Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SRBIJA KAO SPONZORUŠA

Branko Radun i Saša Gajić

SRBIJA KAO SPONZORUŠA

Za prosečnog građanina naše zemlje (ali i za intelektualce) sponzoruša predstavlja savremeni »tranzicioni« fenomen kojim se »u užem smislu« označava mlađa ženska osoba koja je radi materijalne dobiti ili društvene promocije ("biti viđena sa ...") u vezi sa starijim muškarcem. Za druge se radi samo o pojavi, staroj od kada je sveta i veka, da su se mlade žene, uz obilato korištenje telesnih atributa, a zarad svih pogodnosti imućnog života, vezivale za »ozbiljnijeg« muškarca. No »brak iz računa«, koji zaista egzistira od pamtiveka, ne može se izjednačiti sa sponzorušama, iz prostog razloga jer je brak iz računa ipak bio brak, pa je povlačio čitav niz obaveza kao neobilazni deo (trajnog) zajedničkog života. U slučaju sponzoruša, njen odnos sa sponzorom ima više »neobavezujući« karakter, koji osim seksualnog opštenja podrazumeva još samo zajedničko pojavljivanje u javnosti, lakomisleno trošenje »njegovog« imetka i malo šta više od toga.

Cinici i "moralisti" zbog toga umeju da kažu da je sponzoruša samo "prostitutka sa jednom trajnom mušterijom" (N. Čanak), dok oni koji im staju u odbranu tvrde da su one "proizvod krize i raspada moralnih vrednosti" i da stoga svu odgovornost za ovu društvenu pojavu snosi samo društvo. Želeći da izbegnemo i krajnost malograđanskog moralizma s jedne, i sociološkog determinizma sa druge strane, moramo reći da stvari ni kod sponzoruša, kao ni kod mnogih drugih društvenih fenomena, nisu tako jednostavne. Ne isključujući postojanje odgovornosti za ono što svaki pojedinac, pa tako i sponzoruše, rade sa svojim životom, nema nikakve sumnje da je ovoj pojavi u velikoj meri doprinela i moralna degradacija koja je počela u vreme komunizma i pukla ko gnojni čir u vreme raspada »sistema-i-države«.

U vremenu tranzicionih promena u Srbiji, koje se predstavljaju kao okretanje evropskim civilizacijskim standardima, česta je pojava javnog i načelnog zgražavanja nad sponzorušama. Naročito što se one vremenom svog nastanka vezuju za vreme rata i kriminogenog miljea, sa kojim se danas naše društvo (ne)uspešno suočava. Nema ničeg lakšeg i pomodnijeg nego osuđivati silikonske sponzoruše i turbofolk pevaljke, lamentirati za izgubljenim vrednostima i izvitoperenim moralom. Ali isto tako ni ničeg pogrešnijeg i površnijeg. Svrstavanjem fenomena sponzoruša u rekvizite sa smetlišta »starog režima« i izopačenja koja su, što on, što rat i sankcije doneli, samo vodi u saznajni ćorsokak. Nakon pogrešnog određenja dijagnoze, lako se prepuštamo paušalnoj osudi, suštinski previđajući širi, moderni kontekst ovakvih fenomena. Odrednica »Miloševićevo nasleđe« suviše je tesna i jednostrana za nove društvene fenomene »postmoderne Srbije«.

»Nevidljiva ruka« oko njenog struka

Zanimljivo je da se, kada se govori o sponzorušama, izbegava primetiti da su one zapravo doslovno shvatile i primenile liberalni princip "tržišnog određivanja vrednosti", pa svoju lepotu i ono što uz nju ide nastoje da najefiksanije kapitalizuju kod onih koji su spremni da takve usluge adekvatno plate. Još je Erih From (u "Umeću ljubavi") govorio kako su moderni međuljudski odnosi, naročito muško-ženski, u američkom društvu, sve manje ljudski, a sve više "tržišni", pa se ne treba čuditi ako je sa ideološkom pobedom tržišnog načela ova praksa stigla na naše prostore, doduše u vulgarnijoj i “transparentnijoj” formi. To što su se tržišni odnosi ustalili kod nas za vreme rata i sankcija ne sme da nas zavede na stranputicu da u istovremenosti ovih pojava vidimo jednostranu uzročno - posledičnu relaciju.

Ako načelno prihvatimo liberalnu "ideju" kao životnu vodilju, po kojoj je gramzivost pokretač ljudskog napretka, ličnog i društvenog prosperiteta, onda ne treba da se zgražavamo nad ovim jadnim devojkama koje dotične principe, a da verovatno nisu ni čule za Adama Smita, dosledno praktikuju. U skladu sa tim, one svoju naklonost i šarm tretiraju kao robu, a pametnije - kao dugoročnu ili stratešku investiciju. Problem je, međutim, u Smitovim poklonicima, kojima se “nevidljiva ruka” tržišta dopada na opštem, teoretskom planu, sve dok se u surovoj praksi ne vidi kako “nevidljiva ruka” zgrabi stvarne i primamljive obline. Ogoljenost odnosa između sponzora i sponzoruša, sa vrlo čistim i paradigmatičnim "tržišnim odnosima" podobnim za školsku analizu interesnog povezivanja, otkriva nam suštinu »tržišnog načina života«, koju neretko licemerno potiskuje i prikriva malograđanski brak. Obrazina vaspitno-moralnih naslaga »tradicionalnog« služi na žalost samo da prikrije »liberalnu hegemoniju« i u ovoj sferi.

I mada između sponzora i sponzoruša često jedna strana u "transakcijama" ostane "zakinuta" (kao u svakoj tržišnoj utakmici), u globalu se može reći da u ovoj razvijenoj »uslužnoj privrednoj grani« svako dobija ono što je tražio. Ona dobija novac, a ako je "viša klasa" i stan, promociju ili karijeru, a on društvo mlade i lepe devojke, čime i sebi diže "tržišnu vrednost" u očima okoline. Svakako, neko tu žrtvuje teško stečeno bogatstvo, a neko kratkotrajnu mladost. Ali tako je to – da bi se nešto dobilo, nešto se mora i izgubiti. Svako trguje onim što poseduje i "menja" za ono što misli da mu je potrebno. U ovom odnosu se sponzoruše od sponzora tretiraju kao "resursi" (doduše za "ličnu upotrebu"), ali i obrnuto. Većina zapadnih autora koji su pisali o ovom, sada već globalnom fenomenu, su u njegov temelj stavili liberalno načelo "posedujem, dakle postojim".

Stoga sponzoruše nisu toliko "najuspešnije srpske feminiskinje" (Ćirjaković) koliko simbol trijumfa (inače duboko nehumanih) tržišnih odnosa u srpskom društvu. Naprotiv, fenomen paralelnog bujanja feminističkog pokreta sa razvojem »tržišnih međuljudskih odnosa«, pre bi se mogao biti psihološka kompenzacija koja treba da nadomesti dignitet osobama ženskog pola koje su, istrgnute iz tradicionalnog društva, pokušale da stvore alternativni vid »netržišnog« vrednovanja kojim bi ublažile surovost tržišnog određenja njihove vrednosti. No ipak nisu uspele da se izdignu iznad liberalne paradigme agresivnog takmičenja između pojedinaca i grupa, u ovom slučaju polno određenih. Za utehu feminističkom diskursu, muškarci nisu preduzeli čak ni to već su se pokorili tržišnoj paradigmi i, kako mudro narod kaže, »dali u promet«.

U svim navedenim tržišnim »međuljudskim« odnosima, pa tako i na relaciji sponzor – sponzoruša, zapravo je do krajnjih granica "ispoštovan" liberalni princip u kome se Drugi instrumentalizuje zarad ostvarivanja individualnih i često sebičnih ciljeva. Kako posledice u ovom slučaju nisu ideološki priželjkivano blagostanje i napredak, već na žalost opštedruštvena anomalija, sirote sponzoruše su, ponajviše zbog maskiranja tendencija ovakvog vida »otvaranja društva« poslužile kao "žrtveni jarac" neoliberalnih čistunaca koji navodno nikada nisu ni pomislili "da se prodaju" zarad materijalnog uspeha ili nečeg drugog.

Tako dolazimo do jednog rasprostranjenog društvenog paradoksa po kome se sponzoruše često proglašavaju za kurve od strane onih koji su gori od njih, tj. onih koji su svoju karijeru gradili na tkz. "kompromisima". U stvari, mnogo malignije primere sponzoruša imamo u sferi biznisa, politike, nauke i kulture nego u kafićima srpskih gradova. Svi to znaju, pa zato i ćute: mnoge karijere u politici, medijima, univerzitetu i poslovnom svetu su izgrađene preko kreveta. Ili, pak, nuđenjem »drugačijih usluga« od strane npr. recimo "intelektualnih sponzoruša" koji su spremni da odu još dalje u poniznom udovoljavanju onima od kojih se očekuju protivusluge. Dakle, da parafraziramo mladu autorku knjige "Priručnik za sponzoruše" - najopasnije su one koje su se maskirale u nešto normalno, pa čak i uvaženo u društvu. A takve »stelt« sponzoruše su ne samo brojne već se nalaze na samom vrhu društvene lestvice.

Torzo srpske sponzoruše

Fenomen sponzoruša je samo vrh ledenog brega jedne raširene društvene anom(al)ije. Plavuše koje mnogima bodu oči su u ovoj priči najmanji problem, ako su uopšte problem. Možda je i povika na njih tolika da bi se po onoj narodnoj "drž' te lopova" sakrili mnogo opasniji primerci unutar srpske elite. To je u narodu, od Frojda na ovamo, poznato kao odbrambeni mehanizam projekcije svojih mana na druge.

Da bi smo objasnili ovaj fenomen, pokušaćemo da ga definišemo. "Sponzoruša" je u širem smislu svako onaj koji nudi svoje telesne ili intelektualne usluge da bi »preko reda« od svojih sponzora dobio nešto što želi, a to je najčešće lagodniji i udobniji život (novac, stan, titula, položaj, tender...). Kada god od nas traže da uradimo nešto oko čega imamo moralnu dilemu i što nam nije prijatno, a nude nam nešto "zauzvrat", onda smo vrlo verovatno pred iskušenjem kakve imaju sponzoruše.

U osnovi ovakve problematične egzistencije leže prevelike ambicije i materijalne želje koje se nastoje ostvariti sa što manje napora, poštenog i odgovornog rada. „Uspeh preko noći“ (nekad i bukvalno) se postavio kao lični i društveni ideal. Pri tome nije toliko važno stanje finansijske zavisnosti prema sponzoru koliko egzistencijalna razmaženost iz koje proističe spremnost na sve zarad „boljeg života“. Tako i mlada autorka knjige "Sponzoruša" (Maša Rebić) kaže da „trendi sponzoruše“ nisu toliko siromašne devojke iz provincije, već mnogo češće fine i obrazovane cure iz "dobrih beogradskih kuća" koje su navikle na "dobar život". Ove urbane devojke su najčeće dobro situirane, tako da im materijalni momenat nije bitan koliko društvena promocija, odnosno žudnja da "postanu neko i nešto". Nemaština i beda bude razumevanje, ako ne i opravdanje asocijalnog ponašanja, ali i redukuju motivaciju na čisto materijani plan. Međutim, i pored surovog materijalizma koji na površini vlada u „seksualnoj ekonomiji“, fenomen urbanih, dobrostojećih sponzoruša pokazuje nam da je, kao što je inače u ljudskoj prirodi, suština ne u samo materijalnoj sferi, već i u psihološkoj potrebi da se dobije društvena potvrda svoje vrednosti. Transparentni materijalni ciljevi su duboko fundirani u duševnim i duhovnim motivima.

I kao što je nekim "klasičnim sponzorušama" od novca daleko važnije bilo da budu u društvu "bitnih i opasnih faca", tako je i njihovim političkim «koleginicama» često bitnije da budu blizu "izvora moći", zvalo se ono Dedinje, Brisel ili Vašington. Mnogima je bilo dovoljno neko „pusto“ obećanje ili jednostavno tapšanje po ramenu od nekoga "odozgo", pa da "budu kupljeni". Postoji dosta političkih i intelektualnih biografija, i kod nas i u svetu, u kojima je sam susret "sa moćnikom" duboko promenio dotičnog i stavio ga njemu na raspolaganje. Sama moć ima „magično“ dejstvo na većinu ljudi, a naročito na malograđanski mentalitet, koja je, kada bude provedena kroz "koridore moći" Amerike i EU, spremna da učini za svog sponzora i više no što se traži. Teorijski gledano, neko može da prima novac za nekakvu delatnost, a da sačuva ljudski integritet, dok neko drugi može da ga izgubi a da od toga nema nikakve materijalne koristi. Ljudi koji se profesionalno bave političkim igrama one koje plaćaju nazivaju "agentima uticaja" a one koji to rade iz uverenja ili iz sujete "korisnim idiotima", što je poput razlike između prostitutke i sponzoruše.

Sve srpske sponzoruše

Da bi se razumeo fenomen sponzorstva u našem političkom, medijskom, ekonomskom i kulturnom životu potrebno se vratiti malo u prošlost. Iako srpska intelektualna elita ima dugu tradiciju podaničkog odnosa prema domaćim i stranim centrima moći, od «rajinskog sindroma» prema pašama i sultanu u Stambolu („ stambolići “), preko podaništva bečkoj i petrogradskoj birokratiji („nemačkari“ i „rusofili“), titoistički režim je i tu, u svojim modernizacijskim stremljenjima, napravio ogroman "napredak". U ratu i posle njega su fizičkom eliminacijom uklonjeni oni koji bi se mogli odupreti totalitarnom režimu, da bi Tito preuzeo samodržačku ulogu u unutrašnjoj politici, a ulogu međublokovskog podvodača koga sponzorišu obe strane u hladnoratovskoj konfrontaciji. U toj i takvoj sponzorisanoj „nesvrstanoj“ Jugoslaviji, Tito se nakon prvobitnog „crvenog terora“ mudro klonio direktnog nasilja. On je sistemskom korupcijom obrazovanijih i urbanijih slojeva stanovništva, časteći ih „šakom i kapom“ stvarao zavisnu i parazitsku elitu. Nicale su dotirane fabrike, dizani su stambeni blokovi, deljena su radna mesta i krediti za izgradnju vikendica i kuća na moru. Josip Broz je bio pre „Veliki Sponzor“ nego „Veliki brat“, pre galantni mafiozo no rigidni i brutalni komunistički diktator. Tu leži odgovor na pitanje zašto su sponzorski odnosi uhvatili tako duboke korene u svim državana nastalim na zgarištima titoističke Jugoslavije.

Za razliku od Tita, Milošević ili nije mario za intelektualce ili ih je odbijao svojom arogancijom birokrate koji je, upućen u mehanizme korupcije, dobro znao kolika im je realna cena. Njegov režim se, što zbog manjka sredstava, što zbog kratkovitidosti i samouverenosti, prihvatio sponzorisanja samo direktorsko – poslovne nomenklature i kriminogenih sredina, uz mestimično bacanje mrvica penzionerima i zaposlenim u javnom sektoru, dok je tek po potrebi vadio koju „banku“ režimskim intelektualnim sponzorušama. Zato su svi oni koji u njemu nisu mogli ili nisu hteli naći sponzora istog našli „sa strane“.

Tako su se u Srbiji tokom devedesetih godina formirale dve kategorije intelektualno-političkih sponzoruša – jedne su bile Miloševićeve, a druge prozapadne. Prve ste mogli prepoznati (kao i sada) najčešće po tome što je isključivi krivac "za sve što nas je snašlo" Zapad, a druge po tome što im je jedini krivac Milošević, uz časne izuzetke koji nisu bili „kupljeni“ od jedne ili druge strane. Argument da je Miloševićev režim bio toliko represivan da nije davao prostora opoziciji, pa su oni morali da posegnu za "stranom pomoći", delom opovrgava i činjenica da su se mnogi od antimiloševićevstva stvorili zapažene karijere i lepe imetke. Pored toga, nije bilo najgore što su primali pomoć, već to sa koliko entuzijama se išlo ne samo protiv režima, već i opšteg interesa. Setimo se samo slučaja Svilanovića zvanog "uzmite nam Kosovo", ili delatnosti njegovog naslednika koji je unutar svoje „fiksacije zvane Milošević“ zarad «privilegije molitvenog doručka» pokazao spremnost da ide dalje i od svog prethodnika. Takve, sada već virtuelne i potrošene političke pojave su, da parafraziramo autorku „Sponzoruša“, „u javnom životu egzistirale ne za svoje društvo već za svoje sponzore“.

Srbija traži sponzora

Sada kada smo u dovoljnoj meri proširili pojmovno određenje "sponzoruše", možemo reći nešto o onim značajnim i opasnim primercima koji su često toliko pred očima javnosti, a istovremeno uspevaju da maskiraju svoju društveno destruktivnu egzistenciju. Rekli smo da su najgore one "sponzoruše" koje su visoko na društvenoj lestvici i koje u javnosti nisu prepoznate kao takve. One koriste mnoštvo trikova da bi «prikrile tragove» ili kako kaže Maša Rebić "sponzoruše stalno nešto fingiraju i poigravaju se nekakvim moralnim odbranama" (Blic, 23.3.06.)

U slučaju srpske javne scene oni koji se uspešno maskiraju velikim frazama demokratije, reformi ili patriotizma su zapravo najuspešnije srpske sponzoruše (ili "sponzorci" pošto su najčešće muškarci). Skoro da možete da se kladite da su oni koji druge najviše napadaju i prozivaju za korupciju (oblik "sponzorstva") često samo portparoli drugih, konkurentih sponzora „iz zemlje i sveta“. Nije nepoznata ni praksa da npr. jedan «opasan lik» svojoj političkoj sponzoruši (i ex ministru) organizuje i plaća TV nastupe da bi ovaj „odrađivao“ prljav posao za njega. Poput njega i neki drugi političari, mediji i novinari su vrlo često sponzorisani od raznih političko-finansijskih moćnika. Osim domaćih i stranih moćnika imamo recimo i one koje „pomaže“ crnogorski režim da bi na ovaj ili onaj način podržali njihovu "borbu za nezavisnost". Naravno, reč je o najglasnijim zagovornicima suverene Srbije i promoterima anticrnogorskog raspoloženja koje posredno ide na ruku podgoričkom sponzoru. Da bi se otkrile ove „suptilne“ sponzorske igre, samo treba pratiti trag novca, jer se tek tada može razumeti ko, šta i za koga radi na našoj političkoj sceni. Bez te „Arijadnine niti“ sve izgleda haotično i apsurdno, a sa njom stvari postaju vrlo transparentne, to jest kako ulični žargon kaže - „providne“.

Sponozoruše u politici su ne samo političari, već i novinari, intelektualci i mnoga druga zanimanja. Danas je popularno da se često menjaju uloge, pa tako neki "mali" preko noći postaje tajkun i od sponzoruše postaje nečiji sponzor, dok neki političari posle silaska sa vlasti idu suprotnim putem. U drugim slučajevima neko može biti istovremeno i sponzor i sponzoruša, i to većem broju njih istovremeno, što neodoljivo podseća na organizovanu političku prostituciju. Ovakve “grupne” situacije nekome mogu da izgledaju bizarno, ali je reč zapravo o prilično uređenom sistemu vertikalne i horizontalne zavisnosti. Druga je stvar što ti koruptivni odnosi, bez obzira da li su sponzori domaći tajkuni i političari ili strane korporacije i vlade, izuzetno destruktivni i hiljadu puta štetniji po sve nas od onog odnosa u kome blajhana plavuša ojadi novopečenog biznismena. Primer za to je kada poslanici kao “vlasnici mandata” njima trguju, bilo sa predstavnicima drugih partija, bilo sa sopstvenim stranačkim vrhom, ne može se drugačije okvalifikovati nego kao “ucena političkih sponzoruša”.

Nezabilazna tema vezana za srpske sponzoruše o kojoj se toliko pričalo (ali da se pri tom vešto izbegavala "suština") jesu Karićeve “sponzorske aktivnosti”. Ni u ovom slučaju nije najgore to što su mnogi radili za njega, što su se pisali naručeni tekstovi, što su nameštali istraživanja javnog mnjenja u kojima su bili utrostručeni procenti njegovoj stranci, već što takva opštepoznata pojava nije bila moralno prokazana. Problem današnje Srbije je to da svako ko ima dovoljno novca može, i to sa nepodnošljivom lakoćom, da "iznajmi" skoro svako novinarsko i intelektualno ime; problem je što se niko od predstavnika "demokratskog bloka" ni dan danas nimalo ne stidi što je šurovao sa Bogoljubom i što je od toga imao ne male koristi. Epizoda "Uspon i pad megasponzora" Bogoljuba pokazuje da još uvek nema moralne katarze, jer niko od "političkih sponzoruša" nema nikakve probleme da živi sa teretom odnosa “uzimala-davala”. Očigledno da kod nas nema dovoljno ljudske i intelektualne savesti da se ovim i sličnim izazovima odupremo. Sticajem okolnosti Srbija se, bar na trenutak, odbranila od trijumfa velikog novca nad državom, sve dok se ne pojavi jedan veštiji i strpljiviji Veliki Sponzor. Sadašnje duhovno stanje u Srbiji, a naročito njene društvene elite, ne daje nam puno prostora za optimizam.

Zaista više nema smisla govoriti o političarima, intelektualcima i NVO sektoru koji su kao "manekeni, izdašno finansirani od svojih inostranih sponzora" (Mirjana Radojičić) pristajali, između ostalog, i na mnoge akcije koje su bile štetne po naš nacionalni interes, jer je o tome “već sve rečeno”; niti o tome da mnogi pojedinci, organizacije i partije funkcionišu na ovakav način. Mnogo je opasnije to što je “mentalitet sponzoruša” postao dominantna crta srpske političke elite i što je doveo do toga da se celokupna unutrašnja i spoljna politika saobražava tom modelu mišljenja i ponašanja.

Tako se kod nas uvrežilo mišljenje kako reforme ne mogu uspeti bez “donacija i kredita”. Dakle, nikako samostalno i nikako bez spoljnih političko-finansijskih sponzora, koji, gle čuda, i traže nešto zauzvrat. Neprekidno prizivanje tipa “samo da nam uđe strani kapital” govori u psihoanalitičkom (frojdovskom) smislu mnogo više o ovoj malignoj pojavi nego čitave sociološke studije. Na taj način je Srbija kao država i kao društvo dobrovoljno, i često bez potrebe, dovedena u položaj jedne zavisne sponzoruše “koja ne živi svoj život već život svojih sponzora”.

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова