Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SUPERMEN VS. KORTO MALTEZE


Branko Radun

SUPERMEN VS. KORTO MALTEZE

“Korto je čovek, a Supermen šarena laža koja želi da postane mit.”

Vladimir Kerleta

Svaka kultura ima „svoj pogled na svet“ koje čine snovi i ideali, ima svoje nade i strahove. To je slika sveta ne kakav jeste, već kakav se vidi kroz posebne naočare, ili onakav kakav bismo želeli da jeste. Na taj način, sva kulturna produkcija jedne civilizacije, ma koliko napredna bila i koliko god se činila objektivnom, predstavlja ne mnogo više od jedne subjektivne vizije sveta i čoveka. Dakle, ono što jedna kultura “misli” o svetu, više govori o njoj, njenim vrlinama i manama, nego o konkretnoj realnosti. To važi kako za najprimitivnije kulture, tako i za savremenu globalnu civilizaciju koja je izrasla iz zapadnoevropske kulture.

Svaka kultura stvara jedan ili više srodnih simbola koji je najbolje predstavljaju, tj. najbolje ilustruju prirodu njenog duha, misli i volje. Od primitivnih totemskih životinja sa kojima su se pripadnici divljih plemena poistovećivali, preko klasičnih religijskih simbola i predstava, pa do modernih pop-kulturnih “idola” – stvari funkcionišu na istom principu. Simbol nije ostatak magijskog pogleda na svet. On je način na koji čovek sagledava svet u svakom vremenu, ma kako se neka epoha maskirala “racionalnim” i “modernim”.

Ako je nešto specifično u modernom vremenu, to sigurno nije nedostatak simbola i simboličkog, već njegova hipertrofija i neprekidno smenjivanje novih formi. Hiperprodukcija i inflacija simbola u postmodernoj civilizaciji stvaraju utisak promene, a zapravo imamo neprekidne „varijacije na temu”, suštinski, jedne te iste priče, jednog simbola. Stoga, kroz mnoštvo pojavnih oblika treba prepoznati “jednu priču” koju nam, kroz mitski simbolički jezik, govori jedna kultura. Pri tome nam u dešifrovanju tog duha mogu pomoći kako dela najviše kulture, tako i produkcija masovne kulture. Često je u ovom drugom slučaju stvar jasnija jer je rečena jednostavnijim jezikom. Jedan od tih simboličkih jezika masovne kulture je i strip.

Moderni strip je “jezik” savremene zapadne civilizacije, pre svega anglosaksonskog liberalnog društva, kojim ona jasno govori o sebi i svetu oko sebe. Kao takav, strip (u papirnom i filmskom mediju) jeste zabava za mase, ali i simbolička priča koja govori o idealima i strahovima modernog čoveka. Strip heroj predstavlja arhetip uspešnog čoveka koji kao izraziti individualista uspeva da se izbori za svoje mesto u svetu i pritom porazi “snage mraka i haosa”. Socijaldarvinizam liberalnog društva u kome se čini da je “čovek čoveku vuk”, ili se barem tome teži, najjasnije je predstavljen u surovoj strip džungli na asfaltu. Da, strip heroj je usamljen pojedinac koji uvek mora da se dokazuje tako što će pobediti sve svoje protivnike. U njemu su spojeni ničeanski ideali agresivne volje za moć sa idejom američkog pragmatizma o “čoveku od akcije” koji veruje da je dobro i istinito samo ono što je korisno i efikasno. Kada se to dovede do krajnosti i uz to malo “humanizuje”, dobijete lik američkog superčoveka (“rani” Supermen je bio suroviji)

Supermen je mitski heroj u vremenu koje veruje da se oslobodilo mitova. Šarena laža koja jeste postala mitski simbol XX veka kao američkog veka. Njegovo nadzemaljsko poreklo (kriptonsko) i puritansko vaspitanje američke provincije pokazali su se kao idealna kombinacija za idealnog američkog heroja. Pošten momak koji u rukama ima snagu nuklearnih bombi i koji je to spreman da potvrdi u akciji. Kod njega nema mnogo premišljanja, sve je jasno, crno-belo, zna se ko je na strani Dobra, a ko na strani Zla, i onda prirodno, kao i u najnovijem filmu, sledi munjevita akcija kojom oslobađa svet od opasne pretnje “globalnih terorista”. On je, iako “naturalizovani” Amerikanac sa Kriptona, pravi predstavnik američkog mentaliteta – prostodušan kao dete i “efikasan” kao atomska bomba.

On je istovremeno infantilna maštarija o “natčoveku” koju prodaje američka mas-kultura, ali i projekcija društvene i političke realnosti savremene Amerike. Psihološka projekcija američke “volje za moć”, ali i izraz nesigurnosti jer joj je potreban ovakav heroj kao “idealan spasitelj”. On brani svoj grad, ali i ceo svet od opasnih zavera superzločinaca. Dakle tu nema mesta nacijama, državama, pa ni istoriji. Sve je tu sterilno aistorično i stripovski “definisano”, kao kod modernih neoliberalnih projekcija sveta u vremenu na početku “kraja istorije”. Imperijalna i kvantitativna sila trijumfuje nad svim preprekama na putu stvaranja “globalne utopije”.

“Razmišljanje” i ponašanje Supermena neodoljivo podseća na nepodnošljivu lakoću sa kojoj se pokreće i sprovodi američki globalni intervencionizam, bilo desni krstaški, ili levi humanitarni (Supermen, kao proizvod Holivuda, više inklinira ovom drugom). Površan moralizam bez velikih moralnih dilema, ali sa velikom samouverenošću i hipertrofiranim aktivizmom. Režiser “Povratka Supermena” kaže da je heroj u prvom delu bio stilski američki, a sada, u drugom, globalni heroj, iako je ostala ista puritanska manihejska logika i “unilateralni intervencionizam” u borbi protiv teroriste koji preti celom svetu. Poznato, zar ne?

Sa druge strane, imamo nešto što treba da bude evropski odgovor na američkog superheroja – strip junaka Korta Maltežanina (koji je isto nedavno filmovan, doduše, kao animirani film). Kakav je Korto? On je najnoviji multikulturni proizvod duge evropske istorije, od oca Maltežanina ili Engleza i majke Ciganke. On liči na konkretnog čoveka koji ima svoje mane i sumnje. Ne govori mnogo o sebi, ali se vidi da je umoran od istorije i neprekidnog lutanja. On je ono što su bili prvi evropski heroji – mornari, lutalice, avanturisti – poput Marka Pola, Kolumba i krstaša. Ali on je, za razliku od njih koji su bili puni mladalačke strasti – ipak „poslednji heroj“ evropske kulture. On je, iako fizički mlad, duhovno star – egzistencijalistički spoj Don Kihota i Sanča Panse. Umorni cinik koji ni ne zna jasno zašto čini ono što čini. Njegov “herojski nihilizam” (Niče) znak je starosti i jalovosti jedne prezrele kulture.

Flegmatični saučesnik velikih istorijskih događaja – Korto – predstavlja najjasniju sliku bezvoljne spoljne (a i unutrašnje) politike posleratne Evrope, a danas i Evropske unije. Korto, kao i EU, više voli da gleda i pušta događaje da se odvijaju svojim tokom, zadovoljavajući se sitnim intervencijama, nego da se sa američkom strašću “puritanskog Supermena” baci u novi lov na “svetske nemani” (Kvinsi Adams am. predsednik). Iako su i Korto i Supermen proizvod iste kulturne matrice i vere u “čoveka” – “natčoveka”, predstavljaju skoro antipode, kao što su danas SAD i EU. Sa jedne strane, premišljajuća neodlučnost, a sa druge Bušova logika “mi se borimo protiv svetskog zla, a vi kako hoćete”. Prvo je možda razumnije, ali drugo predstavlja istoriju (pa makar i katastrofu). Henri Kisindžer je, iako zagovornik realpolitike, dobro razumeo (Diplomatija) da je Ameriku velikom učinio upravo taj ideološko-krstaški heroizam. Stoga je Korto, ma kako bio simpatičan – evropski antiheroj, a Supermen, ma kako jednodimenzionalan bio – pravi heroj imperijalne i globalističke Amerike.

O “muškoj i herojskoj” Americi nasuprot “feminizirane” EU često govore američki mediji i neokonzervativni intelektualci, najagresivniji zagovornici krstaškog pohoda protiv “svetskog terorizma” i “otpadničkih nacija”. Supermenova borba protiv teroriste genija ovde ima oblik opsesivne potrage za već mitskim “čudovištem” – Bin Ladenom. Ovu iracionalnu crtu američke politike (iako su tu uvek prisutni i interesi) najbolje je predstavio veliki američki pisac Melvil u Ahabovoj osvetničkoj potrazi za arhetipskim morskim čudovištem – Mobi Dikom.

Da zaključimo: Korto Malteze je simbol umora Evrope od istorije i njena želja da se iz nje izađe, a Supermen izraz imperijalne samouvernosti (a i unutrašnje nesigurnosti) savremene Amerike. Odavno je guru američke spoljne politike Henri Kisindžer uporedio odnose SAD i Evrope sa odnosima koji su vladali posle punskih ratova između Rima i Grčke. U oba slučaja imamo, sa jedne strane, vitalnu i agresivnu naciju koja „oslobađa“ i „pokorava“, dok s druge strane imamo brojne surevnjive „polise“ čije vreme neumitno prolazi, ma koliko bili materijalno ili kulturno bogati. Kada se porede ljudski i materijalni resursi starih Grka i Evropljana s jedne, i antičkih i modernih Rimljana sa druge strane, stvari nisu jasne kao kad se poredi stanje duha i volja za moć („Ili jesi, ili nisi“). Prvi je nemaju, a drugi imaju. Stoga je evropski Korto prošlost, a američki Supermen sadašnjost i budućnost čovečanstva, sviđalo se to nekome ili ne.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова