Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

„ZA“ i „PROTIV“ MIŠKOVIĆA

Branko Radun

„ZA“ i „PROTIV“ MIŠKOVIĆA

Odavno je poznato da je moderno društvo arena sukoba dobro organizovanih interesno-političkih grupa koje pokušavaju da nametnu svoje „viđenje problema“. To se najčešće radi „definisanjem okvira teme“ medijskog „dijaloga“, a posledice su najčešće lažne alternative i simulacija otvorene društvene debate.

Da bismo ovo ilustrovali, prepričaću razgovor sa jednim poznanikom oko onog „antifašističkog i „fašističkog“ cirkusa. Kada smo se sreli te sunčane nedelje u centru Novog Sada, pitao sam ga, ne bez ironije, da l' ide međ „antifašiste“ il' „neonaciste“. On reče – ne znam gde bih pre otišao, al' ne da im se pridružim, već da se potučem sa njima. I jedne i druge bi trebalo letvama tući jer ovi prvi idu pod crveno-crnim zastavama koje promovišu anarhiju, i šarenim koje zagovaraju gej prava, a ovi drugi su valjda skloni fašističkim znamenjima. Šta sad, reče on, ja treba da biram između antifašista autonomaške, homoseksualne ili anarho orijentacije s jedne, i skinsa i neonacista sa druge strane. Kakav je to izbor kada biraš između dva ekstremizma i pogrešna kulturna modela koje smo uvezli sa Zapada? To je lažni izbor koji nam se preko medija servira.

„DELTA ODRED“

Na ovo liči i medijska situacija koja se vrti oko pitanja monopola i detektovanog glavnog monopoliste u Srbiji – Miškovića. Kao i prilikom sukoba „fašista“ i „antifašista“, tako se i sada kao najbitnija tema nameće monopolska pozicija nekih tajkuna, na čelu sa Miškovićem.

Istinu govoreći, nikad nismo bili ljubitelji tajkuna koji su u vreme Miloševića stekli ogromna bogatstva i žele da budu vlasnici Srbije, i to ne samo njene privredne, već i političke, medijske i svake druge budućnosti. Iako je očigledno da se iz određenih političkih krugova (pre svega LDP-a) i nekih medija (pre svega B92) sada sistematski produkuje kampanja protiv Miškovića kao jedinog monopoliste i tajkuna, ne možemo se olako pridružiti ovoj harangi. Nije ovde reč o tome da priznamo da je Čeda Jovanović u pravu, kao što nam nije problem da nekada budemo i deo medijske kampanje ako je, prema našem shvatanju, opravdana. Ovde mnogi vole da budu deo medijske rulje koja nekog blati i kamenuje. Iako od toga nemaju neke koristi, barem dobijaju medijski prostor. Sada je najlakše priključiti se svima koji istupaju kao „tužioci“ Miškovića. Međutim, i pored toga što nimalo ne cenimo „učinak“ tajkunske oligarhije na čelu sa vlasnikom „Delte“, ovaj tekst predstavlja pokušaj da se detektuju motivi i jedne i druge strane.

Na prvi pogled čini se da su jasne namere onih koji promovišu i brane Miškovića, ili pak ne učestvuju „upadljivo“ u kampanji protiv njega. Tu je najverovatnije reč o „konkretnim“ poslovno-političkim vezama, što ne mora uvek da se očituje i finansijskim transakcijama, već u razmeni usluga od ko-zna-kakve podrške do medijske logistike. Ponekad može biti reč o logici „može nam nekad koristiti, ili pak mogao bi nam naškoditi“.

Sa druge strane, motivacija „tužitelja“ nije toliko transparentna i koherentna. Raspredaju se u beogradskoj čaršiji mnogobrojne teorije o tome zašto ovi što vode kampanju protiv Miškovića to rade baš sada. Kako napadi dolaze od političko-medijskih krugova koji su izrazito proamerički, onda se to i ocenjuje kao američka kampanja protiv Miškovića, dok su lokalni političari i mediji tek izvršioci „medijskih radova“. Iako je ovo jednostrana priča, ona je verovatno bliska stvarnom stanju jer nam i sa one strane Atlantika dolaze signali da Mišković nije „politički podoban“, pa i da je „nepoželjan“ na tlu SAD, kao nekadašnji Miloševićev tajkun.

Drugi su opet skloniji srpskoj logici – Miškovića napadaju oni koje nije hteo da sponzoriše, jer je poznato da tajkuni pokušavaju da kupe političare, ali i političari nastoje da reketiraju tajkune. Odnosi političara i tajkuna su dinamični i dvosmerni. Bilo kako bilo, iz svega ovoga jasno je da je medijska kampanja protiv monopola najmanje imala na umu običnog građanina i potrošača, već je motivisana određenim interesima. Kao i u svugde, ovome su se priključili oni koji bi da se malo promovišu i dobiju koji poen u javnosti.

Postavlja se pitanje zašto je sada Mišković došao na američku „crnu listu“ i udar proameričkih medija i političara. Zašto je Amerikancima tek sada zasmetalo njegovo „na sumnjiv način stečeno bogatstvo“, kojim navodno „finansira sve političke stranke“? Nije nepoznato da tajkuni finansiraju barem po neku stranku, neki finansiraju i više, a dešava se i da jedan finansira gotovo sve stranke. To do sada nije bio problem našim medijima, političarima, a ni Americi.

Uostalom, ko je postavio pitanje odakle Miškoviću toliki kapital kad je onomad bio otet od zemunskog klana i kada je isplatio milionski otkup. Mišković je, izgleda, postao toliko „jak“ da je počeo da smeta pojedinim političko-finansijskim krugovima u zemlji i inostranstvu. Priča se i da je nekima zasmetao kada je negde sâm, a negde uz podršku tajkuna drugih država, namerio da postane regionalni trgovački lider. Premda nije, kao Bogoljub Karić, osnovao svoju stranku, počeo je da štrči „regionalnim ambicijama“, a prisetićemo se i njegovog političkog istupa kada je dao svoj „blagoslov“ ovoj vladi.

Svojim bogatstvom Mišković je prešao „crtu“ i ušao na Forbsovu listu, dok na primer jedna Rumunija, koja je i veća i mnogoljudnija, nema nijednog milijardera. Očigledno, Mišković je krenuo previše ambiciozno, a da pri tom nema jaku „zaleđinu“, koja bi mogla biti, recimo, jaka vlada ili uporište u javnosti, koje se postiže aktivnom brigom o interesima zajednice. Karić je istakao svoje političke pretenzije da prečicom dođe do vlasti, zbog čega je bio odstreljen od vlade, dok je Mišković naglasio poslovne ambicije, pa je udar došao sa druge strane. Moguće je i da pojedini poslovni krugovi koji žele da zauzmu lokalno tržište imaju cilj da oslabe ili eliminišu najjačeg konkurenta. Da li se Mišković preigrao kao Karić – pokazaće vreme.

Ono o čemu se najmanje zna su moguće političke implikacije „udara na Delta odred“. Čini se da neke političke snage žele da se pozicioniraju kao borci protiv tajkuna i da onda optuže političke protivnike kao one koje tajkuni drže u šaci. Moguće je i da je „zeleno svetlo“ za ovu akciju u vezi sa onim što se u medijima kolokvijalno zove „epilogom kosovskih pregovora“. Znajući odakle vetar duva i kakav medijski tajming ima ova kampanja, ni ova pretpostavka nije bez značaja, ali budući da nemamo jasnih argumenata, sve ostaje u domenu spekulacije.

AMERIČKI MIŠKOVIĆI

Da bismo pokazali da monopoli nisu ništa novo, ni samo za nas specifično, reći ćemo nešto o „ozloglašenim“ monopolima u modernom privrednom sistemu. Monopoli su u privredi stara pojava, nekada su bili državni da bi kasnije bili zamenjeni privatnim korporativnim monopolima. Tako se liberalno-tržišni kapitalizam može prikazati i kao prelazna i kratkotrajna faza između starog državnog i novih privatnih monopola. U Engleskoj je to značilo da su monopoli koji su privilegijama i aristokratskim vezama bili vezani za monarhijsku vlast s vremenom bili zamenjeni dominacijom velikih banaka i kompanija.

Adamsmitovski mit o „slobodnom tržištu“ je bio ideal malog trgovca i zanatlije koji je kratko trajao (ako je ikad bio dominantan u realnosti), taman toliko da se na tržištu iskristališu glavni igrači. U Sjedinjenim Državama monopoli i oligopoli formirani su već krajem 19. veka, a prvi poznati bio je naftaški kartel predvođen „Standard oilom“, koji je nekoliko decenija kasnije, u savezu sa još nekim kompanijama, dostigao dominantan položaj na globalnom tržištu. Sličnu monopolsku sudbinu imale su i druge industrijske grane, ali i usluge poput transporta i bankarstva. San svakog bankara, industrijalca i trgovca je da pobedi konkurenciju i da, nakon te mučne faze, dođe do ugodne pozicije monopoliste u svom domenu. Monopol ili oligopol „prirodno“ je stanje privrednog sistema.

Kako su američki monopoli u većem broju privrednih sektora zloupotrebljavali svoj položaj tako što su samovoljno podizali cene i ucenjivali druge kompanije, došlo je do štetnih efekata na privredni život. Javnost je bila ogorčena pre svega zbog neumerenog dizanja cena i ozbiljne redukcije „prava potrošača“ od velikih korporacija koje su u svojim granama pravile „poslovne imperije“. Na talasu borbe protiv monopola i korupcije vlasti na lokalnom i nacionalnom nivou na prelazu iz 19. u 20. vek stasala je nova generacija političara i medija u SAD. Kao posledica straha od velike koncentracije bogatstva i brzog socioekonomskog raslojavanja društva, javila se socijalna i progresistička reakcija u vidu novih pokreta, organizacija i lidera. Tako se pojam „monopol“ uveo u političko-medijsku praksu kao nešto što objedinjava sve loše u američkom sistemu „slobodnog tržišta“. Iskreni progresisti su tražili radikalnu borbu protiv monopola i njihovo eliminisanje. Pod pritiskom javnosti su svi vodeći političari već krajem 19. veka imali antimonopolske planove i zakonske projekte.

Međutim, novi i osnaženi stari antitrustovski zakoni nisu bili efikasni u borbi sa monopolistima, pa se odustalo od gušenja monopola i borba sa njima svela se na sporadično kažnjavanje „zloupotreba“. Jedna od retkih „pobeda“ države nad monopolima bila je odluka Vrhovnog suda o raspuštanju Rokfelerovog „Standard oila“ 1911. godine na osnovu zakona koji je zabranjivao kombinacije u obuzdavanju trgovine i konkurencije. Noviji primer pokušaja državnog osujećivanja monopolskog položaja u softverskoj industriji od Bila Gejtsa prošao je tako što je „Majkrosoft“ ostao globalni lider u ovoj oblasti.

Nasuprot tome, štampa se pokazala (što je i zlatni period američkog novinarstva) kao efikasnije sredstvo pritiska na antisocijalno ponašanje korporativnih moćnika. Oni su žigosali surovu eksploataciju radnika, korupciju vlasti, zapuštenost sirotinjskih kvartova i monopolsko „precenjivanje cena“. Već se tada govorilo kako dekadencija i korupcija političkog sistema „demokratiju pretvaraju u plutokratiju“, ili u vlast krupnog kapitala. Svaka sličnost sa današnjom Srbijom je nenamerna.

„POZITIVNI MONOPOLI“

Priča o monopolima nije tako jednostavna. Monopoli i oligopoli su u mnogim privrednim sferama realnost, pa i nužnost. Tako se u priči o Rokfelerovom naftaškom monopolu koji je 1880. kontrolisao više od 90 odsto prerade nafte, preko gušenja konkurencije i jakih veza u železnici koja mu je dala transportne povlastice, govori i o koristima koje privreda ima od jakih igrača. U većim i bolje organizovanim rafinerijama cena proizvodnje po galonu bila je dva ili tri puta manja. Monopolska pozicija (privatnih ili državnih monopola) dopušta rezanje troškova proizvodnje, standardizaciju proizvodnje i transporta, kao i dugoročno planiranje novih investicija.

Iako ovo što ćemo reći može zvučati pomalo jeretički sada kada se naša javnost okreće protiv onih koji imaju dominantan položaj na tržištu, monopoli su često bili motori razvoja određenih privrednih grana i država. Industrijalizacija danas moćnih ekonomija pokazuje vezu sa sposobnošću stvaranja velikih kompanija koje bi dominantan položaj na domaćem tržištu iskoristile kao odskočnu dasku za osvajanje novih tehnologija, privrednih oblasti i novih tržišta.

Nama je omiljeni primer „ekonomski genije“ Park Čung koji je kao predsednik presudno uticao na to da Južna Koreja, do tada siromašna i razorena ratom, za nekoliko decenija postane moderna industrijska nacija. Naime, pod jakim vođstvom ovog puritanskog vojnika Koreja je stvorila više jakih kompanija koje su mogle da se nadmeću sa svetskim liderima u elektronskoj i auto-industriji. To je ostvareno zahvaljujući „petogodišnjim planovima“ u kojima je država davala svu moguću podršku određenim strateški definisanim industrijama. Ove kompanije su dobijale razne finansijske privilegije, subvencije i jeftine kredite, ali i monopolski položaj pri uvozu neke robe. Njihova obaveza bila je da tako ostvarene profite investiraju u nove fabrike i u osvajanje novih tehnologija kako bi mogle da agresivno nastupe na svetskom tržištu. Takvo svesno dopuštanje monopola pogodovalo je stvaranju industrijskih giganata (poput „Samsunga“) koji su uspeli da prevaziđu i svoje japanske „uzore“. Društvo sa jakom autoritarnom vladom koje je bilo izuzetno korumpirano i primenjivalo ekonomski protekcionizam ostvarilo je titanski privredni skok u nekoliko desetleća.

DVA „PUTA“ RASPRODAJE DRŽAVE

Na našu žalost, ni naši tajkuni, a ni političari nisu bili sposobni za takvu saradnju čiji bi rezultat bio industrijski razvoj i osvajanje novih tehnologija. Sa jedne strane, domaći oligarsi (kako ih Rusi zovu) nemaju nameru da ozbiljnije ulažu u proizvodnju jer ostvaruju velike profite u uvoznoj trgovini, a sa druge strane vlada se zbog nekritičkog prihvatanja neoliberalne paradigme i „mmfovske recepture“ odrekla ekonomske politike. Tu, naravno, ne treba potceniti ni uticaj malignih oblika korupcije, pre svega destruktivnih oligarhijskih saveza političara, domaćih magnata i stranih korporacija (ovi poslednji se izostavljaju iz priče o monopolima).

Da su, kojim slučajem, Mišković & tajkuni učinili ozbiljan napor u pravcu pokretanja novih proizvodnih kapaciteta i zapošljavanja milionske armije nezaposlenih, verovatno bi sada imali jaču podršku javnosti. Da su malo ozbiljnije pomogli obnovu i razvoj Srbije, sada ne bi spali samo na „plaćeni marketing“. No, budući da su delovali samo u skladu sa kratkovidom profitnom logikom, koja najčešće isključuje projekte od opštedruštvenog značaja, njihov kredit u javnosti je izuzetno nizak, da ne kažemo u „minusu“. Kao što gotovo niko nije žalio za Karićem koji je ipak ozbiljnije radio na svom društvenom imidžu, tako gotovo niko neće žaliti ni za drugim milijarderima ako ih političari budu „nagazili“.

Vlada je trebalo da zna da je ulazak na naše tržište i dominantan položaj na njemu jedan od glavnih bonusa za strane investitore, pa je, umesto da jednostrano i olako skida carine, čime se atraktivnost za investitore smanjivala, trebalo da se pametno cenjka i „prodaje tržište“ onima koji bi na našoj teritoriji organizovali ozbiljniju proizvodnju. Tako je, na primer, jedina šansa da se dobije iole ozbiljan strateški partner “Z astave“ da mu se garantuje povlašćen položaj na domaćem auto-tržištu u jednom pristojnom periodu. Umesto toga, kombinacijom nekonzistentne carinske politike, rigidnim kursom dinara koji destimuliše izvoznike i endemskom korupcijom „oterani“ su oni koji su želeli da nešto ozbiljnije investiraju u našoj zemlji.

Treba ponoviti da slobodno tržište zapravo ne postoji, već ga svugde, u manjoj ili većoj meri, kontrolišu velike banke, korporacije i političke oligarhije. Zato je naše tržište kao Virgin Market primamljivo za velike korporacije koje ne žele da ih u osvajanju nezauzetog prostora sprečavaju ni lokalne vlade, ali ni lokalni magnati. Kako je naša vlada, sklona ideološkim neoliberalnim opsenama i slabo otporna na pritiske i korupciju, odavno kapitulirala u odbrani nacionalne ekonomije – ostali su kao smetnja pojedini tajkuni. Zato verujemo da iz tog pravca duva ova medijska halabuka protiv monopola, tj. Miškovića, u kojoj se pominju samo domaći monopolisti, ali ne i strane kompanije i, recimo, strane banke koje kontrolišu domaće finansijsko tržište i održavaju zelenaški nivo kamata.

Da se vratimo na početak. U medijski nametnutom izboru između „prodelta“ i „antidelta“ priče zapravo i nema velike razlike u načinu razmišljanja i posledicama njihove politike. To su samo dva lica iste neoliberalne paradigme koja našu zemlju vodi ne bliže „Evropi“, već ka „Africi“. Naime, i jedni i drugi zapravo vuku Srbiju u zamku siromaštva i neokolonijalnog statusa, jer se čitava priča svodi na izbor da li će Srbija pripasti tajkunima ili stranim korporacijama. A kako su domaći „pobednici tranzicije“ skloni da prodaju ono do čega su na lak i brz način došli (primer Kostića), priča se u perspektivi svodi na „dilemu“ da li smo za to da Srbija bude prodata direktno, ili će proći kroz „jednu“ ili „dve ruke“.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова