Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Tadić, mediji i Srebrenica

Branko Radun

Tadić, mediji i Srebrenica

Pre godinu dana u tekstu Boris Tadić – "politička Barbika" ( www.nspm.org.yu ) pisali smo kako je i u Srbiji nastupilo vreme maklaunizacije politike. Kao primer nove reklamokratije istakli smo Borisa Tadića i ukratko opisali njegove kampanje, prvo unutarstranačku, a zatim parlamentarnu i predsedničku. Osvrnuli smo se i na to kako se Demokratska stranka iz debatnog kluba i intelektualnog trusta mozgova s početka devedesetih godina transformisala u uspešnu poslovnu korporaciju pod Đinđićevim vođstvom, a zatim i u marketinšku agenciju čiji su glavni proizvod "lik i delo" Borisa Tadića. Globalni je trend da PR i marketing postaju značajna obeležja političkog delovanja, ali je problematično kad se ono svede na to. Jer, gde je tu onda realna politika?

Posle pobede na predsedničkim izborima Tadićeva pozicija se umnogome iskomplikovala. Političke simulacije kojima je on pre toga vešto manevrisao između "demokratsko-patriotskog" glasačkog tela vladajuće koalicije i "radikalnih reformista" (poznatih kao "čedisti"), uspevajući čak da privremeno privuče veliko biračko telo, našle su se pred novim izazovima. Sa mesta predsednika koji zapravo ima protokolarnu funkciju (uz to obesmišljenu u vreme dok su je obavljali "nevidljivi" Milutinović i "uzurpatorka" Mićićka) i ne može se mnogo uraditi. Stoga se pristupilo medijskom prenaduvavanju slabe funkcije predsednika i forsiranju Tadićeve ličnosti, najpre ceremonijom predsedničke inauguracije (koja je bila kopija inauguracija američkih predsednika), zatim putovanjima po svetu i naposletku čestim "obraćanjima naciji".

Medijski "Sport Bili"

Tako se i danas predsednik Tadić predstavlja kao "lider Srbije", kako su ga nazvali neki krugovi na Zapadu, te kao nezaobilazan politički faktor u zemlji. Nastojanje da se bude medijska "mirođija u svakoj čorbi" je, doduše, legitimno, ali problem je u tome što je Tadić predsedničku funkciju, koja je, da podsetimo, državna, podredio političkoj opciji koju zagovara. Na primer, nedavno je selektivno stao u zaštitu ljudi koji su izjavili da su ugroženi. Najpre je zatražio najviše mere obezbeđenja za generala Obradovića, a zatim i za glavnog urednika lista "Danas". Ranije je tražio zaštitu za Čedu Jovanovića. Ovim se on istovremeno legitimiše kao čovek koji štiti ljude u opasnosti i kao čovek "demokratske opcije", jer nije tražio zaštitu za gradonačelnicu Novog Sada Maju Gojković iz Srpske radikalne stranke kada su njoj stizale pretnje. Takvim i sličnim intervencijama, kao što je zahtev za poštovanje procedure u procesima privatizacije nekih preduzeća, on pre svega vodi politiku Demokratske stranke, a nastoji da se predstavi kao zaštitnik interesa građana i kontrolor ostatka izvršne vlasti.

Njegov "ping-pong" sa zakonima koje odbija da potpiše i vraća ih skupštini prikazuje ga kao izuzetno aktivnog predsednika, aktivnijeg od samog ustavnog suda u sferi zakonodavstva. On stiže svugde i sve mu uspeva. Preoteo je Koštunici primat u "ustavotvornosti" time što je preko predstavnika Demokratske stranke izazvao opstrukciju skupštinskih tela zaduženih za rad na ustavu i istovremeno promovisao "predsednički" ustavni predlog. Isto tako, trudio se da bude veći patriota od radikala, pa je u predizbornoj kampanji putovao u Rusiju i Republiku Srpsku, a posle pobede u Grčku i ponovo u Rusiju. Da ne govorimo o njegovoj poseti srpskim enklavama na Kosovu, gde je ljudima delio zastave Srbije i odlučno rekao "Ovo je Srbija" i "Nema nezavisnog Kosova". A kako bi zadovoljio i svoje "ekstremiste", kao i one čija mu je podrška bitna, tražio je od kosovskih Srba da izađu na izbore, najavljivao rušenje Koštuničine vlade i sada se sprema na put u Srebrenicu. Ako je i od agilnog Tadića, mnogo je.

Takvom medijskom ofanzivom Tadić se nametnuo kao važan politički faktor, čak je uspeo da kamuflira činjenicu da on i nema pravu vlast. Kako nema "repova" koji se vuku za njim, i pošto je u znatnoj meri ublažio ideološku zadrtost koja je krasila D(O)S, on je mogao da ojača i stabilizuje svoj rejting. Tu poziciju je uzdrmao pozivom kosovskim Srbima da izađu na izbore i neuspešnim pokušajem rušenja vlade. Ali je na druge načine, svojim širokopojasnim medijskim aktivizmom i optimizmom (kao "Sport Bili" koji u svojoj torbi ima "naduvavajuće rešenje" za sve probleme) uspevao da se nametne kao politički lider. Anulirajući negativne poene, sa osmehom je odmenio mrgodnog Tomu Nikolića na tronu najpopularnijeg političara u Srbiji, iako mu stranka dosta zaostaje za radikalima. Može se reći da je Tadić prevalio dug put od prvih trapavih koraka u javnosti do aure političara sa najboljim medijskim nastupom u zemlji.

U tome je predsednik Tadić suprotnost Koštunici, koji se drži izuzetno defanzivno i rigidno (izuzetak je pojavljivanje sa Kusturicom i Maradonom). Prvi je pokrenuo široku medijsku ofanzivu, a drugi je mazohistički pasivan i trpi najžešće napade "čedista" i militantnog krila NVO sektora, koji, suštinski sa pozicije Demokratske stranke, zadaju "bočne i iznuravajuće udarce" protivniku. Tako se najjače Tadićevo oružje – mediji i slika u njima – "srećno" poklopilo sa glavnom Koštuničinom slabošću. Prvi je precenio, a drugi potcenio značaj medija, što je dovelo do toga da je slabi predsednik mnogo življi u javnosti od premijera koji ima vlast. Dok premijer preterano ograničava svoje prisustvo u medijima, predsednik ga preko svake mere širi. Pri tome ne mislimo samo na njihovo lično prisustvo, već i na javnu zastupljenost njihovih ideja i stavova. Stoga se u javnosti stiče utisak da je Tadić pravi "lider Srbije" i predstavnik establišmenta, a Koštunica onaj "koji se ne meša u svoj posao". Prvi je shvatio značaj medijskog predstavljanja i toga se drži, a drugi kao da javno nastupa samo kada mora. Tako se predsednik ponaša kao premijer, jer odmah reaguje na dešavanja u društvu, a premijer svojom ćutljivošću liči na dostojanstvenog predsednika koji se obraća naciji samo u istorijskim i prigodnim trenucima. Ovakvo ponašanje ima uticaj na njihov rejting. Funkcioner sa Andrićevog venca trenutno malo vodi ispred Nikolića (iako mu i preeksponiranost u javnosti može štetiti), dok je onaj iz Nemanjine ulice trenutno četvrti na "top-listi". No ne treba ni preceniti značaj prisustva u javnosti. Biti na vlasti u Srbiji sa milion nezaposlenih – to skoro automatski doprinosi padu popularnosti.

"Moralni lider" u Srebrenici

Po uzoru na američke predsednike, Tadić pokušava da se nametne kao moralni autoritet u svojoj zemlji, pa i kao arbitar koji prosuđuje šta je dobro, a šta ne, šta bi trebalo učiniti, koga zaštiti ili kome se pokloniti. Mi mu ne sporimo takvo pravo, ali nas uznemirava način na koji on to praktikuje. Iako je predsednik svih građana, Tadić zastupa samo jednu opciju, doprinoseći produbljivanju podela u Srbiji. Pozivom kosovskim Srbima da izađu na izbore srušio je krhki politički konsenzus koji je vlada uspela da postigne oko Kosova, a uz to je delovao mimo vlade, skupštine i ostalih institucija. Tako i sada, zarad kojeg poena u očima Zapada, njegova Demokratska stranka opstruira donošenje skupštinske deklaracije o osudi zločina (jer se ona ne odnosi isključivo na zločin u Srebrenici), a Tadić najavljuje samostalan odlazak u Srebrenicu na komemoraciju. Time su učinili dve rđave stvari: kao prvo, skupština zbog njih nije osudila zločine, i kao drugo, njegovim pojavljivanjem u Srebrenici priznaje se gotovo isključiva istorijska krivica Srba za ratove i zločine. Priznavanje odgovornosti naroda i države za zločine koje su počinili pojedinci štetiće i Tadiću i Srbiji.

Iako smo politiku Borisa Tadića nazvali "marketinškom simulacijom", u čemu su nas sledili brojni analitičari, mi nismo želeli da je redukujemo na puku promociju u kojoj se radi samo o "zadobijanje pozitivnih poena u javnosti". To važi jedino za njegove predizborne kampanje. Ma koliko nam prijalo što su i drugi prihvatili našu ideju o "političkom manekenstvu" ili "marketinškoj agenciji zvanoj DS" , nikada njeno delovanje nismo svodili samo na to. Za nas je DS politička snaga koja, osim reklamokratskog, ima i ideološko lice, jer je ona ipak naslednik i čuvar još uvek dominantne "dosovske paradigme". A to podrazumeva zalaganje za evropske i atlantske integracije (s tim da se Đinđić pretežno zalagao za prvo, a Tadić za drugo) bez obzira na to da li nam je to korisno ili štetno. Za njih nema dileme oko toga da se "moramo obračunati sa nacionalizmom", jer je to uslov ulaska u "procese integracija".

A pošto "Evropa nema alternativu" , mi moramo bez razmišljanja pristati na sve ono što se od nas traži. Zato Boris Tadić, iako mu to donosi negativne poene, traži da Srbi izađu na kosovske izbore, zahteva hapšenje svih haških optuženika i sprema se da u Srebrenici odigra ulogu "srpskog Vilija Branta". Sama paralela Tadić – Brant je lažna i izuzetno štetna, jer se time jedan haotičan etnički sukob u kojem je bilo zločina na sve strane poistovećuje sa nacističkim započinjanjem svetskog rata i zločinima genocida u "konc-logorima", gde su planski ubijeni milioni ljudi. To je kao kada biste tuču pijanih ljudi u nekoj krčmi poredili sa zločinima serijskog ubice. Sva zalaganja za "denacifikaciju Srbije" počivaju na ovom istorijskom falisfikatu.

Realisti i cinici rekli bi da Tadić ovim gestom samo "vraća kredit" onima iz zemlje i sa Zapada koji su ga podržali u vreme partijskih i predsedničkih izbora. Politika beskrajnih ustupaka koju naša država vodi, a koju najjasnije iskazuje Vuk Drašković, zapravo je politika do kraja izvedenog beskompromisnog zalaganja "za Evropu". Kao i ministar inostranih poslova Drašković (ali ne tako eksplicitno i politički mazohistično), predsednik Tadić veruje da se samo na taj način možemo ukrcati u "evropski voz" koji će nas odvesti u "šengenski raj". Nažalost, o ceni ulaska "u proces integracija" kod nas se i ne razmišlja, jer s jedne strane imamo samo "zakeranja" evroskeptika, dok sa druge zastupnici rezona "šta košta da košta" ignorišu težinu realnih pritisaka i ucena.

Istorijsko priznavanje odgovornosti za ratove i zločine (bez obzira na to da li ima pokriće u istini) nije visoka cena za ulazak u evroatlantske integracije, kažu zagriženi zagovornici ove opcije. Hag je uslov svih uslova, ponavlja Vuk Drašković. A to što se time povećava šansa da budemo kažnjeni ratnim reparacijama, formalnim gubitkom Kosova i suštinskim gašenjem Republike Srpske, kao i onim najtežim – osećanjem istorijske krivice koja će trajati decenijama, Tadić i Drašković ne vide ili ih za to nije briga. Izjave Vuka Draškovića da državni organi znaju gde je Mladić, glasine da se sa Mladićem pregovara, saopštenje Saveta ministara u kome se priznaju zločini uz "opravdanje" da je to delo "nedemokratskog režima terora i smrti" (neka probaju da sa tim argumentima ne priznaju Miloševićeve dugove) i najava Tadićevog odlaska u Srebrenicu – sve to denuncira državu i srozava njen ionako nizak ugled. Ne sumanjamo da će u medijima Tadićev angažman u svemu tome biti prikazan kao "lični moralni čin" koji sa priznavanjem istorijske i konkretne krivice naše države i naroda nema nikakve veza, ali će ipak biti jasno da je to u korist naše štete.

O "PR" pristupu politici i pretvaranju DS-a u "marketinšku agenciju", osim u tekstu Boris Tadić – "politička Barbika" ( www.nspm.org.yu ), videti i u tekstu Kako je Srbija dobila prvog "postpolitičkog" predsednika , Nova srpska politička misao, Izbori, vol. IX, No. 1-4, str. 195-206.

Bogdan Tirnanić, Maljčiki , NIN, preneto na www.nspm.org.yu (15. januar 2005).

Lično bismo želeli da imamo takvu "tvrdu vjeru" u "integracije", ali budući da smo skeptični prema svim ideologijama i "svetim eksperimentima", to nam ne polazi za rukom. No to da li ima alternative "evropskom putu" drugo je pitanje, koje zahteva širu raspravu među onima koji nisu opterećeni ideološkim dogmama i "svetskim trendovima".

Mediji su u pripremanju terena za ovako štetne ispade političara imali značajnu ulogu. Tokom devedesetih se ignorisala srpska odgovornost za ratove i zločine, da bi se sada otišlo u drugu krajnost, pa se najčešće čuju optužbe samo na račun sopstvenog naroda i države. Tako se iz krajnosti nacionalne sujete i ksenofobije otišlo u krajnost opšteg mazohizma. Od "partiota" koji su negirali zločine pripadnika srpskog naroda gori su samo "humanisti i reformisti" koji odbacuju razgovor o zločinima nad Srbima. Njihov nastup nije samo štetan po državne i nacionalne interese, već je i nemoralan jer "izbegava suočavanje" sa svim zločinima, a nije ni normalan, zato što su u pitanju zločini učinjeni nad pripadnicima njihovog naroda. Očigledno je da "humanistički Beograd" srpskim suzama ne veruje. Ovde nije reč samo o "finansijski probitačnoj" (Ljiljana Smajlović) "industriji zločina", od koje žive NVO sektor i neki mediji, već i o stokholmskom sindromu "identifikacije sa neprijateljem". Ili kako kaže Đorđe Vukadinović: "Kada Srbi hoće da budu objektivni, pređu na stranu neprijatelja". Političko "pokajanje" Tadića i Draškovića posledica je tragične kombinacije srpskog mazohizma i "proizvodnje pristanka" od strane uticajnih grupa sa Zapada. Tako se naše javno mnjenje medijskom "kontrolom misli" pretvorilo u "zbunjeno stado pasivnih posmatrača" (W. Lippman).

nspm
03. 07. 2005.

Нема коментара:

Моја листа блогова