Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

UMESTO ZAKLJUČKA - IZVINJENJE

Branko Radun


UMESTO ZAKLJUČKA - IZVINJENJE

Izvinjavamo se ako smo u svojoj kritici antiamerikanizma kao šire evropske i srpske pojave bili shvaćeni isključivo kao kritičari stavova gđe. Radojičić. Priznajemo da tu nismo dovoljno jasno razdvajali ono što bi nazvali njenim slučajem od antiamerikanizma kao šire intelektualne pojave. Isto tako možda nismo dovoljno naglasili ni razlikovanje njene u velikoj meri utemeljene kritike od tona koji ponekad prelazi granice objektivnosti pod manihejskom optikom. Ono što moramo priznati našem oponentu je da se u velikoj meri čuvao ishitrenih i jednostranih stavova i da se maksimalno trudio da svoje stavove prilično uverljivo potkrepi, pa tako i ne predstavlja najbolju ilustraciju za našu priču o "intelektualnom antiamerikanizmu". Isto tako su "uveseljavajuće diskvalifikacije" poput "intelektualnog šešeljizma" imale višestruku ulogu: pre svega da pokažu da antiamerikanizam može doći sa različitih strana (levo ili desno i sl.), drugo da povežemo neke stvari koje površno gledajući nemaju nikakve veze (radikalska i antiglobalistička retorika) i na kraju da ozbiljno-neozbiljno, to jest sa postmodernisičkim ironičnim podtekstom ispod realne kritike i zabave čitaoce, pa i oponenta. U tom smislu se to sve može legitimno "čitati" na više načina, kako ko hoće i može.

Na taj način se mogu shvatiti i čitati prividno nekonzistentni citati i stavovi koji su izneseni sa naše strane u ovom istovremeno više nego zanimljivoj i ozbiljnoj polemici. Uostalom ako poredimo stavove našeg oponenta sa stavovima perjanice srpskog antiamerikanizma Dragoša Kalajića, to ne znači da nismo svesni njihovih velikih razlika u "pogledu na svet". A i zašto ne bi mogli citirati a i slagati se sa onim koji je nekada pisao predgovore za kalajićevske knjige, što priznajemo nismo znali. Ako citiramo Buša ili Hitlera (koga smo "tretirali" postmodernističkom ironijom) ne znači da se slažemo sa njihovom politikom i ideologijom. Ako je Hitler rekao da će gospodar sveta koji je to naravno postao preko miliona leševa biti jedini pravi "mirotvorac" on je to mislio i cinično i surovo realistično. I to upravo Amerika demonstrira – preko brutalnog i perfidnog nasilja i uslovljavanja krši sve otpore da bi ostvarila i svoj krajnji san i svoj krajnji interes - "Pax Americana" to jest "Jedan Svet". I mi ne samo da se sa tim ne slažemo već upravo suprotno kroz sve svoje tekstove smo demonstrirali odlučno odbacivanje svih zapadnih ideoloških i jednostranih škola mišljenja i njihovih političkih "izvođača radova". Jer je ideološko zapravo idolopoklonički odnos prema apstraktnim vrednostima ("progres", "nacija", "rasa", "klasa", "tržište...) i kao takvi porobljavaju čoveka i neminovno vode u neki oblik hegemonije i totalitarizma. 

Da li se kao argument može uzimati subjektivni osećaj nečije iskrenosti (npr. Buša kada maže "mi smo nacija oslobodilaca") je prilično protivrečno pitanje. Objektivna analiza koja pokušava da bude i naučna se trudi da izbegne otvorene subjektivne sudove o nekome i nekoj pojavi, ali se ipak bili toga svesni ili ne na tome zasniva. Na intuiciji, na osećaju se grade građevine prividno racionalnih struktura mišljenja. Tako se intuicije i osećaji prikriveno utkaju u racionalne teorije i doktrine. A u proceni nečije iskrenosti je često jedini instrument naša intuicija. Tako je po pitanju Hitlera u vremenu njegovog predratnog uspona u Nemačkoj i van nje bila rasprava o tome koliko je iskren a koliko demagoški revanšizam, imperijalizam i antisemitizam. Mnogi su tvrdili da je on samo jedan demagog koji iskorišćava nemačko iskustvo poraza i ogorčenje posleratnim versajskim statusom te ogromnim ratnim reparacijama. U tom pogledu je bilo čak Jevreja u Nemačkoj i van nje koji su pomagali i finansirali [1] Hitlera, a da ne govorimo svima o onima koji su pasivno posmatrali njegov uspon ka moći verujući da je "smešni kaplar" samo još jedan politički pajac. Tako su sa sličnim pogrešnim procenama građanske i levičarske stranke međusobno napadale ne shvatajući da im opasnost dolazi od nacističke stranke koja je zaista mislila ono što je propovedala. To ne znači da kog Hitlera nije bio bitan interesni i strateško-racionalni motiv spoljne politike, i naročito demagoško iskorišćavanje nemačkih predrasuda i strasti. Oni koji nisu ozbiljno shvatali ideološka ishodišta i domete kod Hitlera su posle zbog toga ozbiljno žalili. A to (ne)sliveno jedinstvo pragmatičnog retorički maskiranog ideološkim parolama sa zaista realnim ideološkim stavovima i predrasudama je po nama najpotpunija definicija zapadne i američke politike. U tom smislu ne razumemo zašto kritički odnos prema američkoj politici mora da negira ideološku komponentu, kao da je ona nešto sama po sebi pozitivno, pa da se na taj način amnestiraju njeni "gresi" učinjeni u svetu. Ona postoji i kod komunističkih i kod fašističkih i nacionalističkih režima, pa zašto ne bi i kod američkih koji su u ideološkom i stilskom smislu eksplozivna mešavina većine ovih ideologija. Ako kažemo da predsednik Buš, deluje iskreno u svojoj američkoj (samo)uverenosti da spasava svet od zla, pre svega "terorizma" time ne mislimo niti šta pozitivno ili negativno o tome. Ta mesijanska uverenost je prisutna u celoj američkoj istoriji od njenog osnivanja i "očeva" koji su verovali da su pobegli od grešne i zle Evrope – Starog Sveta, poput Mojsija iz Egipta u Novi Svet "obećanu zemlju" u kojoj će izgraditi utopijsko društvo "slobode" i "sreće" i tako postati uzor celom svetu. Problem sa utopijama nije što su neostvarive već što se neprekidno pokušavaju ostvariti pri čemu se ne stvara raj na zemlji već predvorje pakla.  

Izvinjavamo se i ako smo osporili svrsishodnost racionalističkog i intelektualnog osporavanja zapadne i američke spoljne politike, i time dirnuli u "misiju" našeg oponenta, jer tvrdimo da je ona proizvod zapadne racionalističke i materijalističke paradigme. Ko ne vidi organsko jedinstvo "američke ideologije" (liberalizma, demokratije i sl.) sa američkom spoljnom politikom, on ponavljamo gaji iluzije. Uostalom i britanska imperijalna politika još duže i jasnije demonstrira jedinstvo demokratskog i liberalnog društva sa globalističkim pretenzijama agresivne spoljne politike Anglosaksonska društva su kolevka demokratije, ali i imperijalnog globalizma koji sopstvenu vojno-političku mašineriju "upreže u realizaciju svojih i uglavnom na štetu tuđih državnih interesa". I ne samo da su intelektualni napori koji imaju za cilj da "nauče" Ameriku šta su to liberalne vrednosti bez velikih izgleda, kako primećuje gđa. Radojičić, već su i sama intelektualna polazišta nemoćna da to učine. A ako je "donkihotovsko" istrajavanje na borbi protiv "zla" američke spoljne politike smisao "ličnih životnih planova" onda možemo samo da izrazimo divljenje prema takvom "pesimističkom herojstvu" (Niče), ali i žaljenje jer zaista nema smisla ni svrhe. Ipak nam je bila izuzetna čast da smo polemisali sa osobom koja ima moralni integritet i "herojski etos", pa makar i sa pozicija amerikanomorfnog liberalizma.  

Kada smo govorili o pomodnom antiamerikanizmu kod nas nismo se dovoljno precizno izrazili. On kod nas ima tradiciju iz vremena titoizma kada se ritualno pljuvalo po kapitalizmu, zapadu i Americi, a istovremeno se primali njihovi krediti koji su i finansirali cirkus zvani "samoupravljanje" i "nesvrstanost". Zatim ga je nasledio "patriotski" antiamerikanizam tokom devedesetih kada je bilo politički i intelektualno konjukturno (barem za neke) da se utrkuju u demagoškom ili iskrenom gnevu prema zaista antisrpskoj politici zapada i Amerike. Tada je doduše već jedan veliki deo srpske političke inteligencije, postao naprasno od komunističkih liberalan i proamerički, da li iz procene da je dobro biti uz pobednika ili primamljivošću soroševskih stipendija. Tada se u Srbiji formiraju grupe profiteri antiamerikanizma i sa druge strane profiteri amerikanizma. Sa DOS-om su naravno ovi drugi došli do vlasti, moći i uticaja. [2] Ali i pored tog proameričkog tona srpske političke i intelektualne scene se javljaju i antiglobalistički glasovi koji priliče apstraktno i udaljeno od našeg primera kritikuju politiku SAD. Da, priznajemo da danas nije lako oštro kritikovati američku politiku jer kod nas ima previše onih koji joj bespogovorno služe. Kritikujući one koji preterano emocionalno kritikuju SAD, mi nismo mnogo obratili pažnje na one koje smo dovoljno jasno nazvali "američkim janičarima" (što se skoro preklapa sa terminom "misionarska inteligencija") jer smatramo da je ni kao ljudi ni kao intelektualci ne zaslužuju. Na iste ljude smo mislili kada je u pitanju citat Milana Brdara. U tom smislu našem oponentu se izvinjavamo zbog nesporazuma i odajemo priznanje na intelektualnoj čestitosti, i ako se i dalje ne slažemo sa slikom američke spoljne politike kao carstva "interesa i samo interesa".   

Izvinjavamo se našem sagovorniku jer rušimo nadu u Evropu. Smatrajući da su iluzorna očekivanja stvaranje jake i ujedinjene Evrope koja bi bila sklona da ima pozitivan odnos spram srpskog naroda, zbog već poslovične evropske neodlučnosti i zbog demonstrirane antisrpske politike od strane Nemačke tokom devedesetih, mi ipak tu mogućnost potpuno ne isključujemo. Ali i ako bi se EU formirala kao samostalni centar političke i vojne moći u njoj bi Amerika imala značajan "kontrolni paket" akcija, barem preko zemalja "nove Evrope", ali i onih koji se decenijama okreću spram Vašingtona kao muslimani ka Meki. Evropa nema akciono jedinstvo, nema osećanje misije, nema tu spremnosti za borbu ili kako kaže Žilijen Frojnd u Evropi niko nije spreman da pogine za Evropu. Po pitanju evropskog ujedinjenja se američki establišment deli u dve struje, od kojih prva ima mišljenje koje smo mi izrazili (EU kao američki klon), pa je zbog toga treba pomagati i druga realističnija i pragmatičnija (npr. spominjani Kisindžer) koja je više sklona mišljenju gđe. Radojičić, i oni su stoga puni podozrenja prema sili koja preti da postane drugi pol svetske moći. Ta nada rascep između Amerike i njenih evropskih vazala je, pored loše politike i zapadnog ultimatuma je osmelila Miloševića da se suprotstavi zapadu 1999. i mi dobijemo bombe. Interesantno je da je i Đinđić pokušavao da žonglira između Evrope i Amerike (a od mnogih procenjen kao "nemački čovek") i završio tragično. Nedavno nam je jedan nemački intelektualac koji izuzetno poznaje situaciju u Srbiji i globalni kontekst u kome se danas nalazi rekao da je "Premijer stradao jer je pokušavao da sedi na dve stolice". Naravno da naša politika mora ići tim putem traženja pukotina između SAD i EU (pa i između zapada i Rusije), ali na to ne treba previše računati barem u srednjeročnom periodu.

Na kraju želimo da se zahvalimo gđi. Radojičić na zaista kvalitetnoj polemici, koja ako i nije razrešila značajna pitanja, sigurno ih je osvetlila sa različitih strana. Mi priznajemo nismo ni očekivali ovako zanimljivu raspravu o fundamentalnim pitanjima savremenog sveta u osvrtima na događaje oko nas. Ovim putem izražavamo svo poštovanje prema poziciji oponenta, i u onom sa čim se sasvim slažemo i u onom u čemu se razmimoilazimo, koju je branio snažno i argumentovano. Smatramo da dovoljno poznajući našu intelektualnu scenu, barem dela koji se bavi spoljnom politikom, verovatno nismo mogli dobiti boljeg sagovornika, iako ne u svemu i istomišljenika. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati ljudi kod nas koji dovoljno poznaju svetske i regionalne odnose, diplomatiju, geopolitiku i istoriju i koji imaju jasan i realan stav u vezi svega toga. Ako nas skromno čitalačko iskustvo ne vara kod nas su izuzetno retke ovako kvalitetne polemike, koja je zaista mogla doneti korisne spoznaje obema stranama (nama jeste). Zato smo izuzetno zadovoljni i sagovornikom i polemikom, iako je ona pomalo varničila sa obe strane, pa se još jednom izvinjavam na ponekad ironičnom tonu ili nespretnostima u izrazu prema jednoj dami koja je ona protumačila kao "imputiranje". 


[1] O tome kako su Jevreji finansirali Hitlera, ali i ikone anglosaksonskog liberalnog kapitalizma poput Forda govori knjiga James i Suzanne Pool, Tko je financirao Hitlera, Globus, Zagreb. 1981.

[2] O tome više u lucidnom i skoro genijalnom tekstu Miše Đurkovića, 2003 "Urbani besmisao: "Lisice" kao primer kulturne politike režima". Beograd: Prizma, juni. 2003..


nspm

2004

polemika o globalizaciji

Нема коментара:

Моја листа блогова