Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

EFEKTI RADIKALNE ŠIZME

Branko Radun

EFEKTI RADIKALNE ŠIZME

Ostavka Tomislava Nikolića na stranačke funkcije je zaista značajan politički događaj „uprkos tome“ što mu je u medijima dat izuzetan prostor i uprkos tome što je prikazan na jednostran način. Već je primećeno kako je Toma od „ekstremnog nacionaliste“ i „lidera nazadne Srbije koja se protivi evrointegracijama“ postao preko noći omiljen u evroreformskim režimskim medijima, postao umereni konzervativac sa kojim treba sarađivati. Od ozloglašenog vođe „primitivnih radikala“ postao je rado viđen „ TV gost “ i pozitivno citiran u medijima. No šta je sve pozadina ovakvog medijskog preokreta videćemo ubrzo. No, bilo kako bilo, Srbija je doživela još jedno političko tumbanje koje će verovatno imati značajne, da ne kažemo dalekosežne posledice.

POSLEDICA STVARANJA DVEJU RADIKALSKIH PARTIJA

Prva posledica ovog čina je jačanje ne toliko cele vladajuće koalicije, već hegemonog položaja DS-a u političkom životu Srbije. Na prvi pogled se čini da je ova radikalska šizma najviše oslabila opoziciju. No, ona nije toliko ugrozila poziciju opozicije (koja je sama po sebi loša jer je opoziciona) koliko status nekih stranka u vladi. Naime, kako je sada DS i formalno najjača stranka i kako ima mnogo komotniji manevarski prostor, ovo joj daje mnogo bolju poziciju u odnosu prema partnerima u vladi. One više nemaju ucenjivački kapacitet, a to naročito važi za Mlađana Dinkića koji je svojim avanturističkim manevrima oko gasnog sporazuma i prevelikim apetitima mnogima u DS-u postao smetnja veća od opozicije. No sada kada DS drži sve konce u rukama i ima alternativne opcije postojećoj koalicionoj konstrukciji (novi izbori ili novi koalicioni partneri) i Dinkić će spustiti loptu.

Efekat koji je ovaj raskol imao po opoziciju tek je na drugom mestu po značaju. No to nije kraj opozicije ili „opelo za opoziciju“, kako to kaže Antonić, već pre kraj iluzije o snažnoj i jedinstvenoj patriotskoj opoziciji. Iako ova podela radikala na dve partije na prvi pogled deluje porazno na duh i moral u opoziciji to je samo trenutno pošto ona na duže staze može biti i otržnjujuće pozitivna. Očito je da dosadašnje ponašanje i medijska priča patriotske opozicije mora biti izmenjena jer nije donela očekivane rezultate. Neki bi danas pomodno rekl da su potrebne reforme stranaka i političkog delovanja.

Promene su neophodne, no pitanje je da li reformisanje kod nas uvek mora da znači i napuštanje nekih osnovnih principa radi kratkoročne koristi. Na žalost ogromna većina srpskih reformi i modernizacija su bile zasnovane na kapitulantskoj i defetističkoj osnovi što kod nekih rađa osnovanu sumnju u sam pojam „srpske reforme“. Kapitulantska reforma nije refoma već kapitulacija koja se kiti perjem „promena“.

Ako bi ovaj težak poraz patriotskih snaga doneo neophodno preispitivanje i pronalaženje novih metoda političkog delovanja koje bi dobilo veću podršku javnosti, a da pri tome ostanu dosledni po pitanju vitalnog nacionalnog interesa onda bi to bilo korisno kako za opoziciju tako i za celokupno srpsko društvo. Čini se da postoji čak i potencijal da dve radikalske stranke osvoje više birača no jedna velika stranka kao do sada postojeći SRS. Naime, dve preciznije pozicionirane nacionalne stranke bi mogle da u većem procentu mobilišu svoje ciljne grupe.

Ipak je sve to moguće samo pod uslovom da dođe do političkog primirja unutar opozicije i da se odoli različitim iskušenjima (poput odnosa DS i LDP-a). Koštuničin DSS bi morao da nađe način da izađe iz samoizolacije i letargije i da sa „novm temom“ povrati svoje pozicije.

PERSPEKTIVE RADIKALSKIH „FRAKCIJA“

Tomini radikali bi, ako nameravaju da traju kao politički faktor, morali da odole sirenskom zovu proevropske opcije, te da ne pokleknu pred udvaranjima establišmenta i pred „novim perspektivama“. Pri tome, pitanje je u kojoj meri će zadržati svoja bazična idejna uverenja zbog kojih su ušli u političku arenu, a koliko će „prilagođavanje novim uslovima“ biti opravdanje za preteranu popustljivost. Ni jedna stranka nije dugoročno opstala ako se odrekla „sebe“ ili onoga zbog čega ljudi glasaju za nju.

Sa druge strane, Šešeljevi radikali rizikuju da postanu jedna politička sekta (kako kaže Nikolić za svoje dojučerašnje saborce) te da sa svojim rigidnim stavovima i agresivnim nastupom suze svoje biračko telo. No, znajući Šešelja, teško da će moći preći preko ovoga što je Nikolić uradio te da će u slučaju povratka u Srbiju primiriti provokativnu retoriku. Raskol je u tradiciji „srpskih kumova“ težak i nepovratan, te će biti potrebno dugo vremena dok ove partije budu mogle normalno komunicirati.

Kakve su perspektive dve „radikalske stranke“ u neposrednoj budućnosti? Da bi se na ovo pitanje moglo precizno odgovoriti morali bi znati šta se zaista zbilo iza kulisa na relaciji Toma – Boris i Toma – Voja. Kako je to gotovo nemoguće saznati iz medija, onda će i naš odgovor nužno biti manje precizan i više uslovan. Naime, ako je Tomina strana u pravu i ako je suština razlaza bio potcenjivački odnos Šešelja prema njemu kao i nesposobnost da se iz zatočeništva realno sagleda politička situacija u zemlji, onda će mnogi ozbiljni stranački ljudi preći na njegovu stranu.

Međutim, ako se Šešeljeve optužbe pokažu kao istinite, ili ako ih kao takve prihvate stranačke strukture i biračko telo SRS-a, onda će tas kad-tad prevagnuti na onu stranu koja će se i dalje zvati SRS. Iako smo svesni da ovakav „moralni pristup“ izgleda problematičan u našem vremenu amoralne medijske politike i ličnih materijalnih interesa, mi duboko verujemo da moral u politici igra i dalje značajnu ulogu.

Naime, onaj čija je pozicija moralnija ili barem takva izgleda, dobiće veću podršku javnosti, a naročito nižih struktura stranačke strukture u kojoj i dalje ima dosta umerenih entuzijasta. Stoga će se, iako mnogi misle o sebi i svojoj perspektivi u stranci, mnogi će se opredeljivati i prema tome kome više veruju. Prema tome čija je verzija istinitija ili barem čija je „bliža istini“ upravljaće se i poverenje. U toj moralnoj arbitraži Nikolić ima prednost medija i „domaćeg terena“ dok Šešelj nema priliku da odgovori na kritike, no sa druge strane ima u javnosti gotovo formiran oreol nacionalnog mučenika nepravedno utamničenog koga je kum napustio u najtežim momentima. A Srbi vole mučenike i one koji stradaju za pravdu i narod.

Faktor koji može prevagnuti na jednu ili na drugu stranu jeste Šešeljev povratak o kome se mnogo špekuliše poslednjih meseci u Srbiji. Vreme i način eventualnog povratka mogu dosta uticati na sudbinu SRS i onih koji su se odvojili od njih. Ako bi se Šešelj vratio ranije u zemlju to bi u tom momentu diglo SRS, no isto tako je bitno i kako će se do tada razvijati suđenje. Povratak Šešelja u zemlju bi doneo novu dinamiku političkom životu.

Neki su bili skloni da veruju kako će njegov povratak zbog konfliktnog „radikalnog stila“ političke borbe dovesti do slabljenja radikala, a naročito stoga jer zatočen van zemlje već više od pola decenije nema pravi uvid u događaje na terenu. To je samo delom tačno jer odvajanjem Tome Nikolića sa njim prelaze i ti umereniji radikali i to veliki procenat onih koje u puritanskom neoliberalnom novogovoru nazivaju „tranzicionim gubitnicima“. Kako bi po tom modelu Šešelju ostali „tvrdo nacionalističko jezgro“ ono ne bi bilo umanjeno povratkom lidera iz Ševeningena.

Postavlja se i pitanje koliko je ta podela na one koji su tvrdi nacionalisti i na one koji su podržavali radikale iz socijalne frustracije može da se uzme kao jasna i oštra, a naročito koliko mogu prvi birači da se „vežu“ za Šešelja a ovi drugi za Nikolića. Tako spinovana priča vodi ka tome da Nikolić može imati mnogo veću podršku birača jer je duplo više onih koji glasaju iz socijalne no onih koji podržavaju SRS iz nacionalne frustracije. No ako bi Nikolić bio umerenija opozicija i Šešeljevi radikali bili agresivnija opozicija i po nacionalnim i po socijalnim problemima, onda je problematično ko bi zapravo pridobio većinu ovog dela radikalskog biračkog tela. Jasno je da Šešelj da je sada prisutan u političkom životu ne bi dobijao tako široku podršku kao Nikolić, ali je jasno i da on ima jaku političku volju, brzu i odlučnu reakciju te da bi agilnije nastupao u političkoj borbi. A to je nekada bitnije od broja glasova.

Njegov povratak bi sprečio opadanje SRS-a, homogenizovao bi biračko telo ali bez velikog potencijala za značajno proširenje podrške javnosti i niskog koalicionog kapaciteta. Naravno, ovo je sve pod uslovom da se Šešelj ponaša onako kako se ponaša u zatočeništvu (do sada se različito ponašao na slobodi i zatočen) te da u Srbiji postoji relativna politička i ekonomska stabilnost. No, kako se nad nama nadvijaju olujni oblaci globalnog finansijskog haosa, to neće ostaviti nedirnutim ni malu i siromašnu Srbiju. Politička i ekonomska nestabilnost više odgovaraju radikalnijim i agilnijim liderima poput Šešelja, dok bi relativna stabilizacija više pogodovala Nikolićevoj umerenijoj opciji.

Što se tiče tog minimalnog koalicionog kapaciteta SRS treba da bude svesna da je on u velikoj meri generisan na Zapadu. Naime, Radikali su do sada bili na američkom „indeksu zabranjenih stranaka“ jer nisu politički korektni u odnosu na lokalizovnu verziju globalističke paradigme (Hag, Kosovo, Republika Srpska... ). Samo oni koji ne žele da vide ne mogu shvatiti činjenicu da su se radikali pre par godina distancirali od Šešelja oni bi danas verovatno bili u vladi Srbije. Koalicioni kapacitet Šešeljevih radikala bi se posle određenih (geo)političkih tumbanja (u zemlji ili u svetu) bi se preko noći mogao promeniti. Poznavajući političku biografiju lidera radikala, koja je puna preokreta i oštrih manevara, to nikako nije nemoguće.

VUČIĆEV IZBOR

Ono što je nekoliko dana bila glavno pitanje u medijima je kome će se Vučić prikloniti te da će od te odluke zavisiti dobar deo podrške radikalske partijske strukture i biračkog tela. Vučić jeste popularan političar i po nekim istraživanjima ide uz rame Nikoliću pa bi mu njegova podrška bila izuzetno značajna. No, ne samo da je reč o tome da bi Vučić značio Nkoliću kao neko ko je bio jedan od najpopularnijih radikala i kao neko na kome su bile organizaciono-medijske aktivnosti SRS-a već bi mu on doneo još jedan neophodan plus.

Kako smo napomenuli, svaki politički sukob ima svoju jaku moralnu dimenziju koja je često nevidljiva, ali može da prevagne, pa tako i u ovom raskolu moralno pitanje ima izuzetna značaj. Stranačke strukture, ali i birači i javnost, sada pokušavaju da odgovore na pitanje ko je prema kome bio nepravedan i ko je koga napustio ili mu radio iza leđa? Mnogima od onih koji su deo stranačke strukture, ali i simpatizerima, nije jasno ko je u pravu a ko ne. Stoga je jako bitno na čiju će se stranu Vučić opredeliti (ako se za sada i opredeli) jer on kao treći prepoznatljiv lider stranke, i kao blizak obojici, ima i ulogu moralnog arbitra u ovoj političkoj parnici. Ako bi recimo Vučić prišao Nikoliću (što je verovatnije) on bi time posredno dao za pravo Nikoliću iako to može biti i izraz njegovog političkog pragmatizma. Toma je toga svestan i izuzetno mu je bitno da pridobije Vučića ili barem da predstavi javnosti kako je njemu Vučić bliži no Šešelju i SRS-u. Naravno da je i Vučić toga svestan pa izbegava i da se opredeli i tako zameri jednom od njih dvojice, jer bi svojim izborom pokazao da je ta strana u pravu (što možda i nije tačno). Stoga, političko-moralna dilema Vučićeva predstavlja najjasniju sliku naših žalosnih podela i teških „filozofskih“ izbora između „pragmatizma“ i „idealizma“.

nspm
16.09.2008.

Нема коментара:

Моја листа блогова