Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

STO EVRA NA "REALNO"

Branko Radun

STO EVRA NA "REALNO"

Ako je suditi po novcu uloženom u kampanju pobednik se zna – Tadić. Ako je suditi po profesionalnosti nastupa i po medijskoj zastupljenosti pobednik se zna – Tadić. Kada bi se dobijao proporcionalan broj glasova po količini uloženog novca Tadić bi dobio najmanje 91% a Nikolić najviše 9%. Nije ni bitno koliko čija kampanja tačno košta, već samo ta neverovatna nesrazmera. Boris Tadić je i u odnosu na vladinog kandidata imao skupu i veliku kampanju. Čudno je, i samo u Srbiji normalno, da kandidat opozicije i to tek treće stranke u parlamentu ima političku kampanju koja košta više no sve ostale zajedno. U to se može uveriti svako ko gleda televiziju i ko prolazi pored nasmejanih bilborda na ulicama i raskršćima širom zemlje Srbije.

Dakle Tadić izgleda kao favorit jer ima moćnu propagandu, jer su mediji uz njega, jer je elita i nevladin sektor uz njega, jer je na kraju, ali ne i poslednje Zapad uz njega. Tadić je favorit jer je proglašen za najlepšeg i najdemokratskijeg kandidata, miljenika žena i Amerike (a oni zajedno vladaju svetom). Boris Tadić je Zoran Đinđić bez repova nepatriotskog ponašanja i druženja sa kojekakvim mračnim tipovima. On nosi samo pozitivne osobine svoga prethodnika, a negativnih i nema. Skoro niko o njemu da izgovori reč oštre kritike, osim radikala kojima niko iz "demokratskog tabora" ne valja. I kako je uopšte Toma Nikolić mogao i da se kandiduje protiv čoveka koji je tako lep i pametan, iza kojeg stoje tolike partije i nevladine organizacije "misionarske inteligencije", domaći i strani moćnici. Toliko moći i novca, pameti i šarma, političara-glumaca i glumaca-političara na jednom mestu nikada u Srbiji nije viđeno. Prosto smo se topili od miline gledajući ko sve radi u kampanji Tadićevoj, ko ga sve podržava i pri tom skoro zaboravili na sitnice poput pitanja koji je uopšte njegov program i da li ga ima. Pored toliko slavnih i moćnih, lepih i bogatih koji ga već proglasiše za predsenika mi se usuđujemo i da se pitamo šta bi on konkretno uradio za ovaj narod. Od takvih jeretičkih misli se i hrane "retrogradne snage".

Kako je Toma i mogao pomisliti da može pobediti kada njega podržavaju samo ubogi radikali, a Tadića DS, G17, SPO-NS, pa i Karić ako mu da mesto Koštunice i uslovno jedan od organa DSS? Sa jedne strane tolika sila, i medijske dominacija, podrška sa svih strana a sa druge Toma i radikali. Kako je Toma tako grub, ružan i neotesan pomislio da može da se nosi sa manekenom superiorne inteligencije koji ima efektan scenski nastup? Na takvu ideju mogu doći samo srpski radikali jer veruju da je narod uz njih, a da je demokratija izbor onoga koga želi narod. A narod se pita da li će da glasa za "svoga" Tomu ili "demokratskog" Borisa. Izbor nije nimalo lak ni naivan. Ni autor teksta nije u sebi raskrstio dilemu između onoga koga narod želi i onoga koji je "demokratski" pa i da nisu konkretni Toma i Boris u pitanju. Čisto onako teorijski i principijelno.

Kako je Toma mogao usuditi da se bori za mesto predsednika Srbije ako njega podržava siromašna, nezaposlena i seljačka Srbija, dok Tadića podržava srpska elita, najbolji, najbogatiji, najobrazovaniji i najšarmantniji ljudi u zemlji Srbiji. Nemoguće je da nepismeni, prljavi i nevaspitani radikali pobede obrazovane, skockane i uglađene demokrate. Nemoguće je da oni koji besposleni lutaju fabričkim krugovima poraze prosvećenu elitu iz kruga dvojke. Nemoguće je da primitivni i surovi Azijati poraze napredne i humane Evropejce. Ako bi se to desilo onda bi zakon razuma i progresa u istoriji bio poražen. A to je nemoguće, to svi znaju koji su išli u školu.

Zašto se onda autor teksta kladi na Tomu u sto evra koji simbolizuje prošlost i mrak, umesto na Tadića koji predstavlja budućnost odmah ili sad? Zato što je Srbija zemlja u kojoj vrlo često ne važe kvantitativna pravila zapadnjačkog marketinga koji u slobodnom prevodu znači "kol'ko para tol'ko i muzike". Daklem, i onomad je 2002-ge Labus imao kampanju koja je koštala više no kampanje svih protivkandidata zajedno, a uz to je i vlada stajala uz njega. Pa je jedva prošao pored Šešelja u drugi krug u kome nikako nije mogao pobediti Koštunicu. Radikali su tokom devedesetih dva puta (i sada treći put) demonstrirali kako se sa malo para i seljački jednostavnom kampanjom bez podrške velikih medija može osvojiti milion i kusur glasova. Dakle nije sve u parama i televizijama, ma koliko "eksperti" to ponavljali.

Najčešće ne pobeđuje kvantitet već kvalitet. A kvalitet znači koliko je ono što političar govori istinito i realno, koliko je to zaista gorući problem, i na kraju ali ne i poslednje koliko je on uverljiv u svom naporu da se prikaže kao onaj koji može da pomogne da se stvari poprave ili barem ne pokvare. Kvalitet je koliko-toliko iskren govor jednostavnim i narodnim jezikom o najvažnijim problemima i strahovima koji muče građane. A tu su radikali često na jedan instiktivan način pogađali suštinu i bili mnogo bliži realnosti i narodu od drugih. A koliko su oni stvarno sposobni da naprave "radikalne" promene nije predmet ovog teksta. Mi samo želimo reći da ih narod doživljava kao doslednije, iskrenije, poštenije i odlučnije od ostalih. I da nema pritiska zapada oni bi već po sili broja glasova bili na vlasti.

Što se tiče ucenjivačke podrške Karića i neodlučne Koštunice Tadiću koje bi mogle da mu donesu pobedu, tu ima mnogo nejasnoća. Mnogima je jasno na primeru Maršićanina da političari ne raspolažu glasovima svojih birača i da ih ne mogu lako i jednostavno isporučiti nekom drugom. Politika u Srbiji je u velikoj meri personalizovana, što za razliku od nekih ne smatramo po sebi negativnom činjenicom. Mislimo da zakasnela podrška Karića "ako mi daš mesto premijera" nije ozbiljna i da njegovo ionako konfuzno biračko telo neće na to ozbiljnije reagovati. Nešto je slično i sa iznuđenom i nemuštom podrškom DSS-a. Gledajući na socijalnu i geografsku strukturu Karićevih glasača mi smo uvereni da će oni u velikoj meri glasati za Nikolića. A da bi osigurali taj transfer radikali vešto nastavljaju kampanju u Karićevom demagoškom stilu "otvaranja fabrika i mostova", "lanaca i katanaca", "paprike i salate". Radikali su brzo shvatili pouku BK kampanje koju smo izrekli u "Karićeva formula uspeha" (www.nspm.org). Tako da bez obzira na Bogoljubovo kasno i šićardžijsko priklanjanje Tadiću, radikali prave ozbiljan napor da zadobiju, ili tačnije da povrate BK glasače.

I poslednje ali ne i zadnje što nas uverava u pobedu Nikolića je, prividno paradoksalno, upravo superiorna Tadićeva kampanja i medijska dominacija. Toliko prisustvo u medijima može lako da škodi jer su ljudi prezasićeni kampanjom jednoga kandidata. Preterano prisustvo u medijima se pokazalo i kontraproduktivno i pokojnom Đinđiću. Toliko moćna i sjajna kampanja, koja previše liči na američke je nekako nepristojna u napaćenoj i u bedu zavijenoj Srbiji. I to su bolje osetili radikali od Tadićevih "američkih" savetnika za marketing i ostale tajne veštine. Neko im je uzeo velike pare za velike gluposti, da su se nama obratili za savet ako ne bi čuli nešto pametno barem bi jeftinije prošli.

I ono što je najvažnije u svemu tome je da preterana kampanja izaziva kod Srba spontani otpor i jednu iracionalno-metafizičku pojavu – inat. Upravo je jedna gledateljka u Oljinom "Utisku nedelje" izjavila da i nije mislila da glasa, ali da toliko pristrasno promovisanje jednog kandidata (Tadića) nju pokreće da sigurno izađe na izbore i da glasa za onog drugog (Nikolića). Tako B92 radi u korist radikala, kao što je to krajem prošle godine radila Karla del Ponte. Srpska istorija je često bila u znaku inata – od onog 1389. preko 1804., 1914., 1941. (pa i 1948.) pa do onoga 1999. kada je Srbija "igrala i pevala pod bombama". Može se reći i da je Koštunica u jednoj značajnoj meri dugovao pobedu srpskom inatu Miloševiću i njegovoj medijskoj dominaciji. Tako je i uspon radikala krajem 2003. bio u inat DOS-u. Kod Srba postoji uvek jedan broj ljudi koji se sistematski inate, uvek su kako kaže veliki poznavalac srpskog mentaliteta Branko Ćopić "anti-protivni". To ide čak dotle da neke radikalne inadžije kažu "e sad neću ni kako ja hoću". Elem prevelika prisutnost jednog kandidata naspram drugog, prevelika razlika u novcu koji je uložena u predizborne kampanje izaziva mnoge na izborni inat. Tadića jedino može spasiti izbornog poraza ne od Nikolića već od srpskog inata to ako je uspeo ljude da ubedi kako je on opozicija (i kako nema veze sa "onim" D(O)S-om) protiv koje inat nema smisla. I zato se kladimo na srpski inat u drugom krugu sa sto evra. Pri tom ovo nije navijačka prognoza, već prijateljski tip za kladioničare.

. . .

Da bi potvrdili ovo ispričaćemo vam jednu priču o jednoj dalekoj zemlji. Tom zemljom je godinama vladao mudri i dobri vladar, a on beše ujak naše Guvernerke Kori Udovički. On je bio na čelu jedne jako siromašne zemlje u kojoj je glavna privredna grana gajenje koke (ne one što nosi jaja). Elem, odluči vladar najvećeg carstva na zemlji da iskoreni zlo u svetu, a pre svega drogu preko uništenja plantaža koke u svom "donjem dvorištu" kako od milja zovu te prostore. On naredi našem vladaru da spali zasade koke i da premesti stanovništvo iz regije u kojoj se gaji ova blagodatna biljka. Tako ti on iz najboljih namera i radi obećane finansijske pomoći ispuni zahtev ovog moćnog severenog vladara. Uništi useve, opustoši farme, preseli seljake i stvori veliku bedu u zemlji. A to je sve nazvao reformom. Onda pohita u severnu prestonicu moćne zemlje da izmoli obećanu pomoć za seljake bezemljaše. A tamo mu rekoše da imaju druga posla i da se sada bore protiv drugog velikog zla u svetu – terorizma i zloga Bin Ladena. On se tužan vrati kući i reče bednom narodu da od obećane pomoći nema ništa. To je izazvalo velik bunt protiv ovog do tada mudrog vladara. Šta će, on raspisa izbore. Protiv kandidat mu je bio čovek iz naroda koga podržavaju narko-karteli. Ali opozicioni kandidat ima samo desetak posto podrške javnosti. Ali se onda uključi u predizbornu kampanju i ambasador severne imperije koji pripreti narodu da ne sme da glasa za opoziciju i da mora glasati za mudroga predsednika jer samo tako može imati budućnost. Na to se u ovom narodu, koji sa Srbima nikakve veze nema, probudi veliki inat. I oni zato glasaše za ovoga koji nudi "povratak na staro". No na samim izborima, koji su po ovdašnjem običaju uvek bili namešteni pobedi sa malo glasova razlike do tada mudri vladar. No narod ne pristade na te rezultate. Diže se kuka i motika i prognaše vladara koji ih je upropastio iz najbolje namere. On pobeže prošle godine kod svog severenog zaštitnika gde i danas živi u miru i blagostanju. Pouka ove priče je da inat svetskim moćnicima nije samo srpski specijalitet.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова