Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

DVA VIĐENJA KOSOVSKOG PROBLEMA

Branko Radun

DVA VIĐENJA KOSOVSKOG PROBLEMA

Nacionalisti ideološki eksploatišu, a njihovi protivnici uporno ignorišu činjenicu da je Kosovo i nacionalno i državno pitanje koje ima veliki simbolički naboj. Međutim, da bi izbegli i krajnosti "nacionalističke" fetišizacije Kosova, s jedne, i nojevske aistoričnosti "reformista", sa druge strane, nužno je prevazići ideološke barijere, mada se zbog metafizičkog značaja Kosovo ne može do kraja definisati i rešiti u granicama real – politike.
Sa jedne strane, nacionalisti uporno ponavljaju da je Kosovo vekovima bilo srpsko i da je i danas deo Srbije. Nasuprot njima anacionalni reformisti su uvereni da je takvo viđenje stvarnosti ludost, i da se mora "pragmatično" gledati u budućnost. I jedni i drugi su delimično u pravu, a delimično u zabludi. Prvi moraju prihvatiti realno stanje stvari (što ne znači i da se sa njime treba pomiriti) - Kosovo je postalo etnički skoro čisto albansko. Amerika je za sada saveznik Albanaca, a ne Srba. Priznanje poraza je uslov da se krene dalje i pokrenu stvari. Sa druge strane reformisti ne mogu ignorisati činjenice da Srba na tom prostoru još uvek ima, i da žive u najstrašnijim mogućim uslovima što ne dotiče savest domaćih i zapadnih ''profesionalnih humanista''. I na kraju, oni previđaju činjenicu da naša država tamo ima (mada možda samo simbolična) prava i obaveze. Ne potcenjujući (a i precenjujući) istorijski i ideološki značaj Kosova moramo težiti balansu između istorijskog i etničkog prava, prošlosti i sadašnjosti, što je uslov formulisanja našeg odnosa prema Kosovu.

Stanje svesti je takvo da se ne nazire jedinstven stav o nacionalnom interesu na Kosovu, a o racionalnoj strategiji i da ne govorimo. Ideološka jednostranost, partijske podele i nerazvijen ili ''nebaždaren'' nacionalni osećaj onemogućavaju dolazak do nacionalnog konsenzusa o Kosovu. Nacionalisti, mada svesni nepovoljne etničke (albanske) i geopolitičke realnosti (okupacije) tvrdoglavo insistiraju na "istorijskom pravu" i mašu Rezolucijom UN 1244. Pri tome se od strane „istoričara“ previđa činjenica da Albanci nikada nisu bili pacifikovani od strane srpske države, niti su bili integralni deo srpskog društva. Osim toga, Albanci su od Tita dobili državoliki entitet Ustavom iz 1974, što spada u "stečena prava". A to je Srbija, tj. njena podanička komunistička oligarhija (markovići i stambolići) sa "nepodnošljivom lakoćom" prihvatala i trpela sve do osamdesetih godina.

Nacionalisti, sa pozom "pravednika koji se bori za izgubljenu stvar" u sebi dobro znaju da će nam Kosovo biti oduzeto, hoće da sačuvaju obraz time što drugima prepuštaju "čin primopredaje", a da sebi pripišu nepokolebljivost. Iako svesni beznadežne situacije, oni samo "dostojanstveno protestvuju" protiv nezavisnosti Kosova. Kod nekih je to samo nešto više od glume, a kod drugih je u pitanju iracionalni inat realnosti. Patetično lamentiranje nad Kosovom spada u pesništvo, a ne u realnu politiku.

Kada upitate patriote šta je alternativa, tj. kakav model suživota Srba i Albanaca je realan, isti nemaju konkretan odgovor osim recitovanja ''Ćeraćemo se još". Znaju šta neće, a ne i šta hoće. U zavisnosti koliko su tvrdi (a zapravo nerealni), naše patriote imaju čitavu lepezu "rešenja": od najviše moguće autonomije, pa do "skoro" nezavisne države. Tako se u preširokoj i mutnoj formuli "više od autonomije, manje od nezavisnosti" mogu "naći" i rigidni nacionalisti, ali europejske demokrate sklone koketiranju sa patriotizmom.

Nasuprot njih evropejci (sa i bez navodnika) pokušavajući da Srbiju oslobode "balasta balkanske istorije", imaju sasvim drugačiji pristup. Za njih Kosovo ne samo da je izgubljeno, već o njemu ne žele ni da razmišljaju, nastojeći da ga se što brže "reše". Ne misle čak ni da "trguju" sa pravima Srbije na tom prostoru. Zbog sramotnog defetizma i anacionalne orijentacije oni ne žele da država na neki (pa i posredan) način bude prisutna na Kosovu. Žele da nas Zapad "oslobodi Kosova" (kako je to Svilanović rekao Holbruku) jer za to sami nemaju snage. Ovakvi stavovi su odraz otuđenja i malodušnosti srpske elite. To ide dotle da se mnogi pripadnici "misionarske inteligencije" (ne)svesno stavljaju na stranu neprijatelja Srbije.

"KONSENZUS" PATRIOTA I EVROPEJACA

No, nama nisu toliko bitni ekstremisti sa jedne ili druge strane, već ponašanje onih aktera koji imaju više političke težine. Prividno paradoksalno, u mnogo čemu su umerenije "patriote" i "evropejci" međusobno bliži no što bi hteli priznati. Iako domaća politička amplituda ide od krajnjeg "patriotskog" inata "celom svetu" pa do potpunog nacionalnog kapitulantstva, obe strane gaje čisto srpsko infantilno nestrpljenje. Neodgovorost se ispoljava kroz nastojanje da se stvari "prelome preko kolena", što najčešće ide na našu štetu. Međutim, pitanja od nacionalnog značaja se ne rešavaju ni nacionalističkom, a ni globalističkom retorikom, iza kojih se često krije isti nezreli defetizam. Srpski nacionalisti i globalisti su dve strane istog, malograđansko-palanačkog duha sa epicentrom u "krugu dvojke". Sa obe strane "barikade" vidimo sličan umor od istorije i fatalističko prepuštanje "neumitnom", ista napabirčena opšta mesta, isti nedostatak kreativnosti i aktivizma. Realnost gledaju kroz ideološke naočare što stvara skučenu viziju koja sputava u mišljenju i delovanju.

Zato ne čudi što i Milošević, i Đinđić, i Koštunica i Tadić predstavljaju kontinuitet iste pasivne, defanzivne i gubitničke politike (s tim što je ovaj prvi ponekad koristio sredstva represije i inatio se Zapadu). Inercija, sporost i nepostojanje strategije se po pravilu maskiraju nekom "velikom pričom". To pasivno čekanje srpskih lidera da se "situacija u svetu" preokrene, jalova nada u "zapadne saveznike" ili "uspravljanje Rusije" kao da ponavlja gubitničku strategiju Draže Mihajlovića iz II sv. rata.

I evropejcima i patriotama je ovladao kukavičko-konfuzan odnos prema vitalnim nacionalnim pitanjima, pa to stvara osnovu za jedan poguban konsenzus. Svaka strana je, iz svojih razloga, spremna da prihvati rešenje koje bi formalno vezivalo albansko Kosovo za Srbiju, ali bi imalo skoro sve atribute državnosti. Ovome pogoduje činjenica da iako Albanci ne žele ništa ispod nezavisnog Kosova, Zapad još nije spreman da im u potpunosti izađe u susret. Zbog principa nepovredivosti granica, nastojanja da se barem fiktivno ispoštuje Rezolucija 1244, ali i stabilnosti regiona Zapad (pre svega EU) je spreman da Albancima da sve osim formalne nezavisnosti.

Reformisti pristaju na nakaradno rešenje "skoro nezavisnog Kosova", jer tako pokazuju "kooperativnost" i želju za "integracijama", a da pri tom narod ne bude ozlojeđen gubitkom Kosova. Umerene patriote bi se virtuelnim suverenitetom nad Kosovom samozavaravale da smo "sačuvali suverenitet". Radikalniji nacionalisti bi imali svoju "dobit": mogli bi da biraju "proklinjanje izdajnika" ili da se pridruže ostalima sa parolom "bilo je neminovno". Tako bi i evropejci i patriote spremno progutali jednu veliku laž kojom se maskira istorijski poraz.

Ovo je najgore rešenje za Srbiju jer mirno pristajemo na suštinski gubitak Kosova, a zauzvrat smo "nagrađeni" sputavanjem u nekoj virtuelnoj zajednici, pre svega u spoljnoj politici. Faktička "puzajuća nezavisnost" Kosova, predstavlja kompromis između albanskih zahteva i nastojanja dela američkog establišmenta da nagradi svoje saveznike s jedne, i zabrinutosti EU za stabilnost u njihovom "donjem dvorištu" sa druge strane. Tako bi se ostvario i cilj "da se Srbima oduzme Kosovo, a da to oni ne primete", ili barem da se ne bune. Ovo je gora opcija po nas od spolja nametnute nezavisnosti Kosova, gde bi, kako neko reče, sačuvali nacionalno dostojanstvo i šansu za budućnost.

"IZLAZNA STRATEGIJA" ZA KOSOVO

Imajući u vidu, s jedne strane, raspoloženje Albanaca i Zapada, a sa druge, strukturnu slabost srpske države, tragičnu konfuziju i podeljenost srpske elite, moramo u tim okvirima pokušati iznaći, koliko je moguće, moralno i materijalno najmanje štetan pristup.

Jednostavno rečeno, treba raditi gotovo sve suprotno od onog što smo činili ili propuštali da činimo. Moramo voditi kreativnu i aktivnu, pa i agresivnu politiku koja svim silama nastoji da internacionalizuje srpsko pitanje na Kosovu. To je nemoguće bez formulisanja nove nacionalne strategije, i sa sadašnjom potpuno defektnom diplomatijom koja pre predstavlja repliku engleskih „montipajtonovaca“ nego politiku jedne države. A uslov za formulisanje aktivne strategije je prestati razmišljati u krutim kategorijama države - nacije iz XIX veka, i težište staviti na postmoderne metode "posrednog delovanja" (O tome više u tekstu "Kosovo smo izgubili zbog Klauzevica" www.nspm.org.yu ). Ako smo sputani u vojno-političkoj sferi, ne znači da ne možemo delovati ekonomski, medijski, obaveštajno i kulturno. Ako ne možemo postići podelu Kosova (na šta Zapad i Albanci nisu pristajali ni pod Miloševićem), moguće je kombinacijom spoljnopolitičke kampanje i različitih pritisaka ostvariti nekakav "entitet" za Srbe i srpske svetinje. Ako ništa drugo, nastojati blokirati pregovarački proces sve dok i opcija teritorijalne podele ne postane prihvatljivo rešenje.

Bliski smo onima koji poput Dobrice Ćosića ( Kosovo ) govore o potrebi diplomatske ofanzive kojom bi se klatno barem malo pomerilo na našu stranu. Naša kampanja bi pošla od činjenice da se na Kosovu ne progoni samo jedan narod, već i da se zatiru poslednji ostaci zajedničke hrišćanske i evropske civilizacije. Pri tom, razbijati mit o multikulturnom Kosovu (nekadašnje "bratstvo i jedinstvo") koje danas predstavlja crnu rupu kriminala i aparthejda, ne samo u evropskim već i svetskim razmerama, i neprekidno ponavljati da je tamo centar trgovine drogom i ljudima, ali i mostobran islamističke ekspanzije i terorizma. Propustili smo da borbu za opstanak našeg naroda predstavimo i kao borbu za opstanak evropskih vrednosti pred naletom varvarizma. Činjenicu da nasilje nad Srbima JESTE napad na hrišćansku i evropsku kulturu, ignorišu i naši patriote i evropejci (a i Zapad). To je još jedan poguban "konsenzus" i zavera ćutanja koju je nužno razbiti.

Insistiranje na Rezoluciji 1244, kao i odbijanje nezavisnosti Kosova, dobro je kao početna pregovaračka pozicija. Pored toga, ili posle toga, potrebno je svim sredstvima nastojati izdejstvovati podelu Kosova, kroz različite faze i etape. U tu svrhu treba aktuelizovati "tapije" srpske Crkve na Kosovu, jer u Americi postoji osetljivost prema verskim slobodama, ali i prema rušenju hrišćanskih hramova od strane muslimana. Iako smo svesni malih šansi za uspeh, neophodno je ove predloge potencirati da bi smo njima mogli "trgovati" u kasnijoj fazi pregovora, a što je suprotno od Svilanovićevih "bisera" kojim se pre početka pregovora nudi drugoj strani i više no što ona očekuje da dobije.

Pokušaj internacionalizacije srpskog pitanja na Kosovu, pisanjem pisama svetskim liderima, što je pokušao pokojni premijer Đinđić, iako izraz svojevrsnog diletantizma, ipak mora izazvati simpatije jer je bio znak kakvog-takvog aktivizma u srpskoj političkoj močvari. Ovakve aktivnosti mogu biti samo početak i spoljni vid ozbiljne diplomatske i strateške ofanzive, ali ne i njen najvažniji sadržaj. Ni najbolja diplomatija, ni najveštiji pregovarači, ni moćan PR, ni nama sklona intelektualna javnost (a što mi ništa nemamo) nije dovoljna da centri političke moći Zapada sada donesu pravedno rešenje kosovskog pitanja. Međutim ako sve to svojski ne pokušamo, sigurno je da se ni klima odnosa prema Srbiji neće menjati.

Moderna politika je mnogo ozbiljnija od "pisanja ljubavnih pisama" i ona deluje na dve poluge: ideološkoj sklonosti i pragmatičnim interesima. Na tim temeljima se definišu potencijalni saveznici u zapadnim elitama. Tako bi se, na primer, aktivnom podrškom diplomatskim aktivnostima SPC mogao napraviti prodor u konzervativnim krugovima Amerike. Republikanski establišement je sklon "krstaškim pohodima" protiv islamskog terorizma, pa svakako ne bi želeo da nezavisno Kosovo postane neka vrsta terorističkog inkubatora. Srbija može biti važna karika u antiterorističkom savezu - ako prethodno pokaže da je za to sposobna. Na sličan način je moguće praviti "dilove" sa političkim centrima EU i Rusije. Potrebno je ponuditi nešto konkretno, a ne samo brbljati o integracijama.

Naš nacionalni interes je da se obezbedi opstanak srpske zajednice na Kosovu, odnosno, teritorijalna autonomija za njih i za versko-kulturne spomenike izvan te autonomije. Pored toga treba težiti da zadržimo, berem pravno i simbolično, našu tapiju na Kosovo. Naš interes nije zajednički život sa Albancima, već snošljiv suživot dve izuzetno različite zajednice. Idealno rešenje za Srbiju jeste da Albanci imaju svoje posebno društvo o kome mi što manje brinemo, ali da barem posredno kontrolišemo taj prostor (granice, vazduh, komunikacije…). Moguće su dve odvojene zajednice na jednoj teritoriji kao npr. Jevreji i Palestinci u Izraelu. Na ovaj način bi se izbegli nepotrebni sukobi i nesporazumi.

Zato je prema Albancima potrebno voditi otvorenu, poštenu i direktnu politiku, pa zato smatramo pozitivnim Tadićev poziv Rugovi na razgovore. Takvim pristupom ćemo skinuti "gard" Albanaca i konačno dovesti do diferenciranja na one koji su za suživot i one koji su za sukob. No, to ne isključuje pritiske i akcije "niskog intenziteta" kojima bi pokazali da smo još sposobni da se borimo za svoje interese.

Da zaključimo – Kosovo nije "deo Srbije" kako kažu nacionalisti, ali je još gore prepuštati ga bez otpora kako misle reformisti. "Balkansko pitanje" se ni približno ne rešava "poklanjanjem" nezavisnosti Kosova kako pričaju evropejci. Time se ne zaustavljaju albanske aspiracije. Naprotiv, one će porasti. Posle Kosova "domino efekat" albanske destabilizacije ide od južnog dela centralne Srbije, preko podele Makedonije i prodora u Crnoj Gori (Plav, Gusinje, Tuzi i Ulcinj). Albanci su ekspanzivna nacija na čijem putu nema jakog otpora, jer je oko njih ispražnjen prostor koji samo čeka da bude zaposednut. Ali, albansko širenje nije samo etničko, već i kriminalno-ekonomsko. Oni kontrolišu trgovinu drogom i ljudima na Balkanu, a i na Zapadu su u usponu. Vreme je za uzbunu i za proaktivnu stratešku ofanzivu koja bi prevazišla nacionalne okvire. Hitna je potreba da se pod okriljem EU ili NATO-a formira balkanskog saveza za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala. Sanitarni kordon oko Kosova kojim bi se skresala krila mafiji i sprečilo širenje terorizma je uslov stabilizacije i integracije regiona. Ili, da parafraziramo Čerčila - "nezavisno Kosovo" (formalno ili neformalno) nije kraj naših problema sa Albancima, nije čak ni početak kraja, već pre kraj početka.

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова