno od Titove smrti. Ono što je najgore, reformski mediji su odmah krenuli i sa optužbama na račun domaće (srpske) javnosti da ona nije dovoljno volela Papu. Jer, tom dobrom čoveku ovdašnji zli Srbi, iz čistog nacionalističkog sektaštva, nisu hteli da dozvole da poseti Srbiju. Tako je sasvim potisnuta činjenica da je upravo "blaženi" Vojtila godinama direktno predvodio antisrpsku politiku - od isforsiranog priznanja Tudjmanove Hrvatske, preko beatifikacije zloglasnog Alojza Stepinca, do zazivanja bombardovanja Srba i Srbije.

Jer, nije li baš taj veliki mirotvorac papa, tokom posete SAD (u Denveru) poručio predsedniku Klintonu da bi trebalo bombardovati Srbe. A nekoliko godina ranije – 1995. je četrnaestodnevno bombardovanje Republike Srpske propratio rečima: "Vreme je da se silom potvrdi kako je dovoljno rata. Rat koji objavljuje rat ratu jeste pravedan i neophodan". Za papom su, naravno, odmah krenuli i ostali rimokatolički velikodostojnici. Čikaški kardinal Bernardin je izjavio Chicago Sun-Times (7. 9. 1995) da su "NATO bombe opravdane". A njegov francuski kolega, kardinal Jacques Delaporte je, na katolički uskrs 1999, prozivao NATO rečima: "Nametnuti mir oružjem" (Le Monde 4. 4. 1999). I da sve to zaključimo izjavom čuvenog francuskog svećenika (Abbe Pierre) iz 1994: "Molim se da se vatra nebeska obruši na Srbe i kazni ih za njihove zločine".

Za Srbe se uvrežilo mišljenje da ne pamte dalje od doručka. Ali, čak ni Srbi baš toliko ne zaboravljaju da se od njih moglo tražiti da Vojtilu odmah proglase za sveca. Za to će se naši reformski mediji izgleda ipak morati malo više potruditi.

ANATEMISANJE CRKVE

Krstaški rat protiv "zločinačkog udruženja" (Vojske, Crkve, Akademije, Univerziteta, drskih tabloida koji kritikuju reformske stahanovce poput Janjuševića i Kolesara, književnika koji misle da Srbi možda i nisu najgori narod na svetu, itd, itd), rat koji godinama vode naši "reformatori ", počeo je zapravo kampanjom protiv Koštunice, nastavio napadima na vojsku, a sada se završava "kritikom" Crkve.

U tom misionarskom poduhvatu špic napada je predviđen za Insajder. Taman smo mislili da pohvalimo B92 da su malo popustili u svom ideološkom grču i relaksirali poziciju "opsednutog grada okruženog neprijateljima". Taman nam je izmamio simpatije novi imidž ove televizije, sa "opuštenim" Timoфejevim (ovo ф je ipak veliki napredak), mekšom pozicijom Olje Bećković i novim simpatičnim članom tima – Mojsilovićkom. Kad, eto ti Insajdera. A u njemu, iz nekog mraka, izmiliše Beba&Čeda. Ali ni to nije bilo dovoljno, nego baš oko Uskrsa dve «svete Cece», kako ih Pančić od milja zove, okomiše se na Crkvu.

Religiozni "eksperti" B92 su u ovoj seriji od tri emisije pokazali takvu tendencioznost i proizvoljnost u tumačenju hrišćanstva i stanja u SPC da je to B92 srozalo na najniži nivo miloševićevskog propagandizma. Time je B92 napustio makar fingiranje prakse da se koliko toliko "izbalansira" priča, time što se glavne žrtve harange (Koštunica i ostali) optuže da ne žele da učestvuju u emisiji. Ovde više nije bilo čak ni tog izgovora, pa su u emisijama svi - a bilo ih je baš podosta – govorili isto. Takvo jednoglasje nise moglo čuti od vremena sednica ideoloških komisija CK na kojima se rutualno dizala dreka protiv «pojave klerikalizma» i «uticaja religije na mlade».

Prosto je neverovatno kakvih je tu sve bilo "otkrića" i "zaključaka". Tako se, recimo, Mirko Đorđević zapitao gde je u Jevanđelju spomenut "nacionalizam" kad je SPC toliko nacionalistička (?). Ako se zna da su svi "izmi" zapravo izumi modernog doba, onda je ovakvo pitanje znak neznanja ili zlonamernog podmetanja. Ali ono ima i drugu konotaciju. A to je napad na vezu nacionalnog i religijskog. Katolička interpretacija biblijske tradicije je u velikoj meri internacionalistička, pa i "globalistička". Ona potiskuje sve druge aspekte, iako je Stari Zavet zapravo priča o jednom narodu (jevrejskom) koji je od Boga dobio svetskoistorijski zadatak. Biblijska priča, osim univerzalnog aspekta, stoga ima i versko-narodni. Zato i moderna antinacionalna kritika pravoslavnih pomesnih (nacionalnih) crkava zapravo vodi poreklo od rigidnog katoličkog univerzalizma (koji je rodno mesto globalizma). A on surovo guši sve posebnosti, pa i one etničko-kulturne.

Upravo zato naši «modernisti» i «sekularisti» - koji su zapravo otvoreni teofobi (bogomrzitelji) i ekleziofobi (crkvomrzitelji) - odjednom svesrdno vrše beatifikaciju «dobrog» pape i anatemisanje «zle» srpske crkve. A sve po receptu – misli globalno, a deluj protiv lokalnog.

Druga česta optužba na račun crkve i vlade (čitaj: Koštunice) je da se država klerikalizuje. A jedini važan akt države prema crkvi je uvođenje veronauke u školu, za šta je bio "odgovoran" upravo čovek koji je reformistička ikona - Đinđić. Naprotiv, za ovih godinu i kusur dana Koštuni č ine vlade nismo videli ni jedan sličan potez - čak ni toliko puta obećanog "povratka nacionalizovane imovine verskih zajednica". Ali sve je džabe. Ljudi poput Mirka Đorđevića i dalje papagajski ponavljaju tezu o klerikalizaciji države. Ta je priča potpuni nonsens zato što je potrebno, da bi država bila klerikalizovana, da postoje religiozno fanatizovani političari i crkva koja je dobro organizovana i vešta u politici. Ali, ni jedno od toga kod nas nije prisutno. Ta priča o sprezi države i crkve, o nekakvoj tajnoj zavereničkoj vezi političkog i crkvenog vrha preuzeta je sa Zapada gde je katolička crkva bila sklona tome. Ali, poznajući naš narod i ovdašnju crkvu možemo sa sigurnošću biti mirni sa te strane. Naši ljudi uopšte nisu sposobni da rade po nekom planu i na duge staze, pa nam zato i država i crkva više odaju utisak neobavezne i anarhične družine, nego neke čvršće organizovane društvene snage.

Ovaj insajderskoliki "juriš na nebo" (kako su neki boljševici zvali borbu protiv religije) bio je uglavnom sa pozicija borbe protiv ideje Plemena. Njegoševsko "pleme š to mrtvijem snom spava" opuženo je da ima "religiju čiji mitovi i rituali slave naciju, čije glavno božanstvo, čiji je glavni kult nacija, u ovom slučaju, naravno, srpska nacija" (Ivan Čolović). Filosofi palanke su tako nastavili dizanje dreke o mentalitetu Plemena koje je neprekidno u nekoj zamišljenoj "mitskoj opasnosti od nekog večitog, zlog neprijatelja" i koji neprekidno "menja oblik i ponovo izranja sa novim licem". Ali, upravo su " ukazivanjem na to ko je ovom našem plemenu sve neprijatelj" (Pavle Rak) naši «modernisti» i «sekularisti» sebe najbolje opisali kao ljude koji su u stalnom opsadnom zbog "mitske opasnosti" u vidu srpskog nacionalizma i konzervativizma. I baš naši palanački globalisti - jer, kao što postoje palanački nacionalisti, tako postoje i palanački globalisti - predstavljaju ovaploćenje onog opasnog lica "duha palanke". Oni su, da se izrazimo konstantinovićevski, zatvoreni i paranoični – priviđaju im se neprijatelji poput "zločinačkog udruženja" Vojske, Koštunice, Crkve, Univerziteta i bezobraznih tablioda. Često su baš ambiciozni i iskompleksirani provincijalci najžešći zagovornici tog palanačkog globalizma, koji svoj epicentar ima upravo u «krugu dvojke». Ovi skorojevići su po pravilu najmilitantniji članovi ekskluzivnog elitističkog "plemena" i njegovi najogorčeniji branioci.

EUROPSKI FARISEJI I KNJIŽEVNICI

Apsurd je da oni koji nisu ni vernici, ni hrišćani, ni pravoslavci sebi daju za pravo da propisuju šta je hrišćansko ili pravoslavno u ponašanju SPC. Oni ne samo da su crkvu optužili za učešće u ratnim zločinima, za učešće u atentatu na Đinđića, već i da nije dovoljno hrišćanska i pravoslavna, i da je isuviše "plemenska" crkva! Oni su se postavili u poziciju teološkog i crkvenog arbitra koji ima vlast da daje "anateme" ili "ildungencije" patrijarhu, arhiepiskopima i celokupnoj jerarhiji Srpske pravoslavne crkve! Oni su čak srpskoj crkvi odredili obavezni pravac "tranzicije" ka ekumenskom globalističkom eshatonu u vidu opšte ljubavi, tolerancije i sjedinjavanja «bez obzira na religiozno ili seksualno opredeljenje». Pravo pokajanje, kakvo je posipanje pepelom Biljane Plavšić, nalaže se srpskoj crkvi kao obavezna pokora radi "oprosta njenih grehova". A to je ista arogancija kao ona kada Amerikanci arbitriraju ko je, a ko nije pravi musliman.

Naročito je meta napada Nikolaj Velimirović kao "ideolog svetosavlja". I ovoga puta on je direktno optužen da je nacista jer je jedared pohvalio Hitlera. A to je bilo 1935, kada je Vladika, govoreći o svetosavskoj ideji narodne crkve, rekao kako su se zapadni narodi odupirali katoličkom univerzalizmu i totalitarizmu i pokušavali da stvore narodne crkve (Luter). On je tada spomenuo da je, eto, i Hitler došao na ideju spajanja protestanata i katolika u jednu, nemačku crkvu. I to je sve! Ali, da bi se razumela nečija izjava, ona se makar mora staviti u elementarni istorijski kontekst. Treba se prisetiti da je te 1935. Hitler bio veoma popularan upravo na demokratskom Zapadu. O njemu su kao o faktoru stabilnosti i mirotvorcu govorili jednako i Čemberlen i Čerčil! Čak se i Gandi, 1940. godine, izrazio pozitivno o Hitleru – u vreme kada je već uveliko počeo svetski rat! I dok se jedna uzgrdna izjava bezobzirno istrže iz konteksta, dotle se sve ostale činjenice iz života Vladike lažljivo guraju pod tepih – od Nikolajeve gorljive podrške raskidu Trojnog pakta, do njegovog zatočenja (na izričiti Hitlerov nalog!) u zloglasnom Dahauu! Taj isti »nacoš» Nikolaj, koga naši sekularisti i modernisti ne mogu da smisle, bio je ne samo jedan od najvatrenijih srpskih antifašista, već i – nakon poraza nacizma – jedan od najpostojanijih srpskih antikomunista! I baš tu se krije tajna mrženje sve te naše «dece komunizma» i sadašnjih sveštenika globalizacije protiv čestitog Vladike. Oni bi mu tu jednu malu izjavu i nesmotrenost možda i oprostili da se pokorio Papa-Titu ili poklonio totemima Novog doba – ateizmu, darvinizmu, seksualnoj revoluciji, mondijalizmu, ljudskopravizmu, i tome slično. Ali, gle, čestiti Vladika je bio isuviše star za tako nešto pa je nastavio da gunđa na komunistički i svaki drugi totalitarizam. Sram li ga bilo!

Ovo je bila samo ilustracija kako se neke reči, u ovoj i drugim emisijama, sistematski čupaju iz konteksta i koriste u "propagandnom ratu". Licemerstvu ovih neoliberalnih «fariseja i književnika» zbilja kao da nema kraja. Kada je, recimo, crkva svojevremeno podržavala studentski protest (1996-97), kada je 1992. ili 1999. tražila od Miloševića ostavku, kada je zajedno sa dijasporom podržala ujedinjavanje opozicije i tako srušila "stari režim", e onda je crkva bila pozitivna. Takođe, kada je podržala zahtev za prvi izlazak kosovskih Srba na izbore, i onda je bila super, i na nju i njen rad nije bilo primedbi. Ali, kada je crkva počela da pokazuje rezerve prema tumačenju «evroatlanskih integracija» kao dobrovoljnom rasrbljavanju, kada je odbila da se reformiše «u skladu sa rodnom i seksualnom jednakošću i emancipacijom», kada je počela da se mršti na sistematsko razvraćanje dece preko «kampova za oslobađanje», kada je, konačno, crkva podržala srpsku vladu u pozivu na bojkot drugih kosovskih izbora, e onda je krenula kampanja i protiv vlade i protiv crkve.

Sličan cinizam i licemerstvo ovi lažni evropejci pokazuju i kada vlada i Crkva ispoljavaju "kooperativnost" prema Hagu u podršci dobrovoljne predaje generala ovoj "vaspitno-popravnoj ustanovi". Umesto da kažu - eto to je pozitivno, rešava se pitanje Haga i to sa nešto više nacionalnog dostojanstva, oni ogorčeno negoduju: "Šta se dosad čekalo?". Do sada im je smetalo što nije bilo "isporuka", a sada, kada idu kao "na traci", opet nešto ne valja. Umesto da shvate kako se ovom "saradnjom" pravi bolan kompromis koji i Koštunicu i SPC može koštati slabljenja autoriteta u svojoj "patriotskoj bazi", oni dosipaju so na ranu. To što patrijarh prima generala Lazarevića pred "put", oni u svojoj ideološkoj zaslepljenosti ne vide kao promenu crkve po pitanju Haga, već samo kao čin "glorifikacije ratnih zločinaca"!! (Naravno da su pre toga, u "agitpropovskom" maniru, proglasili SPC "odgovornom za ratne zločine tokom devedesetih").

Dokle ide cinizam i ideološka zaslepljenost ovih ekstremista pokazuju, na kraju, i njihove reakcije na izjavu Borisa Tadića da crkva treba barem da se pita u nekim pitanjima života pojedinca i društva. Istog sekunda javile su se dežurne "Žene u crnom" (Women in black) i optužile sirotog Tadića za klerikalizam. Da, da dobro ste čuli. Ne samo Koštunica, već i Tadić "klerikalizuje Srbiju"!

Sve što se o tome, kao zaključak, može reći jeste sledeće. Ovi poslednji ispadi ovdašnjih misionara globalizma zbilja prelaze meru svakog dosada viđenog licemerstva. Oni zapravo prestaju biti politika. Oni sada besumnje ulaze direktno u domen jedne druge oblasti za koju pisac ovih redova više nije stručan. Oni su sramna i žalosna psihopatologija i razuman čovek je kao takvu jedino i može tretirati !

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова