Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Čekajući Putina

Branko Radun

Čekajući Putina

"Kod Vladimira Vladimiroviča nisam osetio ni najmanju opijenost vlašću. On savršeno razume unutrašnju i spoljašnju situaciju zemlje i potpuno je svestan svih problema koje mu je prethodnik ostavio u nasleđe. Rusija na svom čelu konačno ima državnika koji je okupiran isključivo rešavanjem realnih problema. Čoveka hitrog uma i velike pronicljivosti, krajnje uravnoteženog i obazrivog"
Solženjicin

Putinov "treći put"

Sve češće se naši političari pokušavaju "prodati" javnom mnjenju kao domaća varijanta ruskog lidera. Neki izborni štabovi svoje kandidate neskriveno porede sa ruskim predsednikom, a to traže i od "svojih" novinara i analitičara. Predsednik Putin je kod nas ušao u modu kao onaj koji je slično postkomunističko društvo uspeo izvući iz krize. Zato on mnogima kod nas izgleda poput svetionika na mračnom i nemirnom moru tranzicije. Koliko se uopšte naši političari mogu porediti sa ruskim uzorom? Da bi smo odgovorili na to pitanje potrebno je ispitati ko je zapravo gospodin Putin i šta je do sada uradio.

On je postao predsednik u vreme jedne od najdubljih kriza koja je Rusija imala u novijoj istoriji. Po njegovim rečima, pri preuzimanju predsedničke funkcije, "prvi put u proteklih 200-300 godina, suočavamo se sa realnom pretnjom da skliznemo među drugorazredne, a moguće i među trećerazredne države u svetu" (Putin; 2000). Rusija je od svetske sile početkom devedesetih postala "zemlja trećeg sveta sa nuklearnim naoružanjem". On je zatekao izuzetno teško stanje i uspeo da preokrene procese slabljenja i dezintegracije ruske države. Njegova pojava je dovela do promene istorijske i geopolitičke realnosti. Pre svega, sprečio je mogućnost pada zemlje u haos kriminalizovanog i korumpiranog društva kojim dominira mala grupa moćnih oligarha. Odlučnom politikom je zaustavio propadanje ruske zemlje i ona se sada uspravlja u svim sferama. Za kratko vreme je stabilizovao državu, stvorio uslove za razvoj i "privredno čudo".

Za razliku od svog prethodnika, novi ruski lider nije poslušnik Zapada u spoljnoj politici, niti olako prihvata "savete" koji dolaze od zapadnih centara moći po pitanju reformi. Rusija se u velikoj meri oslobodila kompleksa niže vrednosti u odnosu prema Zapadu. Američka administracija više ne može da obrlati rusku političku elitu, i navede je da jednostrano sledi njihovu politiku i primenjuje "univerzalne recepte". Zahvaljujući svom predsedniku, kao i evoluciji društvene svesti, Rusija je prebolela ranu zaljubljenost u Zapad. Odnos prema Evroamerici danas je postavljen na realnijim osnovama. Ulaskom u antiteroristički savez sa SAD (2001) potvrdio se Putinov neideološki "realizam i osećaj za realpolitiku" (Collins; 2003). Rusija je i dalje ozbiljno orijentisana prema Zapadu, "i želi da se razvija u tom pravcu" (Collins; 2003). Ali je isto tako svesnija da nije organski deo Zapada, već da civilizacijski predstavlja nešto "drugo"(1), kao i da je geopolitički evroazijska zemlja. Sazrelo je uverenje da Rusija mora ići sopstvenim putem modernizacije. Ruska elita želi da koristi zapadna iskustva, ali na sopstveni način. Putin postepeno formuliše ruski "treći put" – modernizacija, ali sa umerenom i selektivnom vesternizacijom. A na strateškom planu to znači spoljnu politiku orijentisanu prema sopstvenim nacionalnim i strateškim interesima, sa svešću o realnosti američke globalne hegemonije.

Posle propasti komunističke paradigme Rusija je preležala dečije bolesti liberalizma i divljeg kapitalizma. Zahvaljujući Putinu, Rusija se oporavlja fizički, ali se oslobađa i ideoloških zabluda liberalizma. Zato je sada ona ponovo nezavisan strateški igrač sa kojim Amerika ozbiljno računa na prostorima Evroazije. Šta više, američki stratezi nervozno(2) priznaju da mladi ruski lider sa "pokeraškim licem" vešto igra geopolitičku partiju šaha na prostorima "Hartlanda" (Mekinderovo "srce zemlje") i to partiju za koju su mislili da je već dobijena. Neki od njih već duže vreme zagovaraju realističnu tezu da Zapad mora da "prihvati Rusiju kao najvažniju zemlju pravoslavlja i važnu regionalnu silu" (Hantington; 1998, 347). Pri tom Vladimir Vladimirovič ima nameru da to ostvari kroz partnerske odnose sa Zapadom (i EU i SAD) i modernizacijom neopterećenom ideološkim dogmatizmom (bilo liberalnim, bilo antiliberalnim).

Putinov "novi kurs" je po mnogo čemu suprotan politici predsednika Jeljcina. Na domaćem planu on je reformisao državu i uspostavio autoritet centralne vlasti. Slomio je otpor lokalnih moćnika – gubernatora koji su pretili feudalizacijom zemlje. Neke od moćnih "oligarha" – novopečenih milijardera je suzbio u nameri da budu jači od države. Jedne je koristio da bi skršio prevelike ambicije drugih, npr. uz pomoć Guzinskog i njegovih medija je nadigrao Berezovskog. Posle je i Guzinski izgubio svoje medije i moć kada je pokazivao preveliku političku ambiciju. Nedavno je Kremlj pritisnuo naftnu korporaciju Jukos, koja je u vlasništvu Hodorkovskog, najbogatijeg čoveka Rusije. Tako je uspeo da uspostavi državnu kontrolu nad strateškim ekonomskim resursima i velikim privrednim sistemima. Razbio je brojne mafijaške grupe koje su se namnožile u vreme njegovog prethodnika. Uspeo je zato što je za razliku od "cara Borisa" strateški orijentisan pragmatik koji izbegava ideološke krajnosti anacionalnog globalizma i ekstremnog nacionalizma. Odoleo je iskušenjima štetnih ekstrema servilnog zapadnjaštva i ksenofobičnog antizapadnjaštva, da bi dokazao da modernizacija može uspeti samo ako je prožeta patriotizmom. Zato ni ne čudi što ga je na poslednjim izborima podržalo više od 70% birača!

I na planu spoljne politike Putin je doneo dosta novosti. Kao čovek koji je celim svojim bićem "posvećen državi" (Herspring; 2003, 259) i nacionalnom interesu, on je u ovoj sferi postigao zaista mnogo. Stabilizacijom prilika u zemlji i strateškom diplomatskom aktivnošću vratio je Rusiju u svetsku arenu iz koje je bila dugo odsutna. Uspostavio je izbalansiran pristup između prozapadne orijentacije i evroazijske geopolitičke doktrine. Nova strategija i vojna doktrina omogućava značajniju rusku ulogu na prostoru bivšeg SSSR-a. Kao državotvoran političar obnovio je obaveštajnu službu i modernizovao oružane snage ("manje, ali efikasnije"). Najznačajniji potez njegove spoljne politike je to što je prvi među svetskim liderima podržao Ameriku posle 11. septembra, i tako barem privremeno stišao otpore njegovoj odlučnoj borbi protiv čečenskih terorista. Pored uspostavljanja partnerskih odnosa sa Amerikom i zemljama EU (Francuska i Nemačka), on je produbio dobre odnose sa Kinom, Japanom, Iranom i Indijom. Na elegantan način je obnovio dobre privredne i strateške odnose sa starim saveznicima SSSR-a (Vijetnam, Severna Koreja, Kuba...), tako da Zapad nije mogao ništa otvoreno prigovoriti. Aktivna spoljna politika je uz državne stimulacije (4000 R&D projekata) pomogla obnovi vojno-industrijskog kompleks koji je skoro atrofirao u vreme raspada SSSR-a (Vaknin; 2003, 8). Spoljna politika je, verovatno prvi put u novijoj istoriji, oslobođena ideoloških himera i tako potpuno stavljena u funkciju bezbednosti ruske države, jačanju njenih strateških pozicija u svetu i visoke stope privrednog rasta.

Putin – lično

Što se tiče same ličnosti – ruski predsednik je jedan od najobrazovanijih političkih vođa u svetu. Po rečima američkog ambasadora, on je veoma inteligentan i o pitanjima o kojima je "izuzetno obavešten" raspravlja "pragmatično i logično, bez emocija" (Collins; 2003, xii). Pravnik je po struci, magistrirao na spoljnoj politici, bavio se naučnim radom u oblasti ekonomije, a prošao je i najviše obaveštajne škole. Poput Buša Seniora pre nego što će postati predsednik, Putin je bio šef moćne obaveštajne službe, pa je tako i jedan od najobaveštenijih ljudi na svetu. Nije samo visoko obrazovan političar, već je i najkvalifikovaniji za mesto predsednika, jer je uspešno prošao sve nivoe vlasti i obavljao različite državne funkcije. U američkoj istoriji mu je, po političkom iskustvu i profesionalizmu u obavljanju različitih državnih poslova, verovatno jedino ravan bio predsednik Nikson.

Izuzetno dragoceno mu je deceniju ipo dugo iskustvo rada u sovjetskoj obaveštajnoj službi. Ma šta mi o njoj mislili, reč je o najprofesionalnijoj i najefikasnijoj službi u sovjetskom sistemu. Putin je dugo vremena proveo u DR Nemačkoj, pa je "na terenu", špijunirajući zapadne kompanije, naučio kako zapadno društvo funkcioniše i šta je suština njegove moći. Iskustvo obaveštajnog rada, osim praktičnog poznavanja određenih društava, podrazumeva i znanje mnoštva specijalističkih veština, operativne psihologije, stranih jezika... Henri Kisindžer je početkom devedesetih, prilikom jednog susreta sa Putinom, rekao da je obaveštajna služba najbolja škola za političare, i da ju je i on sam prošao. Uostalom, u "informatičkom dobu" kvalitetne i pravovremene informacije predstavljaju glavni izvor moći.

Sebe doživljava kao političkog menadžera, pa je verovatno zato na početku političke karijere rekao da "nije političar". U rodnom Petrovgradu 1994. je postao zamenik gradonačelnika, inače svog profesora i mentora. Dve godine kasnije je prešao u Moskvu jer su ga Jeljcinovi ljudi zapazili kao izuzetno sposobnog čoveka. Imenovan je za šefa administracije Kremlja gde je bio zadužen za odnose sa regionalnim guvernerima. Sa te pozicije je uspeo da spreči da "regionalizacija"(3) Rusije dovede do raspada državnog sistema. Zbog tih uspeha je 1998. imenovan za šefa Federalne službe bezbednosti (naslednik KGB-a) i šefa predsedničkog Saveta bezbednosti. I na svim tim poslovima on je pokazao uspešnost koja je retka u korumpiranim tranzicionim elitama.

Vladimir Putin je netipičan ruski lider. On je tih i skroman, vredan i sistematičan. Spreman je da u "razgovoru svakog pažljivo sasluša poštujući tuđe stanovište i dajući jasno na znanje kada se slaže a kada ne" (Collins; 2003), i samostalno odlučuje "po svojoj savesti" (Tihon; 2000). On više liči na biznismena zapadnog stila no na ruskog vođu. Jeljcin je izabrao Putina za premijera jer mu se činilo da će moći da kontroliše ovog lojalnog i skromnog čoveka. No i Jeljcin i Zapad su se izgleda prevarili u procenama jer je on sve iznenadio stepenom svoje nezavisnosti, koja, "kako vreme prolazi, postaje sve veća" (Tihon; 2000). On nije popustljiv čovek, već odlučan vođa koji je za par meseci od stupanja na dužnost gotovo uništio pobunu u Čečeniji. Za samo sto dana vladavine "zapanjio je svet neverovatnim nizom žustrih aktivnosti: hiperaktivna diplomatska delatnost, odmerenost, poznavanje stranih jezika, vrhunsko snalaženje u borilačkim veštinama, pilotiranje letelicama, nepokolebljivost u ratu sa teroristima i kriminalnim vrhuškama" (Gajić; 2004, 39). Svim silama je nastojao da "obnovi snagu i autoritet ruske države" i pri tom "promovisao je svoj imidž odlučnog, aktivnog i angažovanog lidera" (Collins; 2003). Uspeo je da programom modernizacije i ekonomskim reformama, iza koje stoji agilna država (4), doprinese brzoj ekonomskoj obnovi i značajnom napretku (Collins; 2003).

Naši ni do kolena

Kada uzmemo sve to u obzir, predsednik Rusije se razlikuje od svih naših političara "kao nebo od zemlje". Pre svega, ruski predsednik je realista jer je neopterećen ideološkim i političkim strastima, bez obzira da li su poreklom sa mondijalističke levice ili nacionalističke desnice. On se odlučno izjasnio "protiv obnove bilo koje zvanične ideologije u Rusiji, u bilo kom obliku" (Putin; 2000, 5). Rekao je da dok je on na njenom čelu "neće biti ni revolucija ni kontrarevolucija" (Putin; 3. 4. 2001. Rusija TV, citirano po Millar; 2003, 109). Izbegavši političke ekstreme on je pragmatično objedinio pozitivne elemente i levice i desnice. Društvo je prihvatilo kao nacionalni konsenzus njegov put modernizacije zemlje, što je smanjilo rizik od političkih i društvenih lomova. Za razliku od toga, u Srbiji se istorijsko klatno opasno ljulja iz ekstrema revolucije ka kontrarevoluciji, što je izuzetno destruktivno po celokupno društvo.

Neopterećen ideologijom, Putin kao pragmatik razume da ne sme klonirati zapadne institucije u sopstvenom društvu. On je pokazao da je za modernizaciju i demokratizaciju Rusije, ali ne jednostrano i radikalno, što slabi društvo i vodi podelema. On jeste za slobodno tržište, ali je, poput osnivača američke vlade Hamiltona, svestan da je slaboj privredi potrebna dugogodišnja zaštita i pomoć države. I zato on prilično uspešno izbegava jednostrano prihvatanje neoliberalnih "rešenja", pogotovo onih strateški štetnih ili skupih. Za razliku od beogradske elite koja prečesto juri ideološke vetrenjače u vidu "srpskog nacionalizma" ili "izdajnika" (zavisno od ugla posmatranja), ruski lider je opredeljen za pragmatičnu strategiju razvoja. On samo želi da ojača državu i pomogne privredni rast, bez obzira da li će pojedina rešenja biti po volji vladajućih škola mišljenja. Ne gubi vreme i energiju u ideološko-političkim raspravama o apstraktnim mitološkim temama ("demokratija", "Evropa", "liberalizam" i sl.) pošto je ključno pitanje za Putina: "Da li to funkcioniše?" (Herspring; 2003, 260). Glavni zadatak mu je, po njegovim rečima, da "poboljša život naroda, opštedruštveni životni standard". Još u vreme njegove petrogradske faze političke karijere bio je poznat kao odlučan "čovek koji završava posao". I on je taj imidž višestruko opravdao.

Ako bi sudili po njegovom aktivizmu i naglašenom pragmatizmu, u našoj politici mu je, barem na planu imidža, bio sličan pokojni premijer Đinđić.(5) Ali za razliku od Đinđićevog, Putinov pragmatizam je prožet državotvornim patriotizmom(6) i nacionalnim interesom pa je zato plodan u mnogim oblastima. Đinđićevski "menadžerski" pragmatizam pokazao se kao bujica samohvalisave retorike iza koje je ostao gorak ukus poraza i bede.

Putinov zdravi pragmatizam i odolevanje zovu ideoloških sirena može se objasniti i time što je on ostao veran ruskoj tradiciji i običajima. To što je umereno religiozan pravoslavni hrišćanin (Tihon; 2000) uticalo je na njegovo shvatanje politike. Uostalom poznato je da je konzervativizam i tradicionalizam često u sprezi sa patriotskom i državotvornom politikom. Posle "kraja ideologija", povratak tradiciji je, ma šta to značilo, izuzetno važan fenomen. I to nije samo ruski fenomen, već globalna pojava o kojoj je mnogo pisano (npr. Hantington). Samo naše sekularne levičare iznenađuje činjenica da je i predsednik Amerike izrazito religiozan čovek ("ponovo rođen" vernik), kakvi su i mnogi pripadnici konzervativnog establišmenta SAD. Zato je verovatno samo u Srbiji moguće da poseta predsednika SRJ Koštunice Hilandaru bude praćena zlobnim siktanjem "misionarske inteligencije". Vernost svojoj tradiciji, pored Koštunice su u našoj politici javno iskazivali i Vuk Drašković, Velja Ilić, Toma Nikolić i Bogoljub Karić. No u našem slučaju značaj "revivalizma" tradicije ne treba precenjivati u političkoj praksi, jer je to često samo stvar običaja ili "retro" trenda.

Vojislav Koštunica je po karakteru, političkoj poziciji i istorijskoj prilici imao šansu da postane "srpski Putin". Pored vernosti tradicionalnim vrednostima on, poput Putina, važi i za obazrivog i poštenog političara. Obojica su konzervativci i teže uspostavi poretka u propalim postkomunističkim društvima. Ruski predsednik je zaista državotvoran lider, a i Koštunica nije krio takve ambicije. Poznati su kao izuzetno politički obrazovani (iznad nivoa većine zapadnih lidera) i kao ljudi koji nisu vlastoljubivi. To su puritanski skromni lideri, što je izuzetno retko u našoj i ruskoj istoriji.

Ali ovde prestaju sve sličnosti. Za razliku od Putina, Koštunica pokazuje izuzetno nespretno vladanje i olako prepuštanje drugima kontrole nad polugama moći. Samozaljubljen u sliku "ustavotvorca" koji se nalazi u metafizičkim visinama, Koštunica je dopuštao da mu "mangupi iz sopstvenih redova" rade šta im je volja. Na dosovsko medijsko šikaniranje nije odgovarao čak ni gandijevskim metodama. A i danas je u medijskoj defanzivi kojom se glupo ponosi. Time je potvrdio istinitost negativnih stereotipa o njemu kao nesposobnjakoviću i o DSS-u kao "stranci 'lenština i trutova'" (Antonić, 2004). Ove godine je dobio drugu šansu da zemlju povede putem Putinove modernizacije. Ali i na vlasti je demonstrirao istu kolebljivost i medijsko-političko nesnalaženje. Ekonomsku politiku kontroliše ekspertski klan koji je formirao "kabinet u senci" na čelu sa Labusom. To što je opet je postao objekat manipulacija različitih centara moći više je od slučaja, to je uloga koju on očito dobrovoljno prihvata. On je spreman da igra ulogu političkog mazohiste ne toliko zbog pritisaka i ucena (kojih je bilo dosta), već više da bi ostvario svoj životni san – da uđe u udžbenike istorije kao tvorac novog Ustava. Smešno, ako se zna koliko ustavi znače u Srbiji i koji im je rok trajanja. Od Putina ga oštro odvaja to što ne zna šta je tehnologija vlasti, to što je sklon ideološkim mitovima, a i to što nema snagu da se suprotstavi pritiscima. I na kraju, ali ne i poslednje, za razliku od ruskog lidera, on nema viziju razvoja i nacionalnu strategiju, a o političkoj volji da mobiliše društvo na zadatku modernizacije da i ne govorimo. Možda smo preoštri prema Koštunici, ali to zaslužuje, pošto je imao velik politički autoritet i najveću istorijsku šansu da bude pravi lider modernizacije Srbije.

I neki drugi vole da ih porede sa Putinom. Toma Nikolić je u predizbornoj kampanji promovisao putinovsku geopolitičku orijentaciju – "i Istok i Zapad". Radikali veruju da ih patriotizam i nezavisna spoljna politika čini bliskim putinovskoj politici. Ali njima, između ostalog, fali fleksibilnost i mudrost ruskog lidera koji nikada nije izazivao animozitet Zapada i domaćih demokratskih snaga. Da bi zaista vodili politiku kakvu on vodi, radikali moraju mnogo šta da promene i u svojoj strategiji i u imidžu. Za razliku od Putina, SRS i autistični DSS demonstriraju da ne vladaju modernom političkom tehnologijom (mediji i novac) da bi uspeli osvojiti i zadržati vlast. Pored dobre volje koju pokazuju u kampanjama njima nedostaju znanja i iskustvo da bi se uspešno upustili u modernizaciju društva i spoljne politike. Primarno je da se u narednom periodu legitimišu kao oni koji zaista žele parterske odnose sa Zapadom i koji poštuju osnovne demokratske vrednosti.(7) Za razliku od njih, ruski lider ne samo da je znao da izbegne konflikte sa Zapadom, već i da posle 11. septembra iskreno i promišljeno prvi ponudi efektivnu pomoć Americi u njihovoj borbi protiv islamskog terorizma.

I na kraju, putinovskim perjem pokušavaju da se okite Boris Tadić i Bogoljub Karić. Postoji, doduše slaba, osnova i za takva poređenja. Tadićeva predizborna kampanja je, poput radikalske, bila u znaku uravnoteženije spoljnopolitičke orijentacije ("i Istok i Zapad", poseta Rusiji, kao i RS) i retorike "nacionalnog interesa". Zbog tako "putinovski" postavljene kampanje i vešte političke strategije (ulazak u glasačko telo DSS-a) Tadić je dobio predsedničke izbore. Ovakva kampanja je za neke bila istinski pozitivna promena u odnosu na dosovsku anacionalnu paradigmu, a za druge čist predizborni marketing. Kako vreme prolazi Tadić svojim političkim potezima proteklih meseci, čini se, pokazuje da je ipak više u pitanju ovo drugo. Dok je Putin za svoja prva tri meseca predsednikovanja ispunio sijaset predizbornih obećanja, Tadić je uspešno otpočeo mandat letujući u Grčkoj, na Tari, a posebno se angažovao na EXIT-u i na Olimpijadi. Pola svog predsednikovanja proveo na letovanjima, a drugu polovinu u permanentnom podrivanju Koštuničine Vlade. A od ispunjavanja obećanja da će voditi strateški orijentisanu i izbalansiranu spoljnu politiku, ili da neće pokušavati da ruši Vladu, kako vidimo, nema ništa.

I Bogoljub Karić svojim pragmatizmom i zalaganjem za ekonomski protekcionizam(8) želi da se predstavi kao "srpski Putin". Ako bi Bogoljub Karić svoju retoriku ekonomskog nacionalizma primenio u barem jednom strateškom projektu (npr. oživljavanje Zastave) mogao bi da računa da se poređenje sa ruskim predsednikom ozbiljnije shvati. Kariću nedostaju ozbiljni i stručni kadrovi koji strateški razmišljaju, a operativno deluju. Karić oko sebe skuplja medijske najamnike, kao i islužene socijalističke i dosovske kadrove. On nema ljude koji bi mogli barem da simuliraju alternativu vladajućoj neoliberalnoj paradigmi, a pogotovo da pokrenu konkretne strateške projekte oživljavanja nacionalne ekonomije. Zato neki politički cinici govore da Karić više liči na ruske magnate, vlasnike elektronskih medija, čije je političke pretenzije Putin suzbio.

To potencira i Dinkić koji želi da se proslavi tako što će, poput Putina, skršiti moć najjačeg "srpskog oligarha". Ali svakom ko iole zna da razlikuje stvari u politici jasno je da Dinkić na našem prostoru predstavlja pre reinkarnaciju Jegora Gajdara, koji je ostao upamćen kao čovek koji je poput njega držeći čvrst kurs rublje i vodeći restriktivnu monetarnu politiku postao grobar ruske privrede. Upravo Putin demonstrira zaokret u odnosu na jeljcinovsku neoliberalnu ekonomsku politiku koju kod nas simbolizuje G17.

Dileme nema. Naša politička elita naspram ruskog lidera je jalova, poslušnička (stranim i domaćim sponzorima), korumpirana, ideološki rigidna, patriotska samo na rečima i bez ikakve vizije razvoja. Sve u svemu, ovaj tekst samo ilustruje koliko su naši političari žalosni primerci balkanske faune. Mi Putina ne idealizujemo i svesni smo njegovih limita(9), ali nema smisla o njima govoriti u kontekstu naše političke močvare. Srbija i dalje luta u mračnom bespuću tranzicije čekajući svog Putina da joj ulije nadu i povede putem preporoda.

Napomene:

1 Specifična kultura i rusko istorijsko iskustvo determinišu mogućnosti i pravce modernizacije. Sam Putin je opredeljen za demokratiju i tržišnu privredu, ali je i svestan da će oni tamo dobiti ruski pečat.. I zapadnjaci su svesni da Rusi gledaju drugačije na kapitalizam i slobodno tržište. Tako Stiven Koen kaže da je "celovito razvijen kapitalistički sistem u sukobu sa ruskom tradicijom" (Cohen; 2000. 48). Po Osvaldu Špengleru moderni kapitalizam je krajnji izraz čisto zapadnjačke, "faustovske" volje za moć. Po njemu je za ruskog čoveka kapitalizam kao način "zarade pomoću i preko novca... greh" (Špengler; 1990. IV 280-281.). A i ruski filozof Berđajev tvrdi kako je Rusima intimno stran liberalni kapitalizam i kult privatne svojine, pa je zato tamo komunizam lako pobedio. Zbog svoje tradicije, u kojoj su zajednica i pravda temeljne vrednosti, pravoslavno-slovenski narodi se mogu nazvati organskim levičarima . Fukujama kaže da je na propast osuđena svaka revolucionarna modernizacija, koja ne uvažava tradiciju, kao komunistička, kao što je to slučaj u Rusiji. Samo ako izrastaju iz sopstvene etike, poput japanske ili korejske, imaju šanse za uspeh. Sve ovo što važi za Ruse, važi u načelu i za nas. Kako naša elita nekritički kopira zapadni privredni model i to sa revolucionarnom strašću koja "ruši sve postojeće" – naše perspektive su dalje siromašenje i propadanje.

2 Rusija se suočava sa novim talasom medijskog opanjkavanja sa Zapada. To često dolazi iz intelektualnih i stručnih krugova. Tako Kisindžer i Bžežinski paranoično upozoravaju na opasnost od njenog oporavka, bez obzira da li je ona demokratska ili autoritarna. Neprekidno ponavljanje one rimske katonovske retorike "Cartago delenda est", t.j. zahtevaju da se svim sredstvima mora sprečiti njeno uspravljanje kao ključne prepreke američkoj globalnoj hegemoniji. Američki neokonzervativci su napadali Klintonovu administraciju jer je imala mlitav i preterano misionarski pristup (Koen to naziva "krstaštvom") u ekspanziji prema Istoku. Kisindžer govori kako su SAD izgubile ključne godine na Srbe, i propustili da potpuno preuzmu kontrolu nad Istočnom Evropom. Po njemu su ideološki ushićeni padom komunizma – ostavili na miru bolesnog "ruskog medveda", umesto da ga pretvore u cirkusku atrakciju. Tako i Pol Sanders, direktor Nikson Centra, sa cinizmom komentariše izjavu predsednika Klintona da je pobeda Putina "podsticaj budućnosti demokratije u Rusiji" (Sanders; 2000, A15). Strah od Rusije kazuje da je ona civilizacijski "nešto sasvim drugo" u odnosu na Zapad. Važno je što zauzima ogroman prostor Evroazijskog Hartlanda – "geopolitičkog jezgra" a i to što "je naslednica jedne od najjačih imperijalnih tradicija" (Kisindžer; II, 723.). U atmosferi novog talasa "rusofobije" na Zapadu je Rusija često prikazivana kao "svetski trol, usamljena, ružna i prezrena" (Plotz, 2001). Vladimir Volkov, francuski intelektualac ruskog porekla, govori o Rusiji kao žrtvi viševekovnog "sistematskog dezinformisanja" (Volkov; 2001, 57) i navodeći jedan primer razobličava mit o "Potemkinovskim selima" kao deo kampanje protiv ruskog političkog vođstva. Protiv ovakvog statusa Rusije u zapadni medijima je nedavno protestvovao i sam predsednik Putin, a pri tom je izbegao da ksenofobično napada ceo Zapad. Oštro je osudio američki establišment za dvostruke standarde kada je u pitanju terorizam (tragedija u Osetiji) a da je pri tom podržao Buša na predsedničkim izborima. Kakva razlika u odnosu na naše političare koji se apatično mire sa pojavama "srbofobije" u zapadnim medijima, ili joj čak i daju svoj doprinos.

3 Na našoj političkoj sceni nema snage koja bi se odlučno i mudro suprotstavila procesima slabljenja i dezintegracije države (raspad državne zajednice, separatizam autonomaških stranaka u Vojvodini, zahtevi za "personalnu autonomiju" Mađara i sl.).

4 Ruska privreda se početkom devedesetih dobrovoljno podvrgla neoliberalnoj "šok terapiji" i jedva je preživela. Rezultat ovakvih nakaradnih reformi je bio sledeći: neviđen pad BNP-a, tehnološko zaostajanje, ogromno siromaštvo, nezaposlenost i opšte beznađe. Putin je nasledio teško stanje, ali je razumno izbegao krajnosti pogubne liberalizacije, kao i ksenofobičnog zatvaranja tržišta. Odupro se pritisku da usvoji neoliberalni plan (German Graf – Kasjanov), ali i protekcionistički program Išajeva. Prihvatanje programa na principima nacionalne ekonomije Fridriha Lista i ruskog "ekonomiste i predsednika vlade Sergeja Vitea" (Millar; 2003, 120), moglo je da dovode do otpora u zemlji i inostranstvu. Ključna je nacionalna mobilizacija da bi zemlja koja nema značajna finansijskih resursa, srednje klase i razvijenog tržišta postigla visoku stopu privrednog rasta (oko 9%). Država mora da podrži "ključne sektore, uključujući poljoprivredu i infrastrukturne sektore poput elektroprivrede, koji nisu u stanju da sami generišu dovoljnu stopu investicija" ("Strategija razvoja države do 2010" po Millar; 2003, 121). Putin je tražio da se ova dva plana objedine, da bi se uspostavio balans tržišnih mehanizama i stimulativnih intervencija vlade. Pragmatična "kombinacija principa slobodnog tržišta i demokratije, sa ruskom realnošću" (Putin po Mulvey-u, 2000) je Putinova formula razvoja. Naši političari su daleko i od razmišljanja u ravni Putinovog "trećeg puta", a o praktičnim potezima i da ne govorimo.

5 Oba je javnost doživela kao "političke menadžere" što je za prostore istočne Evrope retkost. Njih povezuje i iskustvo života u Nemačkoj u kojoj su se formirali kao zrele političke ličnosti. Tamo su se oduševili nemačkom disciplinom i metodičnošću koju su primenjivali kako u svom privatnom životu tako i u politici. Putin je godinama radio kao obaveštajac u Nemačkoj, a i žena mu je profesor nemačkog. Taj uticaj Nemačke na Putina toliko je uočljiv da ga zovu "Nemac u Kremlju" (Alexander Rahr. Vladimir Putin, Der Deutsche im Kreml. Munich: Universitas Verlag. 2000). Ali za razliku od Đinđića, koga su Nemci otvoreno u medijima zvali "naš čovek na Balkanu", ruski predsednik je uvek radio samo za svoju zemlju. Putin se nije bavio ideološkim (samo)obmanama mondijalističke levice, već strateškim analizama zapadnog vojnoindustrijskog kompleksa i "osvajanjem" novih informatičkih tehnologija (Hoffman; 2000, A1). Obojica jesu "nemački đaci", ali s tim da je jedan od svoje zemlje stvorio bednog vazala, a drugi svoju poveo putem preporoda.

6 U tom pogledu ruski predsednik predstavlja kombinaciju Đinđićevskog aktivizma, pragmatizma i nemačke radne etike sa Koštuničinim državotvornom i patriotskom orijentacijom. Neki su mislili da je dvojac Đinđić – Koštunica kao komplementaran imao realnu šansu da "odradi" putinovski posao u Srbiji. Ali uzimajući u obzir njihove mane i nedostatke, i ukupno žalosno stanje srpske političke elite, takve nade su bile zaista iluzorne.

7 O tome kakve su im promene neophodne da bi imali priliku da primenjuju "putinovsku" politiku više u našem tekstu "Mogu li radikali da osvoje vlast u Srbiji?" (na NSPM-u www.nspm.org.yu ).

8 Više o analizi Karićeve kampanje i njegove retorike ekonomskog protekcionizma, kojom je pokazao da javnost više ne podržava neoliberalni koncept koja vodi potpunoj deindustrijalizaciji Srbije u režiji G17 (kod Đinđića i Koštunice), u našem tekstu "Karićeva formula uspeha".www.nspm.org.yu

9 Često je Putin bio previše oprezan, neodlučan i sklon protivrečnim kompromisima. Kao pragmatik on nema jasno definisanu i izgrađenu strategiju razvoja. Neki analitičari mu zameraju na sporosti i nedovoljno efikasnim reformama bezbednosnog sistema i oružanih snaga. Može se reći da je premalo pažnje posvetio razvoju novih izvoznih industrija i osvajanju najnovijih tehnologija u "civilnom sektoru". Većinu izvoza Rusije predstavlja nafta i gas, dakle sirovine. Opravdano mu zameraju i to što korpupcija nije mnogo smanjena. Imajući u vidu tešku krizu države, haos u mnogim oblastima društvenog života, nasleđen politički establišment ("Familija" i drugi klanovi) koji ga ograničava i nije se moglo više očekivati od Vladimira Vladimiroviča. On nije učinio ništa genijalno i spektakularno, u mnoge oblasti je i zanemario, ali njegov osnovni kvalitet je da do sada nije počinio ni jednu ozbiljnu stratešku grešku.

(Tekst je objavljen u prvom broju NSPM Analize)

Literatura

Antonić, Slobodan. (2004). "DSS: U raljama života". NSPM. Beograd. www.nspm.org.yu

Fukujama, Frensis. (1997) Sudar kultura. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd.

Gajić, Aleksandar. (2004) "Čovek koji završava posao - Vladimir Putin". CKM. Br. 11. Novi Sad.

Herspring, Dale. (2003). Putin's Russia. Rowman & Littlefield publishers, Inc. Oxford.

Hoffman, David. (2000). " Putin's Career Rooted in Russia's KGB". 30.1.2000. Washington Post. Washington.

Intervju Vladimira Putina u "Le Figaro-u" – 26.10. 2000. (2001). Gazeta. Moskva. www.gazeta.ru

Intervju Vladimira Putina za američke medije u Moskvi. 18.6.2001. Ministry of foreign affairs of the Russian Federation. Moskva. www.mid.ru

Intervju Arhimandrita Tihona (Ševkunov) duhovnika Vladimira Putina u časopisu "Profil" broj. 35. (Sergej Čerepov) Moskva.http://oag.ru/icon/tikhon.html

Kisindžer, Henri. Diplomatija. tom II. Beograd.

Collins, James. (ambasador u Rusiji) (2003) Predgovor u knjizi Putin's Russia. Rowman & Littlefield publishers, Inc. Oxford.

Cohen, Stephen. (2000). Failed Crusade: America and the Tragedy of Post-Communist Russia. Norton. New York.

Cohen, Ariel. (2004). "Recent Changes in Russia and Their Impact on U.S.-Russian Relations". 9.3.2004. The Heritage Foundation.www.secure.heritage.org

Millar, James. (2003)."Putin and the Economy" u Putin's Russia. Rowman & Littlefield publishers, Inc. Oxford.

Mulvey, Stephen. (2000). "Vladimir Putin: Spy turned politician". BBC News Online. 1.1.2000. London. www.bbc.co.uk .

Putin, Vladimir. (2000) “Russia at the turn of the Millenium”. Pravitel'stvo Rossiyskoy Federatsii, 17.1.2000. Moskva. sawww.government.gov.ru/english/statVP_engl_1.html .

Putin, Vladimir – oficijelni web site - http://vladimirputin.4u.ru/ i http://www.putin2000.ru/

Plotz, David. (2001). " Russian President Vladimir Putin - Why is he on our side?". 26.10.2001. Slate MSN. www.slate.msn.com .

Sanders, Paul. (2000) "The Real Vladimir Putin," , iz The Washington Times , 6.1. 2000. The Nixon Center www.nixoncenter.org

Špengler, Osvald. (1990) Propast zapada, tom IV, Beograd.

Volkov, Vladimir. (2001). Dezinformacija. Naš dom. Beograd.

Vaknin, Sam. (2003). Russian Roulette Russia's Economy In Putin's Era. Narcissus Publications Imprint. Skoplje. http://www.ce-review.org/authorarchives/vaknin_archive/vaknin_main.html

"Vladimir Putin - Russian President". (2000). Newsmakers, ABCNEWS. www.abcnews.go.com


nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова