Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

VOJVODINA – KRVAVA ILI TOLERANTNA?

Branko Radun

VOJVODINA – KRVAVA ILI TOLERANTNA?

Danas je politički i društveno probitačno raspirivati "toleranciju" i "multikulturalizam", kao pre par decenija u komunističkoj SFRJ "bratstvo i jedinstvo". A ispod te internacionalističke i humanističke demagogije se pokušavaju prikriti i potisnuti realni istorijski sukobi i problemi, čije se stanje na taj način samo pogoršava, i koji samo čekaju povoljniji splet okolnosti da eksplodiraju. Tako se o Vojvodini u titoističkoj SFRJ patetično govorilo kao o prostoru na kome živi u slozi i harmoniji dvadesetak "naroda i narodnosti". Sada "novi autonomaši" govore o tolerantnoj i multikulturnoj Vojvodini nasuprot primitivnom i agresivnom balkanskom zaleđu koje počinje u Beogradu. Ovim se oni, otvorenije nego njihovi ideološki prethodnici, pozivaju na ideal austrougarske srednjeevropske kulture, kao navodno uzora miroljubivosti i tolerancije.

Vojvodina zapravo nije ni blizu ideala mira i tolerancije kakvim se predstavlja u ovakvim patetičnim razglednicama. Ona ne samo da je bila poprište velikih civilizacijskih, imperijalnih i nacionalnih sukoba, već je verovatno mesto najkrvavijih borbi i pogroma na tako malom prostoru (20.000 km2) u celokupnoj istoriji. Čak je i prostor današnje države Izrael, koji važi kao najkrvavija i najopasnija tačka planete, u prethodnim vekovima bio miran i "tolerantan" u odnosu na sve one ratove, progone i seobe koje su se zbile u Južnoj Panoniji.Treba se samo prisetiti da su ovde negde vekovima Rimljani napadali varvare, a ovi drugi baš ovde prodirali i uništavali ono što je ostalo od grčko-rimske civilizacije. Na ovom prostoru su se odigravale ključne epizode mnogobrojne seobe, od onih poznatih, poput Huna, Avara, Slovena i Ugara, pa do onih manje i jedva znanih. U srednjem veku ova močvarna ravnica je bila granica između Srba i Ugara, a time i između pravoslavno-vizantijskog Balkana i katoličkog zapada. Ovuda su od onog prvog krstaskog rata iz 1096. prolazile mnogobrojne krstaške vojne na islamski i pravoslavni svet. A onda je islamski svet uzvratio džihadom – opet preko nas i preko ove napaćene zemlje. Tako je "Turčin" stigao do Beča, u odbrani čijih granica su Srbi vekovima učestvovali. Onda je "srednja Evropa" uzvratila udarac i krenula u kontru u jedan vekovni krstaški i civilizacijski sukob u kojoj su opet tragično stradali najviše ljudi sa ovih prostora. A proizvod germanske krstaške "rekonkviste" je bilo Habzburško carstvo, čija je dinastija vladala i u, sličnoj rekonkvisti stvorenoj, španskoj imperiji.

Sve ovo govori da su sukobi na ovim prostorima i među etničkim i konfesionalnim zajednicama bili planirani, pokretani, pomagani i kontrolisani iz stranih centara religijske, ideološke, političke i druge moći. U tom smislu se Srbi izdvajaju kao narod bez pripadnosti nekoj internacionali (islamskoj, katoličkoj ili nekoj drugoj) pa tako i bez presudne ideološke kontrole nekog imperijalnog centra. Zato su pripadnici srpskog naroda istorijski neopterećeni "krstaškim", "imperijalnim" i "globalističkim" snovima (barem ne do XX veka) zaista bili "faktor stabilnosti" "jugoistočne Evrope". Kao kulturno autohtoni narod Balkana i Panonije njima je bila strana i islamska i zapadna volja za globalnom moći, zarad koje su oni bili spremni na sve pa i na masovne zločine. Ovo je glavni uzrok krvave i mračne istorije ove kaljužne ravnice. Svi pa i sukobi lokalnih zajednica su uvek bili izraz ili odjek velikih civilizacijskih i ideoloških sukoba koje je donosio duh agresivnih centara moći (imperijalni Beč, krstaški Vatikan, pangermanski Berlin, boljševička Moskva i danas globalistički Vašington).

Ono što se može reći za područje Vojvodine je da je ono vekovima bilo veliko stratište na kome su pripadnici agresivnih religija i ideologija uništavali one Druge. Tako su muslimanski Turci dva veka pustošili ovu ravnicu. Ni malo za njima nisu zaostajali bečki germanski krstaši sa svojim ugarskim i hrvatskim podanicima. Srpska zajednica je bila izuzetno ugrožena jer su se nalazili između "dve vatre", između dve agresivne i militarističke civilizacije1 od kojih nisu znali koja je gora. Zbog doseljavanja Srba u ovu ravnicu i zbog njihove neopozive namere da budu u verskom i socijalnom smislu slobodni ljudi oni su postali meta ugarske aristokratije i klera. Tako da su u velikoj meri stradali u sukobima i pogromima 1703-1711 od strane Ugarske. U vreme revolucije 1848-1849 su bili na meti mađarskog tek probuđenog nacionalizma koji ih nije hteo priznati kao "politički narod". To je dovelo do krvavih borbi između dva naroda, koje je potpirivao i iskoristio Beč, a pomagala konzervativna Moskva. Odavde je Srbija napadnuta 1914. od Austrougarske vojske. Opet su Srbi bili izloženi internacijama i progonima, a osvojena kumanovska Srbija neviđenim pogromima i pustošenju. U tom sukobu koji je započeo kulturni i tolerantni Beč uz pomoć "civilizovanog" Berlina je samo u Srbiji stradalo više od 1.200.000 ljudi. Zbog propasti države Srbije o stradanju Srba sa ovih prostora koje se meri desetinama hiljada ljudi se i ne govori.

I onda se desilo ono što potvrđuje našu tezu o tome da su u najvećoj meri Srbi bili faktor mira, stabilizacije i tolerancije. Došla je 1918. godina kada je srpska vojska oslobodila Vojvodinu germansko-ugarske dominacije i donela vladavinu demokratije i poštovanje ljudskih prava u ovoj istorijski napaćenoj i društveno sapetoj zemlji. Ulazak srpske vojske u Vojvodinu ("Vojvodstvo Srbija" kako se zvala sredinom XIX veka) je bio prvi ulazak neke vojske bez progona i represalija nad onim Drugim. I ne samo to prestalo je sa praksom konfesionalnog i nacionalnog aparthejda koji je do tada važio kao suština društvenih odnosa u "postfeudalnoj" Austrougarskoj. Zaustavljen je proces asimilacije i mađarizacije drugih naroda (uglavnom nesrba) i konačno se sve etničke zajednice dobile željena prava i slobode.

Vremenski period od 1918. do danas u kome Srbi i srpska država dominira ovom zemljom je najmirniji i najtolernatniji period u istoriji. Ovo je prekinuto samo krvavim Drugim svetskim ratom, kada je od 1941. pa do 1944. Vojvodina pala u ruke Sila Osovine. Tada je Mađarska pokazala kakva je njena vlast u Bačkoj krvavim pirom (Racijom) početkom 1942. kada je bez ikakvog povoda bilo streljano hiljade ljudi u južnoj Bačkoj i bačeno pod dunavski led. Isto tako su je hrvatska država pokazala kakve ima namere u Sremu kada su pobili hiljade ljudi, a još više njih deportovali u logor smrti Jasenovac. Još su se najkulturniji pokazali Nemci u Banatu jer su ubili mnogo manje stanovnika nego njihovi saveznici.

E sad dolazi ono što treba razjasniti – a to je oslobađanje Vojvodine od strane partizana i sovjetske vojske. Tada su partizani streljali dosta ljudi kao saradnika okupatora i kao one koji su im ideološki protivnici. Izjednačavati etničke progone i pogrome nad Srbima i ostalima od strane Hrvata, Mađara i Nemaca sa komunističkim vojnim sudovima koji su sudili onima za koje su smatrali da su se ili ogrešili u ratu ili su zbog nekog drugog razloga bili ubijeni je apsurdno. Prvo je etničko-religijski sukob, a drugo ideološki i politički. Iako je veliki deo partizana činili pripadnici srpskog naroda, njihovo političko vođstvo i ideologija nikako nisu mogli da se nazovu srpskim. "Vojvođanski Hrvati su svoje komšije Srbe 1941. deportovali u Jasenovac, Vojvođanski Mađari su svoje komšije Srbe bacali pod led, Vojvođanski Srbi su svojim komšijama Mađarima vraćali isto." (Vladimir Kerleta VOJVOĐANSKA TOLERANCIJA kao ŠARENA LAŽA). Ovo je gruba istorijska neistina. Prvo, nije isto desetine hiljada civila ubijenih od strane hrvatskih i mađarskih vojnih snaga i stotine strеljanih pomagača fašističkim snagama od strane partizana. Ne može se porediti ono što su činili Nemci sa Česima i Poljacima sa posleratnim progonima Nemaca iz npr. Sudeta, ni kvalitativno ni kvantitativno.

Drugo, ti isti partizani predvođeni hrvatom Titom po centralnoj Srbiji postreljali su mnogo više pripadnika srpskog naroda i njegove elite koji su bili optuženi za izdaju ili kontrarevoluciju nego pripadnika mađarskog naroda. Tako reći za partizanska streljanja po Vojvodini 1944. da je to "srpska" osveta nad drugim nacijama je gruba istorijska neistina. Naravno da niko ne negira da su neki ljudi iskoristili propast Sila Osovine da se osvete svojim bivšim dželatima i njihovim pomagačima ili nad onima za koje su sumnjali da su imali takvu ulogu. Ali to su pojedinačni i neorganizovani incidenti koji nisu imali mnogo veze sa generalnom linijom partizanskog i komunističkog pokreta kojim su 1944. i u Vojvodini, kao ljudi Josipa Broza, rukovodili sve samo ne Srbi. A optužiti Josipa Broza i vrh partizanske "proleterske" vojske da su streljanja onih koji su optuženi kao saradnici okupatora bila motivisana time da bi "Vojvođanski Srbi svojim komšijama Mađarima vraćali isto" bi bio vrhunac apsurda. I na kraju, cak iako je to sve tačno, moralno se ne može isto kvalifikovati zločin iz nacionalističke ili rasističke mržnje sa osvetničkim uzimanjem pravde u svoje ruke. Ovo prvo se ne može nikako braniti, dok se drugo može barem razumeti.

Da zaključimo – tolerancija u Vojvodini nije "šarena laža" ona postoji u dvadesetom veku, i to samo onda kada srpska država kontroliše ovu regiju. A čim ona padne u ruke ostrašćenim nacionalistima iz drugih nacija ona postaje ratište i stratište. Tako je i u vreme raspada SFRJ jedini prostor u kome su različiti narodi ostali da žive bez sukoba i "etničkih čišćenja" je bila Vojvodina sa srpskom većinom. Možemo se samo pitati šta bi se ovde desilo da su većinu činili Hrvati ili muslimani ili da je ova regija bila dodeljena u avnojevskim podelama Zagrebu. Mi naravno ne želimo reći da su Srbi narod bez mane, narod koji nije činio greške prema sebi i drugima, već samo da je tolerantniji od nekih suseda sa zapada kojima su usta danas toliko puna mira i tolerancije. Tako je na primer i nama blizak i komšijski rumunski narod kroz istoriju bio mnogo tolerantniji od zapadnih naroda koji i nas i njih žele danas da "prosvete" humanističkim idealima.

[1] O sukobu islamske i zapadne civilizacije kao o sukobu "dveju velikih ratničkih kultura" govori i Majkl Hauard, Rat u evropskoj istoriji, SKC 1999. str. 64. Ali i o tome kako je imperijalna i ideološka ekspanzija Zapada često bila proizvod oholosti i fanatizma koji želi globalnu moć, dakle duha suprotnog od tolerancije i humanosti. A šta reći o milenijumskoj tradiciji "krstaških" pohoda Zapada (od kojih je poslednji Bušov) ili o tradiciji odgovora u vidu "džihada" i "asasina" u islamskom svetu, u koju spada i danas aktuelni islamski fundamentalizam i terorizam.


Branko Radun

nspm

2003

Нема коментара:

Моја листа блогова