Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KRAJ HAŠKE ILUZIJE

Branko Radun

KRAJ HAŠKE ILUZIJE

Tek je oslobađanje dvojice Albanaca osumnjičenih za ratne zločine pred Haškim tribunalom uspelo da izazove burnu reakciju domaće javnosti. Puštanje na slobodu Ljimaja i Musljiua zaista predstavlja veliku uvredu za pravdu i pravo, da ne spominjemo one koje su pripadnici OVK ostavili bez svojih najbližih. Nakon svih dosadašnjih "ispada" Haškog tribunala, od pokušaja oduzimanja prava Miloševiću da se sâm brani pa do puštanja Haradinaja na slobodu do početka suđenja, poslednji događaj je prelio čašu nezadovoljstva. I to ne samo srpske javnosti već i svih onih pojedinaca širom sveta koji su do sada verovali u barem minimalan kredibilitet ovog suda.

Računica je neumoljiva: sa albanske strane gotovo niko nije osuđen, pa makar se radilo i o neposrednim egzekutorima na dnu vojne hijerarhije koje nikad nije teško “potrošiti” zarad političke trgovine i makar privida (ne)funkcionisanja “globalne pravde”, dok je sa srpske strane zatočeno skoro celokupno vojno i političko rukovodstvo iz devedesetih godina (osim onih u šumama i onih koji su zbog "zasluga" amnestirani). Prema mišljenju i, što je još gore, presudama “časnog suda”, kada se podvuče crta dosadašnjeg bilansa utvrđivanja činjenica, ispada da su albanski ekstremisti i teroristi bili balerine i po Kosmetu 1998-1999. izvodili piruete, te da od njihovih operacija nikom ni dlaka s glave nije falila. I da bi poniženje bilo potpuno, gotovo celo Kosovo je proslavljalo "sa pucanjem i sviranjem" povratak svojih "junaka" iz Haga.

“Granica za dokazivanje zločina je mnogo viša za one koji nisu Srbi”, kaže Ljilja Smajlović. Jedan od lidera kosovskih Srba Oliver Ivanović je posle ovih oslobađajućih presuda rekao da se može zaključiti da Haški tribunal ima jedan kriterijum prema Srbima, a drugi prema svima drugima. Ako Ljimaj i Musliju nisu krivi, pitanje je ko je onda uopšte odgovoran za ubistva i otmice Srba – pita se savetnik predsednika Srbije Jovan Simić. “Ko je onda odgovoran za proterivanje preko 200.000 Srba, 1.000 ubijenih i toliko kidnapovanih i za svu uništenu imovinu Srba”, rekao je Ivanović i dodao "da presuda može imati i direktne posledice na Kosovu i Metohiji". Ovakvim potezima međunarodna zajednica šalje poruku albanskim ekstremistima da mogu i dalje nekažnjeno napadati srpske civile. Da ova bojazan ima osnova pokazuje činjenica da je posle ovoga bilo više napada na kosovske Srbe. Osim toga, to se tumači kao signal Beogradu i Prištini pred pregovore o statusu Kosova "u kom će se pravcu stvari razvijati".

ŽAL ZA HAGOM

Dušan Janjić, politički analitičar, kaže za Glas javnosti da je ova odluka politička, „i to loše politike”. Vojin Dimitrijević amnestira sud, a odgovornim smatra tužilaštvo koje se nije "dovoljno potrudilo". No, bilo kako bilo, ovakvo ponašanje Tribunala je skoro sasvim uništilo višegodišnji napor određenih domaćih političkih krugova i dela NVO sektora da se Srbiji proda haška "cigla". Potpuno se izjalovila svaka nada da će se Hag truditi da barem zamaskira svoje "dvostruke standarde". Čak i u svojim političkim krugovima ovi “intelektualci saradnici”, zaštićeni od svake kritike jer svedoče protiv fantoma “velikosrpske hegemonije”, ne mogu da opovrgnu mnjenje da je Tribunal sve samo ne objektivan sud. Ovim potezima onemogućeno je svima koji su autistični prema nesreći svog naroda da se ubuduće pozivaju na pravdu, već im preostaje da lamentiraju nad opravdanošću odmazde prema Srbiji jer nije bila dovoljno mudra kao Albanci (ili oni sami) da odaberu "pobedničku stranu". "Haški legalisti" još jedino mogu da se u svom intelektualnom getu drže i dalje stripovske paradigme po kojoj su Srbi i dalje ružni "troli" i zli "orci", a Albanci dobroćudni "hobiti" koji ne mogu činiti zločine jer ih činjenica da su se borili protiv Miloševića i Srbije amnestira od svake odgovornosti.

Sve ovo je najbolnije za one koji su verovali u kakvu-takvu pravičnost evropskih institucija ili barem da će nas "jednom pustiti na miru". Ovakvo grubo otrežnjenje vodi daljem jačanju "srpskog evroskepticizma". Čak i argument "jeste to je nepravda prema Srbima, ali je to uslov ulaska u EU" više nema jako uporište ni među onima kojima su "integracije" primaran cilj.

Situacija je vrlo jasna. Hag se opredelio za jednu stranu i više ne nastoji da očuva čak ni privid objektivnosti. Ako je dosad i imao kakav-takav kredibilitet u nekim krugovima, ovim i ovakvim potezima ga je definitivno izgubio. Ogorčenje domaće javnosti ponašanjem Tribunala i tzv. međunarodne zajednice, ma koliko bio izraz nemoći, postaje dominatan stav sa kojim se od sada mora računati i koga više ne može značajnije promeniti nikakva medijska kampanja.

Oni politički krugovi koji i dalje papagajski ponavljaju da su "za punu saradnju" kao da ne shvataju kako od sada takve izjave zvuče autistično i jalovo. Čak i ako se prihvati da "Karla nema alternativu". Od "dvosmerne saradnje" nije ostalo u praksi skoro ništa. Upravo to je veliki problem za one političare vlasti i opozicije koji su do sada pokušavali da umire domaću javnost utešnim pričama o "dobrovoljnoj predaji" i o Hagu "uslovu svih uslova". Prevedeno na politički jezik - to znači opadanje podrške vladi (pre svega DSS-u) i dalje jačanje radikala, koji ovakvu šansu neće propustiti. Osim transfera glasova iz DSS-ovskog u SRS-ovski tabor, dodatna posledica haških poniženja Srbije znači i da će DS-ovski deo biračkog tela doživeti kolebanja i osipanja. Ne treba da čudi verovatno dalje jačanje podrške radikalima, a to je ono što više brine domaće "reformiste" od dešavanja oko Haga, Kosova, Crne Gore i Republike Srpske.

I DALJE BEZ "IZLAZNE STRATEGIJE"

Srbija se definitivno podelila oko "haškog pitanja", i to predstavlja projekciju unutrašnje šizofrenije našeg društva. S jedne strane je "haški lobi" ostao bez jačih argumenata, osim onog defetističkog "to je neminovnost", a sa druge ni "antihaški lobi" nije u zavidnoj situaciji jer nema ni ideju, a kamoli realan plan minimiziranja štete koje nam donose odluke Tribunala, ali i pregovori o statusu Kosova, budućnosti SCG i Republike Srpske. Sa obe strane "barikada" dolaze nam emocijama nabijeni sudovi o Hagu koji imaju malu vrednost u realnoj politici. Naime, do sada su politike oba "lobija" doživele neuspeh i zemlji doneli, i još uvek donose, isključivo nepovoljna, ponižavajuća rešenja na koja oni više ne umeju da nađu valjan odgovor ili bar izgovor.

Ovakva primena "selektivne pravde" potkopala je pozicije domaćih zagovornika evrointegracija, rušeći poslednje iluzije o ravnopravnom tretmanu svih dojuče zaraćenih strana, ali je i iskušenje za one koji predstavljaju "drugu Srbiju". Naime ako je Hag to što jeste a Srbija se nalazi u nezavidnom vazalnom položaju – šta činiti? Patriotske jeremijade o svetskoj nepravdi nad našim narodom, od čega je Hag samo deo priče, diraju u srca ljudi, ali ne daju nadu u izlaz iz sadašnje porazne situacije.

To znači da svi, a naročito političke snage koje "su za punu saradnju", moraju ne samo taktički (dvosmerna saradnja) već i suštinski menjati pristup ovoj bolnoj temi ako žele da imaju značajniju podršku biračkog tela. Ima i onih koji su se poput Draškovića opredelili za to da "idu do kraja" u podršci zadovoljavanja “pravde” na račun nacionalnih interesa, ne računajući ozbiljno na to da na sledećim izborima mogu preći cenzus (što ne znači da nisu u političkim kombinacijama). Druge, jače političke snage moraju bolje promisliti šta im je činiti po ovom pitanju, naročito imajući na umu činjenicu da je u Srbiji, za razliku od Kosova, haško tužilaštvo imalo odrešene ruke da mešetari i ucenjuje svedoke "insajdere" mogućim optužnicama (izjava gđe Smajlović), pa je mnogo lakše dokazivalo krivicu optuženih Srba.

Za početak bismo, što se "lobiranja" i nacionalnog jedinstva tiče, mogli dosta da naučimo od Albanaca koje je naša politička elita (i "patriote" i "reformisti") sklona da potceni. Albanci su na Kosovu sakupljali novac za "oslobađanje" svojih ljudi iz Haga, s tim da su pojedinci davali po 100 evra, a bogati mnogo više, da bi skupili navodno 50 mil. evra. Sa druge strane, Albanci kreću i u lobističku ofanzivu "u vašingtonske kuloare moći" preko nekakvog Saveza za novo Kosovo sa ciljem ostvarivanjem nezavisnosti pokrajine. "Para vrti gde burgija neće", pa se tako u albanskom taboru nalazi veći broj bivših američkih političara, jedan institut i jedna kompanija za međunarodno lobiranje. Za razliku od Albanaca, čiji najbogatiji ljudi (Bedžet Pacoli) finansiraju lobije a političari angažuju agencije za lobiranje, Srbija među velikim silama nema svoje "zastupnike", osim ako ne računamo "lične" lobiste nekih političara. Iako nismo od onih koji veruju da "samo lobiranje Srbiju spasava" ono sigurno može da pomogne kada je u pitanju Hag i Kosovo. Ono treba da bude samo element "izlazne strategije" Srbije prema ovim tragičnim problemima. A nje, nažalost, još nema na vidiku.

nspm

2005

Нема коментара:

Моја листа блогова