Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KAFANSKI EKSTREMIZAM

Branko Radun

KAFANSKI EKSTREMIZAM

Trenutni modni trend u nekim intelektualno–političkim krugovima je priča o ekstremizmu. Dakako, političkom ekstremizmu. To, samo po sebi, ne bi bilo loše jer svaka odgovorna rasprava o važnim društvenim fenomenima može doneti bolje razumevanje naše realnosti ili barem konsenzus po nekim pitanjima. Nažalost, kod nas ne preovlađuje taj društveno koristan i spoznajno produktivan efekat debate, već se ona najčešće politički instrumentalizuje, i to od onih koji agresivno nameću svoje stavove. Tako se ekstremizam, kao nedovoljno definisan termin u našoj političkoj praksi, pretvara u pežorativnu diskvalifikaciju.

Iz tog razloga, bilo bi neophodno nastojati da se jasnije definiše ono što je društveno nepoželjno ili opasno u sferi mišljenja i ponašanja. Definisanje društvenih pojava nije nimalo bezazleno, jer kako kaže jedan kafanski filozof ''ko definiše, taj i urniše''. Ili, drugačije rečeno – onaj ko ima "harizmatsku moć" da definiše šta je ekstremizam, on određuje i ko će pasti pod udar ove ''inkvizicije''. Tako jedna rastegljiva i na jednu stanu nagnuta definicija može lepo da se iskoristi, sve prema želji i potrebi za ocrnjivanjem političkih protivnika.

Ako se pod ekstremizmom podrazumeva samo ''desni nacionalizam'' i sl., onda će van dometa ostati drugi oblici njegovog ispoljavanja. Kao i kod drugih medijsko–političkih debata, onaj ko nameće temu, okvire u kojima se kreće rasprava, nameće se kao društveni arbitar.

Najviše o ekstremizmu govore oni koji nastoje da svoje političke protivnike proglase za ekstremne, a po mogućstvu i fašiste. Pritom se lov na "ekstremističke veštice" najčešće fokusira prema, po definiciji, negativnom ''nacionalizmu ekstremne desnice''. Ako se i prihvati da na našoj političkoj sceni postoji ''desni ekstremizam'', ekstremistički ispadi nisu samo obeležje već ozloglašenih nacionalista, već i levičara i onih koji se legitimišu kao modernisti i evropejci.

Ekstremizam je prisutan na svim stranama političko–ideološkog sektora. Neki su pristupili ''denacifikaciji Srbije'' a da pre toga nisu ponudili valjane argumente da u ''Srbiji buja fašizam'' i ''nacionalistički ekstremizam''. No, kao i kod nekadašnje inkvizicije i srodnih totalitarnih institucija sličnog renomea, dovoljno je nekog proglasiti za jeretika i politički nepodobnog da bi se moglo pristupiti društvenoj dekontaminaciji.

Tako se ''slovo o ekstremizmu'' pretvara u društvenu igru u kojoj pobeđuje onaj koji prvi zalepi etiketu ekstremizma ili neku drugu i nju do besvesti ponavlja. Ovaj postupak je importovan sa Zapada, ali je ovde dobio neke balkanske specifičnosti. Ovde je to etiketiranje postalo i suštinski deo intelektualnog diskursa dobrog dela domaće ''palanačke'' intelektualne scene (ma sa koje strane dolazilo), a o političarima da i ne govorimo. Kod nas je negativno etiketiranje dobilo jedan mnogo grublji i varvarskiji ton (''ustaše'', ''fašisti'', ''lopovi'', ''ratni zločinci''...). Dakle, stilski je ovo više balkanska nego evropska pojava. Tako se desilo da najčešće o ekstremizmu govore ekstremni političari i intelektualci, što više govori o njima nego o pojavi koju pritom žigošu.

KO SE BOJI RADIKALA JOŠ?

No, da ne dužimo sa ovom apstraktnom pričom, već da pređemo na konkretno. Najčešće se ''govor o ekstremizmu'' svodi na proglašavanje radikala za ekstremiste. Kako se SRS približava, a moguće i dostiže magičnu crtu od 40% podrške javnosti, neke političko–intelektualne kuhinje odlučile su da ih suzbiju time što će ih proglasiti za politički nepodobne, a ako može i fašiste. Čini se ne toliko da bi se smanjio njihov rejting u javnosti, koliko radi redukcije njihovog koalicionog kapaciteta. U taj veoma popularan i, čini se, probitačan medijsko–politički sport uključuju se brojne javne ličnosti i intelektualci. Mnogo je karijera izgrađeno nekada na ''nacionalizmu'', a sada na ''antinacionalizmu'' i ''antiradikalizmu''. Ali, da bi predstava bila potpuna, i radikali se trude da im daju materijala svojim ispadima, naročito ovim ''ustašoidnim'' u poslednje vreme. Kao da jedni bez drugih ne bi mogli.

