Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

„KAD ĆE VLADA?“

Branko Radun

„KAD ĆE VLADA?“

Ovo pitanje političkim analitičarima i onima koji su „upućeni u političke stvari“ već dva meseca postavljaju novinari, ali i kolege i prijatelji. Umesto pozdrava, u hodnicima se često čuje „'oće li vlada“ ili „kad će se formirati vlada“ upućeno, naravno, onima koji se na ovaj ili onaj način bave politikom. Isto tako, nije retkost da su u protekla dva meseca neke naše analitičare ili političare „zatekli nespremne“ jer nisu čuli – iz naravno vrlo pouzdanih izvora – „da je već sve gotovo“ i da je samo pitanje dana kad će se formirati vlada.

Kad se postavi pitanje „kad će...“, ono mnogo šta već podrazumeva. Nas zanima koliko ono realno u tom „podrazumevanom“, toliko i ono medijski naduvano i – što bismo danas rekli – „spinovano“. Ili, da se izrazimo marketinški, „ne pada medijski sneg da pokrije javni breg, već da svaka velika zverka pokaže trag“.

„DŽA ILI BU“ METODA

Iako se čini prirodnom ta znatiželja javnosti, pa čak i očito „medijsko nestrpljenje“ kod mnogih, utisak je da to pitanje „kad će vlada“ nije tako ni jednostavno ni naivno. Iza te medijske kampanje, koja već ide po inerciji, valja se kompleks ideoloških stereotipa i političkih manipulacija onih „kojima se žuri“. Dakle, mnogi su nestrpljivi da se formira vlada: stranci, tajkuni, „demokratski blok“, a imaju podršku medija, nevladinog sektora, sindikata, poslodavaca, pa i uličnih prodavaca. Gledajući naše medije – kako provladine, tako i antivladine – čini se da „zemlja stoji“ ili da „propadaju investicije“ samo zato što se nekoliko nedelja odlaže formiranje vlade. Mnogi su podlegli sirenskom „zovu medija“ koji vrši pritisak na javnost da se vlada formira što pre.

Niko, naravno, neće javno reći: eto, mi stranci bismo da vidimo tu i takvu vladu jer mislimo da će ona „progutati gorku kosovsku pilulu“ bez velikog otpora; ili mi tajkuni bismo tu demokratsku vladu jer imamo interese i jer smo „avanzovali“ neke političare; ili mi političari „demokratske orijentacije“ želimo što pre u vladu da bismo podelili profit od privatizacije ili da bismo kontrolisali tokove novca; ili... Nasuprot tome, u javnosti će se čuti da strani ambasadori, domaći tajkuni i politički moćnici, mediji i intelektualci odjednom, u nekoj „medijskoj sabornosti“, svi uglas govore o što bržem formiranju vlade „demokratskog bloka“. Medijska simfonija njihove interese i ciljeve preobraća u vitalni interes naše napaćene zemlje, u nešto od čega nam opstanak zavisi.

NOVI IZBORI = „PROPAST“

Iza prividno naivnog „kad će vlada“ krije se mnogo toga, ali i podrazumeva i prejudicira. Pre svega, prvi deo pitanja „kad“ podrazumeva da će vlade biti – samo je pitanje vremena. Time se umanjuje i dalje realna mogućnost da dođe do novih izbora pošto ta opcija ne odgovara političkim akterima koji sebe vole da nazivaju „demokratskim blokom“. Time se želi reći da se mora doći do vlade što pre i da bi novi izbori bili katastrofa gotovo ravna bombardovanju 1999. godine.

Pored nategnute medijske teze kako bi nas ponovni izbori „vratili više godina unazad“, valjda po pitanju „integracija koje teku“, javili su se i neki novi, interesantni tonovi. Odjednom oni koji nikada nisu govorili „patriotskim jezikom“ ubeđuju javnost da je jako loše to što nemamo vladu u vreme kad se sudbina Srbije – Kosova odlučuje tamo negde u svetu. Gotovo da bismo se mogli složiti s ovim iznenadnim izlivom zabrinutosti za „nacionalne interese“ kad se ne bismo setili da smo imali takve vlade koje je bolje da nismo ni imali. Da ne bismo zvučali anarhistički, moramo se složiti s tim da nam je vlada – doduše ne baš svaka – ipak potrebna, iako ni ponovni izbori ne bi bili nešto čega bismo se morali pribojavati. Šta je Srbija sve pretrpela poslednjih dvadesetak godina, nijedni dodatni izbori ne bi joj baš preteško pali.

Da stvar bude „interesantnija“, politički igrači kojima se najviše žuri (G17 i DS) govore da se oni ne boje novih izbora. Naročito na tome insistiraju demokrate koje se trse da bi tad prošli još bolje. Čak su se „pominjala“ nekakva istraživanja koja pokazuju rast popularnosti DS-a. Oni kojima je najviše stalo do što bržeg formiranja vlade, i to „njihove vlade“, žele da drugoj strani stave do znanja da se ne boje novog odmeravanja snaga.

S druge strane, nastoje da stvore utisak da bi DSS „koji oteže“ prošao prilično loše, pa nema izbora nego da s njima što pre ili, kako kaže Dinkić, po metodu „dža ili bu“ formira vladu „punog ovog ili onog kapaciteta“. Utisak je da je realnost ipak drugačija i da bi sve ove stranke pretrpele izvesnu štetu, a neke verovatno ne bi ni prešle cenzus. Čini se da pored Dinkića, i Čeda Jovanović priželjkuje formiranje vlade u kojoj on neće biti, pa makar njoj na čelu bio „omraženi Koštunica“.

„ŽRTVOVANJE“ ĐELIĆA

Srbija je definitivno zemlja paradoksa. Najžešćim Koštuničinim političkim protivnicima okupljenim oko Čede Jovanovića on, zapravo, najviše odgovara na mestu premijera, pre svega da bi mogli da kritikuju demokrate zbog „popustljivosti“, ali i zbog straha od novih izbora koje možda ne bi preživeli. Ipak, „strah od Čedinog jačanja“ demokrate koriste i kao argument u pregovorima s DSS-om kako bi sebi podigli cenu. S druge strane, oni koji najviše podržavaju kandidaturu Bože Đelića (unutar i izvan DS-a) zapravo najviše rade protiv formiranja vlade DS–DSS jer time ukopavaju pozicije demokrata. Tako se desilo da se Đelić više pominje kao „najbolji kandidat za mandatara“ ne od kadrova DS-a, već iz tabora LDP-a, što – iako na prvi pogled nelogično – predstavlja lukav potez. Tom „nesebičnom“ podrškom Đeliću u medijima se demonstrira stav „mi ne želimo vlast, već da menjamo društvo“, dok se istovremeno umanjuje manevarski prostor DS-a da žrtvuje Đelića ili da on „abdicira“ zarad većine ključnih ministarstava.

Istovremeno, vodi se i jedna široka medijska kampanja koja bi trebalo da prisili Koštunicu da prihvati „velikodušnu ponudu“ demokrata da ili bude „premijer u Tadićevoj vladi“, ili – što je još gore – bude „ministar u Đelićevoj“. Pre svega, reč je o kampanji umanjivanja šansi za dogovor Koštunice i Nikolića (kojoj je i ponašanje radikala dobro poslužilo). Ovo je predstavljeno kao „ozloglašena koalicija“ koja bi Srbiju „vratila u mrak devedesetih“.

Zatim, tu je jedna taktička kampanja radikala čedističke provinijencije pod radnim nazivom „Koštunica ne sme biti premijer“, što su prihvatili i neki u DS-u računajući da je to potez koji jača njihovu pregovaračku poziciju. Međutim, mogu se preigrati, kao na primer DSS prihvatanjem Dinkićevog „šestog principa“. Isto tako „spekuliše“ se i o tome da bi Koštunica lošije prošao na novim izborima, što ne mora biti netačno ako mu njegovi potencijalni partneri iz „demokratskog bloka“ uspeju „nabaciti“ odgovornost za neformiranje vlade (bez obzira na to koliko realna bila). Oni su u tome jednim delom i uspeli, i to naročito putem medija koji su do sada važili za „provladine“.

U vezi s tim su i teze koje proturaju tabloidi kako „Koštunica ne žuri sa formiranjem vlade da ga ne bi rešenje statusa Kosmeta zateklo u premijerskoj poziciji“. Tu nešto nije logično – on treba da izbegava da bude ponovo premijer da ne bi bio odgovoran u javnosti za „gubitak Kosova“. Pa on jeste premijer i sada („tehnički premijer“ nije ustavna kategorija), a čini se da će biti i dalje ako se dogovori s demokratama. Dakle, teza je da do formiranja vlade ne dolazi zbog namernog Koštuničinog otezanja „koji ima maksimalističke zahteve“ u pogledu sastava vlade. S druge strane, ti isti mediji govore da je Tadić Koštunici ponudio premijersko mesto u zamenu za većinu ključnih ministarstava. Ne ulazeći u to šta je istina u tim medijsko-čaršijskim pričama o pojedinim ministarstvima (Jočić vs. Svilanović, Dinkić vs. Đelić), očigledno je da gotovo niko ne govori o maksimalističkim zahtevima demokrata jer oni nameću dominantni diskurs kroz medije.

Zbog takve percepcije u javnosti se prikazalo kao ne znam kakvo iznenađenje to što je Tadić ponudio Koštunici mesto premijera. Dosadašnje preganjanje oko „mandatara“ za DS ima funkciju „podizanja cene“, ali je i deo „izlazne strategije“ u slučaju ponovljenih izbora na kojima bi odgovornost za neuspeh formiranja vlade svalili na drugu stranu. Ovakvu „ponudu“ već smo predviđali kao vrlo verovatnu (iako ne i jedinu opciju), zbog čega smo bili kritikovani za pristrasnost. Nismo rekli ni da je to dobro, ni da je loše za pojedine političke aktere, a ni za društvo u celini, već da je, s obzirom na aspiracije ključnih igrača, vrlo verovatno. Naime, Koštunica je bio predsednik i premijer i prirodno je da želi da i dalje ima značajnu ulogu (makar i simbolički) u političkom životu. S druge strane, Tadić kao predsednik nema potrebe za „simbolikom“, već želi što veće parče vlasti. To može i ostvariti tako što bi prepuštanje premijerskog mesta Koštunici što skuplje naplatio. Iako demokrate ovu ponudu žele da prikažu kao ko zna kakvu žrtvu, očigledno je da su njima mnogo bitniji važni resori, pa se čini da su interesi DS-a i DSS-a u značajnoj meri kompatibilni. Da je, recimo, situacija drugačija, i da i Tadić i Koštunica žele mesto premijera – bilo bi manje mogućnosti za dogovor.

U KOM GRMU LEŽI ZEC

Postoji mogućnost da problemi budu zapravo na drugoj strani – po pitanju kontrole finansija – jer aspiracije na tu sferu ima i DS i G17. Zato se Dinkićeva ambicija da i dalje kontroliše finansijske tokove (nije reč samo o ministru finansija) može pokazati kao mnogo veći kamen spoticanja od pitanja „mandatarenja“.

Tek s ovom Tadićevom ponudom (o kojoj je u medijima bilo kontraverzi da li je „uopšte bilo“ ili je „odbijena“, „povučena“) počinju pravi pregovori o podeli vlasti, ali i funkcija oko i mimo vlade. Slobodan Antonić je postavio pitanje da li je to što bi Koštunica bio premijer u vladi u kojoj Tadić ima većinu ključnih ministarstava njegova pobeda. “Da li je to Tadićev poraz? Ne, to je kompromis.” Da, zaista je kompromis, ali se ipak moramo zapitati na čiju stranu naginje i kome je korisniji. Koliko je ko dobio ili izgubio nekim kompromisom – nije lako proceniti. Potrebno je znati kakve su mu mogućnosti bile na raspolaganju. Ako bi bilo tačno da Zapad zaista ne dopušta koaliciju s radikalima i da bi ona bila pod jakim udarima i spolja i iznutra, kao i to da bi Koštunica “loše” prošao na ponovnim izborima (što nije najjasnije), onda on, na neki način, i mora da popusti agilnom i ambicioznom DS-u. Međutim, ukoliko stvari stoje drugačije i ako bi se mogla formirati vlada Koštunica–Nikolić koja bi bila stabilnija od “demokratske”, onda je takav kompromis zapravo nešto drugo – kapitulacija bez bitke. Da bi se dao sud o tome kako je ko prošao u “trgovini”, potrebno je i videti ko je šta u njoj dobio, u ovom slučaju – ko je dobio koja ministarstva i institucije od značaja.

Pored pitanja koje resore Tadić želi za svoju stranku, a koje Koštunica “da mu preostanu”, bitan je – rekli smo – i “faktor Dinkić”, koji isto tako veruje da “od njega zavisi”. Njemu se pripisuje onaj famozni “šesti princip” koji je DSS prihvatio kao zgodno “taktičko rešenje”, što je dovelo do još jednog zapleta. Na taj način Dinkić je pokušao da “uđe u pregovarački proces” tako što bi se trgovalo i s podrškom “zajedničkom predsedničkom kandidatu na predstojećim izborima” (čitaj: Tadiću). Ipak, on zasada nije uspeo da bude ravnopravan član “trijumvirata” koji bi u narednom periodu vladao Srbijom.

Da se opet vratimo na pitanjce “kad će vlada”. Prvi deo, dakle, podrazumeva žurbu nekih centara moći u zemlji i izvan nje da se što pre formira vlada, dok drugi implicira na to da može biti samo jedna vlada – “vlada punog demokratskog kapaciteta”. Dakle, kad se pomene vlada – govori se samo o jednoj kombinaciji. Time se želi reći da su druge koalicije ili nezamislive, ili toliko nepristojne da se o njima ni ne govori u ozbiljnom društvu. Iako se sada, i pored zastoja, čini da je najverovatnija vlada DS–DSS–G17, ona nije jedina opcija. Ako se ne uspe formirati “demokratski trijumvirat”, moguće su i druge kombinacije. Pre svega, manjinske vlade DS-a i DSS-a, zatim vlada DS–DSS–SPS. Čini se da nekim krugovima u DS-u koji žele da preuzmu kontrolu nad tokovima novca nije nimalo mrska ova za čistunce i dalje “jeretička opcija”. Naravno, pod uslovom da to neko drugi odradi za njih i da oni mogu reći “eto, morali smo radi višeg interesa”. No i to je politika.

KOSOVSKI BEKGRAUND

Sve bi ovo bilo pomalo komično da se ne dešava u senci dramatične završnice “rešavanja konačnog statusa Kosova”. Ahtisarijev “predlog rešenja” je očigledno otežao i zakomplikovao proces formiranja vlade na različite načine. Prvo što se vidi je da je zaista svakom nezgodno da u ovom trenutku preuzme odgovornost za nešto na šta može malo ili nimalo da utiče, a pri tome stvari idu jako loše po nas. Druga je stvar što Kosovo ponovo postaje i “kamen spoticanja”, i “najskuplja srpska reč”, i “linija podele”. Politički akteri sumnjiče jedni druge da ili nisu dovoljno čvrsti povodom Kosova (najverovatnije s pravom), ili pak izražavaju strah da bi navodno neka naša reakcija iz inata usporila “integracije” (najčešće je ovo preterano).

Radikali postupaju po onoj otporaškoj “samo vas gledamo” i čekamo kad ćete popustiti, što samo po sebi i nije loše ako bi proizvelo malo više “državotvornosti” kod domaćih reformista. Koštunica možda kalkuliše s vladom kako bi, u međuvremenu, za sebe i svoju poziciju oko rešavanja statusa Kosova, ma kakva ona bila, više vezao Tadića. S druge strane, stiče se utisak da i nekim centrima u međunarodnoj zajednici odgovara da se formira vlada koja bi bila “kooperativnija” prema navodno neminovnoj nezavisnosti Kosova, ili da se pak ni ne formira. Zato se oko kampanje protiv Koštunice (kao nedavno protiv radikala) uočavaju različiti interesi. Kako su se radikali kroz “rešešeljizaciju” (Vukadinović) ukopali na pozicijama iz devedesetih, oni nisu više detektovani kao opasna prepreka za realizaciju “kosovskog scenarija”, pa je na tapetu ostao samo Koštunica. Svi oni (i domaći i strani) kad govore o vladi, misle na “vladu punog kapaciteta”, ili čak na manjinsku vladu “čistog demokratskog kapaciteta”. Tako, da rezimiramo, “kad će vlada” znači otprilike: daj da se što pre formira “naša vlada”, pa da odradimo ono što smo planirali.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова