Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

POVRATAK KOMESARA ČEDE

Branko Radun

POVRATAK KOMESARA ČEDE

Čedina pojava u medijima više od "povratka otpisanih" na političku scenu aktuelizuje pitanje prirode i duha DOS-ovog - u velikoj meri "bivšeg režima". Svojim istupima i javnim pismima Čeda je aktuelizovao pitanja za koja su neki naivno verovali da su već rešena ili barem ostavljena po strani. Ali stvar nije nimalo jednostavna, kako izgleda ako se ovo tretira kao ekstremni i ekscentrični istup poraženog političara D(O)S-a. Ovo je samo jedan simptom otvorenog "povratka DOS-a" na političku i društvenu scenu, iako sa nje zapravo nisu ni otišli, jer i nije bilo političke volje da budu potisnuti od predstavnika sadašnje vlasti. Pri tome ne mislimo toliko na to da su predstavnici DOS-ovskih partija na određenim nivoima deo vladajućeg establišmenta, pa čak ni to da je u najvećoj meri u njihovim rukama ostala društvena moć i uticaj (mediji, NVO sektor), već na to da nije postojala politička volja da se porazi "dosovska paradigma" i prevaziđe "reformistička" demagogija. Sadašnja vlada je u najvećoj meri u vlasti ideološkog "reformizma" i vulgarnog neoliberalizma (G17) prethodnog režima. Ali čak i pokušaj blagog ublažavanja ili minimalne promene u odnosu na dosovsku retoriku, ili uravnoteženije unutrašnje i spoljnje politike, pre svega opuštenijih odnosa tzv. "demokratskih" i "patriotskih" snaga, kod dosovskih jakobinaca izazivaju škrgut zuba i uzvik: "Izdaja petooktobarske revolucije!"

Tako gorespomenuti Čeda sa strašću revolucionarnog moraliste jadikuje nad trijumfom "snaga mraka i prošlosti" u Koštunicinoj Vladi. On opominje Tadića da su uništene tekovine peto-oktobarske revolucije ("korak napred, dva koraka nazad" reče Lenjin). A to što do sada nije istupio, patetično objašnjava time što je "ubedio sam sebe, da ti (Boris) vidiš nešto što ja ne vidim, da ti znaš kako, na način drugačiji od mog, mogu da se ostvare ciljevi iza kojih su građani stali 5-og oktobra 2000. godine" (Čeda, 2004). Ali sada je konačno jasno i nevernim Tomama da je Koštunica "čuvar poretka svrgnutog Slobodana Miloševića". Na isti način je Lenjin napadao menjševike, koji se nisu slagali za njegovim "demokratskim centralizmom" u kome "svi demokratski principi moraju biti potčinjeni isključivo interesima naše partije" (Lenjin; 1949, 27). Kao što su revolucionarni jakobinci u Francuskoj i Ruskoj revoluciji odstranili "legaliste", sličnu je sudbinu kod nas doživeo "menjševik" Koštunica od "boljševika" Đinđića. Samo oni koji pripadaju njihovoj frakciji su pravi čuvari "tekovina napretka" i tumači revolucionarne ideje. Svi ostali su ili nesposobni da ih prate u njihovim reformama ("kočničari") ili manje više svesno rade za snage "starog režima". U svakom slučaju moraju biti uklonjeni sa pozicija vlasti da ne smetaju onima koji rade "posao", a da pri tom ne misle mnogo na "sitnice" poput poštovanja zakona, ustava i moralnih normi.

Mi zaista verujemo da Čeda opominjući Tadića čini to u želji da mu pomogne, "bez ikakvih zadnjih namera". Ali ta nadobudna i nametljiva iskrenost je i ono najgore kod sektaških revolucionara. Ona im daje snagu uverenja u apsolutnu ispravnost svojih ciljeva i u zlo koja dolazi sa one strane barikada. On i njemu slični poseduju "večne istine" o svetu, a svi ostali su ili "jeretici" ili "nevernici". A o onima koji su bili zajedno sa njima na "barikadama", ali su posle "otpali" jer se nisu slagali sa njihovim surovim i nezakonitim metodama - misle samo najgore. Tako Čeda iskreno upozorava Tadića da Vojislav Koštunica, sa kojim kohabitira, "ima nameru da ga prevari i iskoristi" za svoje opasne ciljeve koji znače skretanje "toka revolucije". Ovo je samo jedan primer kako dogmatska svest deformiše percepciju, jer ništa nije neistinitije nego Koštunicu proglasiti za "naslednika Miloševića" i onoga koji će svojim "jezuitskim sposobnostima" prevariti "naivni" vrh DS-a. Slušajući ton arogantno nametljive "istine" i nepostojanja ni trunke kajanja za sve ono što su radili dok su bili na vlasti (brojna kršenja zakona, privatizaciona pljačka, otimanje skupštinskih mandata, korupcija i krimalizacija politike), shvatamo da smo imali istorijsku sreću što je na putu Đinđićeve i Čedine surove "revolucionarne pravde" stajao Koštunica.

Kakva je Srbija po Čedi od kada oni njom ne vladaju: ona jednostavno propada. Sve je do prošle godine napredovalo, a sada nazaduje. Kaže da su se "međunacionalni odnosi u Srbiji pogoršali", previđajući "sitnu" razliku između postojanja međuetničkih trvenja koja postoje svugde i instrumentalizacije pojedinih "slučajeva" protiv naše države. On zatim kaže da Srbija "ne poštuje svoje međunarodne obaveze" kao da su na vlasti izraziti antizapadnjaci, a ne Koštunica-Labus-Drašković. Šta bi tek rekao da su na vlasti Radikali. On kao naše međunarodne obaveze shvata i sve ono što nam sugerišu pomoćnici sekretara pomoćnika državnog sekretara SAD-a ili trećerazrednih birokrata MMF-a i EU. U vezi sa tim je njegov stav da se "beži od suočavanja i raskida sa prošlošću" jer se Koštunica opire da isporuči baš sve i baš u roku koji želi Karla del Ponte. Po Čedi je Karla ovaploćenje "medjunarodne zajednice" i stoga njene želje za nas moraju biti zakon. Uslov našeg napretka je oslobađanje od balasta "srpskih zločina" jer je valjda svima "jasno da je raskid sa mračnom prošlošću moguć jedino kroz bezuslovnu saradnju sa Hagom". Dakle "bezuslovnost" Haga nije uzrokovana nadmoćnom silom koja može da tuži-i-sudi slabijim od sebe, već time što je Tribunal merilo istine i put moralne katarze srpskog naroda. Ako se budemo posipali pepelom po glavi iznutra ćemo se "preobratiti" i postati deo porodice civilizovanih naroda. Tako se Čeda pokazuje kao propovednik srpske "misionarske inteligencije" koja želi da prevaspita primitivne balkanske Srbe i pretvori ih u prosvećene evropejce.

On najozbiljnije misli da od kada oni ne vladaju (od decembra 2003) sve u Srbiji propada i da smo opet u "konfliktu sa svetom" jer ne pristajemo da Srbi na Kosovu budu dekor albanske "demokratije", jer je navodno "privatizacija zaustavljena" iako ekonomske poluge, kao i u vreme DOS-a, drži reformski neoliberalni lobi (pre svega G17). On paranoično projektuje kako se u Srbiji "vodi kampanja protiv svih koji hoće da rade i ulažu bez obzira odakle su" i kako je "međunarodna finansijska pomoć izgubljena". Ovo je već opasna mera ideološko-partijske zaslepljenosti. Kao alternativa dosovskoj neoliberalnoj ekonomiji je danas na snazi ni manje ni više nego "nacional-socijalizam u formi patriotske ekonomije". I to sve valjda u režiji Labusa i Dinkića. Suludo je Vladu u kojoj glavnu reč vode neoliberalni fundamentalisti iz G17 optuživati da "ludostima ekonomskog patriotizma" Srbiju "vraćaju na zatvorenu dirigovanu ekonomiju". Kada bi ovakvi nerealni i bizarni stavovi bili samo njegovo mišljenje, mi se ne bismo bavili ovim pitanjem. On u ovoj ideološkoj ostrašćenosti nije usamljen – ovakve stavove deli sa mnogim pripadnicima dosovskog režima i njima sklone "evropejske" inteligencije.

Ali sada dolazi ono pravo. Zapravo sva suština Koštunicine vlasti je po Čedi i njemu sličnima da se "sve institucije razgrađuju u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika kroz ponovnu afirmaciju njihove ideologije iskazane u Memorandumu. Oni su kreatori antihaškog lobija koji iz senke upravlja Srbijom gradeći na Ljotiću i Staljinu nacional-socijalističku državnu politiku". Naravno, političari koji predstavljaju sile mraka i haosa "moraju da budu zaustavljeni" svim sredstvima. "Moraju da budu zaustavljeni zbog toga što njima smeta Evropa u našim školama, zato što se plaše engleskog jezika, kompjutera i nauke". On koji je nedovršeni "inteligent" i propali student uzima sebi za pravo da napada Vladu u kojoj sede doktori nauka i magistri koji su i preterano podložni nalozima i savetima koji dolaze iz Brisela, "da se plaše nauke" i da "im smeta Evropa". Tako Koštunicina Vlada ispada primitivnija i gora od bilo koje afričke vlade, čak i od talibanske koja se nije libila da koristi kompjutere i najnovije vojne tehnologije. Ovo je školski primer kako ideološko shvatanje zaglupljuje i zaluđuje čoveka i čini ga smešnim. Čeda sebe vidi kao "viteza demokratije" koji se ogorčeno bori protiv "političara koji su nas uništili" tj. sadašnje Vlade Srbije. I ovaj Don Kihot se bori protiv vetrenjača umišljajući da su čudovišta.

On ne želi da svi gradjani Srbije budu "saučesnici velikog ratnog zločina kojem se sudi pred sudom Ujedinjenih nacija". Stoga svi moraju u Hag. Svi, svi svi! Nikako ne može da svari činjenicu da je na čelu Vojske "Branko Krga, čovek koji predstavlja čuvara anti-haških i anti-reformskih snaga". Pa gde je Čeda bio nego u vladi kada su postavljali ovog generala. Poziva Tadića da vrši pritisak na Vladu da u Hag odu i oni koje je Karla samo sanjala i da "bude Predsednik i pozove kosmetske Srbe da izadju na izbore". A kako ga je Tadić ekspresno poslušao možemo govoriti o tome da je: ili Čedina "ideološka" frakcija u DS-u jaka ili su obojica istovremeno krenuli u akciju koju zapad traži po ovom pitanju. Pre će biti da je ovo drugo u pitanju.

Ovakav "jezik mržnje" kojim se demonizuju politički protivnici dodatno ojačava podele u društvu i ekstremizuje svoje ideološke istomišljenike pojačavajući im osećaj kako je sve crno/belo, to jest kako su danas u Srbiji uništene "revolucionarne tekovine". Oni su sad kao čuvari revolucionarne vatre, toliko ekstremni da su spremni da se obruše i na Tadića ("kolaboracionista") ako bude nedovoljno "reformistički" i "haški" orijentisan (zašto ovo dvoje ide zajedno u Srbiji?). Čak i realniji "demokrate" koji se intimno slažu sa ovakvim mišljenjem su svesni da ovakvi ekstremni i isključivi stavovi ne donose više plodove u Srbiji 2004. godine, pa čak i da štete pozicijama DS-a. I zato su pokušali da maskiraju Tadićevo dosovsko opredeljenje. Ali kada je gusto ili kada treba motivisati birače protiv "nemani" zvane Radikali, onda se koristi Čedin stil satanizacije političkog protivnika. Tako se Tadić kao predsednik, žalosno uključio u predizbornu borbu na lokalu – pa je usred Novog Sada na konvenciji DS-a nazvao Radikale "protivnicima života" koji "Srbiji rade o glavi" i da bi njihova pobeda, pa čak i samo u Novom Sadu, "bila katastrofalna za Srbiju". To pokazuje da se kod Tadića ispod maske "fensi" političara (vidi Boris Tadić – "politička Barbika" na www.nspm.org.yu ) krije zapravo neumoljivi komesar Čeda koji deli građane Srbije na podobne i nepodobne, na napredne i nazadne, na civilizovane i varvare. Za razliku od Čede koji u to sto posto veruje, Tadić insistira na manihejskoj podeli (snage "dobra" i "zla") da bi sprečio pad popularnosti stranke.

Čeda kao i svaki komesar koji je nabubao par knjiga i fraza pokušava da drži čas "političke nastave" čitavom narodu. On je "čuvar" ideala dosovske revolucije i branitelj "imena i lika" Zorana Đinđića. Skojevac po mentalitetu, fanatičan u nastupu, revolucionar u duši i zaverenik po stilu on ne može da shvati da ljudi više ne prihvataju takve stupidne dualističke podele. On "transparentno" pokazuje koliko je Srbija malo odmakla od komunističko-titoističke teorije i prakse netrpeljivih napada na "ostatke starog režima koji prete" opstanku revolucije i na "mangupe u našim redovima" koji joj menjaju tok.

Sam Čedin idol Zoran Đinđić je bio, pored pragmatizma i ličnog šarma, pravi revolucionar koji nije zarezivao ni moralne ni državne zakone ako je potrebno da se obračuna sa "neprijateljima progresa" ili barem "kočničarima reformi". On je bio revolucionar lenjinističkog stila [1] jer je celog života nepopustljivo branio monolitan pogled na svet (nekad marksizam posle liberalizam) i jer je bio spreman da zarad ostvarenja te vizije i osvajanja vlasti koristi sva raspoloživa sredstva. Makijavelizam u službi Ideje je osobina revolucionarnih umova, kao i potpuno odvajanje sfere morala od sfere politike. Kako se potpuno poistovećuju sa svojom vizijom "svetle budućnosti" svaku kritiku doživljavaju kao napad na samu Reformu i na ideju Progresa. Tako je Zoran Đinđić pre par godina pretio da ako njegova Vlada padne – ode Srbija u Aziju. To sada komesarski revnosno ponavlja i njegov omiljeni saradnik Čeda.

Sadašnji lokalni izbori su pokazali da je srpska politička scena mnogo kompleksnija no što se ideologizovanim mudracima iz "kruga dvojke" čini. Očigledno je da Čeda i njemu slični "evropejci" (oni imaju monopol na to ime) trebaju da se suoče sa realnošću i sa srpskim društvom. Ne mogu više "piti vodu" boljševičke kvalifikacije o "silama mraka i haosa" koje ne predstavljaju samo Radikali i Socijalisti, već i Koštunicin DSS, pa valjda i SPO i G17 protiv kojih on poziva na mobilizaciju. Gde je kraj spisku "neprijatelja reformi i Evrope", ko će još u toj čudovišnoj projekciji biti optužen da gradi Srbiju na "Staljinu i Ljotiću"? Možda i sam Tadić ako ne sluša Čedu. Porazna je spoznaja da su sa ovakvom deformisanom pa i perverznom percepcijom srpske politike i društva slažu mnogi. Na sajtu B92 smo izbrojali stotinjak komentara Čedinih ideoloških istomišljenika. A među pripadnicima srpske intelektualne (pseudo)elite, naročito u ideološkom krilu NVO sektora i "misionarske inteligencije" postoje i takva mišljenja prema kojima je Čeda pravi umerenjak i gandijevac. Sa dubokim uverenjem možemo zaključiti da glavna prepreka modernizacije nije materijalna već moralna beda i intelektualna perverznost.

Literatura

· Volkogonov, Dmitrij. (1997) Lenjin politički portret. Službeni list SRJ. Beograd.

· Jovanović, Čeda. (2004) pismo "Predsedniku Republike Srbije". Beograd, 4. oktobar 2004. godine. (www.b92.net )

· Lenjin, Vladimir Iljič. (1949) Korak naprijed, dva koraka nazad. Kultura. Zagreb.



[1] Postoji zaista niz fascinantnih podudarnosti između "imena i lika" Đinđića i Lenjina. Obojica su bili deca privilegovanih roditelja, ali nisu mogli da svoje velike ambicije ostvare u "starom režimu". Tako su postali "mladi anarhisti". Obojica su bili "nemački đaci" kojima je na putu ka vlasti bio bitna nemačka podrška politička i finansijska. Ali ono što iz ovoga sledi je mnogo važnije: sa arogantno otuđenih "evropejskih" pozicija doživljavaju svoje narode kao primitivne i varvarske, a sebe vide kao one koji će ih prosvetiti i modernizovati. A da bi se "preobratila" ta azijatska raja i "razvila svest" mora se služiti svim raspoloživim sredstvima. Obojica su maestralno vešto očistili svoje partijske redove od svih "nepodobnih" i "neposlušnih", a to znači od svih značajnijih imena. Kada dolaze na vlast obračunavaju se sa "mangupima iz sopstvenih redova" u liku menjševika i DSS-a. Shvataju da ih njihove revolucionarne metode odvajaju i vode u sukob sa "legalistima" i "moralistima". Interesantno je da su Lenjin i Đinđić gotovo istim rečima,sa istim prezirom govorili o Martovu i Koštunici kao salonskim intelektualcima potpuno "nesposobnim da se bore" (Volkonogov; 1997, 157). Vođe srpskog i ruskog oktobra su vrlo inteligentni ljudi sa intelektualnim potencijalom, ali i vernici ideje i nemilosrdni u praksisu. Pokazali su istu sposobnost da zavedu ljude da im poveruju da je njihova vizija promena tek nešto više od "utopije". Oni su stoga i najveći zavodnici i obmanjivači,ali i najveće žrtve sopstvenih manipulacija – jer u njih oni zaista veruju. Kao vernici Ideje oni sebi daju pravo da budu njeni nepogrešivi tumači, čak da se ona (Reforma&Revolucija) identifikuje sa njima. Pri tome su žrtvovani ustavnost, zakonitost, demokratske institucije, sloboda medija pa i nacionalno-strateški interes, i tako postali "kolateralna šteta" revolucionarne tranzicije. A put do ideala Zemlje Dembelije (komunistički ilineoliberalni raj, EU i sl.) vodi kroz manje više bolno čistilište u kome su nužne patnje običnog naroda. Zagledani u "daleke horizonte" ovi "spasioci" naroda ni ne vide kako arče i uništavaju i ono malo preostalih nacionalnih resursa. A za sve neuspehe svoje perverzne tranzicije optužuju "ostatke starog režima" i "mangupe iz sopstvenih redova".

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова