Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KARIĆEVA TAJNA USPEHA

Branko Radun

KARIĆEVA TAJNA USPEHA

Otkud takav munjevit politički uspeh Bogoljuba Karića? Mnogi će odmah reći da on: ima televiziju i bogatstvo, ali i ime koje i vrapci na grani znaju. No to nije tako jednostavno jer npr. Željko Mitrović sigurno ne bi imao takav uspeh. U pravu su i oni koji kažu da je zaštićen jer ga niko ne napada jer je bogat i ima uticajnu televiziju. Ali sve to ne objašnjava suštinu Karića kao nove pojave na srpskom političkom nebu.

Može se reći da on kao relativno nov političar sebi privlači velike mase onih koji su siti postojeće političke ponude. Ovi političari koji se danas nude biračima su tu više od desetak godina i po mišljenju većine nisu ni minimalno zadovoljili narodna očekivanja. Ljudima je bilo dosta socijalista, pa DOS-a, ali su se razočarali i u DSS. Još samo radikali imaju oreol onih od kojih velik procenat stanovnika nešto očekuje, iako se uz njih vezuju i određeni strahovi. Onaj ko bi govorio slično radikalima patriotski i sa naglaskom na aktivnoj borbi protiv kriminala i nezaposlenosti, a da pri tom nema žig onoga ko se zamerio svetskim moćnicima ima u Srbiji veliku šansu. To je otprilike i deo istine političkog uspeha vojislava Koštunice, ali i Bogoljuba Karića.

Svi ili skoro svi postojeći političari su istrošeni, pa ljudi žele nešto novo i drugačije. A novi ljudi teško da mogu biti anonimusi, već oni koji su po nečemu poznati. Često se čuje da ljudi van politike koji su se ostvarili imaju šansu, npr. kao košarkaš Vlade Divac. Osim toga danas više ne prolaze političari koji samo pričaju o reformama već oni koji svojom biografijom pokazuju da su u stanju da konkretno urade nešto u tom pravcu. Ljudi sve više poštuju one koji imaju neke rezultate iza sebe, poput onih koji su stekli veliko bogatstvo ili veliku slavu, a sve gore mišljenje imaju o političarima starog kova. A i globalni je trend da su sve više popularniji biznismeni, sportisti i glumci od klasičnih političara. Uzmimo samo za primer uspeh Berluskonija u Italiji ili Švarcenegera u Kaliforniji.

Odlični izborni rezultati Bogoljuba Karića mogu da znače mnogo toga. Prvo da su ljudi ubeđeni da on ako sposoban poslovni čovek koji može da ponudi nešto realno zemlji. Ako je uspeo da se obogati i stvori privrednu imperiju, rezonuje prosečan građanin, verovatno je sposoban i da Srbiju izvuče iz krize. On može bolje nego političari, ubeđeni su mnogi, da privuče strane investicije a naročite naše dijaspore. Ako bi on pobedio na izborima, angažovao bi se na polju privlačenja stranih investicija i zapošljavanju milion nezaposlenih. On kaže da postoji pet hiljada naših milionera, i da bi ako bi oni svoje novce uložili u Srbiju to dovelo do privrednog preporoda.

Uspeh Karića pokazuje da je on, pored svoga bogatstva i televizije kao važnih aduta, bolje od drugih osetio šta je glavni problem srpskog društva 2004. godine. To više nisu prazne patriotske priče ili mahanje Evropom pred nosom srpske sirotinje ili priče o zakonima i ustavu [1] , već ekonomsko-socijalno propadanje iz koga je jedini izlaz pokretanje svih nacionalnih snaga i institucija u pravcu privrednog oporavka i preporoda. Karić je prirodno kao privrednik potencirao ekonomske teme i time primorao i druge predsedničke kandidate da se i oni okrenu toj problematici. Iako je navodno ekonomija van opisa posla predsednika Srbije on itekeko posredno može da utiče (pozitivno ili negativno) na privredni život. Ono što je još bitno u njegovom predizbornom nastupu je da je on ekonomizam spojio sa patriotizmom – da privredni preporod predstavlja pobedu Srbije, što je tačno. On je jednostavnim rečima govorio o ekonomiji, o tome kako je moguće preporoditi zemlju, pokrenuti privredu i zaposliti ljude. I ne samo to da narodski govori, iako to nekima zvuči previše seljački, već izgleda i ubedljiv. Zato jer reči dolaze iz usta čoveka koji je stvorio privrednu imperiju i koji je brižljivo više od deceniju negovao imidž velikog srpskog domaćina. Zašto bi ljudi, a tako razmišljaju mnogi, verovali kojekavim profesorima i "ekspertima" poput Labusa i Dinkića, koji nikada ništa u privredi nisu ni radili ni stvorili (a obaška nisu dali ni teorijski i stručan doprinos), naspram Karića koji ima mnogo praktičnog iskustva. Ako su neki i verovali intelektualcima-pričalicama poput Đinđića koji su samo pričali o reformama, to danas više nije slučaj. Zasićenost reformskim frazama je pripremila teren za uspeh jedne proste i uverljive privredne priče koju govori Karić (Velja Ilić, pa i Nikolić).

Politika kao veština mogućeg predstavlja pre svega sposobnost komunikacije sa narodom, a to znači uverljivo govoriti narodnim jezikom [2] i o najvažnijim problemima društva. Ili barem da izgleda kao takva. Komunisti su obećavali rešavanje pitanja bede i nepravde i zato su dobijali podršku masa. Milošević je se uverljivo nametnuo kao onaj koji će rešiti kosovsko pitanje i ukupno nacionalno pitanje u zemlji koja se raspada po svim šavovima. Đinđić se sa još manjim uspehom predstavljao kao onaj koji reformiše i evropeizira Srbiju. Njegov imidž aktivnog i uspešnog čoveka je imao samo jednu manu – nije bilo nikakvih rezultata tog nametljivog aktivizma, barem ne onih koji su vidljivi golim okom. Ali opet uspeo je da ostane upamćen barem kod jednog dela urbane javnosti kao čovek od akcije, i kao onaj koji je barem nešto pokušavao. Tako i Karić ima imidž ćoveka koji je uspeo da stvori bogatstvo i koji bi svojim znanjem i vezama mogao mnogo pomoći i privrednom oporavku Srbije. Što se tiće veštine komunikacije Karić ima efektan i energičan nastup, lako uspostavlja kontakte, a i uspeva mnoge da šarmira. Neko mu uzima kao manu južnjački akcenat, dok on u narodu i naročito na jugu Srbije može biti itekako prednost.

Danas ljudi opravdano doživljavaju tragičnu socijalnu i ekonomsku situaciju kao rak-ranu društva. Oni koji to ne vide, žive u nekoj svojoj virtuelnoj Srbiji. Tako oni koji insistiraju na mitskoj "Evropi" ili metafizičkoj ustavnosti i institucionalnosti (što je prioritet za samo 3% građana), promašuju temu današnjih srpskih izbora. Pored takvih lako je radikalima koji govore o obračunu sa kriminalom i zapošljavanju miliona radnika ili o hlebu od tri dinara ili o kreditu za traktor da osvoje milion glasova. Čak se i neko vreme jedan deo javnog mnjenja nadao da promovisani imidž Đinđića kao čoveka koji rešava konkretne privredne i društvene probleme ima barem minimalnog uporišta u realnosti. Danas još samo zaluđenici "reformizma" veruju da je Đinđić nešto značajno učinio ili da je bio u stanju da preporodi privredu i društvo. Zbog takve tragične privredne situacije i razočaranja u intelektualne kvazireformiste uspešni ljudi poput Karića (ali i npr. Majkl Đorđević) koji ponude program i viziju razvoja imaju velike političke šanse u budućnosti.

Izbori 2004. su opet postavili pitanje ko je u stanju ili ko izgleda da je u stanju da pomogne Srbiji da stane na noge? Toma Nikolić na čelu odlučnih radikala je sa pravom favorit, jer se do sada nametnuo svojom jednostavnom i relativno ubedljivom pričom o tome kako bi on preporodio srpsko društvo. On je, rekli smo pokazao ubedljivu oštrinu i narodski jezik u nastupu tako da mnogi veruju da bi zbog toga radikali bili u stanju da se obračunaju sa kriminalom i da pomognu privredni oporavak tako da se pobedi nezaposlenost i siromaštvo. A Karić je upravo sa kampanjom u kojoj ključnu ulogu imaju "lanci i katanci" očitao (doduše vrlo grubo i ne bez šarma) lekciju o političkom marketingu u "postreformskoj" Srbiji skoro svim drugim kandidatima. On je vrlo pametno ignorisao dosadno-jalovu priču o tome kako u domen predsednika ne spadaju ekonomski poslovi. Ako i ne spadaju u opis njegovog radnog mesta to ne znači da se on tim pitanjima na ovaj ili onaj način ne treba ili ne može baviti.

Ono što razlikuje kampanju Nikolića od Karićeve kampanje je naglašeni ekonomizam. Tomina kampanja je više državničkog i socijalnog karaktera, dok Karić pogađa u centar – u pitanja nezaposlenosti i siromaštva. On je, pored Tadića [3] , dobar primer kako se u Srbiji vodi uspešna kampanja američkog tipa. Karić je za razliku od svih drugih kandidata krenuo po Srbiji, obilazio gradove ne razdvajajući se od svoje supruge, što je američki stil, ali pametno primenjen u srpskim uslovima. Time je povezao tri izuzetno važne stvari: ekonomiju – Srbiju – porodicu. On je mudro povezao privredni preporod sa nacionalnim i porodičnim. Tako Snaga Srbije deluje ubedljivije od drugih slogana predsedničkih kandidata jer se potvrđuje i njegovim patriotizmom, poslovnim uspehom i negovanjem kulta porodice. Time je Karić, iako autsajder koji neće ući u drugi krug samo zato što je bio bez političke podrške, pokazao šta je to pozitivna politička kampanja i koje su teme o kojima se mora govoriti u Srbiji 2004. bez obzira koji su izbori u pitanju. Da je krenuo u kampanju koji mesec ranije, verovatno bi ušao u drugi krug i bio mnogo opasan protivnik u velikoj meri sada precenjenom favoritu Nikoliću. Ovako možemo samo da čekamo koji kako će uspešan rezultat na izborima imati uticaj na političku budućnost BK[4] .

Uspeh Karića je pre svega u uverljivom potenciranju teme o narodnom kapitalizmu, nacionalnoj ekonomiji i protekcionističkom pokretanju privrednog razvoja, što je u velikoj meri zamena dosadašnje MMF-ovske (DOS-a i G-17) nerazumne liberalizacije tržišta koja znači propast domaće preslabe privrede. Ovi izbori konačno dovode do pitanja urgentne i strateške potrebe da se država angažuje na spasavanju privrede, a ne da liberalistički ignoriše pozive u pomoć privrede u ropcu. Tako su Velja Ilić i Karić demonstrirali narodnu želju (ali i mišljenje stručne javnosti koju su ignorisali u DOS-u i G17) da se država aktivno i protekcionistički angažuje sa ciljem oporavka privrede i razvojne strategije (što samo neznalice mogu nazvati povratkom "na staro"). Veliki uspeh Šešelja 1996. na izborima duguje jakoj socijalnoj retorici i priči o javnim radovima. Priča o srpskom Nju dilu mnogima uliva tračak nade da je moguće nešto uraditi u ovoj socijalno – ekonomsko beznadnoj situaciji.

Na različite načine imamo kod više kandidata govor o privrednom protekcionizmu ili "narodnom kapitalizmu" [5] ma šta to konkretno značilo. Kod Šešelja (a sada Nikolića), Karića i Velje Ilića je on maglovit i intuitivan, bez teoretske osnove i detaljnih razvojnih programa i strateških pravaca. Ali se ipak razmišljalo u pravom pravcu. Čak i ekonomski lobisti poput Dragaša privlače veliku pažnju zahvaljujući oštroj kritici liberalnog programa (DOS-a i G17) nemešanja u privredni život i otvorene želje da se država angažuje na projektima razvoja i zapošljavanja. Govoreći upravo o tome Karić je, i pored sve nespretnosti i grubosti u pojavi, napravio iznenađenje kola, jer je kao autsajder i bez političke podrške vlade ili opozicije (barem jedne ozbiljnije partije ili institucije) uspeo da osvoji znatan broj glasova. To nam govori da je on u svom nastupu, u onome što je govorio i kako je govorio pogodio ono što su ostali kandidati ili zanemarili ili potpuno ignorisali. To znači da ma ko god pobedio na predsedničkim izborima i ma koja koalicija vladala Srbijom u narednom periodu mora da prihvati pouke ove kampanje. A to su potreba za aktiviranjem države u službi privrednog oporavka i preporoda, a u tu svrhu privredni protekcionizam, stimulacija proizvodnje i izvoza, kao i aktivno privlačenje stranih investicija. U svemu tome je podbacila i Miloševićeva, a još više Đinđićeva vlada. Ako gospodin Koštunica želi da ostane na vlasti i da ostvari svoje planove ustavne i državne reforme, mora paralelno sa tim i da krene putem smanjenja javne potrošnje i strateški stimulisane privredne ekspanzije kojom bi se otvorilo stotine hiljada radnih mesta i tako rešila kritično socio-ekonomsko stanje srpskog društva.



[1] Mi ovde ne želimo da potcenimo značaj ustava i zakona, kao i institucija države već samo da to sve običnom čoveku koji ili nema posao ili strahuje da ga ne izgubi u "tranziciji" ne znače mnogo. Naravno da je svaki privredni preporod utemeljen na jakoj i stabilnoj državi, to jest na zdravim institucijama, ali je to običnim ljudima ili apstraktno ili suviše daleko. Ali što se tiče same rasprave o odnosu privrednog rasta i institucija, nema dokaza da postoji korelacija između demokratije i ekonomskog uspeha. Postoji niz društava koja su demokratskija od drugih ali i privredno neuspešnija od njih, kao i obrnuto. Kina je primer kako se krenulo u privrednu ekspanziju bez demokratizacije, liberalizacije i privatizacije, a opet u zemljama istočne Evrope imamo primere kako su demokratizovana društva privredno i civilizacijski propala u vrtlogu bede i korupcije. Ono što je zajedničko svim uspešnim društvima, kako demokratskim tako autoritetnim je da imaju sposobnu vladu koja ima autoritet i deluje nezavisno odspoljnih uslovljavanja (npr. od MMF-a). Kao primarni faktor privrednog preporoda uvek pokazuje jaka i patriotska vlast koja ima nacionalnu strategiju ili nešto što podseća na to.

[2] Uverljiv nastup pretpostavlja čoveka koji govori narodnim jezikom i koji govori ubedljivo. A druge može ubediti samo onaj koji i sam veruje u ono što govori. U tom smislu su Karić i nikolić dva ubedljiva kandidata, dok je ta ubedljivost kod Tadića stvorena veštom kampanjom. Maršićanin jednostavno nije imao ni nastup, ni prepoznatljivost, ni uverljivost. Što se toga tiče Maršičanina ovo je konačni slom izborne matematike po kojoj jedan bezličan kandidat mora da dobije zbir glasova onih političkih snaga koje ga kandiduju ili podržavaju (DSS, G17, SPO-NS). Naše javno mnjenje (a i javna mnjenja drugih zemalja) je izrazito personalističko. Ljudi pre svega i iznad svega glasaju za konkretne ljude, a ne apstraktne programe. Osim ovoga prekratka kampanja za prilično "novog" vladinog predsedničkog kandidata, loša kampanja, slab uticaj vlade na medije i očigledna opstrukcija koalicionih partnera (pre svega G17) su doprineli žalosnom rezultatu Maršićanina. Vlada, a naročito DSS toliko loše stoje u medijima, da se često pitamo da li su vlast ili opozicija. Vladajuća većina je raspisala izbore u situaciji kad veći deo medija sabotira vladu i sve njene poteze unapred diskvalifikuje, pa je i to uticalo na smanjenje broja onih koji glasaju za njenog kandidata.

[3] Uspeh Tadićev uspeh na izborima ima i drugih sličnosti sa uspehom Bogoljuba Karića. On jeste bio političar DOS-a, ali van one ekipe koja je vezana za korupcionaške skandale. On je isto tako prilično novo lice u politici, i stoga ne pohabano. Čuvali su ga od svih negativnih konteksta i veza sa DOS-ovim režimom. On je uspeo da se prikaže kao naslednik politike Đinđića (što je manipulacija o kojoj smo govorili u tekstu "Boris Tadić – politička barbika" www.nspm.org.yu ), a sa druge strane bez repova koji su se vukli za Đinđićem i njegovom ekipom u vladi. Kao i Karić i Tadić ulazi u kampanju bez ozbiljnih osporavanja i ličnih negativnih poena. Niko do sada nije oštro napao i ugrozio tu povoljnu Tadićevu poziciju (ni iz radikalskog ni iz vladinog tabora) niti njegov rad kao ministra odbrane za šta je bilo dosta povoda. Vladajuća koalicija nije imala medijsku snagu da se odupre propagandi ove dvojice kandidata koji očito znaju kako se "kupuju" mediji. Obojica dobijaju podršku i kao reformiste - "evropejci", ali i kao "neuprljani" opozicionari koji istovremeno imaju velike i skupe kampanje. Kad se sve to skupi zajedno sa Tadićevom prijatnom spoljašnjošću on zaista predstavlja ozbiljnog protiv kandidata Tomi Nikoliću. Osim toga nije loš ni u TV duelima koji su dobro "pripremljeni", pa i tu može pokupiti značajne poene.

[4] Posle izbornih rezultata Karić lako može formirati jednu partiju koja bi ušla parlament. On to već čini, a sa kakvim uspehom videćemo. Ali i ako uspe da napravi nešto sto izgleda kao partija njemu fali ta politička infrastruktura. Kariću je potrebna ozbiljna partija, a nekim partijama je potreban vođa. Smatramo da bi on mogao da, govoreći poslovnim jezikom, se integriše npr. sa socijalistima i tako stvori respektabilnu političku snagu. Na primer da je na izborima izašao sa podrškom socijalista i nekih manjih partija (pričalo se i o dilu Karić – Ilić), ali i poznatijih javnih ličnosti gospodin Karić se mogao naći i u drugom krugu, gde bi zaista bio neugodan protivnik Tomi Nikoliću jer je jedini koji mu je ozbiljno zašao u biračko telo. Osim toga ovde ne bi upalila klasična radikalska antirežimska priča, jer Karić nije deo vladajuće garniture, niti je to bio. Ispada da je vlada kao jedinog protiv kandidata Nikoliću i Tadiću (pored Koštunice) mogla izbaciti kao nestranačkog kandidata Bogoljuba Karića. Naravno za ovo je bilo potrebno mnogo više političke kreativnosti i fleksibilnosti no što to vladajuća koalicija ima. Uspon Karića može preko mogućih novih parlamentarnih izbora prekomponovati političku scenu gde će biti moguće svakojake kombinacije.

[5] Karić kombinuje stavove o protekcionizmu koje promoviše Toma Nikolić, i pomoći države privredi koja je slična priči Velje Ilića o javnim radovima sa prozapadnim stavovima o uključivanju u NATO za koji se zalažu pre svih Tadić, ali i G17 i SPO. Tako je Karić vešto kombinovao popularne stavove vlasti i opozicije, "demokratskog" i "patriotskog" bloka i dobio glasove jednih i drugih. Ovim je izrazio želju prosečnog stanovnika srbije da se i zaštiti privreda i pokrene proizvodnja sa potrebom da se još bliže vezujemo sa Zapadom. Narod bi hteo kako se kaže "i jare i pare". Smešna ideološka izjava Labusa o tome da su partije "miloševićevog režima" dobile oko 52% birača (u šta ubraja i glasove za Karića) pokazuju kako srpski intelektualci ne mogu da se otresu davno prevaziđenih podela i jalovih stereotipa.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова