Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

BRENDIRANJE (ANTI)SRBIJE

Branko Radun

BRENDIRANJE (ANTI)SRBIJE

Nekako se usred kampanje protiv tajkuna Miškovića & Delte, koju predvodi Čeda & LDP, „desilo“ i formiranje vladinog tela za brendiranje Srbije. Na čelu se našla Milka Forcan, „potpredsednica Delte“, što su naravno kao „zicer“ iskoristili oni koji su nastojali da povežu vladajuće stranke sa tajkunima, a pre svega sa Miškovićem. Tako je priča o brendiranju zemlje (koja, iako „fensi“, može da ima smisla) postala kolateralna šteta jednog u osnovi političkog sukoba. Ovakav medijski autogol vlade ostavio je u drugom planu problem potrebe (realne ili izmišljene) za brendiranjem Srbije. Ovakve akcije imaju smisla jer pitanje imidža naše zemlje u svetu nije beznačajno, a ni bez uticaja na našu spoljnopolitičku poziciju. Osim, naravno, ako cilj nije samo nečija samopromocija, i/ili da velike marketinške agencije skinu debeo kajmak.

Oko percepcije jedne zemlje u globalnom maklaunovskom selu kod nas postoje dve prilično redukovane „teorije“. Prva kaže da je bitno samo to da smo „demokratsko, tolerantno i multi-kulti društvo“, pa da nas automatski svi vole i cene, a druga da naš imidž zavisi samo od toga da li smo procenjeni kao „partneri“ ili „remetilački faktor“ od onih koji presudno utiču na formiranje slike o bilo kojoj državi. Prvi „teorijski diskurs“ naglašava potrebu neprekidnog dokazivanja sopstvene demokratičnosti i civilizovanosti nekom (ne)definisanom arbitru koji sve meri već mitskim „evrostandardima“, dok drugi veruje da se ništa ne može uraditi na planu promocije naše zemlje dok je ona doživljena kao „smetnja“ ili „prepreka“ za ostvarivanje određenih interesa. Radikalniji predstavnici obe škole su manje-više skeptični prema ideji da mi sopstvenim snagama, veštom spoljnom politikom i promocijom možemo uticati na promenu našeg spoljnopolitičkog statusa.

Tačno je i to što prvi kažu da mi neke stvari možemo i moramo uraditi da ne bismo bili na meti različitih „monitoringa“, ali je „još tačnije“ to da se često iza takvih monitoringa nalaze interesi koji, u šta se neprekidno uveravamo, najčešće nisu dobronamerni. Teško bi kod nas bilo očekivati da ove dve, pre svega ideološke pozicije uđu u dijalog i da se oslobode određenih stereotipa, što je uslov za nalaženje izlaza. Umesto fatalizma i jedne i druge vrste mišljenja, potrebno je kreativno i hrabro traganje za rešenjima kroz spoljnopolitički aktivizam.

IMIDŽ SRBIJE U SRBIJI

Da bismo se uverili da nije baš sve tako crno, moramo se prisetiti i nekih pozitivnih pomaka – poput poboljšanih odnosa sa Rusijom, koji su nam dali novo dragoceno vreme u pregovorima o konačnom statusu Kosmeta. U promotivnom smislu, pojedinačni uspesi naših tenisera Srbiju prikazuju u drugačijem svetlu od onog kojim su nas do sada bojili zapadni mediji. Moramo priznati da su ovi rezultati došli više mimo našeg napora i zasluga, kao i to da nisu dovoljno uklopljeni u našu spoljnopolitičku i promotivnu strategiju (ako ona i postoji).

Nažalost, pokušaje da se popravi status naše zemlje neprekidno opstruišu određene političke snage i mediji. Stiče se utisak da kod nas neki toliko ne vole Rusiju da bi više voleli da Srbija izgubi Kosovo, nego da nam Rusija pomogne da ga na neki način sačuvamo (iako ima i onih koji tako misle o Americi). Zamera se svakom naporu naše vlade da barem dobije „produžetke“. Drugi su, opet, odmah našli desetinu zamerki spotu koji se vrteo na CNN-u (zamerke nisu sporne, već kritizerstvo), trećima smeta uspeh Novaka Đokovića koji je učinio jeretički gest – pokazao tri prsta, četvrti se poput Lukovića neukusno izruguju promotivnoj kampanji „Aktivnog centra“, itd.

Čini se da se za svaki, a to je često mlak i zakasneo pokušaj da se nešto uradi na popravljanju imidža naše zemlje, ovde odmah diže medijska halabuka koja ide do apsurda. Stoga bi borba za bolji imidž pre svega morala da se povede i dobije u Beogradu u kojem ima previše zlovoljnih, pa i zlonamernih medija i „medijskih poslenika“.

Primer takve „ratnohuškačke“ postmoderne proze je tekst Teofila Pančića o Republici Srpskoj – „Belzebubova zemlja“. To je očit primer rasističke retorike i govora mržnje kakav se ne može više sresti ni u hrvatskoj ekstremističkoj štampi. Zamislimo reakciju domaćeg NGO sektora kada bi neko poput Teofila umesto Republike Srpske ubacio Hrvatska, pa napisao „ gnusne Tuđmanove državolike kraste“ koja je „Neljudsko Nemesto, perverzna tvorevina bez istorijskog, geografskog, demografskog ili bilo kojeg drugog suvislog utemeljenja, jedna morbidna izmišljotina, ovaploćenje mašte Udruženih Idiota, zaumni Neverland kojeg se ne možeš ne stideti“. Ili da kaže da je Hrvatska „sramotni iscedak i posmrtni ostatak jedne kanibalske orgije ubijanja nedužnih koja nije dostojna čak ni da se nazove ratom“. Zamislite pak reakciju na tezu da je formiranje unitarne Bosne „kvintesencija naročito uvrnutog i sadističkog zla“, ili reagovanje novinarskih udruženja da neko u medijima izgovori da je teško zamisliti „nešto tako užasno, tako nepopravljivo, odvratno, a ponad svega nepotrebno i bezvezno kao što je krvavi, ubilački, pljačkaški i proterivački nastanak Onoga što su prozvali Republika Kosovo, a čemu pravo ime može prosiktati samo Belzebub, makar kroz usta Opsednutog“. Šta reći osim – postmoderna u službi najcrnje propagande.

MONITORING SRPSKOG UMA

Nažalost, kod nas će uvek biti ovakvih koji će stati na stranu onih koji ocrnjuju Srbiju, ma šta bilo u pitanju. Imali smo onu furtutmu o „bujanju fašizma u Srbiji“, pa organizovanje kontramitinga „antifašista“, iako mitinga „fašista“ nije ni bilo. Zbog tog događaja digla se tolika buka da bi neki stranac, da se kojim slučajem tada zadesio u Srbiji, pomislio da ta zemlja nema drugih problema osim „fašizma“ i da su tamo neki „neonacisti“ na ivici preuzimanja vlasti. Totalna budalaština je desetak dana okupirala Srbiju, koja je obremenjena zaista velikim i gorućim nerešenim problemima. Tada su se mnogi naši političari, mediji i intelektualci iz ko zna kojih sve razloga (ideologija, interes, inercija...) „solidarisali u osudi fašizma u Srbiji“, čime su samo dali šlagvort stranim medijima da našu zemlju prikažu kao „fašisoidnu“. Dakako, sasvim slučajno to dolazi od onih država i medija koji važe za najveće promotere nezavisnog Kosova i kojima, naravno, smeta kakva-takva rešenost srpskog političkog vrha da se ne kapitulira.

Ni to nije bilo dovoljno, već su se s namerom da utvrde kakvo je stanje ljudskih i manjinskih prava u svetlu „bujanja ekstremističkih i neonacističkih grupa“ uputili i parlamentarci Saveta Evrope. Preciznije, došli su u monitoring stanja ljudskih i manjinskih prava u Vojvodini, što kod većinskog srpskog stanovništva izaziva zebnju da je reč i o mogućem pokretanju „pitanja Vojvodine“. Najveći problem s najavljenim monitoringom je loš tajming, budući da takav potez Evropske unije uveliko otvara prostor za opravdane sumnje i otpor domaće javnosti koja će to protumačiti kao deo novog paketa pritisaka na Srbiju; naročito ako to stavimo u kontekst rešavanja statusa Kosova.

U vezi sa ovim, moramo reći da generalno stanje manjinskih prava u Srbiji nije loše. Imajući u vidu standarde našeg regiona, situacija u Srbiji je verovatno i bolja nego u nekim drugim republikama bivše Jugoslavije, s obzirom na to da se jedino ovde očuvala istinska multietničnost. Zato i najavu novog monitoringa pre vidimo kao nekakve packe i opomene, jer nadgledanje samo po sebi znači da smo problematični ili viđeni kao takvi, pa ga, uz svu dobru volju, ne možemo posmatrati pozitivno.

Pored toga, takva situacija se ovde odmah najprizemnije ispolitizuje. Oglasio se odmah i predsednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš koji je istakao da bi se ovo pitanje daleko bolje rešavalo kada bi pokrajina imala zakonodavnu vlast, kao i svoju policiju. Ovde se mešaju babe i žabe – ljudska prava nigde, ni u evropskim standardima, nisu vezana za decentralizaciju ili federalizaciju države.

Kako se nakon ovih i sličnih avanturističkih izjava, poput Domonjijeve o „nezavisnom Kosovu i Vojvodini kao Hongkongu“, kojima se reaktualizuje „vojvođansko pitanje“ u smislu zahteva za nekim oblikom državnosti, može bez podozrenja gledati i na nekada dobronamerne zahteve stranaca za poštovanjem ljudskih prava? Ovakva politizacija loša je za samo pitanje unapređenja „prava“, pa stoga ljudska i manjinska prava treba odvojiti od političkih interesa – koliko god je to moguće. Politizacija je medveđa usluga ljudskim i manjinskim pravima jer korišćenje ove teme u borbi za političke poene kod mnogih stvara otpor. Zato je i neophodno prevazići taj politikantski pristup sa svih strana jer se negativne društvene pojave redovno zloupotrebljavaju. Sve to, naravno, loše deluje na imidž naše zemlje u svetu, pri čemu su ljudska i manjinska prava kolateralna šteta stranačkih prepucavanja.

Sa jedne strane, imamo očiglednu kampanju protiv Srbije, što ovde malo ko hoće da prizna da „se ne bi nekom zamerio“, a sa druge postoje oni koji su spremni da te kampanje podrže iznutra, bez obzira na to koliko apsurdne i zlonamerne bile. Niko ne govori o tome da treba probleme, ako su izraženi, gurati pod tepih i ne truditi se da se stanje koliko je moguće popravi, već o tome da smo „uvek samo mi krivci“. Ako su činjenice u sukobu sa prihvaćenim ideološkim stereotipom o „srpskoj krivici“, utoliko gore po činjenice.

Pri tome se vrši neprekidna zamena teza – da se nebitni problemi ili prenaduvani slučajevi potenciraju, a problemi koji su zaista veliki i teški sistematski ignorišu. Neka svako kaže koliko je bitno za naše društvo da li „Nacionalni stroj“ ima deset ili dvadeset neformalnih članova, ili pak milion nezaposlenih i još milion „poluzaposlenih“. Socioekonomska problematika se svesno gura u drugi plan jer dominantnom savezu političara, tajkuna i stranaca ne odgovara da se oko toga diže preterana medijska prašina. Kratkovidost medija dolazi iz sfere prihvatanja nametnutog „politički korektnog“ okvira.

NIJE SVEJEDNO I NIJE SLUČAJNO

Iako su priče o „fašizaciji Srbije“ izazvale određeni otpor dela javnosti i sa pravom ocenjene kao lažne i zlonamerne, to se nije previše odrazilo na monitoring SE. Reagovalo se tek na izveštaj o navodnom zlostavljanju štićenika domova za ometene u razvoju. Iako je priča o „fašizaciji“ izazvala žestoke polemike i u Skupštini (koja se pokazala kao jedan od najotvorenijih „medija“), nije shvaćena i spoljnopolitička implikacija takve medijske priče koja je obišla svet. Na naše primedbe da je sukob „antifašista“ i „fašista“ pokazao ružno lice Srbije i da šteti našem imidžu, neki su odgovorili sa podsmehom.

Čini se da se tek sada oko priče o štićenicima u Srbiji (pod malicioznim nazivom „Mučenje kao lečenje“) shvatilo o čemu je reč. Zato je reakcija vlade i dela medija (i dalje manjeg dela) bila neuobičajeno oštra. Predsednik vlade je rekao da se protiv Srbije vodi „sistematska propaganda“. Konačno da neko iz vrha države o ovome progovori i da kaže da je reč o mračnoj propagandi u kojoj se Srbija predstavlja kao gotovo fašistička zemlja u kojoj su deca ometena u razvoju u nekoj vrsti logora. Naravno da trenutak, kao ni medij koji je to prvi „lansirao“, nisu slučajno izabrani. Priča o šikaniranju dece zapravo je medijsko šikaniranje Srbije koja se tretira kao „ometena u demokratskom razvoju“.

Međutim, ni ovakva otvoreno zlonamerna propaganda nije dovela do opšte osude naših medija i političara. Odmah su se javili oni koji su „odlučno“ stali na stranu tog i takvog „medijskog izveštaja“. Ovde nije reč o tome da li ima ili ne pojedinih slučajeva nemara i zlostavljanja, kakvi postoje u bilo kojoj zemlji sveta, i koje, naravno, treba istražiti i po potrebi sankcionisati, već o tome da se „previđa“ da je to – kako formom, tako i sadržajem – očigledno urađeno sa namerom da se naša zemlja ocrni. Razumemo i one kojima nije lako da prevale preko jezika da je reč o propagandi onih centara na Zapadu koji žele da izvrše dodatni pritisak na Srbiju oko Kosova, ali je degutantno olako stavljanje na stranu onih koji nam ne žele dobro. Srbija još nije dobila „medijski rat“ ni u Beogradu, pa je teško očekivati da se tako nešto desi u svetu.

Jedino što je pozitivno u svemu ovome je da su se neki, ipak, trgli i najavili da bismo mogli, konačno, povući neke konkretne poteze. U ovakvim situacijama ne pomaže toliko meki pristup „brendiranja“. Pre priliči krizni PR, sa ciljem da se dalje ne dozvoli ocrnjivanje naše zemlje. Šta podrazumevaju „sva raspoloživa demokratska i pravna sredstva“ koja se najavljuju u borbi protiv ovakvih, da kažemo, globalnih kleveta – još nije jasno. Mislimo da treba sputati delovanje takvih nevladinih organizacija koje „monitorišući“ po Srbiji tragaju za „kompromitujućim materijalima“. Takođe, potrebno je formirati i pravne timove koji bi, ako je neophodno, i sudski gonili one koji nas ocrnjuju. Zatim, tu dolazi i na red produkcija takvih programa koji bi se emitovali na velikim svetskim mrežama i koji bi našu zemlju prikazali u pozitivnom svetlu. Za sve treba imati dve stvari: organizaciono-finansijske resurse i jaču petlju. Do sada nismo imali ni jedno ni drugo, a videćemo da li će se nešto promeniti.

nspm

2007

Нема коментара:

Моја листа блогова