Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KOŠTUNICIN IZBOR

Branko Radun

KOŠTUNICIN IZBOR

Politička scena u Srbiji se nije stabilizovala kako tvrde mnogi analitičari, već se polarizovala. Zaista postoji trend ukrupnjavanja političkih subjekata – partija, tako da je od cirkuskog mnoštva DOS-a preostao samo DS. Na sceni su trenutno u prvom redu dve najjače partije demokrate i radikali, a slede za njima - kao drugi razred DSS, i na kraju u "šaragama" SPS ili PSS. Za ove dve zadnje partije nije isključeno da bi na sledećim izborima ispali iz "prve lige". Ali smanjivanje broja partija ne znači i stabilizaciju, u našem slučaju može biti i obrnuto. Naime ako su dve najjače stranke DS i SRS politički protivnici koji jedni na druge gledaju skoro kao na neprijatelje, onda nema reči o smirivanju političkog života. U vezi sa ovim je i slabljenje jedine snage koja je u Srbiji mogla igrati ulogu stabilišućeg centra – DSS. Kako je Koštunica neodlučnim, zakasnelim i iznuđenim potezima, ali i lošim statusom u medijima potkopavao svoj autoritet, tako su u prvi plan izbile demokrate i radikali, simboli podeljenosti srpskog društva. Padom rejtinga Koštunicine Vlade (za šta su možda odgovorniji neoliberalni fundamentalisti iz G17 koji rasprodaju privredu i Vuk Drašković koji nudi Hagu ono što ovaj ni ne traži) i povratkom "pročišćenog" DS-a, srpska politička scena opet je polarizovana, što u prvoj kriznoj situaciji može izazvati opasne lomove i sukobe. Naročito u Vojvodini gde se ta politička podeljenost produbljava i prelama kroz pitanja od nacionalnog interesa (separatizam i međuetnički odnosi).

Ali iako Koštunica nije više centralna figura političke scene, on može odigrati važnu ulogu političkog arbitra i u određenoj meri stabilizatora politički neuravnotežene i podeljene partijske scene, posebno do novih parlamentarnih izbora. To znači da pošto se čini da DS i SRS neće nikako zajedno (Radikali to nisu rekli), onda ne mogu bez DSS-a. Time DSS iako daleko zaostaje za ovim prvoplasiranima, postaje izuzetno značajna jer jedina ima pravi koalicioni potencijal. To znači da ima slobodu da pravi koaliciju sa kim hoće, i da pri tom bira ko će vladati gradovima (pokrajinom Vojvodinom, a i Srbijom). A to u praksi znači da iako ima više puta manji broj glasova od npr. SRS-a (ili DS-a) može sa njima da formira lokalnu vlast skoro ravnopravno, a negde čak i da dominira. To znači da može svoje buduće koalicione partnere da uslovi političkim ustupcima koji se tiču njihovih političkih principa, ali i pragmatičnih zahteva u vezi zauzimanja veoma važnih pozicija u institucijama.

Da bi Koštunica zadržao, barem neko vreme, tu odlučujuću poziciju političkog arbitra on mora da se oslobodi, koliko je moguće, političkih uslovljavanja koja mu tu poziciju ugrožavaju. Da na primer pristane da na lokalnom i pokrajinskom nivou pravi koalicije isključivo sa DS-om, na šta su ga mnogi pritiskali, on bi sam sebe ograničio, a i ugrozio opstanak svoje stranke u Vojvodini. Na prostorima "uže Srbije" takav potez bi mu u velikoj meri ograničio mogućnost da njegova partija postavlja ozbiljne programske i kadrovske uslove. Jer ako onaj sa kojim pregovarate, zna da nemate drugu opciju, on će vas maksimalno iskoristiti. Ali u Vojvodini je stvar mnogo kompleksnija i opasnija.

Pošto je tamo DS ušao u koaliciju sa Kasinim SVM-om, koji destabilizuje međuetničke odnose i ima separatističke ciljeve (Vojvodinu naziva "južna pokrajina"), to bi značilo da DSS u "miraz" dobija i mađarski separatizam (a na pokrajinskom nivou i Čankov autonomaški). A pošto je DSS državotvorna i patriotska stranka, to bi izazvalo duboke sukobe unutar nje u Vojvodini, osipanje kvalitetnijeg kadra i brojnog članstva i na kraju krajeva – DSS na sledećim izborima ne bi prešao cenzus. Već sama najava da će morati u koaliciju sa autonomaškim strankama je izavala konfuziju i uzrujanost u mnogim opštinskim odborima, a neki su bili spremni da se otvoreno pobune. Ove stvari političari iz Beograda, pa i Koštunica, zauzeti svojim idejama i ustavnim kombinacijama, često previđaju.

Uostalom zašto je Novi Sad jedini veliki grad u Srbiji u kome su pobedili Radikali? Zato što su oni od većinskog naroda doživljeni kao brana autonomaštvu i separatizmu. To što je Novi Sad, a i veliki deo Vojvodine postao Radikalski treba da bude upozorenje vrhu DSS-a da pazi sa kim će u koaliciju. Valjda će konačno "beogradska" politička i intelektualna elita shvatiti da Srpska Atina nije za atonomašku opciju, što su im godinama servirali ljudi poput Čanka čija se destruktivna uloga previđala ili shvatala kao "cirkus".

U tom smislu je opasno formirati "antiradikalski savez" na prostorima Vojvodine gde su radikali osvojili najveću podršku. Opasno po DSS, koji bi se onda stavio na stranu autonomaških i separatističkih tendencija (barem tako to vidi srpsko biračko telo), ali štetno i po celo društvo jer se ignoriše najjača partija. U nekom gradu južno od Beograda nije uopšte strateški bitno da li će DSS imati vladu sa SRS-om, DS-om ili nekim trećim, ali u Novom Sadu i na nivou Pokrajine jeste. U tom smislu mislimo da je dobro što se korigovala prvobitna izjava DSS-a, koja je data pod pritiskom, da će ići sa DS-om u koalicije, izjavom da neće ići samo sa Kasom, Čankom i Ugljaninom. Prvo je izraz jednog pragmatizma i želje da se dobije podrška za opstanak vlade do donošenja Ustava, a drugo izraz državotvorne politike zbog koje je Koštunica pre par godina imao apsolutnu podršku građana Srbije. Prvo je izraz "beogradskih kombinacija", a drugo pokazuje da se ima sluha i za regionalne specifičnosti. Umesto da je DSS odavno imala jednu odlučnu centrističku državotvornu poziciju kojom bi dobila veliku podršku građana Vojvodine koji su zabrinuti zbog separatističkih tendencija, konfuznom i kompromiserskom politikom je to biračko telo prepušteno Radikalima. Sada, neulaskom u koalicije sa onima koji su autonomaški orijentisani (a manje poznato u Beogradu da tu spada i npr. novosadski odbor DS-a), DSS može da spasava od svog rejtinga ono što se spasti može, i da na novim temeljim pokuša povratak svoje partije među vodeće u Vojvodini.

Ako bi se na pokrajinskom nivou stvorila koalicija svih protiv Radikala, u koji bi morala ući i DSS, to bi bilo loše i po demokratske principe i po nacionalni interes i po interes DSS-a. Naime nigde se u normalnom političkom životu demokratskog društva ne može ignorisati najjača partija i sistematski marginalizovati. Ako Radikali nisu mogli ući u Vladu Srbije zbog pritiska zapada i domaćeg "reformskog" bloka, onda oni mogu participirati u vlasti na lokalnom i pokrajinskom nivou. Time što bi se oni uključili u sistem bi se stabilizovala nenormalna situacija u političkom životu, a i podržao bi se proces kultivacije, pa i pacifikacija radikalskog radikalizma. A što se tiče DSS-a oni bi ulaskom u lokalnu i pokrajinsku koaliciju sa Radikalima, pokazali u praksi da u Srbiji nema "političkog aparthejda" i to na način koji ne bi iritirao zapad. Osim toga koalicija sa SRS-om im je mnogo bliža i programski (antiseparatizam i patriotizam) i pragmatično jer od radikalskih "siročića" mogu da traže podelu vlasti na načelu "fifti-fifti", dok bi kod demokrata bili samo privezak.

Ono što je još bitno reći je da ako bi i od DS-a dobili istu ponudu, što je nemoguće, to ne znači da bi oni bili njima ravnopravni partneri, jer su ovi godinama na vlasti, pa su pustili koren u mnogim institucijama sistema i imaju mrežu paradržavnih organizacija i mreža (NVO sektor). A i ako hoće značajne promene u načinu vladanja, ako hoće čistku korupcije (koju su najavljivali i kandidat DSS-a i SRS-a) koja caruje u gradovima naročito gde DS vlada, mora sa novim i drugim ljudima da preuzma kormilo gradske i pokrajinske uprave. Hipotetički gledano, DSS bi mogao da sa SRS-om privremeno sklopi koaliciju da bi napravio značajne promene u insititucijama i načinu rada, a onda da sa drugih pozicija ponovo pregovara sa DS-om. No, da ponovimo, najgluplje je bilo pre pregovora sa DS-om reći da se neće praviti koalicija sa SRS-om. Time se sebi drastično sužava manevarski prostor i snižava cena. Nijedan trgovac neće nikada reći mušteriji: "vi ste mi jedini kupac i vama moram da prodam". Čak iako DSS neće u koaliciju sa radikalima ta opcija mora ostati "u igri", barem radi pogađanja sa drugom stranom.

Za Vojvodinu ne važe pravila kao u Beogradu i južnije. Ovde su stvari mnogo komplikovanije i specifične. U Novom Sadu je urbana populacija, i pored vlasti koju godinama drže demokrati i autonomaši glasala za radikale iako oni nemaju ni približno onakvu vlast, moć i mreže uticaja kao njihovi politički protivnici. Maja jeste dobar kandidat sa svojim modernim imidžom koji ruši predrasude o radikalima, ali je činjenica da su više puta do sada radikali u čitavoj Srbiji ostvarivali najbolje rezultate upravo u Novom Sadu i široj okolini (50 km u krug). Ovakva plebiscitarna podrška SRS-u od strane vojvođanskih Srba znači izraz protesta protiv nametnute autonomaške vlasti i politike, ali i straha od separatističkih tendencija aktuelnih lokalnih i pokrajinskih vlasti. Koštunica o tome mora dobro da promisli. Bolje mu je da DSS ostane u opoziciji nego da formira vlast sa autonomaškim i separatističkim partijama. Bolje je da se pokrajinska vlada i ne konstituiše, nego da bude deo kontinuiteta nakaradne i antidržavne politike u severnoj pokrajini. Do sada je zvanični Beograd (i Milošević i Đinđić) više puta zbog svojih interesa i kombinacija olako žrtvovao nacionalne i državne interese na severu. Nadamo se da tako nešto neće ponoviti Koštunica, iako su ucene i pritisci na njega veliki. Ovo je test za njegovu toliko proklamovanu državotvornost i patriotizam. Ako ga ne položi i prikloni se "neprincipijelnoj koaliciji" to će biti kraj DSS-a kao ozbiljne stranke u Vojvodini, a što je još gore i produbljivanje političke šizofrenije srpskog društva.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова