Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

ZAŠTO JE PROPALO "KUPUJMO DOMAĆE"

Branko Radun

ZAŠTO JE PROPALO "KUPUJMO DOMAĆE"

Kada bi trebali da izaberemo pozitivnu vladinu akciju u prošloj godini to bi svakako bila kampanja Ministarstva trgovine "Kupujmo domaće". Ali bi takođe ušla i u kategoriju promašaja jer je polovično i traljavo izvedena. Zašto je to tako? Ovo je bila šansa da se pomogne domaćoj privredi koja neumitno propada, i pored "obećavajućih ekonomskih pokazatelja". Bez realnih kredita, vladine logistike i stimulacija, a sa radikalnom liberalizacijom trgovine, njoj ne mogu pomoći ni genijalni medijski apeli. Čak se i sa pravim programima ne bi mogli očekivati brz i značajni rezultati jer je privreda u kritičnom stanju (deficit preko 7. mlrd. a dug 15 mlrd. dolara).

Pored "objektivnih" postoje i "subjektivni" razlozi neuspeha. U prvom redu zato što iza ove akcije nije stala cela vlada. Ova kampanja je ispala skoro privatna inicijativa ministra trgovine Bojana Dimitrijevića, koju ostala privredna ministarstva nisu podržali. Neki su je ignorisali, a drugi vode politiku koja je u koliziji sa njenim ciljevima. Tek su vrlo loši privredni pokazatelji naterali vodeće neoliberale da popuste u vernosti "ortodoksiji" i da poput Dinkića počnu da govore o pozitivnom iskustvu Kine.

Publicitet je neophodan za uspeh svake šire akcije, ali sam je više nego nedovoljan. To svedoče i skromni rezultati medijske kampanje ministarstva trgovine. Promocija mora biti podržana čitavom politikom vlade, a pre svega realnijim kursom dinara i poreskom politikom koji donose sniženje cena domaćih proizvoda. Ljudi nešto kupuju motivisani cenom ili kvalitetom, dok je patriotizam kod našeg čoveka retko presudan faktor. Podržavamo akcije tipa "Kupujmo domaće", ali svedene na apel ona je tek nešto više od šminke.

I pored određenih pomaka među domaćim ekonomistima i političarima još nije sazrela svest o potrebi razvojno orijentisane regulacije potrošnje. Neznanje i ideološke predrasude blokiraju ono što je normalna praksa u svetu. Snaga otpora leži u pogubnoj kombinacija interesa uvozničko-finansijskog lobija i rigidnih principa neoliberalizma koji odbacuje aktivni uticaj vlade na ekonomiju. Ovo čini nerazmrsivo klupko tranzicijske stvarnosti. Toliko su se izmešali korporacijski interesi i teorijska uverenja da se i kadrovski prepliću. Ne čudi što činovnici multinacionalnih korporacija postaju savetnici ministara i guverneri, kao i obrnuto.

Ovo klupko ideološko-interesnih motiva sprečava da na dnevni red dođe vladina odgovornost za privredu, iako je regulacija tržišta normalna stvar na Zapadu. Zato o razvoju tržišta-i-privrede kroz regulaciju potrošnje nećete naći skoro ništa u savremenim ekonomskim udžbenicima, ili će to biti fraza u stilu "regulacija guši tržište". Moderne industrijske nacije su u vreme svog uspona skoro po pravilu direktno ograničavale potrošnju da bi stimulisale proizvodnju i smanjili uvoz. Prirodno je štititi mlade industrije koje nisu sposobne da se nose sa konkurencijom. Kroz regulaciju tržišta i stimulacije se stvaraju i razvijaju nove industrije. Zajednički napori vlada i velikih kompanija su imali ulogu motora industrijalizacije koja širi tržišne mogućnosti.

Samo u teorijsko sholastičkim modelima privrednih sistema čovek može slobodno i bez uticaja da bira šta će kupiti. I u najliberalnijim ekonomijama potrošač je izložen mreži restrikcija i pritisaka. Nivo zarada, pravna regulativa, dostupnost roba (zavisi od proizvodnje), navike i običaji uslovljavaju šta će se kupiti. U srednjem veku su grupe i "korporacije" imale svoj način odevanja i ponašanja, a danas subkulturni pokreti i trendovi određuju životni stil. Osim slavne prohibicije u Americi se sprovodi mnoštvo suptilnih "prohibicija". Zabranjuje se korišćenje alkohola za maloletne i cigareta na javnim mestima.

Iako direktne restrikcije nisu retke, nama su interesantnije brojne "nevidljive" barijere koje ljudi prihvataju kao prirodne. Sloboda potrošnje je popularan mit, jer su ograničenja često toliko suptilna, poput moda, da ih ljudi najčešće nisu svesni. Moderno upravljanje sve više prelazi sa direktnih zabrana na stimulacije i promovisanje poželjnog ponašanja. Kada se u celini sagleda mreža direktnih uslovljavanja i posrednih uticaja na potrošača koja su često anarhična, onda ideja preusmeravanje potrošnje nije jeretička. Regulacija može imati za cilj stimulaciju domaće proizvodnje, poboljšanja kvaliteta života ili ostvarivanje razvojnih planova. Fina regulacija strateški orijentisane potrošnje znači da su ciljevi politički, ali uslovljeni i ekonomskom realnošću.

Svi koji se bave privredom znaju da je potrošnja kompleksan proces i da je na nju teško uticati. I pored toga sve zemlje na neki način i u određenom obimu regulišu potrošnju. (Post)moderno doba daje prednost preciznim merama koje deluju u mnoštvu tržišnih "niša". Regulacija "trećeg talasa" nije gruba, birokratska i statična, već fina, dinamična i razvojno orijentisana. Na potrošnju se utiče na različite načine: zakonima, carinama, cenama, kreditima, medijskom edukacijom... Neki proizvodi se oslobađaju od poreza, druge država subvencioniše, a treće promoviše. A neki proizvodi su stimulisani od početka – od razvoja i proizvodnje. Regulacija potrošnje je realnost modernog sveta, ali je retko gde vitalni element razvojne politike.

Iako su u modu ušle stimulativne mere, na potrošnju se i dalje deluje uglavnom restriktivnim pristupom. Postoje različite vrste i stepeni restrikcija. Tako se npr. "potrošnja" bensedina na domaćem tržištu smanjila kada je uvedena obaveznost recepta. Na sličan način se selektivno ograničava dostupnost nekih roba i usluga. U Izraelu je zbog manjka vode svakom domaćinstvu definisan limit potrošnje, a "vodena policija" reaguje trenutno ako neko pretera u potrošnji. Regulacijom se može štedeti potrošnja nekih roba ili energije. Neki ograničavaju potrošnju luksuznu roba preko ekstra poreza. Kada se na jednoj strani sputava potrošnja, ona se na drugoj stimuliše ili koristi za razvoj. Nije retkost da se posebnim ugovorima strateškim partnerima "prodaje tržište" kao stimulaciju za ulaganja. Na takve "nekonvencionalne načine", kako kaže ministar Dinkić, su neki poput Kine, privukli velike strateške investicije.

Pored normativa i politike cena, potrošnja se fino reguliše publicitetom, kao što se pokušalo sa "Kupujmo domaće". Reklamni prostor u medijima je "oblik regulacije" potrošnje od strane kompanija. Mediji se prema potrebi mogu otvoriti za jedne, a ograničiti pristup za druge proizvode. Neke države zabranjuju reklamiranje proizvoda čiju potrošnju hoće da ograniče. Druge pomažu reklamiranje domaćih kompanija i proizvoda. Prednost medijske regulacije potrošnje je u tome što je suptilno, pa se ne doživljavaju kao ograničavanje slobode izbora. Medijska sfera je širok prostor za pozitivno delovanje na potrošača. Medijska politika može pomoći domaćoj privredi, ali i zaštiti domaće kulture.

Jak publicitet ojačan vladinim merama će uticati na potrošača da se opredeli u željenom pravcu. Važno je uveriti ljude da je domaći proizvod solidnog kvaliteta, tj. pobijati uvreženo mišljenje o superiornom kvalitetu svega što se uvozi. Kvalitet naših proizvoda nije visok i ujednačen, ali ga predrasude čine još manje privlačnim. Otvaranje medija za promociju domaćih proizvoda je nephodnost. To se postiže subvencijama i kvotama u reklamiranju. Osim kampanje "kupujmo domaće", konkretnom podrškom domaće privrede stimulacijama za medije, reklamne agencije se mogu očekivati vredniji rezultati. Institucionalna podrška afirmaciji domaćih brendova u zemlji i svetu je jedini način rasta izvoza.

Redukcijom potrošnje luksuznih i uvoznih proizvoda se podstiče supstitucija uvoza i smanjuje kritično visok trgovinski deficit. Potrošnja na privredu može delovati pozitivno, npr. stimulisanje štednje, podsticajima za mali biznis, ali i ulaganjem u obrazovanje. Stimulacijom "produktivne potrošnje" se modernizuje privreda i dobijaju nova radna mesta. Sistemom podsticaja i olakšica se npr. mogu stvoriti navika masovnog učenja stranih jezika i kompjuterskih veština. Informatičko društvo se dostiže i preusmeravanjem potrošnje prema osvajanju novih znanja i tehnologija. Takva potrošnja je investicija za budućnost.

Regulacijom "tržišta" se dobija novi kvalitet života u sferi stanovanja, načina rada, obrazovanja, zabave, ishrane i sl. Običaji u ponašanju, odevanju i ishrani se mogu usmeriti u pozitivnom pravcu. Iako smo svesni da živimo i hranimo se nezdravo, mi ipak teško sami menjamo loše navike. Uticajem na potrošnju prehrambenih namirnica se pomaže domaća proizvodnja, ali i povećanje potrošnje zdravih namirnica. Iako je zdravija hrana često jeftinija od npr. ishrane u kojoj dominira previše mesa, masnoća, aditiva, "surogata" i alkohola, politikom cena i poreza razlika može da bude znatno veća. Nauka je utvrdila da bi neke namirnice morale više da se koriste u ishrani, druge bi ostale na postojećem nivou, a treće bi trebalo maksimalno smanjiti. Vlada može i treba aktivnim merama da podstakne primenu naučnih dostignuća u svim sferama života.

Da široko postavljene društvene akcije uticaja na potrošače imaju uspeha pokazuje Amerika gde je borba protiv "cigareta" donela milionsko smanjivanje broja pušača. Šta nas sprečava da i mi pokrenemo ozbiljne akcije borbi protiv pušenja i bolesti zavisnosti koje bi mnogima donele kvalitetniji život, a za društvo niže troškove lečenja i štete od odsustvovanja sa posla. Sa druge strane se mogu promovisati i stimulisati aktivnosti koje unapređuju zdravlje poput rekreativnih sportova i boravka u prirodi ("domaći turizam").

Delovanjem na potrošačke navike menja se način života stanovništva. Neka društva su brzo poboljšala zdravstveno ili uslove stanovanja znatnog dela populacije. Drugi su svoje narode učinili obrazovanijim i sposobnijim, a time i bogatijim. Smatra se da uspeh Japan i Južna Koreja dolazi od preusmeravanje "potrošnje" u obrazovanje. Razvijene zemlje stimulišu (ili učine obaveznim) trošenje za opšte i specijalističko obrazovanje, a naročito ulažu u obrazovanje rukovodećeg kadra.

Mnoge zemlje podstiču štednju u bankama, u "potrošnju" koje je uslov razvoja. Ne retko se smanjuju potrošnju goriva podsticanjem kupovine malolitražnih auta. Zato se stimuliše r acionalnije korišćenje energije kroz kupovinu štedljivijih potrošača i onih koji manje zagađuju okolinu. Primer podsticanja štednje energije je Danska, gde su, normativima i politikom cena, uspeli da stambene objekte dodatno toplotno izoluju, pa su uštedeli izgradnju jedne nuklearke. U aktivnu kontrolu potrošnje spada pojava usmeravanja turista na letovanja tamo gde njihove kompanije imaju hotele i sl.

Može zvučati preterano, ali se potrošnja može u grubim crtama i planirati. Ako npr. u narednom periodu očekujemo porast plata logično je da raste i potrošnje, a naročito kupovine kućnih aparata, odeće i automobila. A kako domaća proizvodnja neće moći zadovoljiti povećanje tražnje, porašće kupovina uvoznih roba što utiče na novi rast trgovinskog deficita. Zato se aktivnom politikom preusmerava potrošnju u one oblasti koje su korisnije za društvo i privredu. To ne znači samo promocija domaćih proizvoda, već i stimulisanje domaćeg turizma kroz politiku poreza i subvencioniranih cena transporta npr. prema banjama, planinama ili festivalima poput EXIT-a.

Posebno polje uređivanja sfere potrošnje su oblici organizovane kupovine koje odavno postoje u razvijenim privredama . Razna verska udruženja, civilni sektor, sindikati i kompanije utiču na oblik i obim potrošnje. Ove organizacije nude popuste ili kreditiraju kupca usmeravaju potrošnju u željenom pravcu. U nekim zemljama "potrošačke organizacije" prodaju jeftinije domaće proizvode i usluge. Država pomaže organizaciju dečijih kampova, izleta, letovanja, pozorišnih predstava, koncerata, festivala, kurseva, prodaje knjige. Vlade stimulišu gradnju velikih zabavnih parkova, sportskih terena i sala za vežbanje. A i same kompanije se reorganizuju i primenjuju nove metode prodaje. Na taj način se promenila situacija na tržištu knjiga prošlogodišnjim kampanjama prodaje na kioscima.

I na kraju, ali ne i poslednje, država ima druge načine direktnog i posrednog delovanja na potrošnju. Čitav budžet predstavlja potpuno regulisani oblik potrošnje, doduše često neefikasan i razvojno neproduktivan. Vojni budžet je često u službi tehnološkog razvoja. Nedavno je američka vlada shvatila da se socijalna pomoć u getu često koristi za kupovinu droge i alkohola, pa sada umesto novca daju kupone za supermarketa, što je način direktnog usmeravanja potrošnje socijalne pomoći. Kod nas su tek sada shvatili da je problem što se novac od otpremnina i akcija ne koristi za otvaranje novog biznisa već za potrošnju ili kupovinu nekretnina. Pored direktnog budžetske kontrole posredan pristup podrazumeva mnogostran uticaj na proizvođače i potrošače koji su vezani za budžet. Sve ovo ukazuje na ogromne neiskorišćene mogućnosti razvojne regulacije potrošnje gde akcija "kupujmo domaće" predstavlja samo stidljive korake u tom pravcu.




Нема коментара:

Моја листа блогова