Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Srbija zdesna još nije svesna

Branko Radun

Srbija zdesna još nije svesna

Termine levo ili desno treba shvatiti krajnje uslovno: primerenija je podela stranaka na prohaške i antihaške orijentacije, na pronatovske i antinatovske, evroentuzijaste i evroskeptike

Danas se pokušava da se ponovo revitalizuje nategnuta podela na desnu i levu Srbiju, po kojoj bi prva bila na bini i oko bine na Trgu Republike na protestu protiv hapšenja Karadžića, a ova druga bi bila ona koja je Karadžića uhapsila ili to hapšenje podržava. Povod za miting nam govori kako je podela levo–desno prevaziđena. Umesto te veštačke podele bliža istini je podela po pitanjima Haga, NATO-a i EU. Tako bi bilo primerenije podeliti stranke na one prohaške i antihaške orijentacije, na pronatovske i antinatovske. S tim da je odnos prema EU malo nijansiraniji jer zapravo i ne postoji antievropska politička snaga, već postoje evroentuzijasti kojima nijedna cena ulaska u EU nije previsoka, pa ni Kosovo, i na evroskeptike koji negde (kako ko i kako kad) postavljaju liniju ispod koje ne bi išli.
Stoga termine levo ili desno treba shvatiti krajnje uslovno. Kakva je, na primer, to levica koja ne mari za socijalne nevolje velikog dela stanovništva i koja u saradnji sa strancima i tajkunima rasprodaje ono što je ostalo od Srbije. Jedan Mihailo Marković je podržao, iako stari levičarski mislilac i ideolog, patriotsku vladu, a ne ovu koja je pronašla svoj gotovo zaboravljeni „levi identitet”. Sa druge strane, Mlađan Dinkić ili Vuk Drašković smatraju se „desnicom”, a nimalo im ne smeta što su u navodno levičarskoj i „socijalno odgovornoj vladi”. Isto tako socijalistima nimalo ne smeta to što će ovo biti vlada sa naglašeno neoliberalnim programom u kome za „socijalno” ima mesta samo u postizbornom marketingu. Nova srpska tranziciona elita se predstavlja kao dominantno leva, a istovremeno vrlo često rasistički neoliberalno gleda na običnu srpsku sirotinju, pa je stoga prirodno što levičarski i socijalni stavovi dominiraju kod radikalskih simpatizera. U Srbiji je politička postmoderna došla do svog vrhunca, tu nije ništa kao što izgleda, stoga jer je malo autentičnog.

Dva bloka

Zato je bolje govoriti o patriotskom i proevropskom političkom bloku, od kojih ovaj prvi pokazuje zametke alternativnog antiglobalističkog diskursa, dok je nasuprot njih jasno globalistički orijentisan establišment. U tom pogledu je „patriotski blok” nekako bliži opštenarodnom osećanju velike istorijske nepravde koja nam se čini (Kosovo, Hag...), a i dobrim delom akumulira socijalnu frustraciju onih koje „puritanski” nastrojeni intelektualci nazivaju „tranzicionim gubitnicima”. Patriotski blok nema svoju jasno formulisanu ideologiju (a o strategiji i da ne govorimo) iako u jednoj meri artikuliše nacionalno i socijalno nezadovoljstvo običnog osiromašenog čoveka. Za utehu im nije ni činjenica da ni vladajući režim nema nikakvu strategiju ni u jednoj sferi jer su to oni kompenzovali superiornim marketingom. Stoga, iako patriotske snage nemaju jasnu medijsku priču, a ni svoje elektronske medije kao njihovi politički protivnici, pa čak ni sponzore tajkune kao druga strana, a o stranim „prijateljima” i da ne govorimo, oni ipak uspevaju da dobiju pola ili više od pola glasačkog tela (da podsetimo, birači SPS-a su izuzetno patriotski i antihaški nastrojeni). No, drugo je pitanje u kojoj meri su mogli i smeli „da se usude” da formiraju „nacionalno odgovornu vladu” jer su stizale ozbiljne pretnje destabilizacijom Srbije.
Pod pritiskom Zapada koji je agresivno podržavao proglašenje nezavisnosti Kosova i političkih manevara Tadića i DS-a kojima se rušio konsenzus oko Kosova je i nastao trenutni „patriotski blok”. Iako razlike među njima nisu male, one trenutno blede pred teškim iskušenjima i medijskim i drugim pritiscima. Kao i u Miloševićevo vreme, marginalizacija i represija ujedinjuje opoziciju. Osim toga, njih povezuje opravdano nezadovoljstvo politikom Zapada i domaćih evropejaca koji, po njima, opasno prelaze granicu otvorene kolaboracije. Manje od ovoga, ali ne i bez značaja, integriše ih osećaj socijalne nepravde koji je realno prisutan u siromašnoj Srbiji u procesu tranzicione kolonizacije. A najmanje ih, za sada, povezuje nekakva nacionalna ili narodnjačka ideja ili ideologija.

Nacionalno opredeljeni i antiglobalistički politički pokret nije još prešao iz onog nacionalnog po sebi u nacionalno za sebe. Oni trenutno predstavljaju tek nešto više od izduvnog ventila opravdano frustriranog stanovništva Srbije, a u meri u kojoj postanu više od toga zavisiće i njihova sudbina i sudbina domaće političke scene.
Patriote imaju probleme ne toliko sa vladajućim „evropejskim” establišmentom već pre svega u svom taboru. Oni su zapravo na političkoj margini, nemaju medije, nemaju intelektualnu i kulturnu logistiku što zbog objektivnih istorijskih razloga, što zbog nerazumevanja modernih mehanizama političkog delovanja i društvenog uticaja.

Tranzicione rane

Političke organizacije su im u odnosu na demokrate inertne, a fali im i svežih ideja. Stoga će, iako imaju simpatije dobrog dela javnosti, morati mnogo da urade na planu kadrovske obnove, osvajanja medijskog prostora i organizovanja političkih aktivnosti koje bi trebalo da imaju za cilj dolazak na vlast.
Ono što odmah upada u oči kao sistemski nedostatak je manjkava ili nepostojeća ekonomska politika. Ekonomska pitanja nisu imala svoje mesto u njihovoj kampanji, iako su radikali imali solidan start u znaku jače socijalne retorike. Za razliku od njih „proevropljani” su demonstrirali medijsku kampanju fokusiranu na ekonomske strahove i nade velikog dela populacije. Inferiornost u ekonomskoj sferi je posledica toga što nacionalna opozicija nije o tome ozbiljnije promišljala, pa nisu ni uspeli formulisati program koji bi bio alternativa vladajućem koji od petooktobarskih promena ne donosi efekte osim da su siromašni još siromašniji, a bogati još bogatiji. Neoliberalna paradigma je u Srbiji postala prava dogma koje su se do sada slepo držali svi i niko se nije osmelio da je dovede u pitanje. Onaj ko bi iznedrio novu i pozitivnu razvojnu strategiju na temeljima racionalnog ekonomskog patriotizma, pridobio bi dobar deo neopredeljenog biračkog tela koji je vladajućom politikom nezadovoljan.

Neoliberalna politika je opustošila socijalni horizont pa bi onaj koji sa malo više razumevanja i konkretnih lekova za „tranzicione rane” mogao dobiti dodatnu podršku javnosti. U meri u kojoj „patriote budu ovog svesne i koliko napora usmere u ovom pravcu izgradnje ideološke samosvesti i konkretizacije svoje pozicije imaće i uspeha. Pre svega moraju biti svesni svog i nacionalnog poraza da bi mogli da krenu dalje. Pri svemu tome naravno moraju ostati dosledni svojim fundamentima, a pre svega nacionalnoj priči, nasuprot popularnog spinovanja o kraju nacionalne ideje u Srbiji i dominaciji isključivo ekonomske problematike.

Najbolja ilustracija da neartikulisano socijalno i nacionalno nezadovoljstvo predstavlja glavni energetski kanal političke scene pokazuju i omladinski pokreti. Iako dolaze često sa margine, ovi pokreti „mladih gnevnih ljudi” pokazuju kako levica ili pseudolevica više ne može da mobiliše mladost u Srbiji. Nasilje koje se tu i tamo javlja (a koje je smešno u odnosu na ono šta se dešavalo u Parizu ili Budimpešti) samo govori o stepenu frustracije novih izgubljenih generacija o kojim očigledno niko nije mislio. Za ljude okorelih ideoloških stereotipa je bilo iznenađenje kada su na ulici videli mladu i urbanu populaciju kako oštro demonstrira sa parolama poput „Kosovo je Srbija”. Očigledno je da taj talas nezadovoljstva koji je postojao naročito posle traumatičnog samoproglašenja kosovske nezavisnosti „patriote” nisu iskoristile, pa su stoga izgubile i tempo i šansu da dođu na vlast ove godine.

Politika
2008

Нема коментара:

Моја листа блогова