Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

IZGUBILI SMO KOSOVO ZBOG "KLAUZEVICA"

Branko Radun

IZGUBILI SMO KOSOVO ZBOG "KLAUZEVICA"

Mnogima se ovakav naslov može činiti smešan, ali pored toga što želimo nešto da kažemo njime, on je i jedan od načina da se privuče pažnja čitaoca. I pored znatnog posrednog (preko Marksa) i neposrednog uticaja Klauzevica, mi nismo mislili samo na njega nego na sve one koji slično mehanički i kvantitativno misle u vezi strategije i time dovode upravljače u zablude i pridonose porazima. Reč je o tome da se strategija uopšte svela na direktan i grub pristup i vojnu snagu kao osnovno sredstvo, a često se ovaj romantični pogled svodi na "veliku bitku" kojom se dobija rat. To nekad može biti i tačno, ali nikada nije korisno tako razmišljati. Čak i Amerikanci koji tradicionalno sve promišljaju u kategorijama "tvrde moći" (vojna, politička i ekonomska [1] ) njoj od nedavno kompromisno dodaju i komponentu "meke moći" (medijska, ideološka, kulturna...). [2] Izraz te klasične grube jednostranosti je i ono anegdotsko Staljinovo [3] pitanje, na primedbu da se papa neće složiti sa njegovom idejom posleratnog uređenja Evrope: "A koliko papa ima divizija?" [4] "Power politics" (Hans Morgentau) je izraz kvantitativne ideje moći u zapadnoj kulturi, ali i uprošćavanja koja vrše učenici ionako kvantitativno orijentisanih mislioca poput Makijavelija, Adama Smita, Marksa i već prozvanog Klauzevica.

Ali šta je moć ako nije, ili ako nije prvenstveno vojna i ekonomska snaga? Ona je pre svega duhovna i idejna kategorija. Moćan je onaj koji veruje da ima misiju u svetu, onaj koji okuplja druge da ga slede i stoga ima autoritet. On u skladu sa tim kao sredstva (ali i ciljeve po sebi) razvija "tvrdu" komponentu moći. Tako često spominjana američka vera u njihovo moralno vođstvo u svetu je kompleksna kategorija moći. Kao izraz arogantnog mesijanizma zapada [5] i kao takva duhovna i teško merljiva kategorija. Ali ako ta vera pokreće Ameriku na vojne intervencije i "širenje demokratije" onda ona zaista postaje realan faktor moći kao pokretač zapada ka dominaciji na globalnom nivou.

Iz ovog gore rečenog možemo izvući zaključak kako nas je zapadni koncept kvantitativne moći ili "koncept interesa definisan kao moć" (Hans Morgentau) i sa zapadne i sa naše strane preskupo koštao u tragičnoj istoriji XX veka. Zapadni stratezi su zato često bili skloni da potcene siromašan i mali balkanski narod srpski pa su na njega olako više puta udarili u prošlom veku. Iako su posle govorili da su se prevarili u procenama, velika je šteta i po njih a još više po nas učinjena. [6] Srpska snaga nije bila u "tvrdoj moći" već u nacionalnoj ideji "vaskrsa Srbije" koja je pokretala ljude tokom vekova hajdučkog otpora i ustanaka s početka XIX veka.

Dok smo verovali u svoju slobodarsku misiju mi smo bili vitalan narod i sposobni da vodimo uspešnu borbu i sa neprijateljem koji je u "tvrdoj moći" bio stotinama puta nadmoćniji. Tako je Napoleon odao priznanje Karađorđu kao najvećem vojskovođi epohe jer se uspešno bori protiv imperije koja se prostire na tri kontinenta sa seljačkom vojskom i topićima od trešnjevog drveta. Tada Srbi nisu razmišljali kvantitativno, već su vodili srčano ustaničku borbu koristeći prednosti manevra, zasede i iznenađenja. U XX veku smo na tim narodnim temeljima uspeli da stvorimo državu i kakvu-takvu ekonomiju. Jugoslavija koja je po površnim merilima bila ostvarenje srpskih ideala i izraz "tvrde moći", zapravo je urušila duhovne i vitalne energije izgrađene na vekovnoj tradiciji i iskustvu. Ispod površ(i)ne srpske "tvrde moći", odnosno, vojno-ekonomske dominacije na području oslobođenog Kosova, se gubilo na mnogo vitalnijim frontovima: duhovnom, nacionalnom i biološkom.

Albanci su već posle Prvog svetskog rata osporili pravo Srbima i njihovoj državi da vladaju Kosovom kroz svoje pobune. Mi smo gajili iluziju da je samo važan prostor koji kontrolišemo, ali i rasipanjem nacionalnih snaga na vođenje jugoslovenske i šire politike mi smo neprekidno slabili. Osim romantičnog direktnog vojnog pristupa ili palijativnih mera srpske vlasti nikada nisu imale neku razumnu i dugoročnu strategiju za Kosovo. Ono je i u staroj i u novoj Jugoslaviji bilo gurano pod tepih i ignorisano kao velik problem. Onda je došla tragična 1941-a gde su Albanci uz tada moćne zapadne sile uspeli da ostvare barem privremeno svoj nacionalni program i ubiju i proteraju mnoge Srbe. Tada je, kao i zločinima Albanaca nad Srbima sa početka XX veka, došlo do promene etničke ravnoteže.

Onda je došla titoistička vlast, protiv koje su Albanci gerilski borili kao i protiv stare Jugoslavije posle Prvog svetskog rata (ali i 1913. u Kraljevini Srbiji). Nova revolucionarna vlast je 1944-1945 surovo ugušila "kontrarevolucionarnu pobunu" i Kosovo se spolja primirilo. Dve decenije je postojao strog i totalitarni režim "tvrde moći" nad svima, a naročito nad nepokornim Albancima oličen u titoisti Rankoviću i njegovoj UDB-i. Ovo je samo stvorilo privid stabilnosti i mira, jer se opet sve svelo samo na vojno-bezbednosnu dominaciju. Ispod površine su se za to vreme odigravali procesi koji su menjali sliku stanja na Kosovu. Albanci su ostvarili etničku dominaciju, obrazovali su svoju elitu i postepeno "maršom kroz institucije" dobijali pozicije u pokrajini i na saveznom nivou. Sa padom Rankovića i raspuštanjem bezbedonosne kontrole (što je pogubno kao i prethodna hipertrofija "tvrde" kontrole) došlo je do preuzimanja vlasti od strane Albanaca. Oni su sprovodili tihi teror nad Srbima i drugima (niko ne spominje iseljavanje Turaka pod pritiskom) strategijom sukoba "niskog intenziteta". Vlast u Srbiji je bila anacionalna, nepatriotska i nesposobna da išta uradi po ovom pitanju. Još gora situacija je bila posle smenjivanja "srpskih liberala" u Beogradu i Novom Sadu početkom sedamdesetih, kada je na vlast došla ekipa najgorih poltrona, nesposobnjakovića i Titovih kolaboracionista. U tu ekipu komunističkih beskičmenjaka i podlaca spadaju omraženi "autonomaši" u Vojvodini, a i Draža Marković i Stambolići [7] u Beogradu. I opet je na delu bila kombinacija iluzije da mi držimo pod kontrolom Kosovo sa željom da se proterivanje Srba ignoriše kao problem. Kada je nasilje buknulo 1981. one su tako proglašene "kontrarevolucijom" podstaknutom od staljinističkog režima u Tirani.

Sa propadanjem titoističke strukture savezne države i slabljenjem ideološke stege u društvu sredinom osamdesetih je došlo do javnosti sa zakašnjenjem od više decenija ono što se dešava na Kosovu. Pored toga raspad Jugoslavije je učinio akutnim pitanje Kosova. Albanska vlast je tražila da i Kosovo postane republika a tako i formalno ravnopravan igrač u konfederalnoj zajednici koja klizi ka raspadu. Pred rukovodstvo u Beogradu se postavljalo pitanje da li će mirno gledati proterivanje preostalih Srba i otcepljenje Kosova, ili će probati nešto da učini. Stambolić i njegov klan "komunista humanista" su odgovorili da se tu ništa ne može, i da mogu apelovati na albanske komuniste na vlasti na "kritiku i samokritiku". Po njemu stvar se može rešiti samo beskrajnim raspravama i jalovim pregovorima. On je bio i u pravu - u međuvremenu bi Srba tamo nestalo pa bi i nestalo samog problema. Slično je rezonovao i Mićunović, profesor šesdesetosamškog "crvenog univerziteta", kada je par godina posle toga papagajski ponavljao da je "Kosovo demokratsko pitanje" ne objašnjavajući detaljnije kako bi to zaustavilo progon Srba i otcepljenje Kosova.

Sa druge strane mnogi su mislili da se nešto mora i treba preduzeti. Jedan od onih koji su verovali u to i obećavao brzo rešenje je bio Slobodan Milošević. Partijsko-državni vrh se između defetističkog Stambolića i agilnog i odlučnog Miloševića opredelio za ovog drugog jer im je izgledao kao neko ko ih može održati na vlasti i "smiriti situaciju na Kosovu". On je to doista i pokušavao ali opet sa "tvrdom moći", sa okosnicom "srećne koalicije vojske i policije", potpuno zanemarujući rad na pridobijanju delova albanske elite i jačanju srpske zajednice. I pod njegovom rigidnom i formalnom kontrolom su se Srbi iseljavali, a Albanci brojčano rasli a njihova elita korumpirajući lokalne i beogradske moćnike i finansijski jačala naročito kroz šverc oružja i droge. Opet nas je mnogo stajala iluzija vojno-političke dominacije, koja je bila samo potemkinovska fasada ispod koje smo mi na svim vitalnim frontovima gubili (duhovno, biološki, idejno, medijski, lobistički, ekonomski…).

Decenije podzemnih procesa [8] su na kraju dovele do toga da se Albanci bore da i u političkoj sferi realizuju ono što su ostvarili i na drugim frontovima. Tako je sredinom devedesetih režim insistirao na produžavanju jednog neuspešnog pokušaja pacifikovanja Albanaca. Propuštene su prilike da se ostvari kakav-takav dogovor sa Amerikancima i Rugovom, i ali i da se ojača i učini kompaktnom srpska zajednica u pokrajini. Ništa se nije radilo, a vreme je radilo za drugu stranu. I tako je počela prvo teroristička, a posle i ustanička strategija OVK. Tokom 1998. oni su sa samopouzdanjem krenuli ne samo gerilski da napadaju, već i da osvajaju teritorije. Direktno sučeljeni sa našim snagama (crvene beretke – policija – vojska) nisu imali šanse pa su zbrisani. Tada su oni prvi put krenuli direktno u otvorenu borbu i bili poraženi. A naša strana je opet gajila iluziju da se ta stvar može rešiti isključivo direktnim sukobom sa njihovim terorističkim i paravojnim snagama. Ne samo što je zapad prvo ispod žita, a posle i otvoreno podržavao vojne akcije OVK pa time onemogućio mirovni proces, već i u tome što se zapostavlja i danas osnovna istina da se do mira može doći samo kroz dogovor predstavnika dve zajednice. Onda je došla 1999. sa ultimatumom u Rambujeu koji je američka strana sročila da bude odbačen od Beograda i da bude iskorišćen kao "pravedan povod za rat".

Sada skoro četiri godine posle bombardovanja i gubitka Kosova mi nemoćni (što realno, što vezani ideološkim okovima) gledamo epilog srpske tragedije kroz pogrom i progon ostataka našeg naroda. Ivana Žigon je mudro primetila da je bilo potrebno da se desi nešto ovako zaista strašno pa da Srbija postane svesna tragične realnosti koju godinama potiskuje iz svesti i da konačno reaguje. Da zaista, u vreme vlasti DOS-a se kao i kod nekih prethodnih režima ignorisala kosovska drama. Pred smrt je pokojni premijer Đinđić pokušao da internacionalizuje kosovsko pitanje jer je shvatio da će ono opet biti moneta za potkusurivanje Amerike sa muslimanskim svetom, jer je Amerika kretala u novi "krstaški" rat na Irak, ali sa željom da se na nekom drugom mestu iskupi muslimanima i pokaže kako ona nije protiv islama u celini. Ali on se toga setio prekasno i bio je usamljen – ignorisan i od zapada kome je učinio mnoge usluge, ali i od političke opozicije koju je marginalizovao. Posle njegove tragične smrti nova vlada je učinila potpuni zaokret u odnosu na njegovu diplomatsku inicijativu za Kosovo. Još dalje od toga je otišla DS kada je za predsednika izabrala Tadića. Novoj vladi je za razliku od Živkovićeve i većeg dela mandata Đinđićeve Kosovo od početka definisano kao prioritet, a poslednji tragični događaji su pored toga istakli neophodnost brze akcije.

Ali i pored toga što je Kosovo postalo prioritet i što postoji volja da se nešto uradi i vlada Vojislava Koštunice i pored nada koju u nju polažemo vidimo boluje od jednostranog sagledavanja politike (primarnost "tvrde moći" i direktne sile), doduše u negativnom smislu. Naime dosadašnje srpske vlasti su pokušavale da stvar reše vojno-političkim i palijativnim merama, i nisu uspevale jer nisu koristile i druge metode i strateške pristupe. Ova vlada, kao i Miloševićeva posle pada Kosova 1999. u ruke NATO-a, ali i Đinđićeva, pošto nema mogućnost za vojno-policijsku akciju, odustaje skoro od bilo koje metode borbe, [9] osim što misli da rešenje može doneti natovska "tvrda moć". Naša strategija se danas svodi na javne "patriotske" mitinge i "oštre proteste" vlade zapadnim silama. Mi ne sumnjamo da je ideja vlade o rešavanju pitanja Kosova loša, već samo da nije odlučna i hrabra i da nije potkrepljena jačom pregovaračkom pozicijom potrebnom da se ostvari. Dovoljno je samo pročitati Domanovićevu "Stradiju" u kojoj se razotkriva mirotvorački defetizam i nesposobnost naše elite da išta značajno učini u situaciji u kojoj tadašnji Arnauti (kod njega "Anuti") ubijaju i progone naše civilno stanovništvo.

Naša srpska "strategija" za Kosovo se zbog zaslepljenosti "Klauzevicem" svodi na dve žalosne krajnosti: ili otvorena vojno-policijska akcija ili ništa (t.j. "oštri protesti" i insistiranje na "principima"). Između ova dva opasna ekstrema se nalazi prava politička strategija sa mnoštvom metoda i akcija različitog intenziteta. Žalosne pouke iz XX veka nas moraju naterati da formiramo realnu i uravnoteženu strategiju koja bi izbegavala opasne krajnosti koliko je to moguće. To znači da vojska i borba nisu jedino sredstvo kako to kod nas zamišljaju i oni koji su im olako skloni i oni koji im se ideološki protive. Osim direktne vojne intervencije, koja je u klasičnom obliku nemoguća, mi možemo delovati na mnoštvo načina na različitim "frontovima". Pored klasičnog sukoba u klauzevicevskom smislu koji traži otvorenu bitku sa neprijateljem, postoje i "posredna strategija" ("indirect approach" Lidela Harta), "specijalne operacije", "sukob niskog intenziteta", ekonomski pritisak, obaveštajne operacije, medijski rat, "two track" diplomatija i sl.

Na osnovu ovoga rečenog mi verujemo da se može i sa postojećim ograničenjima voditi koliko toliko strateška borba za naše pozicije na jugu (jer nije samo u pitanju Kosovo već i šire). Moguće je, ako ne javno, a ono tajno, i sa odobrenjem zapada ili bez njega, poslati grupe specijalaca u civilu da zaštite naše stanovništvo. Uslov za ikakvu promišljenu akciju je formiranje obaveštajne strukture na jugu, ali i u drugim zemljama koje mi sada jedva da imamo. Moguće je izvršiti ograničenu vojnu mobilizaciju kao vid pritiska na sve učesnike u tom konfliktu. Možemo se služiti iskustvima (pa i saradnjom) Izraela koji je hapsio u drugim zemljama zločince nad njihovim narodom. A pre svega je nužno preseći sredstva finansiranja albanske mafije i ekstremista, a to su putevi šverca narkotika kroz "rat protiv droge" i formiranjem balkanskih snaga za borbu protiv terorizma i narkokartela.

Pored hitnog spasavanja onih što su ostali na jugu, potrebno je uraditi kompleksne programe podrške opstanku srpskih enklava (politički, ekonomski, bezbednosni, medijski, kulturni…). I u ovome možemo koristiti iskustvo Izraela koji je izgrađivao svoja naselja kao samostalne vojno-ekonomske jedinice u neprijateljskom muslimanskom okruženju. Jačanje postojećih i izgradnja novih naselja sposobnih za odbranu i ekonomski opstanak je nužnost. Čitava strategija i akcije se prilagođavaju potrebama naroda koji je ostao tamo, što su do sada svi napori Beograda u velikoj meri ignorisali. Stvaranje paralelnih političkih, ekonomskih, kulturnih, prosvetnih, bezbednosnih struktura kroz jačanje zajednice je uslov opstanka. To znači stvaranje "države u državi" ili "društva unutar društva" sa sopstvenim institucijama i mehanizmima zaštite.

Često se kod nas pomodno patriotski govori o potrebi formiranja srpskog lobija kao sredstva za pritisak na vladu [10] SAD i u važnijim centrima moći (London, Pariz, Moskva) kao neophodnom logistikom za bilo kakvu stratešku akciju. Ali mi govorimo o nečem širem od toga - o strategiji malih naroda unutar globalnog sistema moći i dominacije SAD (pa i EU) na ovim terenima. U tom pogledu je izuzetna važnost fenomena dijaspore kao puta integracija i preko granica, ali i načina života sve većeg dela našeg naroda. Jedina moguća strategija je strategija prilagođavanja "svetskom poretku" i "globalizaciji": ne dolaziti u direktne sukobe, ali iskorišćavati šanse, i pri tom voditi podzemne "low profile" operacije. "Gerilske strategije" novog doba ili "trećeg talasa" (Alvin Tofler) su mobilne, često podzemne i neklasične, a to znači spoj naše narodne tradicije sa savremenom tehnologijom i postmodernim strategijama. Zajednica u globalnom postindustrijskom svetu se može koristiti jevrejskim milenijumskim iskustvom "nacije – dijaspore" koja je opstala samo vernim čuvanjem identiteta i tradicije.

Na sličan način su i Albanci opstajali i širili se pod raznim državama i režimima. Oni su u moderno vreme sačuvali svoj identitet, vernost tradiciji, patrijarhalnosti, krvne i rodovske veze, solidarizam i sl. Oni jesu primitivni, ali su izuzetno vitalni i jedinstveniji od nas i spremniji da se bore za ono što poštuju i što žele. I zato je potrebno da poštujemo Albance i da preko lobiranja na zapadu, i različitih vrsta akcija "prisilimo" na pravedno i trajno rešenje "kosovskog konflikta". Mir može da dođe samo kao proizvod srpsko-albanskog mira, a do njega može da dođe samo preko neutralizacije negativnog spoljnjeg uticaja. Srbi u svojoj tradiciji imaju snage i kapacitete za graditelje mira pre svega sa Albancima a zatim i na čitavom Balkanu, samo ako odbace krajnosti "tvrde struje" patriota, s jedne i kukavičkog defetizma "zapadnjaka" sa druge u našoj političkoj i intelektualnoj eliti.

Navedeni radovi i literatura

· Hart, Lidel (1937) Moderni rat, Beograd, Geca Kon.

· Koštunica, Vojislav. (2004) Ekspoze mandatara za sastav Vlade Srbije. www.nspm.org

· Meyer, Edward i Nash, William. (2002) Balkans 2010. Report of an Independent Task Force Sponsored by the Council on Foreign Relations. www.cfr.org

· Taljandije, Sen-Rene, (1990) Srbija u devetnajestom veku, Beograd: Linea.



[1] Površni i kvantitativni pokazatelji moći kao što je BNP ili broj vojnika pod oružjem ne pokazuju pravi odnos snaga u svetu, ma koliko mnogi govorili drugačije. Tako Islamski svet ima 11% svetskog ekonomskog proizvoda uglavnom zahvaljujući izvorima nafte. Ali ti izvori su ili u vlasništvu anglosaksonskih naftnih kompanija ili ih ove kontrolišu na posredan način. Pa onda čija je ta devetina svetskog ekonomskog proizvoda. Pored toga i ono što ostaje lokalnim elitama – one mali deo ulažu u razvoj i industrijalizaciju svojih društava, većina se troši na luksuz (npr. Sultan Bruneja) ili se drži u zapadnim bankama ili u akcijama zapadnih kompanija, čime se daje nova novčana injekcija privredi i finansijama zapada.

[2] Tako, pored klasičnih kvantitativno merljivih parametara moći, javila se potreba i za novim neklasičnim i teže merljivijim oblicima moći u savremenom svetu. Tako Džozef Naj ističe da pored vidljivije "tvrde" (hard) postoji i u moderno vreme razvijenija "meka" (soft) moć. Amerika, pored klasičnih centara "tvrde" moći – Njujorka (finansijska) i Vašingtona (politička i vojna) ima i globalne centre "meke" moći - Los Anđeles i Holivud, Las Vegas, Atlantu (CNN i Coca-Cola), univerzitetske centre i sl.

[3] SSSR je bio svojevrstan klauzevicevski "Frankeštajn" i kao takav nikako nije mogao biti dostojan protivnik SAD, već sparing partner u nameštenom meču zvanom "hladni rat". Upravo jer je opsesivno gomilao hiljade nuklearnih glava, tenkova i aviona. Sama takva preglomazna vojska za koju se celo društvo iscrpljivalo, je izraz infantilne svesti koja čak i nije mislila da iskoristi tu vojnu skalameriju (poput Hitlera), ali je sve nacionalne resurse bacila u taj bunar bez dna. Tako "mali Perica" zamišlja Riziko-imperiju, i to se nikako ne može meriti sa Američkom vojnoindustrijsko-finansijsko-medijskom supersilom ni u domenu klasične "tvrde" moći (vojnopolitička i ekonomska), a naročito u domenu danas naglašenije "meke" moći (mediji, kultura, "način života"). Ali Sovjeti (i naši vlastodršci) nisu ništa drugo radili do na jedan vulgaran način do paroksizma sledili svoje zapadnjačke učitelje poput Klauzevica i Marksa.

[4] Još jedno površno merilo je broj vojnika koje nacije i civilizacije drže pod oružjem. Tako Kina ima više vojnika nego ceo zapad, ali njihova obučenost, naoružanje i sl. ne može da se meri ni sa drugorazrednom zapadnom vojskom, a kamoli sa Amerikom. Zapad, a naročito Anglosaksonci, nikada nisu nastojali da drže velike vojske iako su vekovima držali svoje jedinice širom planete.

[5] Iako je ideja zapadnog, odnosno američkog moralnog i civilizacijskog vođstva u svetu moralno problematična, problematična u smislu kako i gde vode svet, ona je realnost savremenog sveta. Ako se tome doda i to da mnogi prihvataju zapadno – američko vođstvo, ne samo zato jer ovi imaju moć-i-bogatstvo već zato što je skoro sva politička i intelektualna elita sveta vaspitana (u manjoj ili većoj meri) na zapadnim vrednostima. Elite naroda nezapadnih kultura naglašavaju da zapad dominira u ideološkom, kulturnom, pa i vojno-političkom smislu (tek u tom drugom nastaju podele). Zapad koji se postavio kao središte sveta ne samo u materijalnom već i u duhovno-idejnom smislu je to zaista i postao jer ga je svet manje-više i prihvatio kao takvog. A to je ona primarna, nevidljiva, religijsko-ideološka moć zapada, a zapravo temelj i biće svake moći u svetu. Moć je samo moć onda kada je drugi prihvate kao istinsku moć. Protivnik je poražen do kraja tek kada prizna da je poražen, kaže vojničina Klauzevic. A priznaće poraz od drugog ne samo ako misli da nema šanse, već i kada poveruje da pobednik donosi nešto bolje, kada poveruje da je onaj koji ga je pobedio predstavlja napredak u istoriji. Kada je svet priznao zapadu, danas u liku Amerike, da je on budućnost sveta, da on poseduje "večne istine" i "formule spasenja" zapad je istinski trijumfovao. Pobedio je ne samo kao imperija ("tvrda" moć) već i kao nova "svetska religija" – kao put života i istine.

[6] Sa druge strane mi smo, hteli to ili ne, od strane zapadnih sila viđeni kao "balkanska Rusija" ili jugozapadna ispostava severnog Velikog Brata. To nas je u njihovim očima činilo i sada čini, kao realni ili potencijalni remetilački faktor u njihovom poretku koji se uspostavlja. Tako je naša mala "moć" viđena skoro samo kao sredstvo i oruđe jedne udaljenije i veće ruske moći koja konkuriše zapadnoj dominaciji. Mi smo od strane zapada označeni osim kao ruski saveznik i kao integralni deo istočne-pravoslavne kulture, dakle nezapadno društvo.

[7] Kod nas je sve moguće, pa i to da je Ivan Stambolić koji je bio simbol komunističke antidemokratske i antinarodne vlasti u Srbiji i koji je gušio slobodu javne reći i proslavio se zabranjivanjem štampanja dela najvećeg srpskog političkog mislioca Slobodana Jovanovića postane u nekim "neotitoističkim" (Nikola Milošević) krugovima "mučenik" srpske demokratije i sl.

[8] Jedan albanski vođa u režimu Envera Hodže je sredinom pedesetih rekao u razgovoru sa jednim prebeglim "inforbirovcem" da dok se Srbi bave velikom, pa i globalnom politikom, Albanci za to vreme uporno i bez buke preuzimaju Kosovo. Jednog dana kada se Srbi osveste biće već kasno – Kosovo će biti u albanskim rukama.

[9] Sada su još i potpuno spale maske sa zapadne demagogije da je Kosovo bilo problem zbog Miloševića, i pokazali su se kao oni koji mimo toga tolerišu etničko čišćenje kada ima odgovora. Oni su zapravo znali šta se tamo dešava i sada demonstriraju vrhunski cinizam kada poput Kofi Anana govore o "etničkim nemirima" i izjednačavaju ono što se dešava na Kosovu i u Srbiji u smislu paljenja "verskih objekata". Tako je pre pola veka Džon Foster Dals savetovao američkog predsednika Ajzenhauera da "ako ne želimo da se Latinoamerikanci bune moramo ih malo potapšati po ramenu da pomisle da su nam dragi". Takvo tapšanje po ramenu je maksimum što je dobijala prošla i što može dobiti sadašnja vlada. Ali sa druge strane pokušajmo zamisliti nemoguće: jedno jutro se budi Buš i poremeti pameću pa zameni Izrael sa Srbijom, te Beogradu da zeleno svetlo za povratak vojske na Kosovo. Šta bi se onda desilo – opet demonstracija srpske "tvrde moći" do vremena kada će se klackalica svetske moći opet okrenuti ka Albancima. Opet na ovim prostorima ne bi bilo mira, a strani "faktor" bi lako mešetario potpirujući sukobe.

[10] Iako lično skloni PR-strategijama, lobističkim infiltracijama, medijskim prodorima i sl. mi smo ipak svesni da je to u osnovi jedna "romantična" priča o navodnoj svemoći javnog mnjenja, ako se njoj ne dodaju pravi strateški potezi. A to znači praviti strateške dogovore sa političkim vrhom SAD koju je moguće mnogo uspešnije lobirati preko finansijske oligarhije Vol Strita. Osim toga naš rejting bi porastao ako bi bili nezavisni igrači, pa tako pokrenuli balkanske bezbedonosne integracije. Isto tako bi SAD bila spremnija na "dogovor" ako bi barem kao potencijalnu mogućnost (iliti blef) obnovili našu prorusku orijentaciju. A da ne govorimo o tome kako je olakim uništenjem "poluproizvoda" i suspenzijom nuklearnog "kapaciteta" Vinče odbačena još jedna važna pregovaračka karta.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова