Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

BESPUĆA PREDIZBORNE STVARNOSTI

Branko Radun, Saša Gajić

BESPUĆA PREDIZBORNE STVARNOSTI

Posle mračnog i turobnog početka kampanje u kojoj je glavna tema bio Šešeljev štrajk glađu u Hagu, a znatno manje Bagzijevo svedočenje i njegove posledice na rejtinge pojedinih lidera i stranaka, izgledalo je, bar na prvi pogled, da će nastupiti nešto vedriji dani u srpskoj predizbornoj kampanji. Taj i takav “težak” utisak, međutim, potvrdila su potom i licitiranja stvarnim ili fabrikovanim političkim testamentima nekadašnjih istaknutih srpskih političara (Miloševića, Đinđića i Šešelja) od strane onih koji sebe smatraju njihovim naslednicima, odnosno nastavljačima njihovih izvornih politika. I ovaj put se pokazalo se da ni jedna od grupacija ovih “nosača kovčega” nije uspela da politički kapitalizuje tu samonamenjenu naslednički ulogu, već da je svugde u krajnoj instanci presudila neopoziva moć novca, unutarpartijskih lobija i njihovih interesa. Šta se sve nije tu radilo - koristile su se roditelji, deca ili udovice u dnevnopolitičke ili marketinške svrhe (sa izuzetkom Mire Marković koja je, čini se, marketinški neupotrebljiva), što je od strane političkih protivnika sa pravom bilo kritikovano kao jeftina manipulacija emocijama našeg, na ovakve teme osetljivog, stanovništva. Problem je bio u tome što su kritičari drugih, u svojoj testamentarnoj stvari, činili manje-više isto, sa manje ili više stila i (ne)ukusa.

Medijsko eksponiranje Ružice Đinđić u taboru DS se naročito shvatilo u javnosti kao simboličan potez kojim se Čedi Jovanoviću pokušava oduzeti svako pravo da se predstavlja kao zakoniti politički naslednik pokojnog premijera, koga on pokušava da svojata i gestovima oponaša, bivajući pri tome neretko karikaturalan. Isto tako bi se moglo reći da se dobrim tajmingom nominacije gospođe Đinđić za budućeg premijera pokušalo parirat, kako narodnjacima koji su “nominovali” svog jedinog favorita Vojislava Koštunicu, tako i Čedinoj koaliciji koja je kritikovala DS da unapred odustaje od mesta premijera jer ga, po prethodno postignutom dogovoru, prepušta Košunici sa kojim već baštini višegodišnje iskustvo kohabitacije. Ovakvim mnogo više marketinškim nego ozbiljnim političkim gestom se pokušala demantovati priča da DS nema svog kandidata za premijera, i to se, u vreme kada je marketing preuzeo primat nad političkim idejama i programima, pokazalo kao poprilično uspešan potez.

KAMPANJA STIŽE NA ŽIVOTINJSKU FARMU

Kada je završena ova, zasigurno mučna, a na momente nekrofilna, topalovićevska, rana faza oštre predizborne utakmice, nastupilo je, baš kao da se ništa ružno nije desilo, vreme veselijih tema i šarenijih obećanja ovdašnjim glasačima. Stranački prvaci i njihovi asistenti rastrčali su se širom Srbije. Cinici bi rekli: da nema izbora i njima prethodeće kampanje ne bi ni bili u prilici da upoznaju lepote svoje otadžbine i sve draži “silaska u narod”; ne bi krenuli da obilaze sela i varoši i slikaju se decom i životinjama, stiču nova poznanstva, a možda usput izgube koji kilogram viška.

Specifičnost ove kampanje je gotovo podjednaki tretman glasača i životinja, samo nam nije jasno kome bi to ovdašnji lideri želeli da laskaju, a kome da stave do znanja sa kime ih izjednačavaju. Lideri su se tako neštedimice slikali kako maze životinje, svako, naravno, po preporuci svojih izbornih štabova, onu koja simbolički odgovara njegovom političkom imidžu ili možda i nečemu više. Tako je uvek epsko-narodno nastrojen (osim prema zvaničnicima NATO pakta i Haškog tribunala) ministar Drašković, posle dolaska iz Jerusalima i svetinja koje je obišao (a gde se slikao u reci Jordanu) prirodno izabrao da poljubi jagnje kao simbol nevinosti i hrišćanskih vrlina. No pošto Vuk gotovo sigurno neće biti više ministar, o elaboriranju priče o Vuku i jagnjetu drugi put.

Mlađan Dinkić je, sasvim u skladu sa svojim imidžom “finansijskog gazde Srbije”, mazio neko dobro ugojeno tele koje bi trebalo da predstavlja plodnost i profit (koje možda može biti shvaćeno i kao “zlatno tele” tržišta). Na kraju, tu je i predsednik Tadić koji je milovao neko rasno kuče, a što treba da ga legitimiše kao ljubitelja životinja od pasmine urbane provenijencije. Za razliku od njih, narodnjaci i radikali nisu nešto pokazivali naročitu ljubav prema životinjama, da li zbog pomanjkanja svesti o “marketingu bre” ili iz bojazni da ih možda ne prozivaju za primitivizam i seljačenje. Narodnjaci su iz tih i takvih kompleksa prema navodnim nosiocima (r)urbane modernizacije sakrili i svoju Palmu. Iako se ovi lepi gestovi prema životinjama tretiraju kao novi momenti u našem političkom marketingu, to zapravo nije kod nas nikakva novost: treba se samo samo setiti šampiona naše modernizacije, druga Tita, i njegovih brojnih slika i snimaka sa životinjama, kako sa njegovim belim pudlicama tako i sa ulovljenim rogatim trofejima.

DEMOKRATSKI PRESING

Kampanja demokrata je daleko najinteresantnija jer oni zapravo predstavljaju jedinu stranku u Srbiji koja ima medijsku moć, a koja zna kako da je koristi. Posle bilborda „Ljudi, mi samo jedan život imamo – Zoran Đinđić“ kojim se sadašnje rukovodstvo DS nastojalo još jednom legitimisati kao jedini pravi naslednik pokojnog premijera, nastupili su neki drugi - noviji momenti i obećanja su usmereni prema mlađim i radikalnijim reformističkim biračima „koji hoće sve i hoće sada“, poput konkretnog obećanja da će po dolasku na vlast omogućiti da se prvi stan kupuje bez plaćanja poreza. Ovo je solidna i jasna poruka, koja uz to ostvaruje i jačanje pozicija u mlađoj urbanoj populaciji u kojoj DS ima konkurente u vidu LDP-a, a možda i G17. DS, naime, ima veliki problem jer im za vratom dahću ove dve izuzetno medijski agilne, a materijalno dobro potkrepljene kampanje koje u velikoj meri „glođu“ deo istog, nestrpljivo-reformskog biračkog tela.

Dosadašnji predizborni potezi pokazuju da je DS ipak taj koji je uspeo da nametne tempo, a dobrim delom i temu kampanje. Od najagilnijeg reagovanja na afere i njihove upotrebe za stranačko bolje pozicioniranje, naročito što se tiče ekonomskih i ekoloških (slučaj zagađenja u Pančevu), preko pariranja optužbama na spoljnopolitičkom polju (stav povodom kosovskih pregovora), kampanja demokrata uspešno kombinuje pozicije Tadićeve nacionalno odgovorne a građanski orijentisane pobedničke predsedničke kampanje iz 2004. godine, sa dodatnim nametanjem pitanja rešavanja poboljšanja standarda građana koje nameće sam slogan kampanje – „Jer život ne može da čeka“. Iako je ovaj slogan u stvari prilično nerazumljiva fraza i zvuči kao prevod neke anglosaksonske puritanske poslovice koji su im prodali „marketinški majstori“, njegova nepreciznost svakodnevno se prevladava konkretnim potezima u kampanji, naročito predsedničkim obilascima provincijskih mesta i njegovim interesovanjem za probleme običnog naroda. I mada se Tadić u pojedinim epizodama kampanje spušta do nivoa populizma, i npr. telefonski razgovara sa „svojim“ građanima poput Uga Čaveza u Venecueli, njegova neubedljivost kao lidera se kompenzuje dobronamernošću u komunikaciji sa „običnim svetom“ i ne može a da ne donese dodatne poene taboru DS-a. Za sada u Srbiji nema političara koji bi ga pobedio, jer on je mnogo popularniji no što je ikad bio njegov prethodnik, pokojni premijer Zoran Đinđić.

Demokrate su jedina stranka koja je unutar svog tima podelila uloge i krenula da se planski pozicionira prema svim takmacima, kako unutar onoga što doživljavaju kao demokratski blok, tako i van njega. Tako je za pozicioniranje spram G17 zadužen Đelić sa svojom knjigom „Kada će nam biti bolje“ koja je baš slučajno u predizbornoj kampanji promovisana u svim medijima. Na taj način su demokrate želele reći da i oni „eksperta za trku imaju“ iako Đelić nije do sada baš bio ubedljiv, naročito u sučeljavanju sa guvernerom Jelašićem. Spram LDP-a periodično se medijski eksponira Ružica Đinđić, baš u svakoj prilici kada oni zaprete da se predstave kao reformska avangarda, dok se prema radikalima i narodnjacima kampanja vodi ili sa predsedničkih pozicija, ili se kroz medije posredno rasplamsavaju afere kojima se „ispumpava“ moć takmaca, naročito onih koji se priželjkuju za što slabijeg koalicionog partnera.

Na momente se čini da je, što zbog velikog prisustva u medijima, što u oficijelnom info-programu nacionalnih televizijskih kanala, a što u „sporednim“ medijima i žanrovima (zabavni program i žuta štampa) DS predstavlja vladajuću, a DSS opozicionu stranku. Tako su neke od udarnih emisija i „medijskog srevisa“ ali i drugih televizija, bili puni sadržaja afimativnog po DS. Poneki dnevnik RTS-a liči na bilten DS-a. Funkcioneri i ljudi bliski DS-u su najčešće viđeni gosti u mnogim zabavnim programima, pa su tako pre neki dan u jutarnjem programu Pink-a bili zajedno Pitić i Šutanovac. Demokrate, jednostavno, imaju medijski kapacitet sa kojim se ne može meriti ni jedna druga stranka.

No, iako medijski moćni i sa širokom paletom medijskih tehnika i kanala delovanja, DS nije uspeo da u dovoljnoj meri pokaže ubedljivost u onome što se zove „kampanja u užem smislu“. Rekli smo već da se poruka „zato što život ne može da čeka“ nije uspela primiti u javnosti jer je to prilično rogobatna konstrukcija i verovatno prevod nekog sličnog slogana sa engeskog jezika. Stoga nije čudno da je sam Šaper morao prilično dugo na televiziji „Pink“ da objašnjava šta znači ta „misao“, a što samo po sebi predstavlja posredno priznanje loše odabrane jezičke konstrukcije. Mnogo efektnija – a i subverzivna po original – se čini da je „fotošop obrada“ nekog anonimusa sa interneta - „zato što Čeku ne možda čeka“ kojom se taktikom „gerilskog marketinga“ sa minimumom sredstava postiže značajan efekat.

Jedna od medijskih strategija demokrata je da se ovi izbori proglase za sudbinski važne. U ovo promovisanje nove istorijske prekretnice su se osim domaćih političara „demokratske opcije“ uključile i strane diplomate (pre svega Amerike i Engleske), pa tako ona dobija na težini. No, mislimo da je Srbija umorna od „istorijskih prekretnica“ (sa i bez navodnika) i da takvi pokušaji mobilisanja određenog biračkog tela nemaju velikog uspeha. Ovakvim isticanjem posebnog značaja predstojećih izbora se želi podići izborna tenzija, da bi se došlo do političke polarizacije kojom se birač stavlja pred dilemu: ili mi pobeđujemo ili propast. Demokrate na taj način pokušavaju da disciplinuju svoje birače i da koliko je moguće zađu u umerenije biračko telo sklono narodnjacima. Ovi izbori će pokazati koliko je tačna „urbana legenda“ o disciplinovanim radikalskim biračima i „lenjim demokratama“, a koliko je reč o još jednom mehanizmu mobilizacije svojih pristalica preko plašenja radikalskom „najezdom“. Osim toga „istorijska retorika“ demokrata koja je sinhronizovana sa izjavama stranih diplomata, stvara utisak mešanja u unutrašnje stvari naše zemlje od strane naših spoljnopolitičkih „tutora“. Takva priča bi mogla da bude kontraproduktivna, jer je naš čovek poznat po tome da voli da reaguje iz inata „svetskim moćnicima“. Srećna okolnost po demokrate što njihovi politički protivnici ne znaju ili ne smeju da iskoriste ovo kao argument da Srbija nije ništa drugo do banana republika u kojoj se stranci mešaju u sve.

MLAĐANOV „ONE MAN SHOW“ ILI „LAST STAND“

Kako je Dinkićev G17 startovao u kampanji sa daleko najniže startne pozicije (2-3%) on je odlučio da ne časi časa te je, uz Čedin LDP koji ionako nema šta da izgubi, prvi krenuo u permanentnu kampanju. Obilazi tako Dinkić sa svojim „stručnjacima“ Srbiju, i gradove i sela, i pri tome pokazuje svakojake oblike svoje ekspertske nadarenosti: stiže da svira u frulu, mesi hleb, slika se sa rogatom stokom i tome slično. Da osim DS i LDP-a i G17 ima pretenzije prema mlađem, urbanom biračkom telu pokazuje Dinkić svojim i „opuštenim“ imidžom u „zabavnim programima“ u koje se neretko pretvara njegov ekspertski diskurs a gde, između ostalog, savetuje i mladiće kako da osvoje najlepše devojke. Da li su pojedini njegovi saradnici ravni Dinkiću bar na ovom polju, nikada nećemo saznati zbog njegovog više puta iskazanog običaja da smeni ili izbaci iz stranke ne samo onog koji mu realno parira, već i sve one koji pretenduju da mu uopšte mogu biti po bilo čemu ravni (Antić, Labus...) Ovakvo ponašanje „univerzalnog političkog stručnjaka“ direktno je suprotno sloganu kampanje „Stručnost iznad politike“ tako da Dinkićev „One Man Show“ izaziva kontraefekte. Zbog toga, kako Dinkić oseća da lošije stoji od, recimo, Čedine koalicije, on ne preza gotovo ni od čega, pa ni od toga da prisvoji z asluge za Nacionalni investicioni plan (NIP) i isplate penzija samome sebi, a po već gore izrečenoj logici „ko prvi devojci - njemu devojka“. Iako je cela vlada stajala iza ovog projekta, a uostalom izvesna sredstva od prodaje “Telekoma” bi ostvarila bila koja vlada, Dinkić se grubo nametnuo kao onaj koji je to gotovo sam uradio i to predstavio kao svoj uspeh. Kako kod nas prosečni ljudi imaju veoma kratko pamćenje, a (bivši) koalicioni partneri iz neznanih razloga ili motiva nisu nimalo agilni u tome da Dinkiću ovo svojatanje ospore, skoro je izvesno da on od ovoga može izvući nekakvu političku korist, i mimo svoje izvikane stručnosti. Pogotovo pošto nije medijski eksploatisano da je uhvaćen sa rukama u “tegli pekmeza”, Dinkić može da “burazerski” prisvaja ne samo ovo postignuće vlade (ako je to uopšte pravo postignuće), već i mnoge druge stvari, ukoliko sam proceni da mu je to politički probitačno.

Kako mu očigledno gori pod nogama, Dinkić na sve načine pokušava da se reafirmiše kao ekspert, i da podseća javnost da je “stabilizovao dinar i kumovao NIP-u”. Zato je on sasvim personalizovao kampanju (“ja pa ja”), što je u manjoj meri obeležje kampanja i drugih stranaka. No, kod njega je to još i zbog razloga što on i nema neko drugo prepoznatljivo lice u stranci. Kako je svrgnuo Labusa i isterao iz stranke ljude poput Čede Antića i Ksenije Milivojević, on je zaista “ostao sam”, kako kaže Đelić. Krajnje neuverljivo zvuči njegova priča kako on "želi da radi, da gura Srbiju napred, da zapošljava ljude, da rešava probleme, da modernizuje škole i bolnice, a ne da se svađa" jer te reči dolaze od čoveka koji je bio u političkom klinču sa skoro svim strankama na političkoj sceni, i to nemali broj puta iz sasvim ličnih, a ne političkih razloga. Treba se samo setiti njegovih sukoba sa koalicionim partnerima, npr. sa Drakulićem kada mu je u TV duelu spočitavao kako je “potrovao pčele u Boru” ili trvenja sa Veljom Ilićem na samom početku rada danas odlazeće vlade. Njegovu priču da je G17 jedina “napravila konkretan plan, za razliku od ostalih stranaka, koje se samo svađaju”, po rečima Čede Antića, u ovom kontekstu je krajnje licemerna. Cela predizborna samohvala predstavlja u stvari izraz očajničke mere čiji je cilj dosezanje “zelene grane” izbornog cenzusa, i to tako da se Dinkić predstavi kao velik stručnjak iako je najodgovorniji sa privrednu stagnaciju i ogromnu nezaposlenost kao posledicu pogrešnog, vulgarnog neoliberalnog modela u kome se privreda olako rasprodaje i “pušta niz vodu” stihijama tržišnih mahinacija. Tek sada, posle šest godina manje-više kontinuirane kontrole nad finansijskim i privrednim tokovima koje je držao on i “grupa eksperata”, Dinkić se trgao i setio da obećava nova radna mesta. Dobro da se uopšte toga setio.

I pored svega, Dinkiću ne preti tolika opasnost od političke hipokrizije (u kojoj je on tek nešto “jači” od drugih lidera), koliko od moguće političke odluke DS-a ili DSS-a da im nije baš probitačno da on pređe cenzus. Neki su očekivali od vladajućeg DSS-a da učini nešto u tom pravcu, naročito kada ih je Dinkić onako napustio (“te jeste ministar, te nije”). Lako je moguće da je posredi kratkovida računica dojučerašnjih koalicionih partnera da G17, pošto uzima glasove DS-u, bude “ostavljen na miru”, baš kao i Čeda Jovanović. Dinkić je, čini se, prilično uplašen da ne ispliva neki politički skandal vezan za njega i ušao u predizbornu kampanju tražeći da postigne prethodni sporazum o nenapadanju sa svim drugim “strankama demokratskog bloka”. Kako je vreme prolazilo, a nije bilo nikakvih “medijskih torpeda” koji bi njegov usamljeni brod zasigurno potopili, Dinkić se osmelio i zaplovio drsko, svojatajući štošta, pa i Nacionalni investicioni plan. Jedna stvar je sigurna: na primeru G 17 će se ponajbolje videti kolika je mera zaboravnosti građana i šta zapravo mogu da urade veliki novci u politici, pošto je kampanja G17, po svemu prikazanom, značajno skuplja čak i od kampanja onih stranaka koje imaju mnogostruko više glasača.

SVE MANE NARODNJAČKE “REPREZENTACIJE”

Suprotno od već navedenih primera, kampanja DSS-a i narodnjačke koalicije i ne liči mnogo na kampanju jake vladajuće stranke, već više na okupljanja veterana koji su tu došli bez preteranih ambicija i medijske podrške, sigurni u sopstvenu reputaciju i ciljeve, a do kojih mnogima ne samo da nije preterano stalo, nego im nisu ni dovoljno poznati. Sve to pomalo podseća na igru one stare jugoslovenske fudbalske reprezentacije. Ima tu igrača i značajnih imena, ali vrlo malo discipline i skoro nimalo jedinstvenog cilja. Oni bi, ako bi se malo i razdrmali, umeli da igraju i naprave koju fintu, ali, pošteno govoreći, slabo znaju da daju golove, a i baš ne vole da se rastrče. Sama priča o tome da su narodnjaci iznad “podela u Srbiji” i “da postoji samo jedna Srbija” cilja na najširi deo biračkog tela i zato može da ima efekt u javnosti, ali nije dovoljno potencirana, ili, preciznije rečeno, nije potencirana na dobar način. Nije tu jasno ni ko, ni kako deli Srbiju, a nije ubedljivo ni to kako je narodnjaci ujedinjuju, pogotovo kada ih čujete i vidite. Igrati jako “na centru” ne znači ništa ako ne umete da date gol, a narodnjaci igraju toliko defanzivno i “svileno” da se osnovano sumnja da li uopšte znaju na koju stranu napadaju, gde je njihov, a gde su protivnički golovi.

Njihova parola “Živela Srbija” predstavlja nejasno i ne preterano inspirativno opšte mesto, pa pre priliči prazničnim slavljima nego pobedničkim kampanjama. A izbori se ne dobijaju samo zdravicama, ukazivanjem na polovične uspehe, i to tako da se pri tome niko drugi ne uvredi, vodeći čvršće u stvari preko državnih organa samo kampanju borbe protiv korupcije i kriminala uopšte, a koja svojim medijski kilavim plasiranjem drugim, agilnijim izbornim takmacima samo daje materijal za prigovore tipa “e, sad ste se tek pred izbore setili”.

Slično je i sa “pozitivnom kampanjom” afirmisanja uspeha vlade, koju prate reportaže o posetama činovnika iz redova ove koalicije različitim privrednim postrojenjima ili lokalnim sredinama, koja bi se možda dobro uklopila u reportaže iz regionalnog života u emisijama tipa “Srbija danas”, a nikako u prirodu predizbornog sofisticiranog dobijanja poena. Drugim rečima, narodnjačka kampanja jednostavno nema jasnoću, prepoznatljivost i ciljanost niti biračkog tela niti političke agende za koju se zalaže (izuzev državotvorne i narodnjačke retorike koja ni drugima ne manjka), kakvu ima, recimo, Čedino “Od nas zavisi”; nema ni konkretnost usmerenu ka biračima koju imaju kampanje DS-a i G17 (obećavanja stanova, penzija …). Utisak je da se došlo na pola puta u formiranju političkog entiteta narodnjaka, i onda se stalo, pa se to do čega je došlo rabi na nemaštovit i medijski nezanimljiv način. Formiranje narodnjačkog imidža svakako nije ni bilo jednostavno, jer tu postoje velike razlike u rasponu od “low profile” gazda Palme i Velje, preko nacional-romantičarske Sande Rašković-Ivić i japijevskih kadrova DSS-a, sve do recimo “evropejca” Vladete Jankovića koji bi po svemu sudeći verovatno teže ušao u politički dil sa radikalima od samog Borisa Tadića.

Narodnjački predizborni mitinzi odaju neusklađenost Veljinog “narodnog graditeljstva”, Kostuničinog “ustavobraniteljstva” sa Sandinim “kosovskim opredeljenjem” i recimo “ekonomizmom” ministra Bubala. Pored toga što se u narodnjačkoj koaliciji spajaju neki elementi onoga što se naziva “dve Srbije”, taj spoj do sada više liči na krivo srastanje nego na stvarno premošćavanje podela. Očigledna posledica ove unutrašnje šarolikosti koja nije prevladana nečim što bi bila stvarna “narodnjačka agenda”, je defanzivna taktika ove koalicije i njeni nejasni ciljevi, ne samo građanima, već, stiče se utisak i njenim pojednim predstavnicima. Fudbalskim rečnikom govoreći, narodnjaci su stavili Palmu na klupu a Velju povukli iz špica napada u srednji red, računajući da je bolje da ovaj u napadu ne zaradi žuti ili crveni karton već da drži (šumadijsku) sredinu terena. Iako je za ove bojazni bilo dovoljno razloga, Veljino povlačenje iz špica je rizičan potez jer se tako ne mogu postizati izborni golovi i očekivati uspešni rezultati. “Bunker taktika” se retko kada pokaže uspešnom, i izbori će pokazati u kojoj meri je to tačno.

DA NAM VEĆ SUTRA BUDE - ŠTO GORE, TO BOLJE

Na kraju analize kampanja velikih i uticajnih stranaka nalaze se radikali koji su njen početak potpuno posvetili Šešeljevoj borbi sa Hagom. To je donekle imalo smisla jer su pridobijali dodatne simpatije nekih građana, ali je sada, sa prekidom štrajka, postalo kontraproduktivno. Slobodno se može reć da je Šešeljev štrajk glađu sasvim poremetio radikalsku kampanju, a kada je ona konačno stidljivo krenula, počela je da se odvija sasvim u šešeljevskom stilu, dakle grubo, ekstremno i krajnje netaktički. Šta je tu posredi i zašto radikali sami sebi zatvaraju put do vlasti takvim “povratkom u retoriku devedesetih”, nije baš najasnije. Da li se radi o posrtanju pod teretom kulta ličnosti, ili je u pitanju svesna, racionalna odluka da se ostane sa svojim “čvrstim jezgrom” u opoziciji i potom politički kapitalizuje na nepopularnosti koalicije “punog demokratskog kapaciteta”, naročito u svetlu ishoda kosovskih pregovora, od čije se odgovornosti sklanja? Ako je u pitanju ova druga računica, jasno je da je ona kratkovida, i da bi se još jedan, ovoga puta svesni izborni poraz, odrazio na trajno slabljenje i osipanje podrške radikalima. Biće da je radikalska “kampanja na svoju štetu” kombinacija neznanja, krutosti, “ševeningenskog sindroma”, ali i mogućeg straha od odgovornosti vršenja vlasti. Očigledno je da je povratak Šešelja na političku scenu doveo da paralize dalje evolucije radikala i do njihovog začaurivanja u “ideologiji nacionalizma” kako je tumači “ševeningenski pacijent”. Ovim se zatvaraju vrata prema neopredeljenim biračima, a o koalicionom kapacitetu i da ne govorimo.

Ovakav ishod “unutrašnje petrifikacije” radikala je došao kao poručen DS-u i drugim strankama “demokratskog bloka”, intezivirajući na strateško-ideološkom nivou kobnu podelu na “dve Srbije” koja ne vodi napred već u sukobe, ali i da taktički olakša “ubeđivanje” Koštunice da zajedno naprave vladu. Da su sami radikali smišljali nešto ovako štetno po njih i po druge aktere srpske politike, ne bi ga tako “uspešno napravili” sve sa “Velikom Srbijom” i “vladom u egzilu RSK” i sličnim raritetima koji uspevaju nezamislivo - da u isti mah uplaše političke protivnike, odbiju potencijalne birače, zalude sopstveni tvrdi birački korpus, a sve zajedno zatvora vrata svakoj ozbiljnijoj političkoj saradnji. To u svoje vreme nije lako mogla ostvariti ni Mira Marković na čelu JUL-a.

ZATO ŠTO ČEDA NE MOŽE DA ČEKA

O kampanjama drugih malih stranaka, izuzev “reformskih ekstremista” LDP i kompanije, ne treba puno trošiti reči. Njihovi slogani, tipa “Srbija ima snage”, “Vredi se boriti” više služe da sebi uliju kuraži, pošto su stvari kod njih ne samo pošle nizbrdo, već su na samom kraju mučnog kretanja po inerciji. I pored toga, suvislim se postavlja pitanje ko kome u ovoj kampanji najviše krade glasove, i koliko tome doprinose male stranke? Jasno je da DS-LDP-G17 imaju jedan ograničen rezervoar podrške koji iznosi oko trećine onih koji glasaju, i da oni nisu u stanju da naprave dublji prodor u preostali, apatični ili neopredeljeni deo birača, već samo da izvrše preraspodelu glasova među sobom. Zatim, činjenica je i da SRS i SPS imaju značajan procenat preklapanja biračkog tela, koje je njihovim izbornim strategijama takođe jasno ograničeno.

U samom centru stvar je nešto komplikovanija. Čini se, bar na prvi pogled, da narodnjacima u biračko telo ulazi samo SPO i Karićev PSS koji se pokušava “dići iz mrtvih”. No, pored njih, tu je donekle i G17 sa svojom socijalnom demagogijom tipa “biće penzija” i “biće posla”, a kraj njega delom i DS, naročito kada krene sa “državotvornim imidžom” koji je dosta efektno potenciran u spotu u kome se Tadić sreće sa velikim svetskim državnicima. Upravo zbog koketiranja Tadića sa državotvornim centrom i mogućim, mada ograničenim izbornim prodorom u njega, jedan procenat glasača DS-a nije baš za ulazak u NATO, pa čak ni za isporučivanje “naših građana u Hag”. Ova delimična snaga Tadićevog DS-a je u isto vreme i slabost njegove političke pozicije koju podriva Čeda Jovanović, jer ih vešto provocira da “otkriju karte” kod “nervoznih reformista”, što demokrate sa druge strane provocira u pravcu dosovske retorike. To im, takođe, na drugoj strani slabi imidž umerene i ka centru usmerene stranke spremne na koalicije sa sličnim političkim opcijama.

Čedina izborna strategija je, videli smo, opasna po demokrate, a kobna po G 17. Osim što udara po “otkrivenom boku” DS-a, Čeda bi, po nekim analitičarima, ulaskom u parlament značajno otežao formiranje koalicije DS-a i DSS-a, te bi tako Koštunicu gurao u “naručje radikala”, koji, da apsurd bude veći, neće nikakvu koaliciju, a po svemu sudeći ni vlast. Koštunici je Tadić sada daleko bliži od Nikolića, ali je pitanje ako bi DSS sa Borisovim demokratama u paketu dobio i Čedu, i to baš onda kada Srbija provodi vreme “čekajući Ahtisarija”, da li bi takva vlada, u kojoj bi sedeli i oni koji nikako ne pristaju na samostalnost Kosova i oni koji agituju za njegovo odcepljenje, uošte bila moguća. Tako ispada da formiranje buduće vlade i ne zavisi toliko od uspeha velikih stranaka, već od toga da li će u parlament ući u prvom redu Čedina Koalicija ili neke druge manje stranke kao “koaliciona alternativa” (G 17, SPS), to jest, da formiranje nove vlade ponajviše zavisi od rezultata “trke autsajdera” sa začelja tabele.

Da ponajviše rastu šanse Čedi da se “da se ponovo vrati u igru” govori i činjenica da njegova koalicija vodi jednu skupu, medijski probitačnu i koherentnu kampanju koja je jasno ciljno usmerena pre svega na mlađe urbano i nezadovoljno biračko telo, pre svega ono koje simpatiše DS. To što je nastup čelnika ove koalicije pun ostrašćenih fraza, što isti često deluju tragikomično (crveni predizborni autobus, nekontrolisano mlataranje rukama tokom predizbornih govora) ništa ne menja, jer se takvom “haj-nehaj” delu biračkog tela ova koalicija i obraća. Moto kampanje “Od nas zavisi” je prilično efektan i jasan, jer objedinjava samoizabrani individualistički egoizam njegovih simpatizera sa političkom namerom da se posle izbora bude odlučni tas na koalicionoj vagi od koga sve zavisi, pa su i zluradi komentari poput onog “od nas zavisnih” promašili temu. Bez obzira da li se pod ovim insuinira veza sa “stranim faktorom”, ili pak “sklonost narkotičkim sredstvima” oni ne pogađaju previše Čedino biračko jer za njih ovo nisu “poroci”. Licemerno je od strane drugih političara i to što zameraju Čedi “kolaboraciju” kada je malo onih političara u Srbiji koji ne obijaju strane ambasade, a još manje onih koji nemaju neke poroke.

Uostalom, i nije toliko bitno da li je neko alkoholičar, seksualno razuzdan ili narkoman, dokle god to ozbiljno ne utiče na njegovo razmišljanje i funkcionisanje, koliko, recimo, kakve su veze pojedinih političara sa podzemljem, ili nedobronamernim uticajima “sa strane”, a koji su se već više puta u mutnoj izbornoj vodi i bespućima predizborne i postizborne stvarnosti, pokazale od suštinskog značaja za tužnu sudbinu srpske demokratije. Sadašnji tok kampanje ne daje nam puno nade ni da će u budućnosti biti drugačije.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова