Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

BIG BURAZER U SRBIJI

Branko Radun

BIG BURAZER U SRBIJI

Realiti šou «Veliki brat» (na B92) je nešto više od gledanog realitija – on je i simbolična ilustracija postmodernog društva, a naročito novih totalitarnih trendova koje prete slobodi kako pojedinca tako i čitavih naroda. Stoga je on ne samo bitan «simptom» za razumevanje sadašnjosti već i svojevrsno «proročanstvo» naše neposredne budućnosti.

U analizi globalne strukture moći koja ima pretenzije na totalnu kontrolu i koji se pred našim očima izgrađuje , kao dobra ilustracija nam može poslužiti televizijski «Veliki Brat». U njemu glavne uloge tumače «naturščici» koji su se dobrovoljno prijavili da u njemu učestvuju zarad obećanih 100.000 evra koji ostaju onom ko poslednji ostane, ali i zarad pet minuta «vorholovske slave» koju mogu da pokupe i drugi učesnici. Zato su ionako po ekscentričn osti odabrani «ukućani», spremni da idu i dalje da bi zadobili simpatije gledalaca koji glasaju (demokratsko načelo), ali i Velikog Brata čija je ipak poslednja. Oni razna poniženja dobrovoljno podnose, a pri tome mogu kada god hoće da napuste «kuću». Pri tome niko ni ne razmišlja o smislu «zadataka». Naravno ovaj realiti šou ima za cilj da bude gledan tako što će razgolititi ljudsku intimu (i fizičku i psihološku) i prikazati je milionima «latentnih voajera» . Pri tom za našu dalju priču nije naodmet dodati da je autor – Holanđanin, rekao da i nije čitao Orvelovog «Velikog brata».

NOVI I STARI «VELIKI BRAT»

Gornji opis popularnog realitija nam može pomoći da definišemo razliku između starog totalitarizma i novih « totalitarnih trendova » u svetu. Stari – klasični totalitarizam je bio rigidan i surov, svoju moć nad čovekom je zasnivao na goloj sili i strahu od nje, dok je novi na evolutivno višem nivou «razvoja» jer koristi suptilnije mehanizme kontrole i uslovljavanja. Kako je nekada govorio Basara – stari low tech totalitarizma je zamenjen novim high tech totalitarizmom, logori i bodljikave žice sa tržišnim mehanizmima i medijskom hipnozom potrošačkih masa . Nasuprot gole sile policijske države stoj i «nevidljiva ruka» ekonomskih zakon a i perfidnog medijskog uslovljavanja. Na to je i mislio Žak Atali kada je u knjizi «Linija Horizonta» govorio , pre dve decenije, o tome kako će poredak zasnovan na sili biti zamenjen poretkom zasnovanim na moći novca. Umesto grubog totalitarnog Moloha koji direktno traži ljudske žrtve – kao što su fašizam i komunizam, imamo hegemoniju liberalnog mamonizma pred čijim se oltarom danas klanja gotovo ceo svet. Ropstvo novcu, tržištu, profitu i novim tehnologijama ima potencijal da nadmaši sve prethodne oblike porobljavanja i otuđenja čoveka. Tržišni mehanizmi, a o tome je i Marks govorio, na jedan suptilan način pokoravaju čoveka koji od ličnosti postaje «roba» i «resurs».

Iako suštinski svaki totalitarizam ima istu ambiciju ni razlike nisu zanemarive. Iako su ciljevi srodni – pre svega volja za kontrol om čoveka – mehanizmi realizacije se u velikoj meri razlikuju. Stari totalitarizam je nastupao kroz revolucije i pučeve, agresivno rušeći poredak i uništavajući demokratske institucije, dok novi neoliberalni i neokonzervativni hegemonizam gura svoju «priču» upravo kroz postojeće institucije. Šta više , predstavlja se kao branioc i promoter demokratije i ljudskih prava u svetu . Stari totalitarizam se legitimisao kao otvorena i brutalna sila koja ruši sve pred sobom i stoga stvara više neprijatelja no što može da podnese, dok novi «totalitarci» deluju kroz demokratske institucije, tako što ih postepeno preuzimaju i obesmišljavaju. Na kraju ostane samo ljuštura – simulakrum demokratije i države.

Ta postepenost i fleksibilnost omogućava da se eliminišu jedna po jedna prepreka na putu do buduće totalne kontrole stanovništva i trijumfa novca nad državom i demokrat skim institucijama . Na kraju tog procesa, mala grupa, oligarhija tajkuna, moćnika i korporativnih vrhova vlada ne samo privrednim već i političkim životom jednog društva, a na globalnom nivou se kristališe nova hijerarhijska struktura «Novog Doba». Sve to naravno prate medijska zaklinjanja u demokratiju, mir i ljudska prava koja odavno predstavljaju mrtvo slovo na papiru.

Za razliku od modernog totalitarizma koji je «masivan» kao masovna proizvodnja i rigidno birokratski , postmoderni je znatno kompleksniji i razuđeniji. On u sebi sadrži i klasične mehanizme prisile i kontrole, ali ima i nove. Novo ropstvo se predstavlja kao sloboda, kao sloboda kretanja izbora i bogaćenja. Novac dominira nad čovekom kroz ekonomska uslovljavanja, kako nad siromašni m masa ma (zaposlenim i nezaposlenim) tako i nad poslovn om elit om opsednut om profitom, ali i nad medijima koji «duhovno rukovode» ljudima i narodima. Ovo dvoje – novac i mediji – stvaraju iluziju slobode, jer se kreira surogat slobod e izbora (zubne paste ili predsednika). Novi Veliki Brat se tako postavio njega ljudi dobrovoljno ulaze, čak se bore za to, a izgleda kao da njegovu kontrolu mogu eliminisati tako što će kad god požele, napustiti njegovu «kuću». Rekli smo da su novac («100.000 evra») i medijska slava osnovn i motiva što ljudi pristaju na dobrovoljno ropstvo i svakojaka ponižavanja u ovom realiti šou. Tako je i u realnom životu modernog čoveka.

Rekli smo da je g rubo i direktno zastrašivanje je u velikoj meri zamenjeno posrednim i zavodljivim mehanizmima kontrole i dominacije. Novi totalitarni mehanizmi nisu samo high tech u hardverskom smislu, već i u novim tehnikama manipulacije i «prevaspitavanja potrošača». Ideološki softveri postmodernog doba, pre svega mode i trendovi, su toliko raznorodni i specijalizovani («za svakog po nešto») da predstavljaju kvalitativni skok u odnosu prema klasičnoj propagandi. Kao što je recimo u svetu softvera novi «prema-potrošaču-orijentisani» Windows u odnosu na stari crno-beli DOS. Tromu birokratsku kontrolu zamenjuje mobilna i «privatizovana» mrežna struktura koju čine korporacije, politički moćnici, obaveštajni sektor, tajkuni i mediji. Hard totalitarizam je zamenjen soft ili light varijantom koji se mnogima ne čini «strašnim». Šarenilo mnoštva «priča» zavodi i zbunjuje većinu ljudi, nasuprot klasične represije koja uglavnom samo plaši i ućutkava.

To je jedan od glavnih razloga što su danas ljudi spremni ji da žrtvuju svoju slobodu zarad obećanog blagostanja (100.000 evra) i nešto kratkotrajne slave. Nije nužno čak ni ostvariti blagostanje, dovoljno je da se ono uverljivo obeća («vidiš kako je on uspeo, svi imaju šansu ») preko marketinških akcija. Jedan će se dočepati «blaga» a svi mu ostali teže i bore se za njega. Dok god ljudi veruju u mit o blagostanju on ima moć nad njima. Nada i vera su, čak i ako su pogrešne, najjače sile na zemlji. To dobro znaju i sveci i trgovci.

Struktura moći postmodernog totalitarizma je različita u odnosu na njegove prethodnike. Moderni hegemonistički poredak skoro svu vlast koncentriše u rukama diktatora i njegovog okruženja, dakle u rukama otuđene i centralizovane političke - državne moći. Postmoderni poredak moć na neki način decentralizuje (a to predstavlja kao demokratizaciju) jer se ona u velikoj meri izmešta iz sfere klasične države. Pored sve slabije i razvlašćenije države dominira privatni sektor u kome se postepeno akumulira toliko neformalne moći da on postaje nosilac novih totalitarnih aspiracija. Sve manji i manji broj bogatih korporacija i tajkuna dobija sve veći udeo u privrednom i društvenom životu. Mediji, kao i mnoge privredne grane, padaju njima u šake . Pored njih su t u još i etnički klanovi, tajne službe i medijsko-politička oligarhija (koju ne treba mešati sa državom). Sve ove strukture moći imaju za osobinu da su nedemokratske i da nimalo ne haju za interese običnog čoveka. A ni kršenje zakona im nije strano.

MISLI GLOBALNO - A KONTROLIŠI LOKALNO

Iako značajan deo inelektualne elite promoviš e dominaciju kapitala nad državom i društvom kao put ostvarivanja «većih sloboda i prava», mnogi ip a k osećaju da to neće doneti ništa dobro. Naročito u zemlji koja nije uspela ni da izgradi do kraja klasične državne mehanizme. Tako u Srbiji grupa tajkuna, manja od deset, ima ogromno bogatstvo a i politički uticaj na sve partije. Uz velike multinacionalne banke i korporacije, čiji su često eksponenti na terenu, oni sprovode «privatizaciju Srbije» tako da na kraju oni postanu njeni vlasnici, ili barem «menadžeri Srbije» u vlasništvu stranaca. No kako znaju da su do svega došli preko noći i ne baš pošteno, a neki od njih i kriminalom, oni nastoje da se osiguraju. Kao uostalom i njihove «političke sponzoruše». Tako formirana destruktivna sprega stranaca-tajkuna-političara stvara preduslove za postmodernu i neokolonijalnu diktaturu prljavog novca u kojoj će malobrojna bogata manjina vladati nad milionima siromašnih. Globalni Veliki Brat se kao i informatički softver «lokalizuje» po državama da bi kroz «prihvatanje posebnosti» efikasnije delovao. Tako bi se neoliberalni koncept «reforme» u Srbiji zbog prirode tranzicije mogao nazvati Big Burazer.

Uslov razumevanja dinamike «tranzicije» na lokalnom nivou je da te procese stavimo u globalni kontekst. Globalizacija je i istorijski proces , ali i projekat moćnih da bi bili još moćniji. Tek u interakciji tog «procesnog» i «planskog» se mogu celovito razumeti istorijske promene koje se dešavaju pred našim očima. Svet se prirodno zbog razvoja transportnih i komunikacionih sredstava smanjuje, ali se to i sistematski forsira zbog usko shvaćenih interesa. Paralelno dolazi do slabljenja nacionalnih država, ali se i radi na podrivanju nacionalnog suvereniteta i diskreditovanju patriotizma kao ideje. Činjenica je da naglo raste kriminal i terorizam u svetu, kao i to da se asocijalna ponašanja u postmodernim društvima šire epidemično , što se svesno zloupotrebljava da bi se uveli novi oblici kontrole stanovništva. Sa mnoštvom novih izazova sa kojima se suočavaju postmoderna društva ( terorizam, narkomanija, ekološke katastrofe, socijalni sukobi...) ne mogu da izađu na kraj klasične institucije države i mehanizmi kontrole . Sve to otvara puteve ka novim ovlašćenjima izvršne vlasti, ka jačanju tajnih centara moći (lobija) i ka enormnom bogaćenju pojedinaca koji «odrađuju velike poslove».

Globalna poslovno-politička elita nastoji da ostvari što veći stepen integracija (čitaj: dominacije) na svetskom nivou u svim sferama života. Oni stoga podstiču formiranje lokalne korumpirane elite u kojima važnu ulogu imaju «kooperativni» tajkuni i političari, ali se ne zapostavljaju ni mediji ni NVO sektor (koji se, gle čuda, ne oglašava povodom uvođenja e-kartica). Globalna kontrola se tako uspostavlja kako preko globalnog prisluškivanja (npr. projekat «Ešalon») tako i preko mreža «lojalnih» grupa i pojedinaca na terenu.

No to je na žalost tek uvod u priču o izgradnji infrastrukture za globalnu kontrolu čovečanstva koji pretvara svet u «kuću Velikog Brata» . Pored prisluškivanja celokupne komunikacije (telefoni, fiksni i mobilni, sms, faksovi, internet mejlovi i druga komunikacija) uspostavlja se postepeno infrastrukturna baza za buduću totalnu kontrolu populacije. Preko pojačane kontrole internet komunikacije se smanjuje prostor slobode, a preko ulaska velikog novca «na Mrežu» nastupa potpuna dominacija marketinga nad istinom. Kontrolom novčanih transakcija, pre svega preko kreditnih kartica, može se formirati «profil» pojedinca (koliki su mu prihodi, šta kupuje i kuda se kreće). Elektronske lične karte sa «smart» tehnologijom su manje opasne po privatnost građana od centralne baze podataka . U Nemačkoj recimo nema ovog drugog zbog sećanja na Hitlerove «rane radove» na ovu temu. Posle «pametnih bombi» za Srbiju su sprem ne i «pametne karte». Kada se tome dodaju da mnogi načini kontrole i praćenja pojedinaca nisu poznati široj javnosti, kao i brzinu razvoja tehnologija u ovoj oblasti onda se može razumeti bojazan grupa za zaštitu ljudskih prava, ali i verski motivisanih organizacija, od opasne koncentracije moći koja omogućava stvaranje «globalnog totalitarizma».

TOTALITARNI SOFTVER

Još opasnije po privatnost ljudi od ovog «totalitarnog hardvera» su softverska rešenja i načini primene koji su još manje poznati od samih naprava. Evo jednog primera: jedna kamera i jedan programčić za prepoznavanje lica (koja se kodiraju) su stvorili sistem po kome može da se snima veliki broj lica, recimo na stadionu, i da se upoređuju sa bazom postojećih slika. Tako za vreme trajanja jedne utakmice mogu da se skeniraju svi gledaoci i da se utvrdi njihov identitet. To se danas koristi u SAD navodno samo u borbi protiv kriminala i terorizma. No takav razvijen sistem će omogućiti identifikovanje svih posetioca skupova (recimo političkih protivnika). Drugi primer: desetine hiljada kamera u velikim gradovima se umrežavaju, a u tome prednjači London i američki gradovi, i formiraju jedan sistem totalnog praćenja velikog dela urbanog područja. Na taj način se pregledom snimljenog materijala može pratiti kretanje nekog pojedinca ili grupe.

Treći primer: naš prijatelj koji živi u SAD je odluči o da se jedno veče na đ e zajedno sa svojim prijateljima i da izađu u grad. Vozikajući se predgrađem na leteli su na jednu grupu «afroamerikanaca» koji su protestvovali što hoće da ih izbace iz zgrada predviđenih za rušenje. Na izlasku iz tog dela grada ih je dočekala policija i privela ih kao «opasne elemente» koji «podstrekava ju pobunu obojenih » i kao dokaz im pokazali njihove mejlove, sms-ove i snimljene razgovore. Nekako su se izvukli uz pomoć jednog našeg advokata. Iz ovog možemo zaključiti da kad sistem bezbednosti posta ne tako paranoičan, naročito posle 11. septembra, kada u običnim «srpskim gastarbajterima» koji rade loše plaćene poslove vide pretnju, kako se odnosi prema organizacijama i uticajnim pojedincima koj e nisu pod «pod kontrolom». Stoga razumemo oktobarske proteste po američkim gradovima protiv zakona po kome bi izvršna vlast, navodno samo u borbi protiv terorizma, mogla svakog građanina proglasiti za «neprijateljskog vojnika» i predati ga vojnom sudu.

U softver novih totalitarnih mehanizama kontrole spadaju razni programi koji bi kombinovali gore navedene i još mnoge druge načine kontrole (npr. korporacije imaju sopstvene sisteme praćenja zaposlenih) i tako doveli do novog «kvaliteta» kontrole. Pored toga formiranje velikih baza podataka o građanima gde bi se na jednom mestu našli dosijei građana bi stvorili ogromne mogućnosti zloupotrebe (kako «legalne» tako i nelegalne preko hakerskih upada). Kada se uz to ta «policajska» baza podataka poveže sa drugim bazama koje se formiraju (zdravstveni karton, bankarski izveštaji, poreski izveštaj, prosvetni dosijei i upitnici itd) moguće je doći do prilično jasne slike o pojedincu, ali i o čitavim narodima. O hardveru se i priča u stručnoj javnosti dok se o raznim softverskim rešenjima mnogo manje zna, pa se može samo pretpostavljati kakve sve mogućnosti postoje za «analize» posle ukrštanja podataka.

No ipak najznačajniji deo «totalitarnog softvera» predstavlja njegov medijsko-ideološki aspekt. Postmodern e totalitarn e tendencija promovišu i ona «klasična» opravdanja: to je nužno radi bezbednosti i borbe protiv «unutrašnjeg i spoljašnjeg neprijatelja» (za šta je terorizam idealan). Ali isto tako nudi i nova opravdanja: racionalizacija života, rada, kretanja i slično, pa raznorazne «koristi». Pored toga se često predstavlja neobavezno kao nekakva igračka ili bizarnost ili pak «opcija» koja stvara privid slobode. Totalitarizam novog doba zavodi i zabavlja mase kao i opisani realiti šou.

«MOTOROLO, MOTOROLO POLICIJSKO KOLO»

Javnost, šokirana scenama ratnih sukoba i terorističkih udara (poput 11. septembra), pod dejstvom podsticane « moralne panike » , spremna je da prihvati nešto što u normalnim uslovima ne bi. Tako je moguće i virtuelnu «mogućnost terorističkog napada na avione koji lete iz Engleske u SAD» iskoristiti da se odmah progura i projekat biometrijskog pasoša, ali i recimo mnogo jače kontrole interneta na kontinentu. Korišćenjem «realnih» događaja koji plaše javnost, njihovim prenaduvavanjem, ali i generisanjem sasvim virtuelne pretnje (slučaj «antraks») « omekšava » se javno mnjenje i otvara put za nove mehanizme kontrole. Na taj način medijsko-politički «realiti šou» postaje deo strategije sistema kojim se obmanjuje javnost.

U svetlu zavodljivih strategija (Bodrijar) se može razumeti i pritisak na Srbiju od strane SAD i kompanije Motorola, jer osim profita, oni postižu da još jedna zemlja u Evropi prihvata novi sistem smart kartica. Ako bi ovaj sistem prihvatile još neke zemlje regiona, to bi bio jak argument kojim bi izašli ojačani i u sopstvenoj javnosti u borbi protiv još prilično organizovanog otpora grupa za borbu za slobode pojedinaca . Tako se jednim udarcem ubijaju dve-tri muve, jer se priprema svoje javno mnjenje, a sa druge strane se uspostavlja infrastruktura za kontrolu ovog za njih ipak bitnog regiona. Srbija je još jedanput «izabrana zemlja» globalnih centara moći kao višestruko koristan eksperimentalni poligon. Veliki Brat nas očigledno «voli» , a istoimeni realiti šou pokazuje kakav je zapravo život u Srbiji: neprekidno nas prati i zasipa novim zahtevima kojima nema kraja.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова