Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Crkva i "Memorandum"

Branko Radun

Crkva i "Memorandum"

Da bi se kao "legitimna" tema samo postavilo pitanje uloge crkve u našem društvu, moraju se savladati prilično snažni otpori. Uspostavljena je negativna " tradicija" da se palanački intelektualci i partijski kadrovi decenijama "dokazuju" napadajući crkvu i pravoslavlje kao nešto "nazadno i primitivno". I danas se, među onima koji sebe nazivaju "reformistima" i "evropejcima", neguje izrazito negativan odnos prema religiji i crkvi. Neke nervira čak i sama ideja da crkva može da ima pozitivnu ulogu u našem društvu. Kod radikalnijih „reformista“ ta netrpeljivost prerasta u opsesivnu teoriju zavere „vojske-akademije-patriota-crkve" protiv „napretka i demokratije". A to, po njima, vodi Srbiju, ni manje ni više, nego u legendarni mračni Srednji vek. No, takvi ostrašćeni napadi na crkvu više govore o njima no o crkvi.

Sa druge strane, "crkvena elita" i njoj skloni intelektualci iz različitih razloga ne žele da govore otvoreno o ovim pitanjima. Crkvena jerarhija i oni koji su joj lojalni smatraju da sa problemima u crkvi ne treba izlaziti u javnost kako se ne bi "davao materijal" njenim protivnicima. Spolja takva zatvorenost i rigidnost često izgledaju ksenofobično. Intelektualcima "pravoslavne provenijencije" simpatije prema pravoslavlju sputavaju otvoreno promišljanje uloge crkve i odnosima unutar nje. Pored toga, reč je i o površnoj percepciji tradicije o kojoj se najčešće govori prigodničarski. Tako mnogi "nacionalisti" svojataju crkvu iako ne znaju ni "vjeruju". S jedne strane neki političari se ulaguju crkvi kako bi dobili njenu podršku, dok sa druge neki intelektualci bećkovićevskim "patosom" retorički veličaju "tradiciju". U oba slučaja je reč o (ne)svesnoj instrumentalizaciji tradicije. Površni nacional-romantizam i pomodni tradicionalizam su, pored gore navedenog sekularnog i antitradicijskog diskursa (uglavnom iz NVO sektora), najveći protivnik objektivnijeg promišljanja nove uloge crkve u društvu.

Rizikujući da iritiramo i "anticrkvene" i "crkvene" snage, pokušaćemo da kažemo nešto mimo stereotipa o današnjoj situaciji u SPC. Slučaj "Memorandum" pokazuje da unutar crkvenog vrha nije tako idilično stanje kako to često žele predstaviti oni koji su na strani crkve, ali da nema ni govora o harmoniji između crkve i države koju vide kritičari crkve i ove vlade.

Osnovna greška "branitelja" i "kritičara" tradicije je ta što vide ulogu crkve i odnose u njoj u kategorijama ideološkog i političkog mišljenja. Crkva nije država, partija ili vojska gde postoji centralizovan sistem u kome vlada princip subordinacije. Ona je, barem u slučaju pravoslavne crkve, saborna struktura u kojoj postoji prostor za delovanje i mišljenje.

Samo ilustracije radi, pokušaćemo da poredimo crkvu i neku savremenu partiju, što bi nam takođe mogle zameriti obe gore navedene strane. Sasvim je prirodno za moderne partije da ako, na primer, neko kao Čeda Jovanović ima mišljenje drugačije od Tadića, bude ekspresno izbačen iz DS-a, dok u crkvi to nije slučaj, osim kada je u pitanju odstupanje od dogmata. Ovo potvrđuje i mitropolit Amfilohije koji je povodom ovog slučaja rekao da crkva nije " partijski uniformisana organizacija, a nije ni totalitarna, kako se govori, nego u njoj svako ima ličnu odgovornost i slobodu da izrazi svoj stav. Svako odgovara za svoje činjenje ili nečinjenje, a u Crkvi nema nepogrešivih", osim u rimokatoličkoj.

Ideologizovana percepcija crkve ne dolazi samo od toga što su mnogi (sa obe strane "barikada") nekada bili komunisti, ili pod uticajem komunističke paradigme, već što su "rane komunizma" i dalje vidljive na intelektualnom telu srpske inteligencije. Predstavnici "obe Srbije" crkvu suviše često vide kao ideološki monolitnu instituciju koja je važna u našem društvu. Ni jedno ni drugo viđenje ovog fenomena nije realno. Tradicija i tradicijsko su u Srbiji odavno razbijeni i nalaze se još samo "u tragovima". Obe strane vide pravoslavnu crkvu na "katolički način", kao klerikalizovanu versku organizaciju sa političkim aspiracijama, dok je realnost nešto sasvim drugo. Srpska pravoslavna crkva nikad nije bila politička sila, kao što je slučaj sa katoličkom crkvom. To naročito ne može biti posle pola veka progona i marginalizacije, tako da su paranoični strahovi "radikala" iz NVO sektora od "klerikalizacije društva", ali i slične nada "konzervativnih snaga", sasvim bez osnova.

Spor unutar crkvenog vrha oko memoranduma, i njegovo medijsko praćenje potvrđuje ovo o čemu govorimo. To pitanje doduše u nekoj meri utiče na modalitete odnosa sa međunarodnim i albanskim organima na Kosovu. Ali i pored toga, mediji su tom sporu dali nepotrebno velik publicitet, neki sa političkom namerom, a drugi čisto radi senzacije, pa je crkveni vrh došao u nezgodnu poziciju. Osim blamaže crkvene hijerarhije koja se ne snalazi u političkim vodama, ovaj slučaj ne utiče na rešavanje pitanja statusa Kosova. Ima onih koji govore da sve ovo ima političku pozadinu tj. da je verovatno u pitanju i namera određenih političkih krugova da se napravi razdor između crkve i vlade.

Nasuprot odluke Sinoda koji je potpisao Memorandum stao je, "sam protiv svih", episkop Artemije. U saopštenju za javnost sveštenstva i monaštva raško-prizrenske eparhije, koje je na liniji njihovog episkopa, kaže se da se Sinod grubo "nekanonski meša" u nadležnost episkopa Artemija, kao i da to predstavlja "bombu" za njegove napore da sačuva narod i crkvu na Kosovu. Artemija je podržalo i SNV Kosova. Nasuprot tome, mitropolit Amfilohije je u ime Sinoda SPC rekao da se odluke Sinoda (1) moraju poštovati kao više instance i dodao da je i patrijarh nadležan i za Kosovo (Pećka patrijaršija), s pravom dodajući da je to pitanje od važnosti za celu crkvu, narod i državu.

Spekulisalo se i sa tim da je ovim, pre vlade, na posredan način SPC priznala albansku vlast na Kosovu. Pa se u tom svetlu tumači izjava radne grupe ministarstva kulture u kojoj se traži povlačenje patrijarhovog potpisa sa dokumenta. Drugi obavešteniji kažu da iza ovog protivljenja memorandumu Zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji predstavlja Ministarstvo kulture, odnosno Vladu Srbije, stoje konkretni interesi.

Ovo ilustruje kako kod nas skoro ništa nije onako kako izgleda. Po mišljenju radne grupe ministarstva, taj ugovor bi "bio poguban po identitet, bivstvovanje i dugoročni opstanak srpskog naroda". Sa druge strane, u Memorandumu se prvi put jasno kaže da su to srpske svetinje, a ne kao do sada "kosovske" ili "vizantijske". Tako je Artemije, koga smatraju predstavnikom "zilotske" ili "grčke struje", ispao protivnik "vizantijskog kulturnog nasleđa". Pokazalo se i da nema monolitnog tvrdog jezgra "Tri A" (Amfilohije, Atanasije i Artemije) jer su se dva «A» našli, barem u ovom slučaju, jedan naspram drugog.

Ruši se i mit o ksenofobiji vrha srpske crkve jer ovim potvrđuju da hoće da sarađuje sa UNMIK-om, albanskom administracijom na Kosovu i međunarodnim institucijama, iako su uslovi za našu stranu nepovoljni. Tako navodno "zilotski" vrh SPC jedini ostvaruje realnu saradnju i sa albanskom stranom, za razliku od Koštunice i Tadića koji do sada na tom polju nisu ostvarili skoro nikakav pomak. Ovaj slučaj pokazuje da nisu ni tako bliski i idilični odnosi između vrha SPC i Koštuni č ine vlade, za šta su ih "optuživali" mediji i intelektualci "reformističke" provenijencije.

Isto tako, Artemije, koji je važio za prozapadnog episkopa, koji je čak od Miloševićevog režima napadan kao nekakav kvisling samo zato što je ostao na Kosovu sa svojim narodom i sarađivao sa KFOR-om i UNMIK-om, sada uporno ostaje pri tužbi protiv četiri zapadne zemlje koje smatra odgovornim za martovski vandalizam albanskih ekstremista i terorista. Naročito je interesantno što su za povlačenje tužbe protiv zapadnih zemalja, koje žele da pomognu obnovi manastira, bile vladike koje su neki politički krugovi olako kvalifikovali kao "nacionaliste" ili "antizapadnjake".

Crkvu očito nisu mimoišle društvene bolesti, pa tako ni podele i izražene ambicije. Glavni kamen spoticanja povodom Memoranduma je to ko će i kako kontrolisati sredstva koja Zapad daje za obnovu crkava. Reč je o parama ili preciznije o 4,2 miliona evra koji postoje u kosovskim fondovima. Spor je u tome da li će ta sredstva ići direktno preko eparhije ili preko patrijaršije. No, čak ni patrijaršija sama teško da može kadrovski da pokrije ovakav međunarodni projekat, jer je tu potrebno napraviti detaljnu dokumentaciju, planove i programe za najmanje sitnice. Samo zajedno patrijaršija, nadležna episkopija i vlada mogu formirati radna tela koja bi uspešno sarađivala sa međunarodnim i kosovskim institucijama. Pitanje novca i kontrole nad njim nije nimalo profano pitanje kojim ne bi trebalo da se bavi vrh crkve. Naprotiv, episkop je "nadzornik" (što znači izvorno) u svojoj eparhiji, on je, kako bi danas rekli, menadžer koji upravlja crkvom i njenom imovinom. Za to odgovara pred zajednicom vernika i pred saborom, ali što je za njega najvažnije – pred Bogom.

To što postoji spor između Sinoda i jednog episkopa ne znači da postoji raskol, kako zlobno priželjkuju neki, ali ni da u vrhu crkve postoji harmonija, kako govore predstavnici crkve i njima skloni pojedinci. Neki politički krugovi pričaju o dubokim podelama u crkvi, pa i o tome da će Artemije biti "premešten" iz svoje eparhije. Na stranu sva ta preterivanja, ostaje gorak ukus u ustima domaće javnosti. Kako su sve institucije dovedene u pitanje (vlada, sudstvo, vojska, akademija, univerzitet), a crkva ima najviši rejting u javnosti, onda se postavlja pitanje kuda vodi ova erozija autoriteta. Ovo neće ozbiljnije ugroziti poverenje javnosti u crkvu (ma šta to značilo), ali da joj nanosi štetu, to je sigurno.

Ovaj haos pokazuje da vrh SPC ima problem i u komunikaciji sa javnošću. To se pokušalo ispraviti formiranjem agencije preko koje se izdaju saopštenja za javnost. Tom taktičkom merom se ovaj problem ne može rešiti. Crkva mora da uđe u dijalog sa društvenim pokretima i različitim grupama, čak i sa onim koji imaju negativan odnos prema njoj. Sa druge strane, NVO sektor mora prihvatiti crkvu kao najstariju instituciju "civilnog društva" i kao značajnu društvenu instituciju. Obe strane moraju napraviti napor za otvaranje dijaloga. Crkva ne sme biti bauk za sekularnu inteligenciju i NVO sektor, a ni obrnuto. U ovom pitanju se možemo ugledati na anglosaksonsko društvo gde civilni sektor i crkva (ili crkve) vekovima rade zajedno na zadacima od opšte društvene koristi. Treba se samo prisetiti da je američka revolucija, za razliku od francuske i ruske, nastala kao delo koalicije religije i prosvetiteljstva, a ne kao proizvod njihovog sukoba. A to je jedan od ključnih faktora uspeha i stabilnosti ovih očigledno najmoćnijih društava.

1. Iako nam nije tema analiza spora oko dometa kanonske nadležnosti episkopa s jedne, i Sabora i Sinoda s druge strane, potrebno je ipak ukazati na najosnovnije. Istorijski razvoj pravoslavne crkve išao je ka tome da se stvaraju pomesne nacionalne crkve i ka tome da nekada neprikosnoveni episkop bude "ograničen" odozgo vlašću Sabora i Sinoda, a odozdo parohijalnim organizacijama. No, u proteklih nekoliko decenija je obnovom proučavanja svetootačke misli i povratkom izvorima došlo do reafirmacije uloge episkopa u crkvi. To je imalo pozitivne posledice u nekim sferama crkvenog života i dovelo do odgovornijih odnosa unutar crkve, a sa druge strane, neki od neopatrističkih teologa idu u krajnost pa zagovaraju jednu sasvim "konfederalnu" strukturu odnosa unutar crkve. To vodi negaciji istorijskog razvoja i saborskog ustrojstva, a konkretno autoriteta Sinoda i Ustava SPC. Iako je ovaj spor više praktične prirode, i nije suštinski eklesiološki, nije nevažan i ovaj aspekt. Dakle, iako u crkvi nema raskola kakve svakodnevno srećemo u političkoj sferi, ni ona nije imuna na procese sveopšte "refeudalizacije".

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова