Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

ČEKAJUĆI AMERIČKOG DARTA VEJDERA

Branko Radun

ČEKAJUĆI AMERIČKOG DARTA VEJDERA

„Nekada davno u jednoj dalekoj galaksiji…“

Na prvi pogled je Rojtersovo poređenje Vojislava Koštunice sa filmskim likom iz Rata zvezda delovalo neobično i preterano neozbiljno. Ono što neupućene u anglosaksonsku školu medijskog novogovora može i više da začudi jeste to da je nastup premijera Srbije povodom „kraja“ pregovora bio „dostojan Darta Vejdera". On je ovo poređenje sa jednim od najmračnijih filmskih likova zaslužio jer je, ulazeći u austrijski dvorac radi pregovora, rekao da Srbija neće dozvoliti oduzimanje dela svoje teritorije. Sa druge strane, Hašim Tači je počašćen epitetom svemirskog buntovnika koji maše retoričkim „svetlosnim mačem“. Dakle, kad Srbi kažu da neće pristati na odvajanje dela svoje teritorije, onda se obavezno porede sa najmračnijim filmskim čudovištima, a Albanci su „borci za slobodu“ jer ne pristaju ni na šta manje od nezavisnosti. Ovde naravno nije reč o Koštunici ili Tačiju već o prežvakanim medijskim stereotipima: o Albancima kao dobrim i Srbima kao najgorim momcima.

Da bismo razumeli koliko je ova rojterovska „zamena teza“ maliciozna i koliko je reč o „psihoideološkoj projekciji“, podsetimo se malo ko je zapravo Dart Vejder. „Mračni gospodar Sita i vrhovni komandant imperijalnih snaga” glavni je negativac i ovaploćenje čistog zla u filmskom megaserijalu, koji već tri decenije predstavlja nezaobilazni orijentir u modernoj pop kulturi. Milijarde gledalaca i milijarde zarade nisu dovoljni da bi se razumeo značaj ove filmske postmoderne mitologije – poput „Gospodar prstenova“, i „Rat zvezda“ ima, osim zabavno-poslovne funkcije, i jasnu ideološku „tamnu stranu“. I pored toga što su ovi filmovi „o nekom tamo dalekom svetu“ na momente komični i bajkoviiti, oni daleko više govore o današnjem svetu i odnosima koji u njemu vladaju.

Mnogi su shvatili da se u Ratu zvezda, u kome se „dobra stara“ republika transformiše u „opaku“ imperiju, radi zapravo o samoj Americi, koja upravo preživljava jednu važnu fazu u „tranziciji ka imperiji“. Iako Lukas neuverljivo pokušava da to demantuje, kako se ne bi direktnije zamerio Bušovoj administraciji, očigledno je da njegovi „noviji radovi“ predstavljaju stavove levo-liberalne Amerike, koja strahuje da su pod vođstvom neokonsa stvari otišle „do đavola“. Naročito posle 11. septembra, kada je zbog straha, ili na strahu od terorizma Amerika učinila niz promena (zakonskih, političkih, obaveštajnih i medijskih), koje su ozbiljni kritičari ocenili kao „početak kraja“ stare republike, kakvu pamtimo od sredine prošlog veka. Današnja se Amerika, zamišljena kao struktura globalne moći, značajno razlikuje od „one stare“ od pre par decenija. Sva je prilika da je to tek najava jedne nove Amerike, u odnosu na koju će današnja biti upamćena kao miroljubiva i pitoma.

Stoga ne čudi što se ključni članovi Bušove administracije (i na „levici“ i na „desnici“) često porede sa lordom Vejderom i ostalim negativcima, koji zadaju poslednje udarce demokratiji na umoru i republikanskoj eposi. Tako su neki američki mediji nedavno poredili Čejnija sa Vejderom. On je u intervjuu za Foks rekao: "Ljudi kažu: `Pa, takav je Čejni. On je Dart Vejder administracije, uvek zauzima mračan stav." (Beta; 25.10.2007) On se, očigledno, ni malo ne stidi tog poređenja, čak je i ponosan na njega, te dodaje da će ići istim beskompromisnim putem.

Svemirska saga u kojoj senator Palpatin uz pomoć Darta Vejdera (koji je nekad bio zaštitnik republike i njenih vrlina) preuzima kontrolu nad svima, putem vanrednih ovlašćenja, kojih će se navodno odreći kada kriza i ugroženost svemirske republike prođu, mnoge je asocirala na događaje iz novije američke istorije. Najčešće na to kako je Džordž Buš uz pomoć svojih „Vejdera“, od Čejnija, preko Patriotskog akta, kabineta unutrašnje bezbednosti, kao i mnogim drugim merama, uradio nešto slično. Neki idu čak dotle da govore i o nekoj vrsti tihog puča kojim su suspendovana mnogo građanska prava, za šta bi se par decenija ranije digla na noge sva intelektualna i medijska javnost.

Oni koji mogu da se malo odvoje od ovakvih, medijski privlačnih poređenja kažu da Dart Vejder (vojni zapovednik) predstavlja one ljude koji su kao deo vojno-bezbednosno-političke elite nekada bili stubovi zaštitnici demokratije i republike, a onda su se stavili u službu Tamnoj strani, koja želi globalnu moć. Lord Vejder je (kao i ceo serijal Rata zvezda) samo „agresivna alegorija“ na stanje američke demokratije, to jest njenog pretvaranja u arogantnu globalnu imperiju, što je, po svemu sudeći, nepovratan proces.

Pri tome, ta paralela nije samo površno simbolična već ima i svoje dublje istorijske aspekte. U Ratu zvezda imperija se rađa tako što centri moći preko izazivanih i podsticanih pobuna i ratova na periferiji jačaju i preuzimaju kontrolu u samom središtu. Ratovi i „bezbednosni incidenti“ koji se mogu iskoristiti da se određeni karteli moći jače i trajnije nametnu celoj zajednici obavezno se i iskoriste. Preko ugroženosti „mira i bezbednosti“ proguraju se vanredne mere, pomoću kojih jačaju izvršni organi i privatni centri moći, a klasične demokratske institucije odlaze u drugi plan. Od stare demokratije ostaje tek nešto više od fasadnih institucija.

DVE ŠKOLE MIŠLJENJA

Ovde nam se nameće i analogija sa Rimom i njegovim prelaskom od republike ka imperiji, što je i samom Džordžu Lukasu poslužilo kao direktna inspiracija za građenje svoje „istorije“. Priča o tome kako senator izdaje republiku i postaje prvi imperator, uz pomoć onih koji su do tada služili demokratskim institucijama, svojevrsna je „arhetipska“ priča američke intelektualne i kulturne elite. Strah od kraja republike koja se pretvara u diktaturu ili nešto poput nje, čest je motiv u američkoj kulturi, ali je niko nije tako široko i popularno predstavio kao Lukas.

Kritika nekada dolazi sa levice, posebno kada se napada veza militarizma i etatizma, koja Ameriku pretvara u agresivnu globalnu hegemonističku silu, a danas se u kritikovanje sve više uključuje i radikalno desna, republikanska strana, koja pre svega sprečava „zaveru“ protiv američkog naroda i nacionalnog interesa, a u ime globalističkog projekta Jednog Sveta, koji sprovodi jedna otuđena elita. Oba ova diskursa, u kojima je Globalna Imperija proizvod (ne)zaustavljivog procesa ili jednog opasnog projekta, sagledavaju tek jednu stranu ovog istorijskog fenomena koji obeležava vek u kome živimo.

Interesantno je primetiti da predstavnici prve škole mišljenja rigidno izbegavaju da razmišljaju o Svetskoj Imperiji kao projektu otuđene elite, jer je to, po njima, skretanje u sferu teorije zavere, kao što je desnoj i konzervativnoj školi van vidokruga to da politički, društveni, ekonomski, kulturni i ideološki procesi i mimo „projekta“ vode ka postdemokratskoj imperijalnoj epohi. Iako najčešće sa sličnm strahovima govore o istoj stvari, ove dve škole mišljenja izbegavaju plodotvoran dijalog, a u perspektivi i savez „poslednjih republikanaca“, koji bi možda i mogli da zaustave tranziciju Amerike u imperiju. Čini se da i ovi poslednji „džedaji“ kasne republike, kao i kod Lukasa, zbog međusobnih podela ili konformizma nisu u stanju da stvore kritičnu masu koja bi mogla da preokrene istorijski proces-i-projekat stvaranja svetske Imperije, ako je nešto takvo teorijski uopšte moguće. No, sve u svemu, dirljiva je njihova vera u „republikanske vrline“, kao i u to da „nije sve gotovo“.

Iako je Lukas levi liberal, njegova priča o kraju republike zapravo je mnogo bliža jeziku i ideološkom stilu američke desnice. Naime, kod njega nema priče o „svetskom procesu“, što je razumljivo, jer je desni diskurs, koji govori o zaveri i izdaji, jedini filmičan i životan. Tako on uspeva, a da mu to verovatno nije ni bila namera, da na momente pomiri obe ideološke pozicije koje se opiru „tranziciji“. Tu imamo i elemente „imperije kao projekta“ male grupe moćnika, ali i priču o tome kako se kroz sukobe na periferiji, sve sa „bezbednosnim“ opravdanjem, jačaju pozicije određenih grupa u centru, a što je jedva prikrivena liberalna kritika Buša i neokonsa. On je filmskim jezikom govorio o „teoriji zavere“, ali i o tome da je moderni čovek spreman da se odrekne slobode radi sigurnosti (ili barem obećanja iste).

NOVI RIM

Lukasovi „Ratovi Zvezda“ stoga su samo još jedna medijska metafora o neminovnom kraju demokratije i stvaranju imperije, kakva je bila ona antička. Priča o Americi kao Novom Rimu i „Pax Americani“ toliko je česta u intelektualnim i medijskim krugovima da je i zbog toga njen dublji i plodotvorniji spoznajni potencijal u značajnoj meri izmakao. Naime, pomodno „istorično“ (ali ne i sasvim netačno) poređenje „novog i starog Rima“ često može više da odmogne u ozbiljnijoj analizi aktuelnih procesa u SAD, a i u svetu. Licitiranje površnih sličnosti često može izgledati medijski efektno, ali neretko i spoznajno zavodljivo, pa i kontraproduktivno.

Da bi se iskoristio zaista veliki „kapacitet“ analogije starog Rima sa novom Amerikom, priča se mora postaviti na šire i dublje osnove. Takvom poređenju je potrebno pristupiti ozbiljno i sistemski, tj. s fokusom usmerenim na fenomene od većeg značaja i „dužeg trajanja“, ne zanemarujući ni značaj „sticaja okolnosti“. Potrebno je ukazati na one mehanizme i procese koji su u antičkom slučaju doveli do stvaranja prve „globalne imperije“, a onda bi nam taj „primitivniji model“ pomogao da se snađemo u postmodernoj kakofoniji informacija i „teorija“.

Kad se stvari postave tako, onda postaje jasnije kako pretvaranje vojske iz republikanske milicije u imperijalnu profesionalnu vojsku, što se desilo i u SAD i u Rimu, dovodi do militarizacije politike ali i do povratne sprege. Kao i u Ratovima zvezda, tezu o moćnicima koji preko sukoba na periferiji oslabljuju stare institucije i vode društvo ka sistemu u kome je vlast u rukama korporativne oligarhije uočili smo i u „antičkoj“ Americi. Ciceron je davno optuživao Cezara („rimskog Darta Vejdera“) da osvajajući i pljačkajući Galiju korumpira politički sistem i ruši republiku, te kupuje novu vojsku kojom opet ide u nova osvajanja, a Cezar je takve napade odbijao rečima da on brani „interese“ Rima u svetu i da mora vraćati dugove koje ima prema rimskim zelenašima.

Današnjim rečnikom rečeno, vojnoindustrijski kompleks u SAD, u sprezi sa finansijskim centrima radi profita & moći, proizvodi ili podstrekava krize da bi osvojio strateške teritorije u svetu (recimo pustinju bogatu naftom), a takav prodor mu otvara mogućnost da se njegova kontrola nad američkim društvom poveća i konsoliduje. Tako shvaćena „povratna sprega“ ilustruje mehanizme agresivne imperijalne politike i rasta unutrašnje kontrole određenjih centara moći nad društvom. Takođe je lako vidljivo da je „stvar“ otišla predaleko a da pri tome ozbiljnijeg otpora ni nema.

Naravno, kao u rimskom slučaju, i kod Amerikanaca postoje brojni znaci i ozbiljni simptomi spoljnje „imperijalne prenapregnutosti“ i unutrašnjih socijalnih tenzija, koje mogu dovesti do unutrašnjih sukoba (kao uostalom i u Ratu zvezda). Erozija američke popularnosti iliti „meke moći“ u svetu, koja se pokušava, i za sada uspeva, nadomestiti otvorenijom silom, dovešće do spoljnih i unutrašnjih otpora. No, isto je tako jasno da je jedini pravi protivnik Americi ona sama. Stoga je glavno pitanje da li će, kao i Rim, uspeti da izbegne unutrašnje sukobe, ili će Lukasova Imperija (za koju je njen autor tražio inspiraciju u kasnoj rimskoj republici i likovima vojnih vođa) izlaz iz neke buduće krize tražiti u novom Lordu Vejderu, iliti „američkom Cezaru“.



Нема коментара:

Моја листа блогова