''Bauk radikalizma'' kruži Srbijom naročito među urbanijim ''dobitnicima tranzicije'', kao što je nekada, pre jednog veka, nemačka građanska klasa bila plašena revolucionarnim ''socijaldemokratama''. Kao i tada u Nemačkoj, i kod dela tzv. demokratskog bloka vlada iluzija da se diskvalifikacijama najjače političke organizacije i držanjem van vlasti može stvoriti stabilan politički i društveni sistem. Druga loša teza je da se na antiradikalskoj osnovi teži prisilnom ujedinjavanju ''demokratskih snaga''. Svaka ''anti'' priča je u osnovi jalova jer pokazuje da se zna šta se neće, ali ne i šta se hoće. Ako je glavni argument glasanja za tzv. demokratske snage da ne dođu na vlast radikali, onda je to simptom nedostatka ideja i vizija unutar te političke opcije. Sve se svodi na tezu ''bolji smo mi korumpirani koji rasprodajemo zemlju, no ovi koji su ekstremisti, protiv kojih će biti ceo svet''. Ta se priča nekako uspela prodati građanima Srbije pre dve godine, ali je sada situacija dosta drugačija. Veliki procenat stanovništva je toliko rezigniran, da ne kažemo i očajan zbog tranzicionog lopovluka da su spremni da probaju i sa radikalima.

Međutim, i pored toga nastavlja se kampanja koja nastoji deradikalizovati Srbiju. U arsenal optužbi protiv SRS-a najčešće spadaju: ekstremni nacionalizam, ultradesničarstvo, učešće u ratu tokom devedesetih, pa čak i optužba da su fašisti. U zemlji koja je socijalno i nacionalno isfrustrirana, etiketa ekstremnog nacionaliste postaje nešto poput komplimenta, koji čak povećava njihovu popularnost ako ni zbog čega drugog onda zbog inata prema vladajućem demokratskom establišmentu, čiji je projekat reformi doživeo poraz. Pored klasičnog napada na radikale sa levih, pacifističkih i globalističkih pozicija, koji očigledno postaju kontraproduktivni, javljaju se i oni sa umerene desnice ili nekakvog ''političkog centra''.

Tu je ilustrativan primer Jove Bakića koji se potrudio da pokaže kako su radikali ''ekstremna desnica'' i kao takvi vrlo pogubni po srpsko društvo i nacionalni interes. To nas je zainteresovalo jer smo se već zasitili dosadašnje antiradikalske retorike o ''povampirenim snagama prošlosti'', pa smo očekivali novu i ozbiljniju argumentaciju. Nažalost, i pored truda gospodin Bakić nije uspeo da dokaže ono što je namerio. Pri tome je, koristeći školske karakteristike zapadnih ekstremnih desničara, pokušao da ih više nego ''nategnuto'' primeni na zemlju Srbiju i konkretno na radikale. Preterano insistirajući na antisemitizmu i antiislamizmu SRS-a, sasvim je smanjio šansu da mu priča deluje iole ubedljivo.

Ako je povodom bombardovanja Srbije i bilo spominjanja političara jevrejskog porekla od strane Vojislava Šešelja, to nikako ne znači da je antisemitizam značajno obeležje radikalske politike. Čist je promašaj navoditi kao važnu karakteristiku radikalskog ekstremizma antiislamizam u vreme kada Tomislav Nikolić prima delegaciju arapskih zemalja i daje im podršku povodom protesta zbog Muhamedovih karikatura. I da tome dodamo da je proizvoljna tvrdnja da je antiamerikanizam obeležje krajnjeg desničarstva jer je veliki deo levog antiglobalističkog pokreta antiamerički, dok recimo i umerena desnica u Francuskoj predano neguje svoj kulturni antiamerikanizam... U vreme hladnog rata desnica je skoro u potpunosti bila proamerički nastrojena (naročito u Latinskoj Americi). Osim toga, u onim zemljama koje su pretrpele štetu od američke imperijalne politike prirodno je viši nivo antiameričkih osećanja, kako na levici tako i na desnici.

Višestruko je negativno po srpsko društvo predstavljati radikale kao ekstremnu desnicu. Pre svega jer to nije tačno, iako oni u svom političkom delovanju imaju elemente ekstremizma. Pri tome to imaju, ako ne i više, političari poput Čede i Čanka, ali u celini posmatrano oni nisu politički ekstremisti. Oni do sada nisu ugrožavali demokratski poredak i parlamentarni sistem. Čak su i vrlo lojalna opozicija kako Miloševićevoj, tako i Đinđićevoj i Koštuničinoj vladi.

Drugo, predstavljati radikale kao ekstremnu desnicu predstavlja i analitički promašaj jer su se oni konstituisali kao socijalni pokret gubitnika tranzicije sa većinski levičarski opredeljenim biračima. Bilo bi tačnije definisati ih kao populiste i "balkanske peroniste". Pored toga, ovo je loše i zato što se na taj način veliki deo biračkog tela etiketira i predstavlja kao ''ekstremistički''. Tako Srbija postaje društvo ekstremista jer skoro 40% stanovnika podržava radikale. Uzmimo primer Hrvatske, gde je na vlasti HDZ koji je sprovodio politiku etničkog čišćenja nad srpskim stanovništvom, pa ipak hrvatskim intelektualcima ne pada na pamet da njihovu najjaču nacionalističku stranku predstave kao ekstremističku. Nažalost, ovde se olako, zbog ideološke zadrtosti i političkog interesa ''demokratskih'' krugova da se spreči mogućnost ulaska radikala u vladu, previđa ta šira društvena šteta od antiradikalske kampanje.

EKSTREMI SVIH BOJA U ''BALKANSKOJ KRČMI''

Danas, u doba postmoderne politike, kada se u velikoj meri relativizuje podela na levicu i desnicu a pritom te podele još manje važe na Balkanu ili u Rusiji, a o prostorima Azije i Afrike da i ne govorimo, pitamo se ima li kod nas levo–desnog "krajnjaštva". Elemenata ekstremističkog mišljenja i ponašanja ima među svim političkim opcijama, kako u ''demokratskom'' tako i u ''patriotskom bloku''.

Pored već ''ozloglašenih'' radikala, elemente ekstremizma nalazimo i među političarima ''demokratskog bloka'', gde je najpoznatiji primer Čeda Jovanović, ali i njemu bliska intelektualno–medijska logistika ''kruga dvojke'' (cece, teofili, basare, lukovići...). Osim radikalizma i ideološke ostrašćenosti među pripadnicima novog i starog režima koji potenciraju aktuelni društveni raskol na dve Srbije, ima i novih, ili još neprepoznatih oblika ekstremističkog ponašanja. Mi smo već u tekstu ''Vojvođanski na(r)cizam'' govorili o regionalnom i separatističkom ekstremizmu radikalnog krila ''autonomaških krugova'' koji na Beograd gleda kao na ''prljavu balkansku krčmu''.

Postoji i ''intelektualni ekstremizam'' kojim se ovde najčešće prikriva kombinacija nesposobnosti i sujetne ambicije. U ekstremizam bismo mogli svrstati i pojavu reformskog socijaldarvinizma domaće poslovno–političke elite koja bahato veruje da oni koji nisu uspeli ''da se snađu'' u tranzicionim lomovima nisu zaslužili ni da žive kao ljudi. Doslovno mi je jedan političar ''demokratskog bloka'' rekao: ''Ko nema posla i ko ne zna da ga nađe, nije ni za šta i treba da crkne''.

Možda ništa tako dobro ne ilustruje naše shvatanje domaćeg ekstremizma ili ekstremizama (''crnog'', ''crvenog'', ''plavog'', ''žutog'' ili ''ružičastog'') kao prethodna izjava. Ona pokazuje kako se neoliberalna ideologija na Balkanu pretvara u bahatost i primitivizam pseudoelite. Može se reći da se ovde, po pravilu, potenciraju negativne strane svih modernih ideja i ideologija. Ideološka zadrtost i ''religiozni žar'' koje pokazuju prema neistomišljenicima kako naših nacionalista, tako i antinacionalista, otkriva da se ispod glazure zapadnjaštva krije zapravo surovi balkanski mentalitet.

Ne samo nacionalisti poput Šešelja već i ljudi poput Čede, Čanka, Teofila, Pere i drugih portparola ''druge Srbije'' demonstriraju ono što bismo, parafrazirajući Krležu, nazvali ''balkanski kafanski ekstremizam''. On je negde napisao da je naše društvo poput jedne krčme u kojoj se vode bučni razgovori, a ispod stola se akteri društvenog dijaloga udaraju po cevanicama. Kada neko slučajno ili namerno ugasi svetlo, nastane krkljanac u kome svako svakog hvata za gušu.

Dakle, istovremeno možete imati i najgore diskvalifikacije (ustaše, fašisti...) i međusobnu političku trgovinu, ili se pak unutar jedne partije ili političke opcije mogu igrati najprljavije igre ''ispod stola''. Nije lako razlikovati primitivizam i bezobrazluk (koji je postao deo političkog folklora) od političkog ekstremizma, koji bi bio, recimo, pozivanje na rušenje političkog ili društvenog poretka. Domaći ekstremisti – kako među navodnim evropejcima tako i među evroskepticima – ali i domaći ekstremizam kao pojava mnogo su više vezani za mentalitet nego za ideologiju. Oni koji su najagresivniji borci protiv srpskog nacionalizma i ''desnog ekstremizma'' možda najjače ispoljavaju sve simptome balkanskog sindroma: sirova agresivnost, iracionalna isključivost, teorije zavere, manihejska podela na ''nas i njih'', vulgarnost i primitivizam.

Čini se da se ovde sve menja, ali da jedino ostaje taj balkanski mentalitet, a naročito onaj njegov negativan i primitivan element. No, s obzirom na to kakvi su politički trendovi ''postmoderne politike'' na globalnom nivou, imamo više osnova da verujemo u balkanizaciju Evrope no u evropeizaciju Balkana. Možda će to biti i istorijski revanš Balkana za pretrpljena poniženja, kako tvrdi Balša Balkaniak na svom blogu ''Balkan bez granica'', gde je dodelio Bi-Bi-Siju nagradu za ''doprinos balkanizaciji sveta''.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова