Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

“PINK” PRAVOSLAVLJE

Branko Radun

“PINK” PRAVOSLAVLJE

Ako je ideološka podela na “dve Srbije“, na onu narodnjačku i globalističku, ma kako gruba i pojednostavljujuća, u stvari istinita, postavlja se pitanje kako se ona reflektuje na srpsku crkvu. Na to naravno nije moguće dati jednostavan odgovor. Srpska crkva je tradicionalno osa nacionalnog identiteta, a u isti mah je deo vaseljenske nadnacionalne crkve sa svojom nadistorijskom idejom. Ta dvostrukost u fenomenu crkve je njena osnovna karakteristika. Stoga je, bitišući u savremenom, dinamičnom svetu, podložna i ličnim i društvenim uticajima, kako na nacionalnom polju, tako i na polju svetskih i univerzalnih pitanja. Odnos crkve i duha vremena, kao i kroz celokupnu crkvenu istoriju, dovodio je do dinamičnog smenjivanja faza integracija i diferencijacija, koja se u današnje vreme ponajviše ogleda kroz idejnu šizmu srpskog društva. Podela je toliko prisutna da je prirodno što se kroz različite percepcije jevanđeoskog učenja prelamaju odnosi unutar same crkve. Ako ne u obliku jasno formiranih struja, a ono barem polova kojima su neki više ili manje bliski.

Vaskrsenje „narodnjačkog“ pravoslavlja

Ako pogledamo ne toliko daleko u prošlost, videćemo da je sa propašću doktrinarnog komunizma, tokom kasnih osamdesetih a i ra(t)nih devedesetih, u srpskoj crkvi došlo do talasa obnove nacional-romantizma. On je bio reakcija na gušenje nacionalno-istorijske svesti u prethodnom periodu. Tako je narodnjački (najčešće ne i nacionalistički) pokret imao značajan uticaj na crkveni život. U vremenu odbacivanja marksističkog dogmatizma kojim je, sa kobnim posledicama, bio prožet najveći deo društvenog života, crkva je, kao čuvar srpske narodne tradicije i istorijske svesti , neretko bivala idealizovana u romantično-istorijskom, a manje u duhovnom ruhu. I pored te nove "popularnosti" pravoslavlja u velikom delu javnosti duhovni život crkve je i dalje ostajao nepoznanica.

Za razumevanje ovog fenomena potrebno je da se vratimo još dublje, nazad, u prošlost. Najmanje pola veka (a i više) srpska nacionalna svest bila je, ako ne konstantno zatirana, a ono sigurno marginalizovana. Paradigma integralnog jugoslovenstva s jedne i komunističkog sekularnog internacionalizma su bili suprotstavljeni samom biću crkve. Kada je sredinom osamdesetih godina popustila stega postitoističkog, markovićevsko-stambolićevskog režima, na površinu društvenog života su, sasvim prirodno, isplivale potiskivane narodne tradicije i običaji. "Šok prošlosti" je zapljusnuo čitavo društvo koje je tragalo za novim ili starim kodovima koji bi popunili vakum koji je ostao posle sloma komunističke ideologije i sistema. U svim tim ranim manifestacijama “povratka tradiciji” bilo je, naravno, i mnogo preterivanja, pre svega u površnom i ideologizovanom odnosu prema istoriji. Talas težnji ka povratku pretkomunističkom vremenu (iako je to nemoguće) doneo je oživljavanje sećanja na nekadašnju "građansku, a pravoslavnu" (odvojeno ili zajedno) prošlost srpskog društva.

Idealizacija bliže (karađorđevićko-obrenovićke) ili dalje (nemanjićke) istorije, kao reakcija na prisilnu istorijsku amneziju, je imala svoje pozitivne i negativne strane. Pozitivna je bila sama činjenica da je ona predstavljala početak povratka sopstvenom identitetu , svojoj prošlosti i istoriji, jer ne zaboravimo, ni jedan narod, ma kako moderan bio, ne može da uspešno funkcioniše ako ne zna "ko je i šta je", tj. ako nema samosvest spram koje se određuje u realnosti. Upravo to danas ne vide a(nti)istorični postmodernisti – da se sa gubitkom istorijskog pamćenja istovremeno, i to bez izuzetaka, gubi i pamet.

Sa druge strane, nagli povratak istoriji, pa i samo istorijsko "prisećanje" često može da vodi kolektivnim zabludama. Srbima se ovo sa “događanjem naroda" upravo i dogodilo – tj. da je sa buđenjem zdrave nacionalne svesti došlo i do neurotskih pojava nacionalne ksenofobije i sujetne megalomanije. Ovakve pojave, u nešto manjoj meri i na drugačiji način, su se javile i među vernicima SPC, koji su posebno osetljivi prema pitanjima nacionalnog identiteta i tradicije.

Grubo gledajući, srpski postkomunistički “romantični nacionalizam" je bio jedna u velikoj meri tragikomična pojava sa prilično "rodoljubačkog" patosa koji je bio najizraženiji upravo kod onih koji su ga, ne bez lične sujete, shvatili kao svoju “misiju”. Takav nacionalizam, uključujući i bajkoliko viđenje vere i crkve, je bio "razbarušena" subkulturna pojava sa kojom su koketirali političari i intelektualci. On je pokazivao znake preterivanja u trenucima političkih “uspeha” ("Srbi narod najstariji", “Jači smo i od sudbine”), ali i malodušja i mazohizma u časovima ratnih poraza i političkih promašaja ("Mi smo najgori na svetu"). Na taj način su i krajnji oblici nacional-megalomanije "patriota" i kukavni defetizam "europejaca" tipično srpski. A i simptom psihološke nezrelosti i poremećene percepcije sveta. U poređenju sa hladnim i sistematskim hrvatskim šovinizmom koji je uvek u trendu (fašizam, demokracija), srpski nacionalizam devedesetih bio je anahron i inadžijski, najčešće sasvim nepraktičan, poput kakvog karamazovskog kabadahije spram perfidnog jezuite sa “tisućletnim” stažom.

Traumatično istorijsko iskustvo genocida u Drugom svetskom ratu je, početkom devedesetih godina, zajedno sa sa raspadom zemlje i serijom građanskih ratova, dovelo do instinktivne odbrambene reakcije srpskog etnosa. No to nije vodilo artikulaciji nacionalne ideologije, ostajući na nivou pesničkog doživljaja "istorijske tragedije" i improvizovanih aktivnosti da se “istorija ne ponovi”. Tek kada se “pesničkom patriotizmu” doda idealizacija monarhije i narodno-crkvene običajnosti, i to najčešće u tumačenju onih koji nemaju lična iskustva istih, onda dobijamo celovitiju sliku domaćeg narodnjaštva, pa i onaj oblik koji je bio prisutan unutar srpske crkve. Ovo anahrono narodnjaštvo predstavlja konzervativni, ponekad i “desni” pol među pravoslavnim vernicima.

“Globalistički ekumenizam” uzvraća udarac

Pored toga što je nacionalno-istorijska strana prožimala crkveno biće, a što se potencira kako u panegiricima tako i u napadima na SPC, uvek je, čak i kada nije bio naročito vidljiv, u unutarcrkvenom životu bila izuzetno jak i drugi idejni pol. Naspram nacionalno-konzervativnog krila ne treba potceniti značaj "hrišćansko-internacionalnog" pa i "modernističkog" koje je, zanemarujući nacionalni aspekt tradicije uporno (i ne bez osnova) insistiralo na univerzalnim vrednostima hrišćanstva, ukazujući pritom na površnu običajnost i doktrinarno neznanje “narodnjačkih vernika” koji su u većini.

Tu odbranu hrišćanske pravovernosti od običajne banalizacije i etnofiletizma, primarne moralno-duhovne misije spram pobočne uloge čuvara "kolektivnog pamćenja", nikada nije bilo lako održati. Pri tome je postojao rizik da se bojazan od profanizacije ne pretvori u elitistički klerikalizam i da zahtev za realizmom ne odvede u trule kompromise sa ideološkim modama i trendovima. I kao što je potiskivanje tradicije od strane komunizma izazvalo psihološku reakciju buđenja “nacionalnog romantizma” i narodnjaštva, tako je hipertrofija narodnjaštva i defetizam ratnih poraza vodio jačanju “univerzalističkog ekumenizma” unutar crkve, po pravilu kod teološki obrazovanijih i uticajnijih.

U međuvremenu se delom odigrala, a i još traje, “smena generacija”, pa je tako zagovornike starog ruralnog i “narodnjačkog svetosavlja” počeo da odmenjuje novi naraštaj “urbanih pravoslavaca”. Oni su često višeg nivoa opšteg i teološkog obrazovanja, formalno crkvenijeg, a neretko i širih shvatanja. Ovaj proces nije jednoznačan, već u velikoj meri kompleksan i protivrečan; mada je posle preovlađujućeg uticaja nacional-konzervativaca koji su neretko i antiekumenski nastrojeni, došlo vreme onih koji zagovaraju liberalnu toleranciju, pa i religijske integracije (što ne treba mešati), kao i potiskivanje nacionalne dimenzije univerzalnom.

Kako ne smatramo da je loše po sebi ako crkveni ljudi imaju izražen osećaj za nacionalni interes i državu, tako pozitivno vrednujemo i to što ima onih koji ulaze u dijalog sa predstavnicima drugih verskih tradicija (katoličanstvo, protestantizam, islam). Međutim, to često stvara dodatni problem, jer zagovornici ovakvih približavanja, često bez takta i osećaja za istorijsku realnost, mogu da vode u štetne krajnosti i novu “krizu identiteta”. Kao što je negativan pol prvog “konzervativnog” uticaja bila čudna smeša “nacionalnog romantizma“ i pravoslavlja, tako je kod drugog "levog skretanja" to anacionalni, aistorijski kosmopolitizam u teološkoj oblandi.

I jedna i druga krajnost se sa pozicija filozofskog ili hrišćanskog promišljanja sveta, može opisati kao vrsta idolopoklonstva. U prvom slučaju je reč "kumiru" nacije i etničke tradicije kao “najviše vrednosti” kojoj svaki pojedinac treba da služi, a u drugom se klanja idolu individue i čovečanstva. Prvi su često generisali ksenofobiju i izolacionizam, dok je drugi nekritički sledio sve što dolazi iz Sveta, pa i onog što je nespojivo sa hrišćanskom tradicijom. Ovaj drugi je sklon kritizerstvu spram narodnih tradicija i običaja koje potcenjuje i omalovažava kao “folklorne”. Nije redak slučaj da velik deo crkveno-narodne tradicije tretiraju kao ostatke paganskog. Ovo “internacionalno pravoslavlje", pod pojačanim uticajem dominantne (neo)liberalne paradigme idući linijom manjeg otpora nalazi u dogmatskom učenju opravdanje za “upodobljavanje procesima”, nazvali smo ružičasto ili “pink” pravoslavlje.

Anatomija “pink” pravoslavlja

Kako se naša levoliberalna misao mnogo (da ne kažemo agresivno) bavila narodnjačkim, konzervativnim ili “desnim” polom u srpskom društvu, a time i crkvom, mi ćemo se prevashodno usmeriti na do sada skoro neprimećenu pojavu u vidu univerzalističke "crkvene levice".

Iako nisu monolitna struja može se primetiti da je zajednička karakteristika zagovornika “univerzalnog hrišćanstva” promovisanje ekumenskih procesa kao religijskog segmenta savremenih integracionih procesa. Ta lakoća kojom se verujućima servira religijsko “bratstvo i jedinstvo” otvara pitanje fenomena titoističkog recidiva u teologiji. Stoga ne čudi što ovakva ideologizacija tradicije ima za posledicu ignorisanje gorućeg nacionalnog i socijalnog pitanja.

Po njihovom, ne toliko definisanom stavu koliko osećanju, ali i pasivnom odnosu spram socijalne stvarnosti, “društveni” (u sociološkom smislu) aspekt za crkvu nije bitan, pošto je hrišćanstvo religija individualističkog spasenja. Oni, doduše, formalno ne negiraju društveni značaj crkve, ali ne osećaju njenu odgovornost prema "široj društvenoj zajednici". Kao što je prva "struja" precenjuje značaj nacionalnog kolektiviteta, tako ga druga sa pozicija individualizma skoro dosledno ignoriše. No, indikativno je da i tradicionalisti i "ekumenisti" najčešće prenebregavaju socijalni kolaps našeg društva. Pri tome, kao da se zaboravlja da je crkva bila "delatna duhovna snaga" u istoriji sveta samo onda kada je, polazeći sa ličnog plana (ličnost se spasava kroz zajednicu prevazilaženjem egoizma) aktivno delovala u društvu, naravno sa pozicija hrišćanskih vrednosti "socijalne ljubavi". Crkva kao zajednica zatvorena u sebe i pretvorena u instituciju individualnog spasenja svojih pripadnika se odriče svoje društvene misije. Istina je da "da čovek ne živi samo od hleba", ali i da se zaklanjanje iza “Reči Božije” koristi kao pokriće za ignorisanje socijalne problematike.

Kod apologeta liberalnog pravoslavlja se čuju jednostrana tumačenja novozavetne misli, najčešće u taktu “duha vremena”. Tako neki apostolske reči da se "moć Božija u nemoći ljudskoj projavljuje", tumače da se iz njih može izvesti da d ruštvenu nemoć crkve, stanje njene marginalnosti i pasivnosti treba shvatiti kao nekakvu vrlinu. U ličnom životu hrišćana priznanje tj. svest o sopstvenoj nemoći je preduslov realnijeg sagledavanja sveta. Nemoć najčešće nije korisna ni pojedincu, a kamoli zajednicama.

Ne smatrajući ni da je društvena moć sama po sebi dobro (jezuitska ideja koju, preko Makijavelija i danas baštine real-političari), nikako se ne može odvojenost crkve od glavnih društvenih, kulturnih i intelektualnih tokova predstaviti kao dostignuće vredno hvale. Ta, navodno vandruštvena pozicija crkve u sebi prikriva elitističke tendencije, barem na teorijskom planu. Ako se crkva postavi kao apatridska zajednica vernika-pojedinaca sa pozicije uzvišene “nemoći” ona se tako pozicionira kao neko ko je “iznad” određenog društva, što je loše i po nju i po društvo.

Važna karakteristika liberalne "teologije oslobođenja" je preterana sklonost ka religijskom individualizmu. To se ogleda kroz prenaglašenu ulogu "lične duhovnosti", a i kroz potcenjivanje i odbacivanje hijerarhijskih vrednosti i samog društvenog poretka. Po radikalnijim liberalima veliku smetnju za spasenje pojedinaca (što zvuči vrlo protestantski) navodno čine institucije i tradicija. Mnoge ljudske institucije često jesu nužno zlo, kao mehanički kalup koji se nameće životu, no često je ova stega neophodna jer čovek nije dovoljno sposoban da se kontroliše . Stoga ih ne treba odbacivati kao takve, jer poznajući slabosti ljudske prirode znamo, iz brojnih istorijskih iskustava, da se zov ka vaninstucionalnoj slobodi makar i kao "nenasilni otpor" po pravilu vodi asocijalnom ponašanju i anarhizmu?

Prema intelektualističkim propovednicima pravoslavlja kao "pokreta", iako crkva nema jasnu socijalnu misiju, ona istovremeno treba da oslobađa ljude i društvo od istorijskih okova, društvenog institucionalizma i konstitucionalizma. Oni su uvek i svagda "pretnja i izazov ljudskom dostojanstvu i slobodi”, kako tvrdi jedan naš uvaženi liberalni teolog. Imamo utisak da se pri iznošenju ovakvih stavova prežvakava sholastička raspra o sukobu "slobode" i "poretka" sa modernih liberalnih pozicija. Takva dualistička slika ("pokret" protiv "poretka") zanemaruje, i svakom jasnu istinu da nema ni duhovnog ni materijalnog napretka bez reda u privatnom i društvenom životu. Pravoslavlje je u istorijskoj realnosti, mada ne bez poteškoća i lutanja, uglavnom uspevalo da solidarizmom umerenim hijerarhizmom prevazilazi ove protivrečnosti. Pri tom nije ni pokušalo da logički i racionalistički razreši antinomiju odnosa između slobode pojedinca i institucionalizovanih vidova zajednice.

U vezi sa ovim bi slobodno mogli reći da je Sveti Sava bio ne “prvi srpski liberal” (to su izgleda bili anarhični bogumili) već prvi srpski institucionalista i konstitucionalista (npr. Krmčija), pošto je velik deo života posvetio uređivanju odnosa u crkvi i državi, a i među njima. Veliki napor “istorijskog pravoslavlja” što ne razumeju predstavnici "liberalne" pa i "duhovne" struje, bio je usmeren i na mukotrpno izgrađivanje društvenih institucija, pa i same pravne države . Ovaj lako uočljiv hrišćanski poriv je poticao iz vere da pravilno i mudro uređeni odnosi među pojedincima i grupama predstavljaju moćno sredstvo ostvarenja hrišćanskog cilja – oslobođenja i spasenje ljudske ličnosti.

Sledeća karakteristika pravoslavnih liberala je pozivanje na jevanđeoske vrednosti uz istovremeno “metafizičko” lebdenje u apstraktnim, nadistorijskim i vandruštvenim kategorijama. Teško se spuštaju na zemlju među obične ljude i njihove "banalne" socijalne probleme. Reč je nesumnjivo o otuđenju bogoslovske misli od realnosti i povlačenju u obredno–liturgijsku sferu ili eskapizam "sozercanja". To je često bekstvo od odgovornog života u realnom “celodnevnom” vremenu. Nasuprot tome, hrišćanski ideali, premda "nisu od ovoga sveta", nužno se realizuju kroz neprekidnu borbu “sada i ovde”, u socio-istorijskom kontekstu. Nadistorijski i eshatološki ciljevi se realizuju samo ovosvetskom borbom za vrednosti "hrišćanskog načina života". Baš to uverenje da je ovaj prolazni život karta za onaj drugi, večni, je vekovima “terao” hrišćane na lične i kolektivne podvige u preoblikovanju života i sveta. Da nije bilo tog religijski utemeljenog aktivizma ni sama građevina evropske civilizacije (kojoj danas toliko žudi Srbija) ne bi bila izgrađena.

Moguće posledice "levog skretanja"?

Kao što internacionalističko liberalno pravoslavlje (iako postoji i neovizantijsko krilo) predstavlja reakciju na nacional-romantične i narodnjačke tendencije, tako i modernistička preterivanja mogu klatno zaljuljati u suprotnom pravcu. Postoji realni rizik da usled otpora “političko korektnom” (pre)vrednovanju hrišćanskih vrednosti ojača duh rigidnog i radikalnog zilotizma (neovizantijske ili desne provenijencije). To bi imalo štetne posledice jednako kao i “modernizacija” crkve pri kojoj se postepeno gubi njen suštinski identitet.

Pravoslavlje niti može niti treba da ide putem islamskog radikalizma u odnosu prema zapadu i modernim tokovima, ali ni da bude apologeta globalizacije ili neko ko ćutanjem odobrava ove i hrišćanski i humanistički problematične procese. Ono ne treba da bude "antizapadnjačko", ali ni da "politički korektno" sledi ideološke mode ljudskih prava, ekologizma i kosmopolitizma. Jeste moderno liberalno društvo nastalo kao sekularni derivat hrišćanskog (pre svega protestantskog) poretka, ali te stvari ne treba mešati. Jer, ako se pravoslavlje i svetosavlje pretvori u individualističku religioznost, a crkva u "duhovni servis" ili "zavičajni muzej" šta onda suštinski ostaje specifično pravoslavno ? To bi samo značilo da je duh vremena potpuno asimilovao i obezličio jednu autentičnu tradiciju.

No dometi “politički korektnog” pravoslavlja su ograničeni i najčešće površinski. Njihovi pomodno pacifistički i tolerantni pogledi crkvi i društvu čine medveđu uslugu jer preterujući samo daju "municiju" tvrđim konzervativcima i grupicama "pravoslavnih talibana". Ako bi "crkvena tranzicija" išla u pravcu promene kalendara, ishitrenog ekumenskog približavanja Vatikanu i modernističkih novotarija, to bi samo izazvalo kontra-reakciju u vidu ponovnog jačanja pozicija "pravoslavne desnice". To bi moglo lako dovesti do ozbiljnijih trvenja, kao što je na primer kalendarska reforma podelila pravoslavne vernike u Grčkoj. Kao posledicu takvih "diferencijacija" na duži rok bi se mogle formirati najmanje dve struje: sa jedne strane ružičasto pravoslavna komuna "slobodnih inidividua", a sa druge borbeno-ideološka, nacionalistička i(li) zilotska opozicija. Pri tome bi obe struje sebe videle kao legitimne nastavljače hrišćanske tradicije. Ovakva podela među pravoslavnima na "desnicu" i "levicu" bi samo doprinela širenju jaza koji deli "dve Srbije".

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова