Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

BLOGALISTIČKA CENZURA

Branko Radun

BLOGALISTIČKA CENZURA

” Nebom struji nova energija
Religija novog vremena
Vrhovna savest novog čoveka
Nebom struji B92

Kontrolisana vizija slobode izbora
Avangardna obrazina uniformnog sna
Kontroverzna razbibriga malograđana
Stožer elitizma blatnjave provincije”

“B92” - blog pesnik Aquamarine

Svet je, kako već i deca uče u osnovnoj školi, postao “globalno selo”. No, ta maklaunovska fraza ne može nam mnogo pomoći da se snađemo u tom “novom vrlom svetu”. Iako je neminovno (ili bar sad tako izgleda) da se nacionalne države integrišu u globalne političko-privredne-kulturološke tokove, pitanje je kakav će ko imati status u toj “svetskoj zajednici”. Neko gazda, neko sluga, a neko i pratilja. Nacionalizam, kao najgora jeres sa pozicije globalističke ortodoksije, nekome će biti tolerisan, dok drugima neće. Dvostruke standarde prema različitim nacionalizmima mi smo već doživeli i u vreme titoističke “bratstvo i jedinstvo” multikulturalnosti. Orvelovski rečeno – “svi će biti jednaki, samo će neki biti jednakiji”. I onda i danas na udaru je “srpski nacionalizam”, koji je tretiran kao džep otpora procesu globalizacije. Svaka autonomna ideja ili politika žigoše se kao jeres (nekad komunizam, danas nacionalizam). Iako je taj proces istorijska zakonitost, on, za svaki slučaj, mora biti i “poguran” i “usmeravan” od lokalnih ispostava “transnacionalnih korporacija” (političkih, finansijskih, privrednih i medijskih).

Da bi se što brže i lakše izvršilo “upodobljavanje” konkretnih društava, formira se mreža vazalnih struktura (političke, bezbednosne, privredne i medijske) na lokalu. “Lokalizacija” globalnog ideološkog softvera obavlja se preko “kooperativnih” medija, političara i intelektualaca. Domaći pogoni za promenu svesti postepeno uspevaju da pacifikuju određena društva i pripreme za inicijacijsko uključenje u “integracije”. Da se to već desilo, vidi se po trijumfu “politički korektnog”, u kome se servilnost prema moćnima izjednačava sa modernošću i demokratičnošću. Svakom od američkih očeva osnivača bilo je jasno da oni mogu izgraditi slobodno i demokratsko društvo samo ako se oslobode britanske hegemonije, i u suprotno ih ne bi mogle ubediti ni hiljade britanskih agenata, tadašnjeg “nevladinog sektora”. Nažalost, to kod nas mnogi ne vide ili ne žele da priznaju.

Nasuprot razvoju autentične demokratije, koja podrazumeva da jedno društvo gradi svoje demokratske institucije kojima će ono upravljati, promoviše se kontrolisana demokratija, sa toliko suženim ovlašćenjima da predstavlja novu formu neokolonijalizma. Da bi se ta i takva pseudodemokratska maska predstavila kao prava demokratija, potrebno je agresivno promovisati one koji zagovaraju ovaj model i isto tako delovati protiv onih koji se opiru vazalnom odnosu prema globalnim centrima moći. Stoga se oni koji pokazuju autonomiju u intelektualnom i političkom delovanju medijski žigošu kao nacionalisti, primitivci, pa i fašisti.

MIKS KOMERCIJALE I EKSTREMIZMA

Glavni promoteri ideološke “globalizacije shvaćene kao denacifikacije” (Saša Gajić) kod nas su promoteri projekta revolucionarne demokratizacije. Njihov moto je “Srbija će biti demokratska sa ili bez Srba”, ali i “Ruke su mi prljave, a savest mi je čista”. U medijskoj sferi B92 se naročito pokazala kao relativno efikasna balkanska lokalizacija ideoloških matrica Velikog sveta. Kako sebe vide kao nosioce istine, sve što nije u skladu sa novom “neoliberalnom dogmom” kod njih nema mesta. Zbog te ideološke zadrtosti oni marginalizuju i one koji su im idejno bliski, ali ipak nastoje da razmišljaju svojom glavom. Svakome ko i malo duže prati televiziju B92 jasno je da na prvom mestu nije informisanje javnosti, pa čak ni gledanost, već promocija jednog pogleda na svet. Oni se tako strogo drže neoliberalne paradogme da u tome mogu postideti svoje uzore među globalističkim medijima na zapadu. Nije prvi put da naši ljudi pokušavaju da budu veći katolici od pape.

Shvatajući da im “postmoderno jednoumlje” sužava uticaj, oni nastoje da uključe širi krug ljudi i podignu gledanost svojih medija. Međutim, tu nastaje problem – jer može da im promakne nešto politički nekorektno ili štetno za one političke snage koje protežiraju. Ali, kako je komercijalizacija uslov opstanka (jer i NVO izvori nekad presahnu), oni pokušavaju da naprave kompromis – gledana televizija, koja i dalje ostaje “političko-ideološki projekat”, sa misijom da prevaspita građane Srbije. Tako je, na primer, “Veliki brat” trebalo da podigne gledanost (što je delom i uspeo), ali i da izborom učesnika i materijala koji će biti emitovan ima i “edukativnu”, multikulturalnu funkciju. Tako se i “veliki” Miki pokazao kao dobar materijal za stvaranje medijskog lika koji će biti simpatičan široj populaciji, ali istovremeno “politički korektan”, po merilima B92 ortodoksije (npr. “autonomaš”). Da smo zagovornici teorije zavere, pomislili bismo da je sva ta medijska halabuka oko Mikija projektovana kako bi se stvorila jedna narodnjačka zvezda koja promoviše njihove stavove (ruralni čedista). Sve ovo treba da poveća gledanost i veže novokomponovane “rurbane” elite, koje kombinuju afinitet prema folku sa “demokratskom” političkom orijentacijom.

Pored televizije, B92 ima i moćan radijski i internet medij, koji je uspeo da uz sebe veže mlađu urbanu populaciju “radikalno liberalne” orijentacije. Kroz zaista najprofesionalniji info-sajt oni ostvaruju “impact” na mlađu i obrazovanu populaciju. Posle godina urbanog elitizma, sličan pokušaj odlaska u narod (što tvrdo ideološko jezgro shvata kao izdaju pravovernosti) dešava se i na internetu. Preko komercijalnih sadržaja (sport, kultura…) podiže se broj poseta ovom sajtu, a preko komentara vesti, foruma i bloga pruža mogućnost dvosmerne komunikacije. No, kako treba održati imidž liberalnog i otvorenog medija, a pri tome zadržati pravi kurs, nužno je kanalisati “internet demokratiju”. To znači da se toleriše kontrolisano prisustvo drugačijeg mišljenja kako bi se održao utisak slobodnog dijaloga. Uslov za prisustvo u ovom mediju je prihvatanje osnovnih “reformskih” dogmi (evroatlantske integracije, blagodati nevidljive ruke tržišta i srpska krivica za ratove devedesetih). Ljudi koji gravitiraju prema B92 sebe doživljavaju kao usamljenu “tvrđavu prosvetiteljstva” koju opsedaju primitivne i nacionalističke balkanske horde. Onda ne začuđuje ni njihova ideološka rigidnost i agresivnost, pa i cenzura.

U praksi to znači da moderatori komentara vesti, foruma i blogova kontrolišu kvantitet i kvalitet prisustva drugačijeg mišljenja na njihovom parčetu interneta, za koga naivniji još veruju da je slobodan medij. Cenzuru opravdavaju potrebom eliminacije “govora mržnje”. No, takve rastegljive pojmovne kategorije služe da pod njih podvedu svako argumentovano pobijanje njihovih stavova. Iz ličnog iskustva i iskustva drugih članova znamo da su skidani komentari na vesti, ili na forumu koji i malo kritički govore o “svetim kravama”, pre svih o Čedi Jovanoviću i vedetama NVO scene. Kako kažu, “nema tolerancije prema neprijateljima tolerancije”, tj. prema kritičarima Čedine koalicije, bez obzira na to da li dolaze sleva ili zdesna.

U tekstu “Srbija među forumima” (N. Malbaški) opisuje se način na koji moderatori kontrolišu forum, kao i iskustvo oko banovanja (privremene ili trajne eliminacije) zbog benignog pominjanja Jovanovića u kontekstu njegove medijske podrške Bogoljubu Kariću. Moderatori sa mnoštvom nadimaka otvaraju gomilu tema (ovo je obelodanjeno u vreme sukoba sa ideološki bliskim urednicima foruma Zamisli Srbiju ) koje odmah usmeravaju drugi članovi “tima”, pa se tako rasprava kanališe u željenom pravcu.

BLOGAMI ŽESTOKO

Sličnu sudbinu ima i novi medij – blog. Tokom godina on je doživeo bum u svetu, pa i u okruženju, što nije mimoišlo ni Srbiju. B92 je formirao grupu VIP blogova ili, srpski rečeno, grupu internet dnevnika koji pišu oni za koje smatraju da su “veoma važne ličnosti”. Iako su pažljivo izabrali ljude po ideološkoj i političkoj bliskosti, ipak nisu očekivali da će se stvar, kako oni kažu, oteti kontroli (povodom nedopustivih “patriotskih skretanja” na forumu omladine DS-a, koji je ekipa sa B92 foruma “dovela u red”). Naime, mislili su da je moguće preko bloga, kao što je bio slučaj sa forumom, do besvesti ocrnjivati političke i ideološke protivnike a da to ne izazove kontrareakciju i na samom B92 blogu. Tako, na primer, bloger Srđan Mitrović kaže: “ Da pljuneš po svemu: Srbiji, istoriji, partijarhu, ministrima, vladi, opoziciji, SANU, ali kada takneš Svetu kravu, onda si na...ao. Otvara se sezona lova i pišu se nove stranice Rečnika mržnje prema neistomišljenicima. I to oni koji imaju Tapiju i Đinđića i na Istinu. Što se mene tiče, meni su i ruke i savest čisti.”

Da blog, naročito onaj koji pišu ljudi poznati javnosti, nije lako kontrolisati i cenzurisati, pokazao je i “ispad” Sergeja Trifunovića. On je na blogu Nebojše Krstića, savetnika predsednika Republike, pisao o druženjima sa Legijom još 1998, s kojim se družio i Čeda Jovanović. Pomenuo je i njihova narkotična druženja: “Na LSD-u, heroinu ili kokainu tu bi verovatno bilo zanimljivih, istorijski i politički zanimljivih svjedodžbi koje bi se sigurno dale iščačkati iz memorije. Te koje ove supstance nisu sigurno mogle izbrisati”. Sergej je zbog denunciranja “ikone druge Srbije” banovan, a kako nije bio poslušan, “ubeđen” je da se dobrovoljno udalji sa bloga. Opet se potvrdilo da se na B92 mogu napadati svi, pa i Tadić (dakako sa “čedističkih” pozicija), samo ne Čeda. Iz tog razloga čak se i Svilanović povukao sa bloga. Zbog sličnog greha nastradao je i Nebojša Krstić. On je na napade radikala iz LDP-a da je DS “izdao Zorana” odgovorio da bi se o tome ko je izdajnik (što je arhetipska srpska tema) moglo raspravljati. Njegova izjava da je “sam Đinđić pred atentat u kome je stradao naredio da se Jovanoviću i Bebi Popoviću zabrani ulazak u zgradu vlade” izazvala je lavinu blogerskih napada i uvreda. Međutim, stvar se nije na tome završila, već je jadni Nebojša, očigledno, imao i razgovor sa gospodinom Bebom, u kome je bilo dosta psovki i pretnji, a bogami i JUKOM se sprema u pravnu ofanzivu protiv savetnika predsednika. Gospodina Krstića prilično je koštalo saznanje da je blog B92 jedna “mračna ulica gde jednog napada stotinak maskiranih koji šutiraju ispod pojasa”, misleći pritom na napade, uvrede i psovke koje je morao da istrpi u bliskom susretu sa “građanskim ekstremizmom”. Tako nešto verovatno ne bi doživeo ni na jednom od “ozloglašenih” nacionalističkih foruma.

Iz ovih blogerskih prepucavanja sa elementima ekstremizma i govora mržnje može se zaključiti da, nažalost, pametniji popuštaju i napuštaju blogove. Zatim, jasno je da se uprava B92 stavlja na stranu Čede&Bebe čak i kada je u pitanju političko sučeljavanje sa DS-om. Isto tako, bode oči količina netrpeljivosti koju radikali “druge Srbije” gaje prema Koštunici jer je, po njihovom mišljenju, glavni “greh” Krstića što je nekada radio kampanju Koštunici i što je sada savetnik predsednika Tadića koji “kohabitira sa Koštunicom”. Govor mržnje sa foruma prelio se i na anonimne blog komentare ne samo prema Koštunici (o radikalima ne treba trošiti reči), već i prema patrijarhu Pavlu, koga je “Queeria”, homoseksualna blog grupa, zbog njegove podrške referendumu prikazala kao tranvestita! O degutantnom likovanju forumaša i blogera nad štrajkom glađu Vojislava Šešelja u stilu “neka crkne” ne treba trošiti reči. Dakle, skarednost prema patrijarhu, političkim i ideološkim protivnicima predstavlja legitiman vid kritike, dok se spominjanje Čede u kontekstu kojim se ruši njegov imidž borca za demokratiju sankcioniše!

Iako je jasno da Čeda Jovanović preko B92 pokušava da pridobije mlađe i nezadovoljno biračko telo DS-a, sa ovakvim izlivima netrpeljivosti ne može daleko dogurati u političkom životu. Sve su manje uverljivo zvučali histerični napadi na “sve one koji su stvarali atmosferu za Zoranovo ubistvo”, i to od strane onih koji se predstavljaju kao promoteri liberalizma, tolerancije i demokratije. Ovom ksenofobijom i netrpeljivošću potkopava njihov imidž “istinskih reformista” i “jedine prave alternative svim strankama”.

Bloger Srđan Mitrović kaže da su patriote, pošteni i oni koji glasaju za novi ustav, a bliski su politici Zorana Đinđića, u njihovim očima politički monstrumi. Osim što generišu podele u srpskom društvu, “partizani 5. oktobra” predstavljaju i korisno sredstvo za “globalizaciju kao denacifikaciju” Srbije. Oni služe da se domaćoj javnosti nametne “globalna zvanična verzija” ratova iz devedesetih, Srebrenice, ali i oko promocije nezavisnog Kosova. Nastojanje da se izjednači demokratska orijentacija sa nekritičkim prihvatanjem negativnih stereotipa o Srbiji predstavlja opasno kukavičje jaje, koje se nama kao društvu podmeće.

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова