Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

STVARANJE BALKANSKOG LOBIJA

Branko Radun

STVARANJE BALKANSKOG LOBIJA

Protekli američki izbori su aktuelizovali pitanje uticaja lobija u politici bez obzira kakvo je njihovo poreklo (etničko, versko, ideološko, poslovno, kriminogeno). Anglosaksonska demokratija sama sebe doživljava kao relativno stabilnu ravnotežu moći i uticaja moćnih grupa i njihovih interesa, a mesto predsednika SAD je operativno središte tog kompleksnog balansa. To znači da ko god hoće da ima i minimalan upliv na američku politiku mora biti dobro organizovan i imati dovoljno resursa da izvrši pritisak na političke, ekonomske, medijske i druge centre moći i uticaja.

Ovu činjenicu su shvatili i balkanski narodi, pa su već početkom devedesetih oformili svoje grupe za pritisak u već imperijalnom Vašingtonu. Opšte je mesto srpske patriotske jadikovke da su Hrvati, bosanski muslimani i Albanci dobro organizovani i da imaju dosta sredstava, za razliku od nas koji kasnimo za njima zbog tradicionalne nesloge i nedostatka patriotizma. To je u određenoj meri istina, iako npr. i Hrvati slično u svojoj štampi tvrde. Tako je srpski lobi još uvek u "izgradnji" i čini se da ima mnogo više priče o njemu no što on operativno deluje. Za to su krivi koliko vlast u Srbiji toliko i elita dijaspore. Prvi su nastojali da "isprose" koji dolar od imućnijih Srba više za sebe no za Srbiju, a ovi drugi što iz opravdane sumnje, što iz škrtičluka nisu dali ni deo onoga što su učinile druge dijaspore slične snage.

Ali američki izbori koji su upravo prohujali su pokazali nešto sasvim drugo. Kao da je posle faze nacionalromantičarske ljubavi iz devedesetih koja nije urodila skoro nikakvim plodom, pa ni formiranjem operativne i jedinstvene lobističke strukture, došlo do otrežnjenja i barem trenutnog ujedninjenja srpskih organizacija i grupa u SAD. To nije bio toliko plod unutrašnjeg sabiranja i organizovanja, već pre instinktivna odbrambena reakcija. Naime, za razliku od ideološki zaslepljene političke elite, nekih medija i soroševskog NVO sektora, srpska dijaspora je shvatila da je vrag odneo šalu i da bi sa pobedom Kerija trijumfovala proalbanska, a time i antisrpska politika u Vašingtonu. Koliko su naši političari i "analitičari" bili ili pristrasni ili neobavešteni pokazuju brojne izjave pred američke izbore u kojima se govori kako zapravo za nas i nema razlike ko će biti sledeći predsednik. Bilo bi smešno da nije žalosno kako su određeni politički krugovi oko DS-a, medija poput B92 i njima bliskog NVO sektora navijali za Kerija, pa su čak, kopirajući američke "demokrate", vodili jednu bednu "anti-Bush" kampanju. Ovde se pokazalo da je naša dijaspora u SAD, iako amerikanizovana, shvatila mnogo bolje šta je naš nacionalni interes od značajnog dela naše političke i intelektualne elite.

Oni ne samo da su razumeli da su ovi američki izbori sudbonosni za samu Ameriku, već su to i za Srbiju, jer nam se sa Kerijem mogla desiti samo ubrzana katastrofa u vidu ekspresne nezavisnosti Kosova i Crne Gore, ali i pokretanje pitanja "statusa" Raške i Vojvodine. Tako je došlo do odbrambenog sabiranja svih srpskih snaga, a i njima bliske grčke, bugarske i makedonske zajednice u SAD i svrstavanja uz Buša. Ovo je verovatno prvi put da se srpska dijaspora [1] (a i njoj srodne etničke zajednice) u celini svrstala uz jednog predsedničkog kandidata. Time je njen značaj porastao, a njen uticaj na izbore postao vidljiv. Videlo se da će izbori biti neizvesni, i kako su Srbi skoncentrisani u par država u kojima su kandidati izjednačeni (Ilinois, Ohajo, Pensilvanija...) i koje se zbog toga zovu "batleground state" (države – bojna polja) značaj naše zajednice je postao zaista značajan [2] . Stoga nije neosnovana tvrdnja nekih američkih i domaćih analitičara da su Srbi, uz druge srodne etničke zajednice, presudno doprineli pobedi Džordža Buša na izborima. Pored toga snaga jedne zajednice se ne meri toliko njenim brojem već stepenom organizacije, moći i uticaja u nekom društvu, pa stoga superiorna pobeda g. Voinovića, bivšeg guvernera Ohaja, države koja je odlučivala američkog predsednika, znači mnogo više no hiljade srpskih glasova na izborima [3] .

Sasvim je drugo pitanje koliko će eventualna reputacija važnog etničkog lobija ili koalicije etničkih lobija biti iskorišćena od strane naše dijaspore i naše države da se ostvari pozitivan pomak u odnosima sa SAD-om a time i u realizaciji naših vitalnih interesa. Nismo optimisti po ovom pitanju uzimajući u obzir poslovičnu podeljenost dijaspore i domaće političke scene, neorganizovanost i nepostojanje realne strategije koju bi prihvatili i primenjivali svi važniji politički subjekti. Ali je jedno sigurno – sa pobedom Buša i sa reputacijom Srba kao "prorepublikanski" orijentisanih, mi imamo istorijsku šansu da barem započnemo proces redukovanja istorijske nepravde nanešene našem narodu i našoj zemlji.

Šta je potrebno uraditi da bi se ova mogućnost saradnje sa novo-starim predsednikom SAD realizovala na našu korist? Pre svega, izvršiti prestrojavanje u redovima dijaspore i srpske vlade kojim bi se značaj naše izborne podrške (ma kolika ona realno bila) politički kapitalizovao. To znači da je u poslu lobiranja neophodno konačno prevazići romantičarsku fazu u kojoj su poslove vodili pojedini entuzijasti, ali i mešetari sa mnogo "sumnjivih lica". Uslov operativnog delovanja naše dijaspore je akciono jedinstvo koje ostavlja iza sebe ideološko-političke podele iz Drugog svetskog rata, kao i novije iz devedesetih. Pitanje formiranja operativnog srpskog lobija, koji je pokazao da ima značajan potencijal naročito u saradnji sa srodnim etničkim "grupama za pritisak" mora u zasenak staviti i organizacionu rascepkanost i partijsku podeljenost dijaspore i domaće političke scene. Akcija podrške Bušu na izborima je pokazala da se u situacijama kada se shvati zajednički nacionalni interes mobilišu ljudi i prevazilaze podele i blokade. Isto tako uz poštovanje prema "staroj gardi", ovo je dobar primer kako mlađi i politički neopterećeni ljudi vode značajne političke akcije.

Sve ovo vodi ka potrebi "reformi" i dijaspore i spoljnopolitičkog sektora države Srbije. Uslov efikasne spoljnopolitičke ofanzive je aktivna i institucionalna saradnja diplomatije i predstavnika naše dijaspore koje do sada nije bilo. Da bi lobi funkcionisao mora da za njega odgovara institucija od autoriteta, najbolje državna. A za to je potrebno formirati mrežnu strukturu u kojoj bi diplomatija, prevazilazeći devetnaestovekovne metode rada, bila koordinator različitih akcija brojnih organizacija, grupa i pojedinaca. Vreme glomazne, rigidne, centralizovane i "akreditivne" diplomatije je davno prošlo, a nastupilo je doba difuzne, fleksibilne, decentralizovane i postmoderne spoljne politike. Strateško jedinstvo naše spoljne politike i dijaspore je nužan temelj na kome bi se gradila ta nova struktura.

Sa jedne strane je potrebna organizaciona i funkcionalna integracija raznorodnih "subjekata", a sa druge decentralizacija koja bi dopuštala pojedinim institucijama i grupama relativno širok manevarski prostor. Svi "igrači" koordinisano moraju delovati na ostvarivanju istih strateških interesa i planova, ali da je nemoguće ni da diplomatija rigidno komanduje, niti da svako radi što mu padne na pamet. Mrežna struktura spoljne politike podrazumeva i međusobno poverenje i jedinstvo ciljeva, ali i koordinisanje akcija mnoštva specijalizovanih i mobilnih organizacija i grupa. A one, svaka u skladu sa svojom funkcijom i organizacionom strukturom, vode političke akcije na svoj način. Ovo je vreme moderne spoljne politike – politike "trećeg talasa" u kome se koriste nove tehnologije i vanpolitičke sfere (ekonomija, tehnologija, nauka, mediji, zabava) da bi se na posredan način ostvarili strateški ciljevi. Samo kroz plodan spoj najnovijih tehnologija i metoda delovanja sa stilom "gerilskih" operacija malih mobilnih grupa se može ostvariti prodor kroz koridore svetske moći i uticaja. To znači da je pored povezivanja i organizovanja postojećih potrebno osnovati ili angažovati profesionalne lobističke organizacije i PR agencije koje bi sve zajedno činile "srpsku mrežu" u Vašingtonu, ali i drugim centrima moći. Svrha ove mreže da se "posrednim" putevima kroz američke političke, medijske i naučne institucije (i to bez etničkog pečata) promovišu stavovi i odluke koje su u interesu i Srbije i Amerike.

Ključni problem je što je naša diplomatija nema volje i sposobnosti da ostvari ovakve promene na sebi i na organizovanju lobističkih struktura. Pre svega ne postoji spoljnopolitička strategija, pa shodno tome ni promišljen strateški pristup američkom establišmentu. Propuštena je šansa, iz ideoloških i kadrovskih razloga, da se pokuša ostvariti bliska i strateška saradnja sa SAD naročito u segmentu "republikanskog" rata protiv terorizma. Ideološko slepilo koje našu političku elitu, naročito dosovsku, svrstava uz demokratu Kerija i nepostojanje baznog političkog koncenzusa o osnovnim ciljevima spoljne politike, dovodi nas do pasivnosti i konfuzije u spoljnoj politici. Mi zapravo ni nemamo realnu i aktivnu spoljnu politiku.

Naša diplomatija je neefikasna i sa stanovišta klasične, birokratski ustrojene spoljnopolitičke organizacije. Od vitalne važnosti je formirati spoljnopolitički establišment koji bi bio sastavljen od relevantnih državnih, političkih i naučnih institucija i grupa iz zemlje i dijaspore koje bi na institucionalan način stalno i trajno pozitivno uticale na našu spoljnu politiku, a ne da privatizovana diplomatija bude "feud" pojedinih partija koji ignoriše sve ostale institucije. Slaba je kadrovski, jer služi za udomljavanje zaslužnih ili isluženih političara, izuzetno rigidna, premalo patriotska, ne sarađuje sa dijasporom i sl. Podmlađivanje i profesionalizacija kadra je nužnost, ali i promena načina razmišljanja i delovanja da bi mogla zajedno sa našom američkom, ali i evropskom dijasporom [4] da formira efikasnu, fleksibilnu i mobilnu spoljnopolitičku lobističku strukturu. A da ne govorimo koliko je promena u svesti potrebno da se shvati kako samo "umrežavanjem" našeg lobija sa srodnim etničkim lobijima može postići "kritična masa" potrebna da bi se izvršio pritisak na institucije, ali i na moćne i uticajne ljude u Americi i Evropi.

To znači da čak i naša eventualna (post)modernizovana diplomatija zajedno sa ujedinjenom i organizovanom dijasporom, pre svega sa srpskim lobijem [5] u Americi nije dovoljno jaka da izvrši delotvoran pritisak na američki politički establišment u pravcu promocije i zaštite naših vitalnih nacionalnih interesa. Ako uzmemo u obzir činjenicu da će Albanci, iako trenutno tuguju zbog Kerija, brzo prebaciti lobističke resurse na republikanski kolosek, mi se jedva možemo nadati tome da im uspešno pariramo u njihovom nastojanju da dobiju nezavisno Kosovo. Uslov za ozbiljnu političku akciju je udruživanje lobističkog "rada i sredstava" naše zajednice, sa npr. grčkom, bugarskom i makedonskom, kako se već i desilo na ovim predsedničkim izborima. Samo nastupajući u bloku sa drugima [6] , od kojih je grčka dijaspora daleko najjača i najuticajnija, možemo ostvariti "političku vidljivost" i ući u krug zaista uticajnih lobija u SAD, ali i evropskim prestonicama (Brisel, London, Berlin, Pariz i Moskva). Da bi se to ostvarilo na dugoročnim osnovama potrebno je ostvariti i spoljnopolitički koncenzus između država-matica, a pre svega na relaciji Beograd – Atina. Posle toga bi prirodno usledilo formiranje institucije koja bi se bavila usaglašavanjem stavova po pojedinim pitanjima i koordinisanjem političko-medijskih akcija u pojedinim centrima svetske moći.



[1] Ovo je, posle onog iz vremena bombardovanja Srbije, drugi "internet ustanak" Srba koji je imao za cilj da motivišu što veći broj svojih ljudi (i pripadnika bliskih nam etničkih lobija) da izađu na izbore i glasaju za Buša, ili pre protiv Kerija. Tu nije ključno pitanje u kojoj su meri oni zaista pomogli ponovni izbor Buša Juniora, već to koliko uspeli da ubede politički establišment u SAD u to da su bili važan element izbornog "jezička na vagi" u tzv. neodlučnim "swing state".

[2] Kako je moguće, može se neko pitati, da mala etnička ili neka druga zajednica odlučuje američke izbore na kojima izlazi više od stotinu miliona birača. U izjednačenoj borbi može da presudi mali broj birača, kao npr. na Floridi je na izborima 2000 presudilo 537 glasova da Buš pobedi Ala Gora. Da je razlika između Tadića i Nikolića na letošnjim predsedničkim izborima bila manja moglo bi se reći da su mu pobedu doneli mađarski i muslimanski glasovi iako njih poredeći sa ukupnim brojem birača nije mnogo. A da je recimo. Bora Novaković pobedio Maju Gojković na izborima za mesto novosadskog gradonačelnika, mogao bi da zahvali podršci par hiljada Slovaka iz prigradskog naselja Kisača koji su stoprocentno dali njemu poverenje.

[3] Srpska zajednica ima veći lobistički potencijal od albanske, iako Albanci ostvaruju mnogo veći uticaj na politički establišment jer su jedinstveni i organizovani. Srpska dijaspora broji po nekim procenama i do milion ljudi, ali što je još značajnije ima značajan broj moćnih i uticajnih ljudi. A to su pre svega uticajni političari Đorđe Voinović i Rod Blagojević, mnoštvo uglednih biznismena, petorica košarkaša u NBA ligi, 5.000 univerzitetskih i srednjoškolskih profesora, pet vlasnika Oskara i trojicu nosilaca Pulicerove nagrade. Da li naša diplomatija raspolaže barem njihovim imenima i adresama. Ne, naravno.

[4] U odnosu na severnoameričku dijasporu zanemaruje se politički, privredni i kulturni potencijal naše etničke zajednice u Zapadnoj Evropi. U odnosu na onu "preko bare" mnogo je "svežija", manje asimilovana i više vezana za otadžbinu, pa bi stoga mogla biti mnogo više u funkciji naše spoljne politike, ali i privrednog i kulturnog razvoja. A da ne govorimo o našoj koloniji u Moskvi o kojoj se skoro ništa i ne zna u našoj zemlji.

[5] U vezi ovog pitanja je promocija navodnog Tadićevog lobija u Vašingtonu. On se hvalio kako je lično blokirao odluku Kongresa o nezavisnosti albanskog Kosova, prvo preko dvojice, a posle i petnaestorice "svojih" kongresmena. Ono što je problematično u njegovoj priči je da se tu ne spominju ni jedan naš pojedinac ili organizacija u SAD. Znači jedno je srpski lobi u Americi koji radi za Srbiju, a nešto sasvim drugo strani lobisti koji rade za pojedine političare – u ovom slučaju za Tadića. Lobi bi morao da promoviše i zastupa nacionalne interese, a ne da mimo vlade i dijaspore (pre svega "Srpsko-američkog kongresa" kao krovne strukture američke dijaspore) radi za predsednika. Osim toga ljudi iz dijaspore optužuju Tadića da se u Kongresu povezao sa demokratom Ramom Imanuelom koji je poznat kao ogorčeni protivnik interesa Srbije i koji je kao važan čovek u Klintonovom timu radio na političkoj pripremi bombardovanja Srbije. "Tadićev lobi" je problematičan jer je nejasno ko tu za koga radi – Tadić za "njega" ili "on" za Tadića. Osim toga često neki lobiji, poput kubanskog, rade protiv vlade u zemlji matici, pa se takvog lobija koji deluje mimo vlade i dijaspore možemo i pribojavati. A Tadićevo neumereno samohvalisanje poput onog da je "lično blokirao Kongres" (InterNacional. "Srpski lobi bez ijednog našeg čoveka u SAD?" 21.9.'04.) ni ne zavređuju komentar.

[6] Po određenim pitanjima bi se u rad ovog lobističkog saveza mogle uključiti i druge zemlje i grupe za pritisak. Ovaj balkanski lobi bi mogao usko sarađivati u pitanjima od zajedničkog interesa sa izuzetno uticajnom jermenskom zajednicom, kao i sa ruskom. Osnovno je da se američkom političkom sistemu odluke donose kao izraz rezultante pritisaka grupa i lobija, a vrlo često dogovora i kompromisa između vrlo različitih i uticajnih grupa. Tako je udar na Republiku Srpsku od pre desetak godina bio proizvod trgovine i kompromisa: muslimanskog, jevrejskog i katoličkog lobija u Kongresu, sa političkim establišmentom klintonovske administracije. Osim etničkih i verskih lobija u Americi je izuzetno moćan vojnoindustrijski kompleks i finansijska, bankarska moć Vol Strita. To znači npr. da ako multinacionalke investiraju u neku zemlju mogu na zahtev vlade te države preko svojih lobista pomognu ostvarivanju njenih interesa i ciljeva.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова