Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

IZDAJA LEVICE I LEVI RADIKALI

Branko Radun

IZDAJA LEVICE I LEVI RADIKALI

Levica se na svim poljima povlači pred nadiranjem desne neokonzervativne paradigme. Na unutrašnjem planu je došlo do "evolucije" levih snaga u pravcu potpunog prihvatanja liberalne hegemonije tržišta nad društvom, pa čak i njegove apologetike. Ono što je nekad bila socijaldemokratska levica danas kod Šredera i Blera predstavlja institucionalni ostatak mrtve prošlosti, kao što je to npr. monarhija u Engleskoj. Oni su to svoje napuštanje levičarskih pozicija nazvali "radikalnim centrom" što je eufemizam za postmoderni relativizam u kome je sve moguće i dopušteno. Došlo je dotle da retke kritike nedoslednosti (pseudo)levičara niko više ni ne zarezuje. "Marš kroz institucije" mladih šesdesetosmaških bunotvnika se završio služenjem onome protiv čega su se najviše i borili – sistemu i kapitalu. Pri tome se privid idejne celovitosti ni ne pokušava postići, već se svi nepovezani taktički postupci opravdavaju magičnom formulom "pragmatizma" koja je zapravo proizvod kompromisa interesa i aspiracija centara moći i novca. Leva retorika sve manje uspeva da zavede mase i da služi kao efikasno sredstvo kontrole društva.

Jedan od posledica saveza "kooperativnih" levičara i velikog novca (ali ne samo njega) je ubrzana dekonstrukcija socijalne države blagostanja. Ono što je od nje danas ostalo je istorijski spomenik nekadašnjoj snazi levice u svetu, a pre svega u zapadnoj Evropi. Pa i slom socijalizma na drugom delu kontinenta bi se mogao tumačiti i kao propast "istočne verzije" socijalne države blagostanja. Komunizam je kao pretnja stabilnosti kapitalističkog sistema je nekada davno primorao tamošnje elite da naprave niz ustupaka svetu rada, pa je, i zbog kriza, došlo do formiranja socijalno odgovorne države. Kada je procenjeno da više ne preti opasnost od radničkih buntova i revolucija, na Zapadu se pod izgovorom "efikasnosti" pristupilo sužavanju socijalne, ali i drugih funkcija države (obrazovanje, zdravstvo, kultura...). Svugde osim u bezbednosnoj i privrednoj sferi. Takva neoliberalna država, i pored retorike "slobode i tržišta" donosi novi stepen kontrole nad društvom. Priča o širim ovlašćenjima modernih društava u borbi sa terorizmom je samo jedan od segmenata procesa stvaranja "selektivne" totalitarne dominacije oligarhijskih vrhova u "savezu elita".

Posledica unutarnje pometnje i kukavne kapitulacije pred neoliberalnim idolima tržišta i profita je i defanziva na političkom planu. U SAD sa drugim mandatom Džorža Buša trijumfuje savez tradicionalne religiozne Amerike ("osveta Juga") sa neokonzervativnim krugovima nad liberalnom i levom Amerikom. Slična pomeranja se dešavaju i u nekim državama zapadne Evrope. U Nemačkoj se predviđa povratak na scenu konzervativne Unije, ali sada ojačane sa domaćim neokonzervativnim i "desnim snagama" u usponu. Na ideje dominacije tržišta i evropocentrične defanzive, "multi-kulti" levica jednostavno nema odgovor koji bi "pio vodu". Antiglobalisti ili alterglobalisti suviše liče na postmoderni galimatijas da bi kao ideologija-i-pokret, predstavljali, za sada, realnu društvenu i političku snagu.

Iako su zapadni (a i naši) levičari u ogromnoj većini napustili ideale "socijalne pravde" intelektualna i kulturna elita je ipak u ogromnoj meri leve orijentacije. Sada se to "levo mišljenje" ogleda u kosmopolitizmu, inidividualizmu i sekularizmu ogromnog dela urbane elite. Njima su jedino bitne individualne slobode na slobodnom tržištu. To je zapravo liberalna ili libertinska levica koja se ulila u glavni tok potrošačkog društva. Različite mešavine "korektnih" levih i liberalnih načela formira dominantan pogled na svet moderne elite. Od tržišnih liberala i poslovnih pragmatika, preko socijaldemokrata, multikulturalista, zaštitnika ljudskih prava, do "zelenih" i feministkinja, sve je deo modernog levoliberalnog konsenzusa. Ova ideologija humanističkog liberalizma (sa i bez navodnika) danas dominira urbanim i obrazovanim stanovništvom Zapada, pa i kod nas.

SRBIJA ZEMLJA SIMULACIJA

Kako je u Srbiji sve simulacija zapadnih uzora i obrazaca, tako je analiza domaće levice mnogo kompleksnija i teža. Čini nam se da ovde nije ni pre bilo pravih levičara (kao ni desničara, osim par bizarnih izuzetaka) posmoderna konfuzija stvar čini još komplikovanijom. Naša intelektualna levica, kao derivat zapadne, nema ni deo one ozbiljnosti i posvećenosti koju su imali njihovi uzori. Sa kompleksom niže vrednosti se strasno kupuje sve što dolazi iz zapadnih intelektualnih butika, a ima oznaku "urbano" i "moderno". Pri tom paze da se ne zaraze sa politički nekoretnim strujama alternativnog mišljenja. Čak i kada bi retki pojedinci zastupali antiglobalističke stavove, strogo bi izbegavali da ih ne dovedu u kontekst naše situacije. Ako sve ostaje u domenu "angažovanog intelektualca" koji se bori protiv "svetskih nepavdi" - koje su negde tamo daleko i shvaćene na apstraktan način - onda je i to OK. Slobodno se može pričati protiv srpskog nacionalizma, primitivizma, klerikalizacije, fašizacije i sl. ali ne i protiv neokolonijalnog odnosa prema centrima moći. U mnogo većoj meri no zapadna, domaća levica se poklonila pred neoliberalnom paradigmom.

Rezulat je rogobatni miks levičarske humanističke retorike i najsurovijeg liberalizma koji je operisan od "humanosti" prema gubitnicima tranzicije koji su većina u društvu. Ideologija "urbanog" liberala ispod fasade pomodnog evropeizma i modernizma krije "vrednosti" sebičnog individualizma i svemoći tržišta. Sa palanačkim duhom u odnosu na Svet domaći levi liberali su podržali, ili je nisu kritikovali, pogubnu tranziciju iz socijalizma "srednje razvijenih" u kapitalizam siromašnih nacija trećeg sveta. Malograđansko prihvatanje "svetskih trendova" podrazumeva ritualno prizivanje "ulaska stranog kapitala" i vlasti "najuspešnijih" nad masom "luzera". Takve apologetike hegemonije kapitala (i to stranog) nad društvom nema ni na zapadu. Oni na sva pitanja i dileme odgovaraju formulom "tržište će sve urediti" koju čak i gospodin Soroš odbacuje kao opasnu. On kaže da " politički lideri žele biti izabrani po svaku cenu – a unutar vladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma, odnosno nesputanog individualizma, to se smatra prirodnim" načinom ponašanja. A to po njemu dovodi do urušavanja demokratskog poretka.

Iako su kod nas tržišni fundamentalisti malobrojni, još ređi su oni na levici koji mu se iskreno suprotstavljaju. Neoliberalne parole su sasvim blokirale kritičku misao, dok je, s druge strane, vrlo korisno baviti njihovom "promidžbom". Konformizam, koji i teorijski podređuje moralne principe ličnim interesima, trijumfuje svugde, a pre svega na levici. Nekada su srpski levičari bili spremni da idu da se bore u građanskom ratu u Španiji, a danas nisu voljni ni da odu do periferije gradova i da vide kako žive "zamorčići reformi". Da li se to onda uopšte može nazvati levicom?

Spoj "politički korektnog" intelektualnog levičarstva koji se bavi "srpskim nacionalizmom", "klerikalizacijom" i drugim fenomenima "primitivnog Balkana" sa neoliberalizmom ekspertskih i japijevskih krugova, formirao je domaću dominatnu reformsku paradigmu. Ideološke mantre "globalizma" i "integracija" u savezu sa uskim interesima moćnika olakšavaju uspostavljanje društvenog modela latinoameričke socijalne nejednakosti. Opšta mesta o "korupciji vlasti" i "socijalnom dijalogu" su isto u granicama korektnog, jer ne diraju u temelje sistema. Naši humanisti nojevski zabijaju glavu u pesak pred društvenim nepravdama, jer na "tržištu svako dobija koliko je sposoban". Ove ideološke formacije, bez obzira da li su toga svesne, predstavljaju logističku podršku učvršćivanja dominacije novca nad društvom. Kada se vajkaju da eto "reforme sporo idu" to samo znači da treba ubrzati te "procese". To što pri reformskom eksperimentu in vivo pati i propada velik deo stanovništva, njih mnogo ne interesuje. Urbana elita, pa i ona leve orijentacije je otuđena od običnog čoveka, od njegovih nevolja, nada i strahova.

IMA LI LEVICE U SRBIJI?

Kako to da srpsko društvo koje je sklono levim idealima socijalne pravde nema danas artikulisanu političku levicu? Srpska narodna tradicija u kojoj su zajednica i socijalna pravda temeljne vrednosti, te vekovna istorija zadrugarstva (koju je Svetozar Marković pokušao da kombinuje sa ruskim narodnjaštvom i zapadnim socijalizmom), nam daju za pravo da kažemo da su Srbi organski levičari. Srbi, poput Rusa, nisu spremni za takav oblik kapitalizma koji im se trenutno nudi, jer je je potpuno razvijen liberalni kapitalizam tržišnog socijaldarvinizma stran njihovoj komunitarnoj tradiciji i mentalitetu. Liberalna ideologija sebičnog i hladnog individualističkog interesa je zbog toga bila uvek slabo prihvaćena kod našeg čoveka, osim u retkim slučajevima, a i tu kombinovana sa nekim drugim elementom (npr. slobodarstvom). Kada se sve to ima u vidu nije ni čudno što je levičarska ideja "socijalne pravde i bratstva među narodima" iako nastala na Zapadu svoje ostvarenje imala upravo na istoku. Pa i novija sociološka istraživanja pokazuju kako je stanovništvo u Srbiji u velikoj meri levičarske orijentacije. Pa gde je onda ta levica?

Socijalisti su suviše slabi i neartikulisani da bi mogli da budu glas levice. Međusobno su podeljeni na "patriotsku struju" koja još vidi Miloševića kao svog predsednika, i na "reformisane levičare" koji bi da se nekako oslobode haškog balasta, a da to ne primete ni Milošević ni njihovi tradicionalni glasači. Raspeti između "prošlosti i budućnosti" oni ne mogu, čak ni sa Čovićem, privući glasove socijalno nezadovoljnih. Osim toga SPS nije bio prava levica ni kad je bio na vlasti, već pre populistička stranka na čelu sa neprikosnovenim Miloševićem. Ne mogu ljudi koji su godinama bili deo establišmenta, što važi i za Čovića, tako lako da se predstave kao zaštitnici interesa "običnog čoveka". No posle bolnih iskustava sa tranzicijom mnogima se čini da je vreme "starog režima" mnogo više po ukusu levih sentimenata. No tu šansu oni nisu iskoristili, jer se samo pred izbore sete "svog biračkog tela".

Oni koji su levo orijentisani kao autentične levičare ne vide one intelektualne grupe i političke snage koje sebe smatraju demokratskom levicom, a koje su u vreme DOS-a bile okupljene oko DS-a i koje dominiraju u civilnom sektoru. Kako bi doveli ideju socijalne pravde u vezu sa DS-om (i "socijaldemokratama") koji, iako im je stranka član socijalističke internacionale, sprovode surov neoliberalni program koji povećava nezaposlenost i siromaštvo, a i napušta socijalnu funkciju države. Ti isti "levičari" su glasali i za zakone koje bi svaki pošten sindikat na zapadu nazvao antiradničkim. Privatizacija se pretvorila u rasprodaju nacionalne ekonomije i prirodnih resursa, a politika u neprekidnu seriju korupcijske povezanosti sa tajkunima. Pored toga oni su se tako servilno odnosili prema zapadnim centrima moći i povezali se sa "prljavim kapitalom" iz sveta i zemlje, da su izgubili svaku simpatiju od iskrenih levičara. Iako DS sebe doživljava kao levičarsku stranku, doduše na tome je mnogo više insistirao pokojni premijer Đinđić no sadašnji predsednik Tadić, ona to suštinski nije. Njeno biračko telo je urbana populacija obrazovanijih srednjih slojeva u kojima ima nesrazmerno malo gubitnika tranzicije.

Pa za koga oni onda glasaju? Naravno za Radikale, koje doživljavaju kao stranku koja bi se na vlasti borila za više pravde, manje korupcije i dominacije velikog kapitala nad društvom. A sve su to obeležja levičarskog diskursa. Između "tri dinara hleb" ili "tri evra šećerana" jasno je šta je levičarsko, a šta ne. No kako je u Srbiji sve naopako, pa tako Radikale politička konkurencija, analitičari i mediji vide kao nacionalističku desnicu. Taj nesporazum komplikuje to što se sam vrh SRS-a predstavlja kao desnica. Kada je novinar Milorad Vukašinović (TV Most) upitao Tomu Nikolića šta misli o našoj tvrdnji (iznesenoj u "Mogu li radikali osvojiti vlast?" www.nspm.org.yu ) da su Radikali levičarska stranka, jer ih tako doživljava njihovo biračko telo (dvotrećinski izrazito levog opredeljenja) on se našao skoro uvređen. Možda je pomislio da neko hoće da im oduzme primat među desnim nacionalistima i sl. No bilo kako bilo, ovo pokazuje da ni oni sami nisu potpuno svesni ko su njihovi glasači i zašto glasaju za njih. To ne znači da Radikali nisu svesni da je kod njih bitna ta socijalna priča, jer je na tome Šešelj već 1996. dobio 1.6 mil. glasova, već da im je glavni adut nacionalna karta. Sada to Vojislav Šešelj "najveći živi srpski nacionalista" demonstrira jasno i nedvosmisleno u Hagu. Može se povući razlika između Šešelja koji naglasak stavlja na "Veliku Srbiju" i Nikolića koji je više u narodnjačkoj priči. Kod Šešelja je socijalna tema bila sredstvo pridobijanja ljudi za njegove nacionalne ciljeve, dok se kod Nikolića vidi iskreniji odnos prema socijalnoj problematici. Glavni njegov adut i u odnosu na Šešelja je to što ga ljudi vide kao "poštenog čoveka iz naroda" koji bi "pohapsio lopove" i ne bi dao "da se sve rasproda". Osim toga ostale partije su, do pojave Karića, skoro sasvim prepustile ovu biračku masu radikalima.

Srpski Radikali su postali pravi socijalni pokret koji artikuliše nezadovoljstvo "gubinika tranzicije". Njihov povratak na scenu je posledica sloma DOS-ovog reformskog projekta i spoljnopolitičkog odnosa prema Srbiji, jer se naš status i pored sve "kooperativnosti" očigledno nije popravio. Oni su uspeli da privuku energiju nacionalne i socijalne frustracije efektnom kombinacijom nacionalističke i patriotske priče kombinovane sa protestom protiv jalovih liberalnih reformi, korupcije i "šibicarske privatizacije". Sličnu politiku koja spaja ideje socijalne pravde i nacionalnog ponosa imamo u Venecueli na čelu sa, tamo već legendarnim, Ugom Čavezom za koga glasa ogroman procenat birača iako protiv sebe ima SAD, domaće "urbane" medije i NVO sektor. On je uspeo, iako ima opoziciju bogatijih urbanih slojeva, da podigne civilizacijski nivo stanovništva (izgradnja škola i bolnica), da sprovede agraranu refomu kojom su siromašni dobili šansu da stvore uspešne farme. Zato ga Amerikanci zovu latinskim Robin Hudom u uniformi Če Gevare. Osim Latinske Amerike, gde je revolucionarna ideja pomešana sa narodnim ("bolivarizam") i katoličkim tradicijama, izgleda da nigde više nema autentične levice koja teži da "stvori pravednije društvo".

Da kombinacija nacionalne politike i leve socijalne orijentacije nije retkost ni u našoj istoriji pokazuje i slučaj Radikala. Ali ne ovih nego onih od pre sto i kusur godina. Naime Pašić je osnovao Radikale kao političku snagu koja je baštinila ideje Svetozara Markovića koji je bio prvi srpski socijalista i revolucionar. On je, rekli smo, imajući za uzore ruske narodnjake kombinovao tradicije seoskog zadrugarstva sa idejama tada moderne zapadne levice. Poznato je da je Pašić i sam u mladosti bio radikalni levičar, pa se često kaže da je levičarenje bilo karakteristika samo prve faze radikalskog pokreta ("10 godina socijalizma"). No ima onih koji argumentuju tvrdnju da je pozivanje na "učitelja Markovića" u kasnijim vremenima bilo više od retorike, pa tako program seoske samouprave izvode iz te vernosti levim idejama. No bilo kako bilo običan svet ih je, čak i kada su postali "građanska stranka" doživljavao kao poštene ljude iz naroda koji se bore za narodne interese kojima se zato i ne daje da formiraju vladu. Baš otprilike kao što je slučaj sa današnjim Radikalima, samo što se ne zna da li će ovi postati "deo sistema" i dobiti priliku da uzmu vlast. A ondašnji naprednjaci su, kao i današnje "napedne snage" bili gledani kao ljudi velikog kapitala (stranog i domaćeg), pa stoga nikada nisu bili naročito popularni u narodu. U Srbiji ničeg zaista novog nema, zar ne?

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова