Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SRBIJA U RALJAMA GLOBALIZACIJE

Branko Radun

SRBIJA U RALJAMA GLOBALIZACIJE

Globalistički snovi evropskog čoveka su mnogo stariji nego što se na prvi pogled može misliti. Globalizam u svom izvornom obliku je katoličkog porekla i stila i potiče još iz srednjevekovnog doba. Mnogo pre papske globalne podele sveta od pre pola milenijuma između katoličkih imperija Portugala i Španije evropski čovek je sanjao o svetskoj dominaciji zapada i zapadne ideje. Zapadno društvo je i vodilo krstaške ratove protiv islamskog i pravoslavnog sveta da bi im nametnulo vlast, a sa njom i svoju univerzalističku viziju "novog sveta". Od katoličanstva su ideju globalne moći preuzele zapadne imperije, kolonijalna carstva i ideologije. Imperije evropskog čoveka, pre svega Britanija, su uspele da ostvare globalnu dominaciju nad svetskim morima i tržištima i da prošire zapadne ideje i vrednosti na sve kontinente. Globalizam je možemo slobodno reći jedno od glavnih obeležja celokupne zapadne kulture u celom njenom istorijskom trajanju. Osim papa i careva, diktatora i predsednika, lordova i milionera - oligarhijskog vrha zapadnih društava globalističke ideale su iskazivali i alternativni pokreti u sferi religije, politike ekonomije i kulture. Možemo se samo u ovom kratkom osvrtu prisetiti Kantova ideja svetske federacije i mondijalističkih elemenata ideologije francuske i američke revolucije (univerzalizam u svakom pogledu). Pre 150 godina francuski pisac Viktor Igo (Victor Hugo), je bio poznati propovednik univerzalne planetarne zajednice. On je rekao: "Imati svet za zemlju i čovečanstvo za naciju". I marksizam je imao svoju viziju "globalne utopije" kao alternativu kapitalističkom i liberalnom globalizmu koji je trijumfovao na "kraju istorije" (Fukujama). Danas se svi prilagođavaju toj vladajućoj liberalnoj paradigmi, pa čak i levica i katoličanstvo. Tako sadašnji papa pokušava kompromisno da se uklopi u savremeni globalni svet propovedajući svoju ideološku misao o putu do stvaranja jedne globalne zajednice. I mi moramo u ovom procesu‑i‑poretku tražiti pozitivne i nama korisne aspekte koja treba podržavati i iskoristiti, a pri tom nastojati da se sačuvamo od iskušenja koje nosi globalizacija koje prete da postanemo "kmetovi" svetskog sistema i da izgubimo ono vredno u našem identitetu.

Kada danas govorimo o "objedinjavanju sveta" mi uglavnom mislimo na ovu savremenu fazu i najnoviju formu globalizacije – američkog i liberalnog stila. Ta i takva globalizacija izvire pre svega iz ekonomističke ideologije liberalizma i iz prakse ekonomske sfere. Odnos prema ovom fenomenu je primarno unutrašnje pitanje zapadnih društava, pre svega onog najmoćnijeg – američkog. Naime i globalisti i antiglobalisti su nastali na zapadu, i predstavljaju plod njihovog istorijskog iskustva i pogleda na svet. I slavljenje globalnog trijumfa američkog liberalizma kao vrhunca "kraja istorije" i odbacivanje tog i takvog sveta kao onog koji vodi ka apokaliptičnoj propasti su čisti proizvodi zapadnog uma. I u zapadnoevropskom srednjem veku imamo ideju trijumfa katoličanstva u svetu kao "kraja istorije" čime se ispunjava Božiji plan, ali i alternativnih pokreta (jeresi, sekte i samostalni mislioci) koji o toj globalnoj moći zapadnih moćnika misle da je ostvarenje đavolske svetske zavere. U vreme podele zapada na katolički i protestantski i jedna i druga strana onu drugu globalnu viziju proglašavala za "antihristovu", a protivničke vođe za antihriste. Slične manihejski netrpeljive i fanatične ocene jedni o drugima daju konzervativni monarhisti i građanski revolucionari, desnica i levica, fašisti i boljševici, militaristi i pacifisti, građanska desnica i šesdesetosmaši, a danas liberalni globalisti i antiglobalisti svih boja.

Sukobi između suprotstavljenih ideologija, sektaški po stilu, potiskuje dublju istinu da je tu ipak reč samo o aspektima jedinstvene zapadne racionalističke i globalističke paradigme, nas ne treba da zavodljivo uvuče na jednu ili drugu stranu. Da se malo grublje izrazimo: kao što bi bilo iracionalno da smo se u sukobu katolika i protestanata opredelili za jednu opciju, jer mi nismo ni jedno ni drugo, tako i u savremenim idejnim sukobima mi ne treba da se opredeljujemo već da tražimo neideološko rešenje za svoju skoro beznadežnu situaciju. Protiv globalizacije protestvuju razne socijalne struje i grupe u velikim i najvećim zemljama modernog sveta, uglavnom zapada gde ona, kao i ti protest protiv nje imaju jake ideološke, istorijske i društvene temelje. Mi i da hoćemo jednostavno ne možemo biti integralni deo zapadnih idejnih i društvenih tokova. Ali pri tome, ako sačuvamo distancu, možemo plodotvorno koristiti i pozitivne aspekte globalizacije i saznanja prodorne kritike antiglobalista bez obzira sa koje strane došle (leve ili desne).

Globalizacija je mnogo širi i dalekosežniji proces koji je zahvatio skoro sva područja života, na primer u sferi ideja i kulture, u politici i nauci, medijima, turizmu, ali i kriminala i drugih društvenih bolesti. Tako politički aspekt globalizacije u kojoj je najznačajniji princip suspenzije nacionalnog suvereniteta pod opravdanjem da se određeni univerzalni ideološki principi mogu nametati silom ima i svoj ekonomski pandan. Tako se kroz institucije MMF-a [1] , Svetske Banke [2] , STO i slične regionalne ugovore, ali i neformalne odnose u ime ideala "slobode tržišta" decenijama nameću gotova rešanja kojima se ruše sve prepreke za ovladavanjem nacionalnih tržišta od strane multinacionalki [3] i megabanaka. Ove promene su izraz i promenjenog nivoa snage političkih i ekonomskih struktura moći i njihovih ideoloških aspiracija. Posledica toga je svest o tome da "tradicionalni principi suvereniteta i nemešanja u unutrašnje poslove drugih zemalja ostaju glavna prepreka univerzalnoj vladavini mira i pravde" (Kisindžer :2003). Pre par vekova su takvi idejni stavovi bili na zapadu privilegija intelektualne elite dok su danas oni postali opšte mesto.

A u nezapadnim društvima uglavnom shvataju kao maskirani imperijalizam koji hoće potpunu dominaciju i nametanje svojih ideja i načina života. No, jednostrano sve to tumačiti licemernom propagandom koja iza uzvišenih univerzalističkih ideala zapravo ne krije ništa drugo do goli interes [4] . Američka nacija je po iskrenom uverenju njenih gradjana i elite "otkrila najviše principe ljudske slobode" (Canfield, 1960:2) i kao takva ima pravo da nameće celom svetu svoj model života i društva. Ovakve ideje su do pre par decenija bile prisutne gotovo isključivo u SAD i nekim školama mišljenja u Zapadnoj Evropi, a sada su dominantne u svetskim okvirim i kao takve predstavljaju silu sa kojom se mora računati, bez obzira na njihovu iracionalnost. A to što je Srbija bila i jeste pod udarom i vojno-političkog i ekonomskog aspekta sile globalizacije, i žrtva globalizma kao procesa-i-poretka, kao i globalizacije kao ideološke ("iskrivljene") svesti nas obavezuje da ovom fenomenu posvetimo veću pažnju, a da se pri tom oslobodimo ideoloških predrasuda ("pro et contra") i pojednostavljivanja. Ono što nam je potrebno kao društvu je prosvećenje koje je Kant opisao kao prevazilaženje "stanja samoskrivljene nezrelosti", odnosno kao put životnog sazrevanja.

Amerika je globalizacijom uputila izazov celom svetu pre svega u sferi znanja, veština i tehnologija. Nauka je postala jedna moćna snaga koja svetu donosi mnoge blagodati, ali ga još više deli na moćne i nemoćne, bogate i siromašne. Nauka, tehnologija informatika i savremeno obrazovanje su preduslov ne samo dugoročne moći jedne zemlje već i njenog opstanka u političkim i ekonomskim vrtlozima savremenosti. Znanje koje se koristi na dobrobit zajednice, dakle sa jakom etičkom crtom je uslov napretka svakog društva. Bez morala koje upravlja znanjem, a to znači solidarnosti, predanosti i požrtvovanosti [5] je nemoguće išta uraditi i ičemu se dobrom nadati u savremenom svetu. U suprotnom će blagodati globalizacije zaobilaziti ona društva koja nemaju značajan i stvaralački "socijalni kapital" (Frensis Fukujama). Ovo nas vraća na stare i zaboravljene istine da je sve, pa i naš nacionalni status u globalizacijskim procesima pre svega zasnovano ne na apstraktnim formulama i programima već na konkretnom čoveku, to jest na tome kakvog je kova. Uspeh na globalnom političkom i ekonomskom tržištu imaju samo oni narodi u kojima vlada "osećaj za zajednicu"(Adler, 1990:279) [6] i koje predvode posvećeni, mudri i hrabri ljudi koji uvek pred očima imaju pre svega interes svog naroda. A sve uspešne razvojne poduhvate su sprovele vredne i požrtvovane elite koje su imale duboku podršku u svojim društvima ("konsenzus"). Prema tome, nama se ne piše dobro.

Ono što je zajedničko svim zemljama u svetu u procesu globalizacije je da se stvaraju "dvoslojne" društvene i ekonomske strukture. Tako i u najrazvijenijim zemljama imamo delove društva koje žive u blagostanju "postindustrijskog" društva paralelno sa onim koji još opstaju na nivou industrijskog ili pre-industrijskog društva. Ta hijerarhijska dvoslojnost je naročito izražena u manje razvijenim društvima gde je pripadnost eliti privilegija malobrojnih i gde su društvene granice izuzetno oštre i naglašene. Globalizacija u privrednom smislu dovodi do trijumfa malobrojnih globalnih transnacionalnih ili regionalnih kompanija u svim vitalnim sektorima koje uništavaju konkurenciju – a to je trijumf globalnih grobara. Tako u razvijenijim društvima pola zajednice i možda pola ekonomije je deo modernih međunarodnih privrednih odnosa, dok je u manje razvijenim zemljama taj procenat mnogo manji (od 10 do 20%). Ali i ti malobrojni delovi privreda koji kao uspešno učestvuju na svetskom tržištu su ili direktno periferija moćnih multinacionalki ili su u podređenom položaju prema njima (tehnološki, finansijski i trgovački "vazali"). Ovaj surovi hijerarhijsko dvostepeni svet u kome jači-tlači vodi ka novim nepravdama i sukobima. Po rečima Henrija Kisindžera će "ostatak, a možda i većina njihove populacije biće zaboravljena, bez pristupa dohotku ili prihodu, poslovima i mogućnostima koje stvara globalizacija. Ova dihotomija, proizvodi mogućnost za ozlojedjenost, snažne reakcije protiv Sjedinjenih Država i društveni nemir…"(Kisindžer, 2003)

Odnosi u tom hijerarhijskom svetu najčešće su sistemska uslovlajvanja različitih vrsta i stepena, a mogu se podvesti i pod "strukturalno nasilje" (Johan Galtung). Kao rezultat političke, ekonomske i tehnološke dominacije koja ima svoje poštene ili nepoštene uzroke (npr. efikasnost ili ucene, inovacije ili vojni pritisak) će ogromna većina svetskih resursa i imovine preći u ruke svetskih bogataša, uglavnom Amerikanaca uz nešto Evropljana i Japanaca. I Kisindžer kaže na primeru privrednih trendova Latinske Amerike da veliki deo najproduktivnije imovine "biti pre ili kasnije u vlasništvu stranaca". Naravno liberalni ekonomisti će sa entuzijazmom reagovati na ovu kako cinično kažu "demonstraciju efikasnosti tržišta", ali će poharani i osiromašeni narodi biti sa pravom ogorčeni. A uz to će neki politički lideri biće u iskušenju da iskoriste propadanje nacionalnog suvereniteta da bi se uz pomoć nacionalističke propagande dočepali vlasti, a da se pri tom suštinski položaj društva ne promeni (čast izuzecima kao na primer Japan [7] , Čile ili Južna Koreja). I mi postajemo deo svetske "periferije"(Imanuel Valerštajn) i "trećeg sveta", i ako se nešto radikalno ne promeni po pitanju kvaliteta naše elite tranzicija u Srbiji će biti tranzicija ne ka bogatoj Evropi već ka bednoj Africi. Ili da se izrazimo drugačije to je "tranzicija" [8] od industrijske "poluperiferije" ka sirovinskoj bazi i pasivno-podređenom tržištu, to jest krajnjoj bedi "periferije" u neokolonijalnom neofeudalnom svetskom sistemu.

Postoji globalizacija kao protivrečan istorijski proces i globalizacija kao izraz liberalne i drugih zapadnih ideologija. Jedno i drugo su u međusobnoj vezi, a mi ne smatramo da je bitno odrediti šta je čemu uzrok ili posledica ("šta je starije kokoška ili jaje"). Ipak se kao duh i suština globalizma može odrediti globalistička opsesija zapadnog čoveka to jest volja za globalnom moći i za ostvarivanjem Globalne Utopije u ovom ili onom obliku (srednjovekovne ili novovekovne, religijske ili ideološke, moderne ili postmoderne). Pošto ova utopija postaje sve više stvarnost (iako je u krajnjem smislu neostvariva) za ceo svet, moramo je prihvatiti i kao duh vremena i kao silu kojoj se niko direktno i otvoreno ne može suprotstaviti. Ovim smo skoro već odgovorili na pitanje kakav odnos imati prema globalizaciji kao "istorijskom procesu" i kao ideologiji. Prvo se mora prihvatiti i pokušati iskoristiti svetske vetrove za svoja jedra. Za to potrebno izgraditi otpornost prema privlačnosti "sirenske pesme" globalističkih ideala koji razoružavaju male narode i dobrovoljno ih prevode u parije i kmetove svetskog sistema. Samo tako se mogu izbeći mamci i zamke globalizacije, od kojih su najpoznatije otvoreno i potpuno prihvatanje njenih dogmi ili pak rigidno i izolacionističko odbacivanje. U oba slučaja je ishod porazan, pa i katastrofalan za tu zajednicu. Ono što je tragično na našem primeru je da smo mi koristili obe ove pogubne strategije. Ako želimo da opstanemo moramo prevazići ideološki inat prošlog, ali isto tako i udvoričko ponižavanje prema globalnim centrima moći sadašnjeg režima i njima sklonih intelektualaca. Mi smo u raljama zveri globalizacije i kao istorijskog procesa i kao ideologije, a to znači i spolja i iznutra.

Kako se onda odnositi prema ovoj kako je nazivaju "religijom tržišta" sa pretenzijom na svetsku i totalnu dominaciju (ili "liberalna hegemonija" kod Tomasa Molnara i Noama Čomskog)? Rekli smo – potrebno je i korisno je uključiti se u globalizacione procese, ali mudro i selektivno, izuzetno oprezno i promišljeno, a to je moguće samo ako iznutra odbacimo dogme globalističke ideologije i mmf-ovske birokratske frazeologije ili pak često jalove antiglobalističke stavove. A sve što se dešava u turbulentnim tokovima globalizacije potrebno je neideološki, objektivno i mudro oceniti i odvagati i zaključiti. Ovim se iz strateških razmatranja moraju isključiti ljudi koji se predstavljaju kod nas kao žreci i propovednici globalizma (pre svega G17) i oni koji ih papagajski oponašaju koji sprovode onu "misli globalno, gubi lokalno". Treba znati da i zemlje koje imaju uspeha u globalizaciji, to jest kod kojih je vekovima prisutan kapitalizam pažljivo proučavaju moderne procese da bi u njima uočili trendove i šanse za sopstveno društvo [9] , ali i opasnosti i rizike koji vrebaju na svakom koraku, pa zašto ne bi i u Srbiji. Mnogobrojni naučni instituti, timovi i istraživači zemalja koje "skidaju kajmak" od globalizacije neprekidno proučavaju brojne fenomene sa različitih aspekata, a sa tim da pomognu da njihovo društvo i privreda bude još uspešnije na svetskoj sceni.

Miloševićevska povremena antiglobalistička politika i retorika je bila vrlo štetna po naše nacionalne interese, ali je isto tako opasna i trenutno jalovo i papagajsko ponavljanje globalističkih parola o svetskom "bratstvu i jedinstvu" političke i intelektualne elite. Globalizaciji je neophodno prići neideološki i sa pozicije našeg nacionalnog i strateškog interesa. Potrebno je razumeti sopstvenu kulturu i tradiciju, ali i istorijsku i geopolitičku poziciju pa iz toga formirati naš produktivan odnos prema iskušenjima globalizacije. Ovaj fenomen je stvoren od strane zapada da poveća njihovu moć i ostvari njihove materijalne i ideološke ciljeve. Za njihove elite je to proces koji puno daje, a još više obećava, a za obične ljude, kao i male i siromašne narode je to put pun neizvesnosti i opasnosti. A taj put je poguban ako nismo svesni provalije pored koje idemo.

Srbija u procesu globalizacije je primer jednog malog naroda koji se nikako ne snalazi, jer je ili previše podložan spoljnjim uticajima ili im se tvrdoglavo suprotstavlja. Ideološka jednostranost komunističke, a sada i postkomunističke vlasti nam onemogućava da iskoristimo šanske koje globalizacija nudi i da izbegnemo njene scile i Haribde. To znači da je posledica "pobune srpske elite" u XX veku, izazvala zanemarivanje naroda i njegove kulture, destruktivne političke sukobe (otvoreni ili prigušeni građanski ratovi) i kao posledicu svega toga imamo naš trenutni bedan i beznadežan položaj. Čak se može reći da je ideološka jednostranost "onih" i "ovih" danas prepreka istinskoj modernizaciji i napretku i u smislu materijalnih kategorija liberalizma. Sadašnja ideološko-demagoška liberalno-demokratska paradigma srpske elite iz "kruga dvojke" sa svojim predrasudama i što je još važnije nesumljivim moralnim sunovratom je glavna prepreka istinskim reformama koje bi donele napredak srpskog društva. Prividno paradoksalan način zapadnjačke ideologije u našem društvu pokazuju kao veliki i pravi protivnici napretka društva, privrednog rasta i tehnološkog razvoja, jer je za ovo potrebno mnogo više morala i znanja, posvećenosti i pragmatizma. Vladavinu jedne ideologije je zamenila druga koja isto propoveda materijalni progres, ali mu je glavna prepreka jer je vodi od naroda i života otuđena elita. Jednu oligarhiju je zamenila druga, a često su predstavnici nove elite biološka i idejna deca komunizma, za čije pripadnike Nikola Milošević kaže da su "neotitoisti". Klanovsko-partijska pripadnost u vrhu korumpirane političke oligarhije [10] je i dalje ključni faktor uspeha, a spososbnost i stručnost su već po "tradiciji" zaboravljeni. Stoga ne čudi nezainteresovanost naše elite za situaciju sveopšteg propadanja našeg društva i privrede, a o strateškim interesima razmišljaju samo "sanjalice".

Naši političari i stručnjaci iz redova aktuelne vlasti se gotovo i ne bave problemima globalizacije, jer im je valjda to ili sasvim jasno ili potpuno nevažno. Priča o globalizaciji se svodi na skoro religijsko glorifikovanje onih na vlasti i njima sklonih intelektualaca ili jednostrano odbacivanje od "ostataka bivšeg režima" ili malobrojnih pomodnih antiglobalista kod kojih je prisutno "antiglobalizacijsko jednoumlje" (Janković, 2003). Bezrezervno slaganje ili odbacivanje je jednako jalovo i plod je ostrašćenog sektaškog odnosa prema realnosti i intelektualne lenjosti. Ideološki i demagoški (treba ih razlikovati) zastupnici globalizma papagajski ponavljaju koje sve blagodati svetu donosi ovaj proces, pa se stiče utisak da nam obećavaju neki novi raj na zemlji, poput njihovih idejnih očeva – komunista. Ružičasta slika sveta u kome svi ujedinjeni napreduju, u kome svi bolje i bolje žive, razvoj tehnologije koja svima donosi lagodan život, trijumf slobode i demokratije, propast diktatura i sl. je zaista uvreda sa svakog iole inteligentnog čoveka. Sa druge strane je mišljenje da je globalizacija ako ne čisto zlo a ono ništa drugo do perfidan način svetske dominacije SAD uz asistenciju EU i Japana kao "mlađih partnera" u svim oblastima sveta i života, a pre svega u ekonomiji, politici, ideologiji, kulturi i zabavi. Ova druga pesimistična vizija sveta je bliža realnosti, ali ne nudi rešenja opstanka i napretka malim narodima u svetu neokolonijalizma titana nad ostatkom sveta. Tako se i u ovom slučaju još jednom ponavlja toliko puta postavljena lažna manihejska dilema: biti za ili protiv globalizacije.

Mali narodi koji su u "vazalnim" odnosima prema neofeudalnim centrima moći moraju da se bore i snalaze kako znaju i umeju da, koliko je moguće, dobiju "autonomiju" i bolje mesto u globalnoj strukturi moći. Sadašnja naša situacija se može porediti sa položajem našeg naroda u "klasično" feudalnom sistemu Habzburškog "univerzalističkog" carstva. Tada su Srbi bili spremni da ratuju za bečkog cara da bi kao pojedinci i kao zajednica bili slobodni i koliko je moguće nezavisni od katoličke aristokratije i klera. Pod vođstvom Čarnojevićem su nudili Beču spremnost da ginu za njega ako im on ostavi slobodu – "crkveno-narodnu autonomiju". Izgleda nam da smo i sada u situaciji moramo mnogo žrtvovati da bi sačuvali svoju slobodu u kulturnom, socijalnom, političkom i ekonomskom smislu. Ono što nas ovo istorijsko iskustvo uči je da je neophodna solidarnost i jedinstvo po pitanju osnovnih ciljeva i uspostavljanje što je moguće boljih i direktnih odnosa sa globalnim centrima moći na što pravednijoj osnovi. Strateški cilj da od potpuno zavisnih "kmetova" postanemo poluzavisni "vazali" u sektorima u kojima je to moguće. U tom se možemo učiti od nezapadnih društava koje su uspele da ostvare impresivne rezultate u privrednoj sferi mobilizacijom svih nacionalnih snaga poput Japana [11] i Južne Koreje [12] koje su uspele da prestignu tradicionalne industrijske nacije zapada. Isto tako je inspirativan primer i Rusije koja je postpetrovskim reformama uspela da od seljačkog društva istoka postane sila prvog reda. Može se mnogo naučiti i od jevrejskog naroda koji je iako vekovima rasut po svetu sačuvao svoj identitet kroz osećanje misije i ponovo uspostavio svoju državu u Palestini u totalnom neprijateljskom okruženju.

Ali našoj eliti nedostaje svest o tome šta je zapravo priroda poretka moći i koje su vrednosti koje u tom i takvom poretku moramo štititi, a o spremnosti na borbu i žrtvu da bi se to ostvarilo i da ne govorimo. To je zato jer se ona otuđila od narodnih slobodarskih (liberalnih) ideala koji su naše ljude vekovima motivisale na borbu, žrtve i seobe. Ideal slobodnog čoveka i naroda, ne podređenog "kmeta" već onoga koji je spreman da se trudi i bori za dostojanstven položaj ličnosti i zajednice je stari srpski demokratski i liberalni duh koji je razbijen i poništen kroz indoktrinaciju raznim ideologijama i modernim mitovima. Komunizam je samo jedna faza, ni prva ni poslednja, iako radikalna i tragična, u procesu kidanja veza i zatomljavanja oslobodilačkih energija našeg naroda koji je doveo do sadašnje bede i beznađa.

Problem privrede i globalizacije nije u njoj samoj već u čoveku i onom što ga pokreće i motiviše. Svako stvara svoj život, pa i privredni život u skladu sa svojom tradicijom i običajima, i zato je nemoguće kopirati druge ma kako oni uspešni bili. Privredno mišljenje i delanje je kako kaže Špengler "samo je jedna strana života, koja biva netačno osvetljena čim je posmatramo kao samostalnu vrstu života". Današnja svetska privreda je po poreklu ideji i stilu isključivo zapadnjačka i racionalistička, a nimalo univerzalna. Ono što je danas savremena ekonomija – "izgrađeno je na čisto i specifično engleskim pretpostavkama" (Špengler, 1990:IV, 247). Savremeni kapitalizam je čedo anglosaksonskog društva i tradicije, uglavnom religiozne – to jest njihovog specifičnog "socijalnog kapitala". Savremenu organizaciju kao proizvod protestantskog sektaškog organizovanja je davno Aleksis de Tokvil označio kao ključ uspeha Amerike, i dodaje da ta "veština udruživanja tada postaje, kao što sam već istakao majka akcije, koju uče i primenjuju svi" (Tokvil, 1990). Industrijsko društvo u formiranju zahteva jak moral i poverenje među učesnicima privrednih operacija [13] . Tako društva u kojima su je poverenje nedovoljno i uopšte moralne norme slabe, ili ne mogu da prekorače granice krvnog srodstvo pokazuju karakteristike trajnog zaostajanja. [14] Već je sasvim poznata i širim krugovima veza između "protestantske etike i duha kapitalizma" koju je pre jednog veka uspostavio Veber. On je pokazao kako je starija kaluđerska etička tradicija kao primer zapadne discipline života, aktivistička i radna "askeza" kao i srodne moralne norme u reformaciji "prenela iz manastira u svetovni profesionalni ћivot i tako dale snažan impuls i jasan pravac privrednom" (Veber, 1968:115) [15] , ali i celokupnom društvenom životu. I drugi su govorili o religioznoj motivaciji puritanskog društva privredne aktivnosti kao "posvećene". I ne samo američki puritanci već su i drugi, poput katoličkog biskupa Vilijam Lorens čvrsto verovali da "jedino moralni ljudi sticu bogatstvo" (Bela, 2003). Tako i Fukujama, sasvim veberovski, ukazuje kako je američko industrijsko društvo poniklo "iz religijskih običaja, a ne iz racionalnih kalkulacija" (Fukujama, 1997:46) i da blagostanje nacije i njena sposobnost zavise od "nivoa međuljudskog poverenja koje postoji u" njemu (Fukujama, 1997:17). A akumulacija tog socijalnog kapitala je "komplikovan i po mnogo čemu misteriozan proces…" (Fukujama, 1997:21), to jest stvara se i obnavlja preko izvora kulture "kakvi su religija, tradicija ili istorijski nastali običaji" i zahteva "pounutarnjenje vrlina kao što su lojalnost, časnost i osećanje međuzavisnosti" (Fukujama, 1997:36). I na kraju zaključuje, skoro revidirajući svoju tezu o "kraju istorije" da je na sceni rast značaja specifičnih kultura "u globalnom poretku... u kome primarna legitimacija naroda neće biti ideološka već kulturna" (Fukujama, 1997:15).

Iz ovog prethodnog pasusa možemo zaključiti da je naš izlaz iz spirale propadanja i put pozitivnog odgovora na izazove globalizacije - uspostavljanjem žive veze sa sopstvenom slobodarskom tradicijom, tj. da se kroz njene vrline i vrednosti u savremenom okruženju obnovi naš "socijalni kapital", a tako i ostvari privredni napredak i društvena stabilnost i pravednost u surovom globalizovanom svetu. Kao što su Anglosaksonci stvorili svoj politički i privredni sistem na temelju vrlina svoje tradicije i svojih običaja, tako i mi moramo na temelju sopstvene tradicije i istorijskog iskustva formirati samosvojni liberalizam i demokratizam (nikako "klonirani") koji bi probudio naše sopstvene snage i doveo do društvenog i privrednog preporoda. Rađanje slobodarskog – liberalnog pokreta preko obnove vrlina i vrednosti našeg tradicionalnog pogledu na svet [16] je uslov stvaranja takvog privrednog i društvenog sistema u kome će do izražaja doći naše prednosti i talenti, a biti prigušene mane i nedostatci, što je usprotno trenutnom tragičnom stanju.

Navedeni radovi i literatura

· Adler, Alfred (1990). Poznavanje čoveka. Novi Sad: Matica Srpska.

· Amsden, Alice (1989).Asia's Next Giant: South Korea and Late Industrialization, New York: Oxford Univesity Press.

· Amsden, Alice, Intriligator Michael, Mcintyre Robert, Taylor Lance, "Strategija za moguću tranziciju", objavljeno u knjizi: Ilić, Bogdan (1995), Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije, Beograd.

· Antonić, Slobodan (2002). Politički sistem i elite u Srbiji pre i posle 5. oktobra Beograd: NSPM. www.nspm.org.yu

· Banfield, Edward (1958). The Moral Basis of a Backward Society (Moralni temelji zaostalog društva), Glenko, Ilinois: Free Press. pp. 107, 115-116. citat po Fukujami (1997: 106).

· Bela, Robert (2003). "Amerikanci kao izabrani narod", citirano prema listu Danas. "Biznis Religije" 18. 4. 2003.

· Canfield H.Leon (1960). The Making of Modern America. Boston: Houghton Mifflin Company.

· Johnson, Chalmers (1982). MITI and the Japanese Miracle. Stanford: Stanford University Press.

· Engdal, Vilijem (1994) Globalna kriza savremene ekonomije u ulozi uništenja nacije. Beograd: Naše Ideje.

· Fukujama, Frensis (1997) Sudar kultura. Beograd. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

· Janković, Ivan (2003) Srpska (anti)globalizacija, prikaz časopisa Nova srpska politička misao, vol. VII, no.3-4, Beogradwww.nspm.org.yu

· Kisindžer, Henri (2003) "Da li je Americi potrebna spoljna politika?" Beograd: BMG. Citirano prema Danas-u Ozlojeđenost protiv SAD, 16.6.2003.

· Korać, Slobodan (1987). "MMF contra YU". Galaksija. januar 1987.

· McNeill, William H. (1993). "Fundamentalism and the World of the 1990s" u zborniku Fundamentalism and Society, Čikago, University of Chicago Press.

· Morishima, Michio (1982) Why Has Japan "Succeeded"? Western Technology and the Japanese Ethos. Kembridž: Cambridge University Press.

· Radojicic, Mirjana Pax americana - poredak vrednosti ili haos interesa? www.nspm.org.yu

· Rosenberg, Nathan i Birdzell L.E.(1986) How the West Grew Rich: Econimic Transformation of the Industrial World, New York: Basic Books.

· Špengler, Osvald (1990) Propast zapada, Beograd.

· Tofler, Alvin (1997). Šok budućnosti, Beograd.

· Tokvil, Aleksis de (1990) Demokratija u Americi. Sremski Karlovci: Knjižarnica Zorana Stojanovića.

· Veber, Maks (1968). Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin Masleљa.

· Vuksanović, Draško Multinacionalne kompanije i politideološki diskursi. www.nspm.org.yu



[1] Da je odnos uslovljavanja MMF-a prema nama, a sa ciljem preuzimanja našeg tržišta i resursa stranim kompnijama star decenijama svedoči i Slobodan Korać (1987:21).

[2] O institucionalnom preplitanju svetske finansijske oligarhije i visokoj korupciji govori iz prve ruke Engdal (1994). Ova knjižica je po nama izuzetno značajna jer je najbliža onom što bismo nazvali "neideološkom" pristupu globalizaciji.

[3] O tome da multinacionalne kompanije dominiraju i svetkim finasijskim institucijama, kao i da je odnos prema njima ideološki lakmus više kod Draška Vuksanovica (2003).

[4] Poput Noama Čomskog ima mnogo primera takve jednostrane ideološke vizure. Kod nas mnogi sa "levice" i "desnice" američku politiku tumači isključivo kao pragmatičnu bez imalo udela ideološkog.npr Mirjana Radojicic (2003).

[5] Emil Dirhem to naziva "organska solidarnost".

[6] Cela Adlerova (1990) knjiga knjiga govori o prokletstvu zapadne kulture opsednute patološkom voljom za moć naspram zdravog "osećaja za zajednicu". A volja za moć je osnovni pokretač "volje za globalizacijom".

[7] Michio Morishima (1982) je u samom naslovu naveo ključnu formulu uspeha Japana: zapadna tehnologija plus japanski etos-tradicija. Japan je više težio modernizaciji i industrijalizaciji no ideološkoj i kulturnoj vesternizaciji.

[8] Više o tome kod Amsdena i Intriligatora (1995).

[9] Da je i za SAD globalistička budućnost "šok" za koji se treba pripremiti više kod Toflera (1997:362 i 366)

[10] Više o tome kod Antonić Slobodana. (2002).

[11] Johnson Chalmers (1982) govori o specifičnoj ulozi vlade i tehnološke strategije u privrednom bumu jedine uspešne "socijalističke", to jest zatvorene i neliberalne ekonomije - Japana.

[12] Više o korejskom privrednom čudu i čoveku najznačajnijem za njega - predsedniku Park Čungu (1961-1979), koji je naš favorit za ekonomskog genija XX veka, tvrdi da je stvorio posebni korejski "nacionalni kapitalizam" Amsden (1989: 2).

[13] O tome više kod Rosenberga i Birdzell-a (1986:114) О

[14] Banfildova (1997:107) studija o zaostalosti juga Italije u odnosu na severni i centralni deo to pokazuje.

[15] Maksu Veberu je cilj proučavanja veze između religijske etike i kapitalizma da dokuči anglosaksonsku formulu uspeha kako bi je primenio u Nemačkoj i tako pomogao svojoj naciji da dođe na sam vrh globalne privredno-političke moći.

[16] McNeill (1993:568) govori da je uslov daljeg prosperiteta spajanje moralnih, tradicionalnih i religioznih zajednica sa tehnološkom specijalizacijom. Možemo slobodno tvrditi da je sličan bio i nemanjički društveni i "ekonomski" program. Oni su vođeni idejama i praksom Svetog Save primarnu brigu imali u jačanju "socijalnog kapitala" koji je dalje bio izvor napretka i stabilnosti.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова