Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

BEOGRADSKA ČAJANKA

Aleksandar Brkić i Branko Radun

BEOGRADSKA ČAJANKA

Da ekonomija može biti zgodno oruđe u funkciji politike palo je na pamet
još pre nekih 250 godina građanima Bostona, tadašnjim podanicima
britanske krune, kada su odlučili da brodove Britanske istočnoindijske
kompanije olakšaju za 45 tona čaja, bacivši ga pravo u more. Nakon
svakim danom sve većih protesta i napada na službenike Istočnoindijske
kompanije - uvoznika čaja u koloniju, oni, koji su sebe nazvali "Sinovi
slobode", a koji bi danas dobili epitet "huligana" smatrali su da je
potpuno legitimno nasrnuti na interese krune, ako oni zadiru u američke
slobode.

Tadašnja Engleska Imperija je ostvarivala velike prihode monopololom na
trgovinu indijskim čajem. Posle donošenja Zakona o čaju, koji je cenu
legalno uvezenog britanskog čaja oborio ispod cene kljumčarenog,
kolonisti su se odlučili na akciju. Štiteći cenu kljumčarenog, ali
neoporezovanog čaja, "Sinovi Slobode", maskirani u Mohavk indijance,
popeli su se 16. decembra 1773. na brodove Njenog Kraljevskog
visočanstva i otvorili novo poglavlje slobode, demokratije i ljudskih
prava u savremenoj istoriji. Posledice ove pomalo i smešne epizode, osim
što su budući Amerikanci iz protesta prešli na pijenje kafe,
predstavljaju istovremno i temelj američke države, ali i moderne zapadne
civilizacije, ka kojoj jedan deo srpske javnosti ovih dana čeznutljivo
upire pogledom. Naši “amerikanofili” olako zaboravljaju da je danas
najmoćnija sila sveta i “lider slobodnog sveta” nastala kao proizvod
borbe protiv nepravedne politike jedne daleko moćnije sile, pre svega na
temelju “saveza za bojkot”.

U ovom se slučaju ekonomski embargo pokazao kao pokretač i kao efikasno
sredstvo mobilizacije jednog društva koje u početku i nije bilo za
„raskid sa Londonom“. Osim toga, bojkot britanske robe je vremenom
delovao stimulativno na formiranje sopstvene supstitucije uvoza, to jest
na formiranje domaće industrije. Čak i kada su posle rata za nezavisnost
normalizovani odnosi na liniji Vašington – London, ostali su
protekcionistički zakoni koji su, kako je Hamilton rekao, morali da
ostanu pedesetak godina na snazi dok mlada američka industrija ne stasa
dovoljno da se nosi sa britanskom. Poznat je primer kako je jevrejska
zajednica ekonomskim bojkotom pre Drugo svetskog rata bacila na kolena
moćni automobilski koncern Ford jer je njihov osnivač i vlasnik napisao
knjigu koja je govorila o jevrejskoj zaveri. Nešto skoriji bojkot
francuskih vina i krompirića sličnog naziva, sve zbog nedovoljne
kooperativnosti francuskog predsednika u Iračkoj klanici, slobodni ste
da shvatite kao deo već tradicionalog folklora i oživljavanje nikad
zaboravljenih običaja.

OD ČAJA DO OČAJA

Prihvativši se ovim uvodom više nezahvalnog, nego lakog posla da
povučemo istorijsku paralelu sa nedavnim pozivom na bojkot slovena čkog
"čaja", podsetićemo čitaoce da se čin uništavanja britanske robe teško
može smatrati legitimnim, a legalnim nikako. Sa druge strane Srpska
država je imala potpuni legitimitet da uvede legalne «kosovske» carine
na svu robu zemalja koje su priznale secesiju Kosova, a ništa od toga
nije uradila. Imajući ovo u vidu, lako je zaklučiti da je Srbija danas u
mnogo gorem požaju nego britanska kolonija u 18 veku.

Ovom tužnom stanju srpske države najviše je doprinelo još tužnije stanje
duha onih ljudi, koji smatraju da se, eto, ništa ne može učiniti i da je
popustljiva trpeljivost najbolje rešenje za sve nepravde međunarodnog
neprava. Da su na taj način razmišljali i učesnici "Bostonske čajanke"
verovatno danas ne bismo imali ovih nevolja. Međutim njih nije zaplašila
ni britanska moć bez prestiža, niti lična beznačajnost, već su odlučno
ustali u odbranu sopstevnog dostojanstva i neotuđivih prava. Da se
dostojanstvo ne dobija na poklon već pripada isključivo onom ko je
spreman da se za njega bori, propustićemo da elaboriramo ovom prilikom.

Zavlačeći ruku u vreću sa mogućim protivmerama prema državama koje
priznaju Kosovo, srpska Vlada je mogla da otkrije ono što je i sama
znala, da se tamo ne nalazi bog zna šta. Vojske smo se preventivno
rešili, samo da ne bismo slučajno došli u iskušenje da se branimo,
kaznena carinska politika ne dolazi u obzir jer država ima više obaveza
prema međunarodnim trgovačkim sporazumima nego prema sopstvenom
teritorijalnom integritetu. Čak je i zapaljiva patriotska retorika «u
pokušaju» dočekana na nož, jer prema rečima ekonomoskih analitičara može
ugroziti poverenje stranih investitora da ulažu novac u Srbiju. Doduše,
analitičari uvek nekako zaborave da napomenu da su strani investitori,
među kojima su Slovenci prednjačili, do sada jedino investirali u
spoljno trgovinski deficit Srbije, koji je tokom tranzicionih godina
došao do 15 milijardi dolara. Investitori su investirali samo u
potrošnju, ali ne i u domaću proizvodnju. Grade se samo tržni centri i
benzinske pumpe, dok su prave grinfild investicije u proizvodne pogone
retkost. Kada potrošimo sve što se moglo prodati i založiti, (na šta se
naša ekonomska politika ionako svodi), «strane investicije» (eufemizam
za rasprodaju domaće privrede) će svakako prestati, pa nema razloga da
bar jednom ne kažemo ono što zaista mislimo.

Bojkot stranih proizvoda prema dosad navedenom, nametnuo se kao jedno od
retkih preostalih instrumenata nemoćne srpske politike. Državni
zvaničnici koji bi rado izbegli mrke poglede stranog kapitala, ostali bi
tako čisti, a spašavanje srpske časti bilo bi prebačeno u korpe
potrošača. Kada se napokon predložilo kompromisno rešenje tipa, "kako
pokazati zube, a ne otvoriti usta", usledile su prvo javne opomene, a
zatim i otvorenije pretnje da to tako neće ići. Argumenti protiv
«spontanog bojkota» robe država koje podržavaju secesiju su bili
različiti, izazivajući reakcije običnih građana i razumne replike za
koje nije bilo mesta u «režimskim medijima».

Tako smo mogli da čujemo, da nema smisla bojkotovati strane banke i
kompanije, jer se zapravo radi o domaćim bankama sa stranim kapitalom.
Tako smo saznali da su svetske banke zapravo srpske jer posluju u
Srbiji, zapošljavaju naše ljude i rade po našim zakonima. Kola su moja,
bez obzira što su plaćena kapitalom banke, odavno sanja da izgovori
svaki vlasnik kola kupljenih na lizing, mada sudska praksa ne potvrđuje
da se iko do sada odvažio da sa takvim argumentom izađe pred sudiju.
Tvrdnja koja glasi: "ta kompaninja zapošljava 2000 domaćih radika"
obavezno izostavi nastavak: "ali da ne prodajemo njihovu robu zaposlili
bismo još 2000 radnika za proizvodnju te iste robe". Naravno, niko
normalan ne očekuje da posle 8 godina tranzicije ugleda prvi
postranzicioni frižider ili automobil, jer tranzicija nije obećala
proizvodnju ovakvih tehnološka čuda, nego samo umerenu potrošnju, koja
će silom spoljnotrgovinskog deficita vremenom postajati sve umerenija.
Ko ne proizvodi nema pravo ni da troši, starija je mudrost od lekcija o
otvorenom tržištu i konkurenciji u vreme globalnih monopola.

Međutim, da pitanje bojkota i nije tako naivno pokazuju i reakcije
medija i “ekonomskih analitičara” koji su gotovo listom „skočili“
protiv
i same najave mogućnosti nekog oblika ekonomskih mera protiv država koje
priznaju secesiju Kosova. Samo se u neoficijelnim i neformalnim kanalima
komunikacije (internet i sms) mogao pročitati poziv na bojkot slovenačke
i/ili hrvatske robe, dok su u „kontrolisanim“ medijima moglo čuti gotovo
isključivo drugačije mišljenje. Ono što čudi je to što su takve
negativne reakcije dominirale iako se pozivalo samo na bojkot robe naših
„bivših republika“, dakle može se zamisliti kakve bi reakcije tek bile
da se apelovalo na nekupovinu američke, britanske ili robe nekih drugih,
moćnijih zemalja koje su najavile a posle i priznale „nezavisno“ Kosovo.

JANŠINA SRBIJA

Da je, čini se, u ovoj i ovakvoj Srbiji gotovo nemoguće sprovesti tako
nešto, bilo je izgleda jasno mnogima kod nas ali i u inostranstvu. No to
nam je najjasnije predočio Janez Janša koji je poručio da Srbija neće
uvesti nikakve kaznene ekonomske mere protiv Ljubljane u slučaju da ona
prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Premijer Dežele je odbacio
mogućnost nekakvog oblika embarga: „možda će biti malo napeto tokom
nekoliko sedmica (pošto Kosovo proglasi državnost), najavljivaće
(Srbija) različite mere, možda će povući neki potez, onako,
demonstracije radi”. Na ovakve, neki bi rekli provokativne a drugi
duboko istinite izjave, ogorčeno su reagovali čitaoci "Politike" na
njenom sajtu. Odakle tolika samouverenost kod slovenačkog premijera
povodom srpske (ne)sposobnosti da se odupre sirenskom zovu slovenačke
robe? Čini se da nas poznaje vrlo dobro pa zaključuje kako smo
nesposobni čak i za oštrije ekonomske mere, čak i protiv male Slovenije.

No neke je poslovne ljude ovako otvorena i provokativna pozicija
Ljubljane zabrinula, jer su oni računali da će Srbija, ako išta drugo a
ono zbog inata povući neke poteze koji mogu štetiti njihovim poslovima
„na Balkanu“. Ovde je došlo i do sukoba politike Ljubljane koje je
vezana za SAD sa ekonomskim interesima njenih poslovnih krugova koji
zbog toga vrše pritisak na svoju vladu da „spusti loptu“ i da barem ne
bude u prvom talasu zemalja koje će priznati secesiju Kosova. Pokazalo
se da je sama najava bojkota slovenačke robe imala značajan efekat na
tamošnje poslovne i političke krugove, pa se Ljubljana „malo primirila“.
Čak su naši pisani i internet mediji bili zatrpani PR produktima u vidu
izjava vodećih poslovnih ljudi Slovenije u kojima se oni protive
priznavanju secesije Kosova. Bilo to zamazivanje očiju srpskoj javnosti
ili ozbiljno suprotstavljanje „balkanskoj politici“ Ljubljane, čini se
da je i neformalna najava bojkota ipak neke stvari pomerila.

No postavlja se pitanje da li je Janša u pravu – da će se javnost Srbije
malo talasati, par nedelja možda, i da će se na tome završiti. Kako se
čini iz izjava vladinih funkcionera, kao i iz provladinih medija i
provladinih analitičara, izgleda da je premijer Slovenije pravilno
procenio “situaciju” jer „Srbi kratko pamte“, a da greše svi oni koji
misle da je neka vrsta ekonomskih mera neophodna da bi sačuvali
poslednje ostatke nacionalnog ponosa. Mediji su samu ideju ekonomskih
mera dočekali na nož – te to je ponavljanje Miloševićevog embarga, te to
će više nas koštati no Sloveniju, te to se ne može realizovati i tome
slično.

Neupućeni čitalac sigurno će odmah pomisliti da se iza Janšine procene
krije samo dobro poznavanje srpskog mentaliteta. Svakako da je prisutan
i element palanačkog kompleksa koji naša urbana elita gaji prema Zagrebu
i Ljubljani, te sa tim u vezi i sklonost da se kvalitet njhove robe
precenjuje. No postoje tu i dublji motivi paralize srpske elite. Ono što
mu pruža utemeljeniju osnovu za tako samouverene prognoze pre svega je
uvid u petoktobarski tranzicioni ugovor i to u one klauzulule ispisane
sitnim slovima na kraju teksta. Iako su mnogi analitičari i političari
pokušavali da nas javno opomenu na njihovo postojanje, nikada nisu
sakupili dovoljno hrabrosti da ih javno saopšte. Građani Srbije su se
ulaskom i dominacijom stranog kapitala na svom tržištu i liberalizacijom
uvoza odrekli prava da odlučuju o sopstvenoj sudbini u ekonomskoj sferi.
Naša ekonomska politika je ove decenije bila samo servis za izvršavanje
MMF-ovskih “saveta” i laka meta za korporativne “lobiste”. Srbija nema
ne samo politički suverenitet nad celom svojom teritorijom već je
izgubila ekonomski suverenitet na celoj svojoj teritoriji.

Između dva kruga predsedničkih izbora jedan od zagovornika "American way
of debt" ideologije, Miša Brkić, otvoreno je to i saopštio zbunjenim
glasačima u jednom od gostovanja na televiziji. Najavivši rast bankarski
kamatnih stopa u slučaju pobede radikala i gotovo siguran gubitak
stanova za građane koji su ih uzeli na kredit, poslao je kratku, ali
jasnu poruku - glasajte ako smete! Možda zvuči paradoksalno, ali je
mogućnost aktivne borbe za Kosovo zatvorena istovremenim otvaranjem
filijala stranih banaka koje su potpuno preuzele domaće finansijsko
tržište, kao i podiznanjem nizova monolitnih stranih supermarketa.

No tek kada bi naša vlada i politička klasa smela da povuče oštrije
diplomatske i ekonomske mere, njeno protivljenje secesiji bi neko u
svetu ozbiljnije shvatio. Kada bi se moglo zamisliti da Srbija izvrši
jedan efikasan pritisak na one kompanije koje dolaze iz država koje
podržavaju secesiju, Kosovo bi nam u perspektivi bilo nešto bliže.
Naravno, pametna politika nekada ni ne obelodanjuje ekonomske mere
protiv neke druge države. Primer za to je Hrvatska u kojoj se godinama
nije mogla naći roba iz Srbije (a i danas je stidljivo prisutna) jer je
imala veliki broj “prepreka” (što institucionalnih što
vaninstitucionalnih) koje nije mogla preskočiti. Postoje ekonomske mere
koje su javne i kojima se busa politička elita u grudi, a i one o kojima
se samo priča u poslovnim krugovima ali koje su često efikasnije. To
odlično znaju i Janez Janša i Miša Brkić, kao što je to znala i Istočno
indijska kompanija pre više od dva veka, kao što su to znali i akteri
"Bostonske čajanke", shvativši da je skuplji kljumčareni čaj ipak
jeftiniji od jeftinijeg britanskog. To izgleda znaju svi sem nas.

nspm
2008

Нема коментара:

Моја листа блогова