Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

TRIJUMF IDEOLOGIJE SEBIČNOSTI

Branko Radun

TRIJUMF IDEOLOGIJE SEBIČNOSTI

Zaista postoji potreba za razvojem individualizma u Srbiji. No pitanje je kakvog? Postoji konstruktivni i destruktivni (asocijalni) individualizam. Niko ne spori da kao društvo treba da razvijamo preduzetničke i stvaralačke potencijale pojedinaca, ali je isto tako nužno ograničiti delovanje štetnih i opasnih oblika individualizma. No kao i u drugim sferama i ovde naša modernizacija ima oblik simulacije i parodije zapadnih uzora i obrazaca. Zato preživljavamo tranziciju iz lošeg i totalitarnog kolektivizma u možda još gori oblik kapitalističkog individualizma. Ako je naša elita naučila nešto od “evropejstva i kapitalističkih ideja” to su sigurno individualistički egoizam i veština korupcije. Tranziciona Srbija je opustošena zbog trijumfa ličnih i kratkoročnih interesa političko-poslovne elite nad "opštim dobrom" (što je isto tako načelo liberala). Naš glavni problem nije premalo, već previše individualizma i to uglavnom onog negativnog.

Kako naša elita u ime ličnih i grupnih interesa bez imalo srama rasprodaje nacionalna bogatstva uvreni smo da nam je vitalno nužan minimum onog tradicionalnog solidarizma i osećanja opšteg interesa. Dokle god naši politički moćnici i bogataši misle samo na sebe, i eventualno na svoje porodice, a pri tom se skoro nikad ne sete šire zajednice od koje se parazitski bogate, naše društvo neće biti ni stabilno, a kamoli uspešno. Ne samo da političari i direktori agilno rasprodaju privredu već kako vidimo i tajkuni prodaju svoje kompanije strancima. A nada da će naslednici novobogataša biti bolji od svojih očeva, u pogledu poštovanja moralnih normi i opštih interesa, ulazi u antologiju naših samoobmana. Ne čudi onda što su ratni i tranzicijski profiteri postali zagovornici liberalnih načela "tržišne utakmice" u kojoj "najbolji pobeđuju". A oni, palanački zagledani u Svet, svaku pojavu solidarnosti i "kolektivne svesti" krste ostacima balkanskog primitivizma, zapravo postaju (svesni toga ili ne) advokati tajkunskih pobednika nepravedne i kriminogene tranzicije.

Da su u Srbiji srušene skoro sve brane ostvarivanju ličnih interesa pokazuje pojava sticanja velikih bogatstava preko noći. Ako su bliski vlastima za njih nema nikakvih prepreka. Nema realnog balansa raspojasanim ličnim interesima malobrojnih "tranzicionih pobednika" u vidu elementarnog poštovanja moralnih i zakonskih normi. Korumpirana država, slaba poslovna etika, nedostatak osnovne kulture i poštovanja minimuma nacionalnog interesa pokazuje da ništa ne stoji na putu ličnom bogaćenju. Kao u priči Laze Lazarevića "Sve će to narod pozlatiti" niko ne misli na ratne i tranzicijske gubitnike i očajnike. Naša elita pripada jednom drugom i lepšem - "evropejskom" svetu, iz kojeg se ni ne vidi kako običan čovek živi. Mislimo da u Evropi, možda osim Rusa, niko nema tako bezdušnu, otuđenu i sebičnu elitu. Tako ispada da je srpsko društvo uspelo da postane "liberalnije" oa američkog, a naši bogataši veći individualisti od njihovih zapadnih uzora. Tako npr. američki biznismeni ne bi trgovali sa Bin Ladenom posle 11. septembra, dok su neki srpski ostali u bliskim vezama sa albanskim klanovima koje kontrolišu OVK na Kosovu. Američka poslovna elita „zaostaje“ za našom, jer još ima elemente "kolektivne svesti". Stoga bi nasuprot priči kako "malo sebičnosti i nije tako loše" koja samo doliva ulje na vatru samoživosti, potrebno formirati korektive (moralne, kulturne i zakonske) nekontrolisanom egoizimu domaćih moćnika i bogataša.

TRADICIJA I INDIVIDUALIZAM

Ne vidimo kako je pitanje "individualizma" vezano za podelu na levicu i desnicu, jer kako postoji kolektivistička levica tako postoji i kolektivistička desnica (nacionalistička, fašistička, etatistička…). Na "obe strane" ima onih koji se zalažu za individualno, pa i individualističko načelo (doduše na različite načine). Tako npr. ne možete američku religioznu desnicu, iako se poziva na američku tradiciju i osećaj zajednice, proglasiti za anti-individualistički orijentisanu. Njena preteča - puritanska Amerika – je, iz religijsko-društvene tradicije, stvorila savremeno individualističko društvo. Protestantizam je kao religijski individualizam ("svako je tumač Biblije") rodno mesto svakog drugog, pa i ekonomskog individualizma. Moderni liberalni individualizam svoje postojanje duguje hrišćanskoj tradiciji i istorijskom iskustvu anglosaksonskog društva.

To nas vraća na temu zajednice i tradicije kod evropskog čoveka. Da bi neka nacija "postala velika", nju nešto mora da povezuje. Amerika je danas velika i zato jer ima izraženu "kolektivnu svest" o sebi i svojoj istorijskoj misiji. Nju su "kao obećanu zemlju" osnovali puritanski konzervativci, koji jesu bili zagovornici verskog individualizma, ali i posebnog osećaja zajedništva zasnovanog na ideji "izabranosti". Kroz svoju istoriju Amerika pokazuje da je zajednička svest o "američkom način života" snažan integrativni i pokretački faktor. Henri Kisindžer kaže da je ideološko osećanje američke misije uzrok njene veličine i moći. Čak i sadašnji rat protiv terorizma pokazuje da sposobnost zajednice da se okupi oko "ideje" (koja može biti sporna) i mobiliše na nekom naporu dovodi do značajnih istorijskih i civilizacijskih postiguća.

Naspram ratoborne Amerike imamo podeljenu i umornu Evropu koja iako ima ogromne materijalne resurse nije u stanju ništa približno da učini. A to stoga što Evropu kao celinu (ali ni nacije koje je sačinjavaju) izgleda da ništa ne može ujediniti i pokrenuti na ozbiljnu akciju. Evropa jednostavno nema "kolektivnu svest" osim ako pod "idejom" ne podrazumevamo stvaranje mega-tržišta. Jedna ideja i istorijski projekat vrede onoliko (a najčešće i traju toliko) koliko su ljudi spremni da se za nju žrtvuju. Žilijen Frojnd pita (u zbirci tekstova Avantura Zapada , Beograd 1998. str. 44.) da li je iko spreman "da iz takvih pobuda, na primer, dati život za evropske ciljeve?" A za žrtvu, pa i onu najmanju, je potreban realno jak osećaj zajedništva i misije u svetu.

Stoga zaključujemo da velike individue i velike nacije nastaju samo na jakoj povezanosti sa tradicijom i snažnoj istorijskoj svesti. Anglosaksonsko društvo je primer kako su moćni oni koji imaju razvijen osećaj za tradiciju, zajednicu i misiju. Američki neokonzervativci kažu da Evropa bez integrativne i pokretačke "ideje" ne može više da učini ništa značajno u istoriji. Stoga je "američka nacija" danas jedina prava nacija Zapada (iako joj to neki spore zbog uskosti svojih definicija). Naspram njih evropska kontinentalna društva, a naročito istočnoevropska, su podlegali revolucionarnim strastima "uništenja svega postojećeg" da bi se, po volji manjine, sve gradilo iz početka. Posledica toga je da na Istoku Evrope imamo izuzetno podeljene društva na čijem su čelu korumpiranih elita koje misle „samo na svoje interese“, i koje zbog toga svoje zemlje dovode u ponižavajući položaj.

Da nije znak zaostalosti i primitivizma imati istorijsku i "kolektivnu svest" pored anglosaksonskog društva pokazuje i primer jevrejske nacije. Ovaj narod važi za najposlovnije individualce, ali i za one koji su izuzetno verni svojoj tradiciji i zajednici. Tajna poslovnog uspeha jevrejskog naroda je osim u ličnoj preduzimljivosti i u međusobnoj povezanosti i solidarnosti. Osim toga, šta je taj narod u rasejanju držalo na okupu do "kolektivna svest" o zajedničkoj veri i istorijskoj misiji? A ona je i najodgovornija što su se posle skoro dva milenijuma ponovo vratili u "obećanu zemlju" i izgradili svoju državu. Velike nacije su u onoj meri velike u kojoj uspešno usklađuju individualne i opšte interese.

"KOLEKTIVNA SVEST" KAO FAKTOR RAZVOJA

Privredni trijumfi Amerike, Nemačke, Japana, Južne Koreje i danas Kine, i pored ogromnih međusobnih razlika, pokazuju jedno - "ekonomski patriotizam" predstavlja izuzetno važan faktor razvoja. Njihovi primeri svedoče kako nema uspešne modernizacije bez elite posvećene privrednom i industrijskom razvoju celog društva. Koliko god bili bitni oni koji "vuku" ne treba zapostaviti ni značaj onih koji treba da ih slede na tom putu. Ako vođstvo ne misli samo na svoj lični i kratkoročni interes već i na šire i dugoročne ciljeve društva ona dobija podršku šire javnosti, što je od ogromne važnosti za uspeh svakog poduhvata od nacionalne važnosti. Vojska koja nema poverenja u svoje generale skoro po pravilu gubi rat.

Frensis Fukujama, poznat kao postmoderni prorok "kraja istorije" - kao konačnog trijumfa američkog liberalizma i individualizma, u jednoj drugoj knjizi ("Sudar kultura") revidira svoje stavove priznajući izuzetan značaj solidarističkih tradicija Dalekog istoka za neverovatno brz privredni i civilizacijski uspon tih društava. On navodi da su sami Azijati svesni kako njihova vernost tradicionalnim i patrijarhalnim vrednostima, pa čak i "ekonomski nacionalizam" (npr. Park Čunga u J.Koreji) predstavlja kompetitivnu prednost u odnosu na dekadentni individualizam zapadnih društava. Tako se japanska "kolektivistička, patrijarhalna i hijerarhijska", konfučijanska tradicija pokazala superiornija u odnosu na oligarhijska i korumpirana društva Latinske Amerike, koja su više individualistički nastrojena zbog svog "evropskog bekgraunda". Šta recimo vredi jednom Brazilu „inidividualizam elite“ i velik rast BNP, ako se pri tom ne smanjuje nezaposlenost i očajno siromaštvo miliona u slamovima.

Stoga tranzicije koje, poput naše, ne mare mnogo za nacionalni interes i za potrebe "običnog čoveka" ne mogu mobilisati energije društva, što je uslov svakog napretka. Ne samo to - nepravedne i kriminogene kakve jesu – one stvaraju siromašnu, poniženu i ogorčenu većinu, što u perspektivi znači rizik od konflikta sa nesagledivim posledicama. Uslov za stabilan razvoj je društveni koncenzus, a on proističe iz kontinuiteta sa tradicijom i osećaja zajedništva. Dok god ekonomski sistem nije usklađen sa kulturnim i istorijskim tradicijama jedne zajednice on neće biti plodotvoran. Razlog neuspeha svih srpskih modernizacija i reformi (pa i ove sadašnje) je to što su išle nasuprot domaćih kulturnih obrazaca i normi (barem onog što je od njih ostalo). Posledica toga je i zanemarivanje nacionalnog interesa i nepostojanje aktivne strategije razvoja.

...

Ekonomističke i liberalističke teorije o čoveku koji je samo sebično biće ne samo da nisu moralne, već nisu ni tačne. Ne potcenjujući znaćaj ličnih interesa, smatramo da bi ostvarenja liberalističke utopije "interesa i samo interesa" dovelo društvo u stanje "rata svih protiv svih", a time i do propasti. Aleksis se Tokvil kaže da je individualizam blaži porok sebičnosti (egoisme), koji "navodi svakog člana zajednice da se izdvoji" i koji na duži rok "napada i razara sve druge da bi ga na kraju pretvorio u čistu sebičnost". Čak ni ekonomija nije, kako to i Fukujama primećuje, oblast u koju "pojedinci stupaju u međusobne odnose da bi zadovoljili svoje sebične potrebe", kao u nekom vakuumu, bez ikakve veze sa realnim životom, istorijskim iskustvom, običajima i idealima. Koliko je tek jednostrano tumačiti umetnike i umetnost, recimo renesanse, isključivo materijalnim motivima. Kako mudro primećuje veliki poznavalac istorije Luis Mamford istorija umetnosti od pećinskih crteža do savremenog doba pokazuje svoju ne-utilitarnu prirodu. Da čovek nije egoistički robot pokazuju biografije velikih ljudi koji su bili spremni na teška odricanja, pa i na to da žrtvuju život da bi njihova "ideja" pobedila. Napredak sveta počiva na "iracionalnim naporima" ljudi koji idu protiv "glavne struje", a time i često protiv svojih materijalnih i egzistencijalnih interesa. Ideali kojima su nadahnuti veliki ljudi su obavezno izraz kulturne tradicije sopstvene zajednice.

нспм
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова