Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SPOLJNA POLITIKA IZMEĐU EKSTREMA

Branko Radun

SPOLJNA POLITIKA IZMEĐU EKSTREMA


Polemika sa gđom. Radojičić je dobila koliko interesantan toliko i neželjen tok. Naša je namera bila da se na ovom "forumu" pokrene rasprava o nacionalnoj strategiji i odnosu prema SAD. Tekst "Srbija u raljama globalizma" je ilustracija duhovne i političke "situacije" i pokušava da na osnovu opisa globalizacije i američke "svemoći" odgovori na pitanje: Šta da se radi? Ili, drugačije rečeno, kakav odnos treba da mi kao društvo i država imamo prema Americi, sa ciljem opstanka i ostvarenja minimuma nacionalnih ciljeva? Umesto toga rasprava je skrenula na pitanje motivacije američke (pa i zapadne) spoljne politike u naše vreme, to jest na pitanje da li je u njoj ideološki momenat prisutan (ili bitan) ili nije.
Ali smatrajući da je ovo pitanje od izuzetne važnosti i za naš odnos prema Americi (i EU), mi verujemo da je bitno da se razjasni koliko je to moguće. Pošto i gđa Radojičić prihvata kao "opšte mesto" da je interes (»samoživi«, »sebični« i »ne samo materijalni«) na Zapadu shvaćen i praktikovan kao volja za moć koja vuče koren iz religijske tradicije (u Americi je to puritanizam) suština liberalizma i modernog načina života, onda je mnogo šta jasnije u ovoj raspravi. Sada prelazimo na finese razlikovanja "koncepcije moći" od "same moći" i "koncepcije interesa" od "samog interesa". Naime naš oponent tvrdi da Amerika širom sveta ne širi svoju, "liberalnu koncepciju interesa i svoj, Zapadni koncept moći" kako mi tvrdimo već ona "afirmiše, odnosno svim raspoloživim sredstvima realizuje sopstveni interes i potvrđuje sopstvenu moć". Ovde je, verujemo, došlo do nesporazuma, jer to što Amerika nastupa u ime svoje ideje Moći&Interesa ne znači da im je primarno širenje te svoje koncepcije, već da ga pre svega žele ostvariti, tj. "svim raspoloživim sredstvima realizovati sopstveni interes i potvrditi sopstvenu moć" u onom smislu kako je vidi i želi. Američka (i zapadnjačka) opsesija globalnom moći (specifično i kvantitativno shvaćenom moći) stvara jednu "agonalnu" težnju da se ona ostvari "svim raspoloživim sredstvima". Mit o čovekovoj moći i svemoći u svetu je temeljna "ideja" zapadne "racionalističke" civilizacije i motivacioni pokretač makijavelističke borbe i stoga se mora uvažavati u našoj spoljnoj politici. Ovim ne opvrgavamo stav gđe. Radojčić, već naprotiv slažući se sa njim, nastojimo samo da ga malo dublje sagledamo sa pozicije civilizacijske psihologije [1] .
Saglasni smo i sa stavom da je tom i tako shvaćenom interesu neophodna ideološka racionalizacija [2] (ne samo u politici već i u životu) i da su to u praksi teško odvojivi fenomeni. Ali isto tako to ne znači da ispod tog "interesa" nema ničega ideološkog i mitskog, barem u podsvesti i kod onih koji veruju da ih pokreće "interes i ništa drugo do interes". Prihvatamo i to da ne samo da izgleda glupo i surovo, već da to i jeste shvatanje američkog čoveka koji poistovećuje sopstveni (uglavnom) materijalni interes sa opštim dobrom. Ali nije reč samo o savremenoj spoljnoj politici Amerike, već o njenoj celokupnoj kulturi i istoriji, sve sa njenim toliko hvaljenim liberalnim misliocima koji izgledaju u svojim teorijama čedno u odnosu na savremenu američku politiku [3] .
Kada kažemo da je "ideologija sebičnosti" duh savremenog liberalnog društva koje je u sebi "sublimiralo sve hilijastičke snove Zapadnog čoveka i kao takvo jeste 'istinski ostvarena utopija' (Bodrijar)" ne mislimo pod tim ništa pozitivno kako proizilazi iz tumačenja gđe. Radojičić. Utopizam ili njegov religijski predak hilijazam nije ništa dobro doneo svetu, (to smo mi iskusili sa komunizmom) jer je proizvod zapadnog racionalističkog uma koji želi kontrolu nad svetom i istorijom. O našem negativnom odnosu prema Globalnoj Utopiji svedoči i tekstovi "Srbija u raljama globalizma" i "Američki krstaši II" i svojim naslovima i sadržajem. [4]
Kako smo onda mogli biti svrstani u "globalistički" tabor od strane našeg oponenta. Spremni smo da odmah zanemarimo mogućnost da je u pitanju ljudska sklonost da se drugačije mišljenje, pa i onda kada se u mnogo čemu poklapa, etiketiranjem ("sektaško") diskvalifikuje jer je ipak reč o izgrađenom intelektualcu koji je politički angažovan i to još sa etičkih pozicija. Ako nije povređena sujeta – šta je onda u pitanju? Verovatno ideološka potreba da se svako drugačije mišljenje ubaci u neku fioku koja ne nosi lep naziv. A sve jer se mi u našoj kritici Zapada – Amerike trudimo da budemo objektivni i neostrašćeni (što je priznajmo nedostižan ideal). Ako mi oštro govorimo o američkoj politici i društvu kao o zajednici koja je opsednuta voljom za moć, a pri tom ne izražavamo danas već ritualni antiamerikanizam i antiglobalizam, onda smo mi nešto "sektaško". Ako i pored više nego oštrih reči upućenih na račun američkog liberalizma ("apokaliptični", "makijavelistički", "krstaški", "totalitarni" i sl.) mi i dalje tvrdimo da poštujemo onu pravu i pozitivnu Ameriku, nas svrstavaju u intelektualno perverznu "sektu amerikanofila". Mi smo pod navodnicima naveli da nam je Amerika "druga otadžbina" [5] da bi smo ilustrovali koliko dobrog i lošeg u svom odrastanju i sazrevanju njoj dugujemo (muzika, strip, film, knjige…), što vidimo da je slučaj i sa gđom. Radojčić [6] (barem preko toliko spominjanog Noama Čomskog). Negirati ogroman uticaj američke kulture i političke misli na sebe ("druga otadžbina") bučnim antiamerikanizmom, nikako nije znak intelektualne zrelosti [7] , čak i ako je reč o intelektualnom šešeljizmu u polemici. A onoga koji ne pristaje na danas pomodno pljuvanje po američkoj politici koju primenjuju naši antiglobalisti i demodirani patrioti, što sprečava dublje i istinitije sagledavanje fenomena, najjednostavnije je etiketirati npr. kao fanatika i amerikanofila (ovo drugo je valjda gore od prvog).
Da ovaj tekst nismo pisali radi sitnih prepucavanja u stilu "šta je starije kokoška ili jaje" (interes ili ideologija) već radi nečega mnogo važnijeg sada želimo pokazati. Ovo prethodno je bio samo uvod u glavnu temu – kakav odnos imati prema Americi? Naš tekst je mogao biti napadnut sa leva kao desničarski (što se i desilo u ovom slučaju) ali i sa desnice kao levičarski, od antiglobalista kao globalistički i od globalista kao antiglobalistički. Problem je u našoj intelektualnoj eliti koja se uvek "sektaški" svrstavala u neke struje i škole zapadnog mišljenja i tako stvarala veštačke i produbljivala postojeće podele i netrpeljivosti. Globalno uzevši naša inteligencija je "lumpenproleterska, lakoumna, provincijalna, pozerska, snobovska, u kreativnom pogledu jalova, u moralnom pogledu više nego krhka, u ideološkoj zatucanosti uvek tvrda preko mere, uvek u raskoraku sa svojom zemljom zbog tuđih ideala i interesa" (Brdar: 2003, 20). Ta i takva inteligencija je išla zajedno sa onim što se pre Drugog svetskog rata zvalo "partizanština" to jest jedna usko klanovska i partijska svest koja one druge i sa drugačijim mišljenjem etiketira po principu: "ko nije sa nama protiv nas je".
Mi ne možemo imati nikakvu razumnu nacionalnu strategiju, pa tako ni razuman odnos prema Americi dok god ne raskrstimo sa sopstvenim i uvezenim ideološkim predrasudama koje vode u sektašenje i nove sukobe. Naš odnos prema Americi je opterećen ili amerikanofilijom liberala (ne samo "eksperata" G17) ili antiamerikanizmom (ne samo "patriota"). Kod nas je sve crno-belo, pro et contra [8] dobro ili zlo. Ideologije uvezene sa zapada imaju manihejsku optiku kojoj se na našim prostorima dodaju tragikomična preterivanja i dodatna izobličenja. Na taj način naši "globalisti" i "neoliberali" postaju bedne sluge svojim zapadnih mentora [9] , što je dovelo do pogubnih posledica dosovske vladavine, dok nasuprot njih "antiglobalisti" ideološki jednostrano i neodgovorno napadaju američku politiku i Ameriku [10] . Ovi pomodni "antiamerikanci" [11] nas mnogo podsećaju na one antiameričke intelektualce iz miloševićevog vremena [12] poput već skoro zaboravljenog Dragoša Kalajića.
Potrebno je reći nešto i o antiamerikanizmu u svetu i kod nas. Antiamerički raspoloženi "Evropljani vide 'Amerikance' kao kauboje i siledžije" (Garton: 2003), pa ih u tome pomodno slede i naši intelektualci. Antiamerikanizam je konstanta evropske levice i desnice, to je "strast koja čoveka čini slepim" (Levi: 2001) Amerika je "idealno" opravdanje za sve civilizacijske neuspehe srpskog društva (pre su za sve bili krivi Turci). Iako nam je Amerika, a i čitav Zapad (setimo se samo Nemačke u dva svetska rata) nanela mnogo zla, ipak smo mi sami najveći krivci za svoje propadanje. Antiamerikanizam je postao prava opsesija čitavih zemalja i zajednica i nikako nije dobro da se i mi njemu prepuštamo. Intelektualna i politička eksploatacija dubokog, i u velikoj meri opravdanog antiameričkog raspoloženja u Srbiji samo doliva ulje na vatru. Oni koji potpaljuju antiameričke strasti dobijaju jeftine poene u intelektualnoj i političkoj javnosti, a zapravo samo povređuju još nezaceljene rane od brutalnog odnosa Amerike prema Srbiji i srpskom narodu (bombardovanje 1999. je samo kulminacija trajne antisrpske politike). Mi Ameriku ne smemo mrzeti za ono zlo što nam je učinila, moramo "oprostiti neprijatelju" ali isto tako i zapamtiti sve što se desilo za nauk budućeg vremena. [13]
I na kraju da kažemo nešto o pravoj temi za raspravu - našoj strategiji odnosa prema Americi. Da bi smo do nje došli mi se moramo osloboditi servilne i pogubne amerikanolatrije "američkih janičara" (tu ne spadaju samo likovi poput Tadića, Svilanovića, Labusa, Dinkića i Draškovića već i veliki deo "misionarske inteligencije") ali i jalovog, pa i štetnog antiamerikanizma. Amerika je ono što jeste i moramo je prihvatiti kao istorijsku realnost, ne treba prema njoj biti ni popustljiv ni tvrdoglav, ako je na štetu vitalnih nacionalnih interesa. Pošto smo u jednom podređenom i vazalnom položaju prema "neofeudalnim strukturama" (Molnar 1996: 44. i 81.) globalne moći prema tome se i moramo orijentisati.
Momčilo Selić je pre par godina primetio da Đinđić poput Ljotića dobrovoljno prihvata stranu "okupaciju", jer se ideološki slaže sa trenutnim gospodarom Zapada – Sveta, dok je Koštunica poput Nedića koji to čini jer je primoran i radi spasavanja minimuma nacionalnih interesa. Možda je paralela pojednostavljena, ali pogađa suštinu naše pozicije i naše moguće strategije odnosa prema Americi (i EU). Ona mora biti elastična, fokusirana na vitalne ciljeve i minimum ispod koga ne smemo ići. Amerika je datost i moramo je prihvatiti, a pre svega razumeti njen način funkcionisanja i razmišljanja. Njima je najbolje pristupiti pošteno i otvorenih karata sa definisanim nacionalnim interesima i ciljevima koje želimo ostvariti. To ne može uraditi ni servilna dosovska vlast niti neka proevropsko-antiamerička koju huškaju neodgovorni intelektualci, već samo mudra, patriotska i odgovorna vlada koja ima podršku naroda. Samo ona može voditi aktivnu i konstruktivnu politika odnosa prema SAD i EU. U tom smislu podržavamo ideju, iako je za sada nerealna, g. Koštunice za koncentracionom vladom koja bi stabilizovala unutrašnje prilike i omogućila dolaženje do nacionalnog koncenzusa. Vlada DSS-a G17 i SPO-NS je za nas nestabilna i previše "proamerička" jer bi DSS bio u manjini. Kako se čini mi za sada nećemo imati stabilnu vladu, pa tako ni stabilnu spoljnu politiku – oslobođenu pogubnih krajnosti kako podaničkog odnosa prema Americi (G17 i SPO) tako i patetično-demagoškog antiamerikanizma (radikalskog i antiglobalističkog).

Navedeni radovi i literatura
· Brdar, Milan (2003). "Razaranje Troje" u Prizmi, decembar 2003. Beograd: Centar za liberalno-demokratske studije. www.clds.org.yu
· Domenak, Žan-Mari (1991). intervju u Galaksiji, jul-avgust 1991. Beograd: Galaksija.
· Eko, Umberto (2002). "Američki mit triju antiameričkih generacija" u knjizi O književnosti, Beograd: Narodna knjiga.
· Frojnd, Žilijen (1998) Avanture zapada. Beograd: Kalekom.
· Garton Eš, Timoti (2003). "Antievropeizam u Americi" The New York Review of Books, 13. 2. 2003. New York. Objavljeno na www.nspm.org
· Habermas, Jirgen (2002). "Eksplozivna mešavina" intervju The Nation, 16. decembar 2002. www.nspm.org
· Janković, Ivan (2003). "Srpska (anti)globalizacija" prikaz u NSPM. Beograd: NSPM www.nspm.org.yu
· Kisindžer, Henri. Diplomatija tom II Beograd.
· Levi, Bernar-Anri (2001). "Rat za prosvećenost" intervju Spiegel. 3.12.2001. www.nspm.org
· Molnar, Tomas (1996). Liberalna hegemonija. Beograd: SKC.

[1] Lektira o toj dubokoj i milenijumskoj opsesivnoj težnji Zapada ka globalnoj moći može poslužiti svaka pristojna istorija. A osim toga na različite načine i sa različitih pozicija o tome promišljaju i Hegel koji vidi Germane kao "izabranike" Svetskog Duha koji će dovršiti istoriju, Marksova kritika kapitalizma i imperijalizma, Ničeovo veličanje Natčoveka, kao i Adlerova varijacija psihologije volje za moć, Špenglerova filozofija istorije zapada kao "faustovske" volje za svetskom moći, Fromovo tumačenje zapada kao "bolesno" agresivnog i nekrofiličnog društva ili Hajdegerovo shvatanje "tehnike" kao osvajačkog duha zapadnog čoveka, ili filozofska vizija Dostojevskog o Zapadu kao ostvarenju katoličkog sna o "čovekobogu" koji vlada svetom i prirodom. Ovi nasumice izabrani naučnici i mislioci, kojima bi se mogao lako nastaviti, svedoče o tome da iza prividno racionalnog interesa stoji iracionalna i podsvesna priroda čoveka u kojoj važno mesto imaju predrasude, patološke emocije i opsesije od kojih je najznačajnija volja za globalnom moći. Tumačiti politiku čisto racionalistički ("interesno") je intelektualno jednostrano naročito u veku kada je ogroman napredak napravljen u dubinskoj psihologiji, istoriji civilizacije i antropologiji, koje pokazuju kako prividno racionalnog evropskog čoveka pokreću (pod)svesne strasti, arhetipovi i mitsko-ideološke matrice. Primer toga je faktor straha od komunizma u hladnom ratu ili danas straha od terorizma koji Ameriku pretvara u "opsednuti grad" okružen "trolima", "gnomima" i "orcima". Amerika kao organski deo (danas i vodeći – želeli mi to ili ne) zapada funkcioniše na suštinski isti način kao i zapadna Evropa. Ne postoji civilizacijski diskontinuitet između Evrope i Amerike, ko to ne priznaje – ne vidi šumu od drveća.
[2] Gđa. Radojčić se sa nama slaže da su Amerikanci ubeđeni ("Mi preciziramo – i samo oni!") da je njihov primarni pokretač u spoljnoj politici liberalna ideologija i njene navodno uzvišene vrednosti. Isto tako je tačno da bi bez ideoloških vrednosti i ideala, pa makar kao racionalizacija, bio nepodnošljiv život pun neprava i nasilja. Tradicija farisejske ideologizacije života evropskog čoveka je duga čitav milenijum. Ali to ne znači da oni nisu iskreno uvereni da bombardujući druge čine dobro svetu. I Habermas (Habermas: 2002) je prihvatio kao činjenicu da američke vođe (poput Pola Volfovica) "za sebe veruju da su jedini pravi braonioci univerzalističkih ideala". I da su danas samo Anglosaksonci hrabri vitezovi koji su spremni da i oružjem "brane univerzalne vrednosti demokratije i slobode, i bore se protiv 'zla' koje danas oličavaju 'otpadničke države'"(Habermas: 2002). I predsednik Buš je iskreno izjavio, kada su mu predočili rezultate globalnog istraživanja o bumu antiamerikanizma u svetu: "Mi nikad nismo bili nacija osvajača, mi smo nacija oslobodilaca". Zvuči nespojivo, ali Amerikanci zaista jesu "romantični pragmatici" ili "racionalni fanatici". O Americi i njenoj spoljnoj politici se može mnogo više naučiti iz knjige poput "Mobi dika" ili filma "Apokalipsa sada" koje nam predočavaju da se ispod racionalne površine "interesa" kao vidljivog dela ledenog brega krije bezdan podsvesnih strahova, mržnji i patoloških ambicija, nego iz suvoparnih i racionalističkih studija koje neumitno redukuju stvarnost.
[3] Tako Mil i ostali liberali izgledaju bez krivice dok se ne setimo Vijetnama ili Buša I i II, kao i Marks bez sećanja na Lenjina, Staljina & co. ili Ničea bez Hitlera. Mi naravno ne stavljamo znak jednakosti između mislioca i onih koji stvaraju istoriju pod njihovim uticajem, ali je intelektualno nekorektno potpuno amnestirati "ideologe" npr. liberalizma od istorijske odgovornosti spram grehova savremene američke politike. Jednostranu, iako ne i netačnu, amnestiju liberalnih mislioca od grehova savremenog (neo)liberalnog društva proglašava i Djordje Vukadinović u tekstu "Socijaldemokratija i (neo)liberalizam na početku XXI veka" (list Danas, 18-19. maj. 2002?)
[4] Ali negativan kritički odnos ne sme da podrazumeva i omalovažavanje i uprošćavanje, već naprotiv jedan iskren odnos prema pozitivnim aspektima američke kulture i politike – kao jedini pravi temelj našeg sveukupnog odnosa prema Zapadu, što je uslov konstruktivne i plodotvorne spoljne politike.
[5] To je bila parafraza misli Tomasa Džefersona koji je rekao da "svaki čovek ima dve zemlje, svoju vlastitu i Francusku”. Mi smo rekli da Ameriku smatramo svojom "drugom otadžbinom" jer kao oštri kritičari Amerike nismo želeli da nas optuže da smo antiamerički raspoloženi jer zaista poštujemo i volimo tu zemlju i njene ljude. Danas je svet toliko amerikanizovan u svim sferama života, a naročito intelektualnoj da je to istina koliko za amerikanofile toliko i za amorikanofobe (a što je čudno često više za ove druge). Problem je što se jednostrani ideološki proamerički stav kod nekih izmenio u infantilno antiamerički, a da je pri tom ostao u okvirima "amerikanomorfnih" škola mišljenja. Forma se promenila, suština je ostala ista.
[6] Problem intelektualnog angažovanja sa pozicija antiamerikanizma a sa očiglednim uticajem liberalne i leve Amerike (antiamerikanizam je u Evropi uglavnom poreklom sa levice) nije lako razrešiv. Napadati Ameriku, a pri tom biti zarobljenik njenih (neo)liberalnih dogmi nije nimalo jednostavno. U toj poziciji ljudi su primorani na različite intelektualne akrobacije u stilu: Amerika (i Britanija) su tvorci demokratije i liberalizma, ali danas nisu više demokratske i liberalne. Reći da su premijer Britanije Bler i oni sa njegove strane evropskog stola, od "sopstvenih društava prezreni i odbačeni pojedinci, slepo odani Americi" (Radojčić:2003) govori o nepoznavanju istorije strukturalnih veza Britanije i Amerike, koje da podsetimo čitav XX vek deluju kao jedna transatlanska struktura moći, koju nazivaju Anglosaksonskom. Na taj način se intelektualci amerikanomorfnog stila u nezapadnim društvima, poput našeg, predstavljaju kao borci za zapadne (ili američke) ideološke vrednosti koje su ovi sami izdali ili napustili. To samo govori kako se na istoku romantično i patetično doživljavaju zapadne ideje i ideologije, što često ima pogubne posledice (setimo se samo tragičnog iskustva komunizma ili "tranzicije"). Moderno društvo je izuzetno podeljeno osim kada je u pitanju darvinistički shvaćena borba protiv Drugog jer njemu vladaju neprirodni i nasilni odnosi ("strukturalno" kaže Galtung) koji se prirodno prenose i u spoljnu politiku. Ko ne shvata da je liberalno društvo sa svim njegovim vrednostima od nastanka (u SAD i Engleskoj) i njenog presađivanja na kontinent (čiji je krajni cilj liberalna potrošačka EU-topija) oligarhijsko i agresivno društvo koje opsesivno teži globalnoj moći nema šta da traži u humanističkoj nauci. Njemu preostaju samo bajke za decu ili svet poezije.
[7] U lucidnom tekstu "Američki mit triju antiameričkih generacija" od Umberta Eka (O književnosti: 258) se govori kako su generacije italijanskih intelektualaca gajeći ideološki аntiamerikanizam (fašistički, komunistički i pacifistički) predano gajili i pozitivan mit o Americi kao zemlji slobode i nade za ceo svet. I kod nas je Amerika postala mitska zemlja u oba slučaja i kao ovaploćenje dobra i kao ovaploćenje zla, i ili nekakav miks (dobar narod a zla vlada i sl.). Ali ako neko Ameriku doživljava kao "obećanu zemlju" i "svetionik slobode" koji se mora pokorno slediti ili pak kao "zlu imperiju" sa kojom ne treba imati ništa, nema govora o razumnom promišljanju (nekoga ko želi da "igra društvenu ulogu intelektualca"), a kamoli objektivne rasprave o nacionalnoj strategiji i spoljnoj politici. Amerika je mit i za amerikanofile i za amerikanofobe, a sa onima koji predano gaje arhetipske slike se ne može voditi razuman dijalog. Da bi to bilo moguće neophodno je osloboditi se idolopoklonstva Americi (pozitivnog ili negativnog) i njenim liberalnim dogmama na kojima tragikomično istrajavaju i naši "antiamerički" ljudi koji se trude da igraju "društvenu ulogu intelektualaca". Onaj ko ne vidi da su ideološki idoli Zapada i Amerike (racionalizam, progres, liberalizam) kojima ostaje veran naš oponent doveli do pojave ovoga što ona ispravno smatra "zlom imperijom" nema šta da traži u post-modernoj humanističkoj nauci. Za njega je možda novost da su prosvetiteljski mitovi u XX veku u velikoj meri dovedeni u pitanje, pa neretko i sasvim odbačeni. A da je izlaz iz tehno-lavirinta totalitarne racionalnosti u okretanju nebeskim vrednostima priznaje i poslednji filozof Zapada Hajdeger rečima da nas samo "neki Bog može spasiti".
[8] I aktuelna rasprava na ovom sajtu o izbornom uspehu radikala se svodi na navijačke strasti proradikalskih i antiradikalskih glasova. Zbog ideoloških predrasuda su radikali prošli skoro bez podrobne i objektivne analize, pa tako i bez kritike zasnovane na argumentima i znanju (što im samo koristi). Izuzeci poput g. Vukadinovića koji se trude koliko je moguće da potisnu svoje emocije i uobičajene stereotipe kada su u pitanju radikali, potvrđuju opšte pravilo. Otuda su prirodno sledile i preciznije i objektivnije analize dosovskog režima i radikalske opozicije, nego što je to slučaj kod većine koja još istrajava na starim i prevaziđenim podelama i kvalifikacijama. A te takve ideološke i partijske podele uvezene sa Zapada su otrovan plod "demokratske tradicije" kod Srba koje u velikoj meri razaraju društvo i državu već skoro dva veka. Ideološke podele i partijski sukobi importovani sa Zapada, u srpskom društvu postaju mnogo agresivniji i destruktivniji, i kao takvi potvrđuju Špenglerov pojam kulturne "pseudomorfoze". I Henri Kisindžer u svojoj "Diplomatiji", na slučaju izvoza demokratske “revolucije – političke, ekonomske i društvene" (Kisindžer: tom II 578) u Vijetnam, govori kako se demokratija u nezapadnim društvima bez adekvatnih tradicija i institucija lako pretvara u prikriveni ili otvoreni građanski rat. U političkim sukobima se ona druga strana proglašava za "neprijatelja" i "izdajnika" prema kome se gaji otvorena netrpeljivost. Sve to potiče iz manihejske i sektaške prirode zapadnih ideologija koje u drugim sredinama nemaju "amortizere" koja su izgradila zapadna društva. No ovo je jedna velika i značajna tema o kojoj ovde nemamo prostora da govorimo.
[9] U tom pogledu se sasvim slažemo sa ocenom gđe. Radojičić da je Srbijom vladao "nedemokratski, kriminogeni i korumpirani DOS-ov režim" kontrolisan od strane Amerike. Ali je taj isti režim bio podržavan i od EU, one "stare Evrope" koju naš oponent glorifikuje. Praviti veštačke podele na dobru Evropu i zlu Ameriku je isto tako proizvod manihejskog pogled na svet. Amerika i Zapadna Evropa su jedna jedinstvena civilizacija (o tome argumentovano govore mnogobrojni mislioci, da sada spomenemo samo one koji su se bavili istorijom civilizacija: Danilevski, Špengler, Tojbi i Hantington). Osim toga ako i postoje određene razlike one se smanjuju jer se Zapadna Evropa ubrzano amerikanizuje. Osim toga projekat EU je projekat kloniranja liberalne Amerike, njenih vrednosti i institucija na tlu starog kontinenta. Filozof Domenak kaže da je ta i takva EU "utopija i nužnost" koja se pretvara u veliki "supermarket" (Domenak: 1991, 11-12). Onaj ko ispod površine uzburkanih odnosa na relaciji Vašington – Brisel ne uviđa da je reč o "porodičnim" sukobima unutar jedne "zajednice vrednosti" nema šta da traži u humanističkim naukama, jer razmišlja u kategorijama kvantiteta i površnih fenomena. Verovanja u svemoć razuma, u progres, su već odavno napuštene prosvetiteljske matrice koje se danas u ozbiljnijim intelektualnim krugovima tumače kao sujeverje novog tipa (Frojnd: 1998, 15. i 74.).
[10] Primeri sličnog ideološkog antiamerikanizma su odnos sovjetskih komunista i nacista prema Americi. Prvi su zbog svoje analize kapitalizma taj sistem videli kao tamnicu radnika i kao društvo koje samo što se nije raspalo. Drugi, još tragikomičniji, odnos prema Americi su gajili Hilerovi nacisti koji su verovali da mešavina rasa i degradiranje "Arijaca", od Amerike stvara jedno slabo i jalovo društvo. Zato je krajem 1941. sa "nepodnošljivom lakoćom" objavio rat SAD što je možda jedna od najvećih greški u istoriji. I jedne i druge je zaslepio lakoumni antiamerikanizam koji ih je na kraju preskupo koštao.
[11] Treba naravno praviti razliku između argumentovane i objektivne kritike Amerike i danas preovlađujućih američkih stavova, od dubljeg, trajnijeg neprijateljstva prema Americi i Amerikancima u celini koje često dolazi iz zavisti i kompleksa niže vrednosti pojedinaca i zajednica. Kao i Habermas nastojimo da napravimo jasnu "razliku između kritike upućene politici koju vode američke vlasti, s jedne strane, i plime smušenih antiameričkih predrasuda, s druge" (Habermas: 2002). Težimo da damo, možda i preoštru, sliku američke spoljne politike kao integralnog dela istorije odnosa zapadne civilizacije prema Drugom, a da pri tom ne upadnemo u površnosti i ideološke predrasude ("dobra Evropa i zla Amerika") ili istorijske ekskluzivizme kao da politika posthladnoratovske Amerike nema veze sa istorijom zapada. Po toj romantičnoj matrici ispada da je germanski svet bio do pojave Hitlera, pacifistički, kao i Anglosaksonci do Drugog svetskog rata, hladnog rata ili do posthladnoratovskog perioda (kako ko odabere). Duboko smo uvereni, a to potvrđuje i istorija, da savremena spoljna politika SAD ima milenijumske korene u imperijalizmu i globalizmu zapadnog sveta. Da bi se razumela Amerika potrebno je stvar sagledati u daljoj i dubljoj perspektivi, sa pozicija duha jedne kulture, a ne prepuštati se antiameričkim izlivima emocija (što je psihološki slično antisemitizmu). To niti je znak objektivnog i na znanju zasnovanog promišljanja sveta onih koji sebe žele da "prepoznaju u društvenoj ulozi intelektualca", niti to nama može biti korisno kao jednom malom narodu koji je u vazalnom položaju u odnosu na SAD, ali i EU (što naš oponent zaboravlja). No, priznajemo, teško je zaista odrediti liniju koja razdvaja legitimnu kritiku američke politike od antiamerikanizma.
[12] Milošević je pokazivao sklonost da popušta i previše Zapadu predvođenom Amerikom, da bi s vremena na vreme bio tvrdoglavo nepopustljiv, pa bi onda dopuštao neodgovornu "antiameričku" retoriku u medijima. Tako bi i neka buduća vlada "patriota" kada joj odgovara tolerisala antiameričku propagandu - u novom antiglobalističkom stilu, pa bi mi mogli dobiti na intelektualnoj sceni i šešeljevsko "žensko pismo".
[13] Isto tako ne treba ni zaboraviti grehe i zločine "Evrope" prema Srbiji i srpskom narodu tokom devedesetih kroz podršku i pomoć hrvatskim ekstremistima, muslimanskim fanaticima i teroristima. Nije samo Amerika rovarila po Balkanu i huškala jedne na druge. Ta "stara Evropa" kojoj se priklanja naš oponent je u više momenata prednjačila u satanizaciji Srba i u pomoći onima koji su etnički očistili Hrvatsku, delove Bosne i Kosmeta od Srba. Oni koji su stručno pratili nemačke medije su i pre rata 1991. mogli pretpostaviti do čega će doći, jer je već tada stvorena slika o "primitivnim" i "zlim" Srbima nasuprot ostalima u SFRJ. A to je kao što znamo treća satanizacija Srba u XX veku u germanskom svetu, a sve su uvek bile uvertira u zločine nad srpskim narodom i Srbijom. Ishod toga je tri miliona srpskih žrtava genocida počinjenog od strane "stare Evrope" i njenih balkanskih pomagača.

nspm2003

Нема коментара:

Моја листа блогова