Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

VOJVOĐANSKI NA(R)CIZAM

Branko Radun

VOJVOĐANSKI NA(R)CIZAM

Čitajući tekst g. Milenkovića, može se pomisliti da on marginalnoj pojavi „vojvođanskog fašizma“ daje prevelik značaj ili, pak, govori o značajnoj pojavi koja kod nas nije došla na dnevni red zbog sklopa određenih političkih i ideoloških okolnosti. Pošto i pisac ovog teksta živi u Vojvodini, dobro zna da netrpeljivosti, u navodno pitomoj ravnici, ima dosta sa obe strane (ili sa svih strana). Pored već toliko prokazanih „nacionalnih ekstremista“ (srpskih i mađarskih), nisu bez političke težine i oni koji nose pridev „vojvođanski“.
Zašto se o tom obliku ekstremizma ne piše i ne govori mnogo (čast retkim izuzecima)? Odakle dvostruki standardi u kojima se ispadi jedne strane medijski naduvavaju, dok incidenti koji dolaze od onih drugih bivaju zataškani ili se predstavljaju kao simpatičan nestašluk? Incident koji je izazvao Nacionalni stroj u Novom Sadu napravio je pravu medijsku mobilizaciju sa temom „fašizacije Srbije“, dok upad novosadskih autonomaških „antifašista“ na lokalnu gradsku televiziju „Apolo“ i pretnje njenom direktoru nisu izazvali čak ni interesovanje novinarskog esnafa. Isto su tako bile mlake reakcije države i medija na vahabitsko prekidanje koncerta grupe „Balkanika“ u Novom Pazaru. Iako neko procenjuje da bi oštrije mere protiv islamista izazvale konflikte u ionako trusnom području, postoje i drugi oblici ekstremističkog ponašanja, koji, očigledno, ne zavređuju pažnju medija i političara.

Zašto je „vojvođanski ekstremizam“, za razliku od drugih, a pre svega srpskog, tolerisan? To je proizvod sklopa političkih, ideoloških i interesnih motiva i veza. U vreme vladavine Miloševića mnogo pripadnika bivše vojvođanske komunističke nomenklature „legalizovalo“ se u opozicionim krugovima, pa se u nekim strankama, i to ne samo autonomaškim, formirao „vojvođansko-demokratski“ amalgam. Sa druge strane, vođe opozicije, poput Đinđića i Draškovića, neretko su koketirali sa autonomaškim strankama, ali i sa njihovim idejama (federalizovanja Srbije). Tako su se u SPO-u i DS-u tokom devedesetih javljale podele na „centraliste“ i „autonomaše“. Autonomaštvo se uspelo predstaviti kao jedna antimiloševićevska i demokratska politička snaga, sa čijim su potencijalom, često ga precenjujući, računali opozicioni krugovi u Beogradu. Određenu ulogu odigrao je ideološki savez beogradskih intelektualnih krugova koji su se borili protiv „Miloševićevog nacionalizma“ sa srodnim an(tin)acionalnim krugovima u Vojvodini. Stoga bi bavljenje ovom vrstom regionalnog nacionalizma imalo slab medijski odjek, uz rizik po intelektualnu karijeru i koristi koje uz to idu (NVO grantove). I na kraju, ne treba zanemariti poslovičnu nezainteresovanost beogradske političke i intelektualne elite za ono što se dešava van prestonice.

VOJVODINA UBER ALES

Svesni da su retke ozbiljnije studije poput ove g. Milenkovića, možemo barem u grubim crtama oslikati „autonomaški pogled na svet“. Mnogima je u Beogradu taj vojvođanski diskurs, koji je najbolje predstavljao Čanak, bio ili ne preterano ozbiljna pojava ili čak nešto simpatično. Ali, nažalost, imamo posla sa prilično negativnim posledicama o kojima se malo razmišlja. Pre svega, reč je o tom antisrbijanskom grču koji se u velikoj meri poklapa sa onim što Milenković naziva unutaretnička distanca. Naravno da niko normalan nije protiv razlika, ali kada se one politički instrumentalizuju, to može dovesti do destabilizacije.

Potenciranje vojvođanskog naspram srbijanskog, kao naprednog i evropskog naspram balkanskog i primitivnog, spada u manihejski način mišljenja koji stvara političke podele. Sa jedne strane, onima koji se identifikuju kao Vojvođani ili starosedeoci uliva se samopouzdanje („mi smo deo Evrope“) tako što se sa omalovažavanjem govori o onim drugima (Srbijanci, dođoši i dr). Oni jednostavno „nisu naš svet“. Srbijanci, Bosanci, Crnogorci i drugi, to je Balkan pun turcizama i primitivizma - lajtmotiv je foruma Vojvodina caffea (1). Stoga jedan od moderatora svoja pisanija završava sa „Vojvodina iznad svega“, što nas podseća na ono nacističko „uber ales“.

Problem predstavlja to što ovaj forum nije samo stecište minornih „autonomaških ekstremista“ već njegovo delovanje ima više politički značajnih implikacija. Pre svega, tu su članovi i aktivisti autonomističkih stranaka, pre svega Čankovog LSV-a, pa tako predstavljaju i politički barometar radikalnijeg dela autonomaških krugova, koji, da podsetimo, imaju i dalje jake pozicije na pokrajinskom nivou i u lokalnim strukturama vlasti. Ako se tome doda da kontrolišu značajan deo medijskih, kulturnih i naučnih institucija, onda se ovakva mišljenja ne mogu olako svrstati u ekstremističku egzotiku, već neretko pokazuju šta pripadnici tih političkih krugova intimno misle. Iako je primetno da, recimo, LSV posle poraza na republičkim izborima pokušava da „ispegla“ svoju „Vojvodina republika“ retoriku, niko se od njih i srodnih političkih organizacija nije ogradio od separatizma ili od „antisrbijanstva“ koji se izražava na ovom forumu.

Ta i takva nedorečenost, u kojoj važi ono „kada kažeš autonomija, misliš republika“ a „kada kažeš republika, misliš nezavisna Vojvodina“, daje prostor da se pomisli kako su ovakvi separatistički forumi zapravo produžena ruka određenih oficijelnih političkih krugova autonomističkih snaga. Oni govore ono što ovi drugi misle, ali ne žele da s tim izađu u javnost.

Predsednik Skupštine Vojvodine i Čankov partijski kadar Kostreš u intervjuu u „Blicu“ na pitanje d a li će se i Vojvodina odvojiti od Srbije, odgovara da „u Vojvodini nema secesionizma“ i da to što se „pojedini političari zalažu za autonomiju Vojvodine, to nije put ka nezavisnosti“ već samo pravo „da sami odlučujemo o sopstvenim novcima“. No, mnogi u to ne veruju, naročito jer se jedan rečnik koristi u beogradskim medijima, a drugi u unutarstranačkoj komunikaciji i na lokalu. Nekima u Beogradu čini se da nije velika razlika između pune autonomije i republike, dok drugi, naročito u Vojvodini, tome pridaju mnogo više pažnje. Bilo da dolaze iz autonomaškog, bilo iz patriotskog tabora.

Samo postavljanje pitanja „Da li će se i Vojvodina odvojiti od Srbije?“ govori da u toj priči nečeg ima. O projektu suverene Vojvodine šapuće se u autonomaškim krugovima, dok se na Vojvodina forumu i otvoreno govori o tome. Komentari na izjavu da u Vojvodini nema separatizma su da „i zgleda čovek nije obavešten“ i da je „većina na ovom topiću za odvajanje“. Iako deluju kao veći autonomaši od Čanka, utisak je da je više njih članstvom ili separatističkim stavovima vezano za LSV i srodne stranke. Oni misle da se sa crnogorskom nezavisnošću stvara mogućnost i za otvaranje „vojvođanskog pitanja“.

U tom duhu, dalje na njihovom podforumu „Politika“ govori se i o kosovskom scenariju za Vojvodinu ako beogradska politička elita ne bude uvažavala zahteve „Vojvođana“. „Srbijanska vlast“ će, po njihovom mišljenju, biti odgovorna za moguće sukobe u Vojvodini, koji su realni ako se ne promeni „pljačkaška“ i „okupatorska“ politika prema severnoj pokrajini. U temi pod rečitim naslovom „Pritiscima do statusa Vojvodine“ sa nadom se dočekuje vest da mađarski poslanici u Strazburu vrše pritisak da se Srbija natera da se Vojvodini dâ puna autonomija.

Na temi sa naslovom „Silovanje Vojvodine“ govori se o doseljavanju Srba posle Prvog svetskog rata kao aktu nasilja i ugnjetavanju mirne panonske ravnice. Razne politike su se menjale, ali je „politika prema Vojvodini uvek bila ista – ugnjetavačka“. Slično se govori o doseljavanju posle Drugog svetskog rata, po principu „za sve su krivi dođoši“. U tom antibeogradskom stereotipu ide se toliko daleko da su čak nezadovoljni i komentarima koji se pojavljuju na sajtu B92, kao previše srpski i centralistički, povodom vesti "Šira autonomija za Vojvodinu" (28. mart 2006)

„VOJVOĐANSKO“ VS. „SRBIJANSKO“

Tim duhom ksenofobije prema svemu beogradskom i nevojvođanskom odišu mnogi drugi komentari, a naročito prednjače moderatori. Tako se beogradskim političarima oštro poručuje: „Ko su oni da imaju prava na Vojvodinu?; „Otkud njima pravo da kažu da je Vojvodina Srbija? Oni su „Srbijanci“, „Bosanci“ i drugi koji žive na račun vredne, poštene i evropske Vojvodine. Pritom, ne samo da napadaju na „nacionalistu“ Koštunicu već i Tadića nazivaju Bosancem i Crnogorcem koji nema prava da svojata Vojvodinu. Čak i Labus i Drašković, iako rođeni i odrasli u Vojvodini, nisu pravi Vojvođani jer nisu deo prave vojvođanske kulture. Oni su odrasli u mestima u kojima se neguje „lički, crnogorski ili neki drugi akcent“, jezička netrpeljivost – a Vojvodina je bogata baš tim razlikama. A Dinkić je „video Vojvodinu tek kada je došao na funkciju, a mama mu još Mirosinka; pravo naše – tradicionalno 'vojvođansko' žensko ime“ . Može se samo zamisliti šta misle o radikalima!

Jedan od diskutanata pita se šta bi bilo kada bismo „mi, Vojvođani“ rekli njima „Srbijancima“ „Beograd je našim parama građen i izdržavan“, „naše žito svaki dan jedu, našim novcem plaćaju njihove račune, našim novcem grade njihovo“. Ovde se često nalaze slični ispadi netrpeljivosti prema ljudima iz drugih krajeva tipa „j... vas voz koji vas je donô“ (Đorđe Balašević) koji su, da apsurd bude veći, pripadnici iste etničke zajednice! Naravno da to kod ljudi koji su došli u Vojvodinu izaziva osećaj nesigurnosti i stoga se dešava radikalizacija na drugoj strani. Svojom secesionističkom retorikom Čanak je izazvao uznemirenje većine i time značajno doprineo da radikali postanu najjači upravo u Vojvodini.

No, u svakom stereotipu ili propagandi ima nešto istine. A da bi se razumela laž jedne ideje, mora se shvatiti njena istinitost! Tako se antibeogradska retorika lako prima jer naša politička elita ignoriše ono što se dešava u unutrašnjosti. Decenijama se srpska politička i intelektualna javnost bavila velikim i svetskim temama: jugoslovenstvo, komunizam, nesvrstanost, borba protiv novog svetskog poretka, tranzicija u regionu, kao i pratećim ideološkim sukobima, dok je u drugom planu bilo ono što se dešava oko nas. Potpuna „beogradizacija“ političkog, ekonomskog i kulturnog života prirodno stvara regionalne kontrareakcije. To ne znači da ne treba najoštrije osuditi „antibeogradsku“ i „antisrbijansku“ demagogiju nekih autonomaških krugova, koji opet znaju da se „dogovore“ sa tim „omraženim beogradskim političarima“.

Mesta poput Vojvodina caffea služe i da se artikulišu oni pripadnici autonomaškog pokreta koji su se razočarali u „kompromisersku“ politiku njihovih predstavnika. Tu mogu da razvijaju svoje ideje o „Vojvodini, mojoj domovini“, u kojoj pokušavaju da na regionalnoj posebnosti izgrade i nacionalni identitet. Naravno, uvek kao antipod „srbijanstvu“. Nalazimo tu i iskaze o prljavom i smrdljivom Beogradu naspram civilizovane Panonije!? Na tom mestu tema pod nazivom „ Dario Arđento: Srbija - inspiracija za horor film“, ili pak simpatije za vest da je „Austrijanac ubio Srbina zbog turbo folka“ imaju sasvim drugačiju konotaciju nego na nekom drugom forumu (osim npr. „Zamisli Srbiju“).

Neprekidno ponavljaju da Vojvodina „hrani i oblači“ Srbiju, dok se ovi prema njoj odnose nezahvalno, čak i pljačkaški. Od ovakvih stavova nije daleko ni Čanak, koji je 2001. godine rekao da je komunistička izmišljotina „da Vojvodina uopšte bude u Srbiji“ i da se to jedino može razumeti kao potreba da je „ četničku Srbiju trebalo razblažiti civilizovanom Vojvodinom“ (NIN, 15.11.2001).

Ni ta teza nije potpuno neistinita – u istoriji dve Jugoslavije bili su privilegovani neki drugi delovi zemlje (Slovenija i delovi Hrvatske), pa je tako Vojvodina, kao privredni region, zaostajala. U vreme titoizma, a posle i u vreme Miloševića, poljoprivreda je služila za čuvanje socijalnog mira, što je usporilo razvoj one regije koja je u najvećoj meri poljoprivredna. Ali, ta priča o pljački Vojvodine ideološki se zloupotrebljava da se optuži Srbija, Srbijanci i Beograd! Tokom devedesetih krivac za sve nevolje Vojvodine bio je Milošević i, naravno, „srpski nacionalizam“.

Da priče kako Srbija ili Beograd pljačkaju Vojvodinu nisu tek sajber trućanje političke margine, potvrđuju kako neki političari, tako i intelektualci autonomističke provinijencije. Tu se koriste pseudoekonomski argumenti koje iznose „umereniji“ autonomistički analitičari, poput recimo Mite Boarova, da bi se ojačala manipulativna teza kako bi Vojvodina bolje živela bez Srbije i da će bolje živeti ako se odvoji.

U vremenu integracija i stvaranja širih tržišta, priča o podelama i dezintegracijama pokušava se predstaviti kao nešto pozitivno, evropsko, pa čak ekonomski korisno za stanovnike pokrajine. Na ovo poslednje domaći ekonomisti nisu preterano reagovali kontrargumentima, pa takvu konfuziju mnogi koriste za manipulacije javnim mnjenjem.

Odnedavno se za titulu prvog autonomaša, pored Čanka, bori i Čeda Jovanović. Iako dolazi iz Beograda, on je na skupu u Novom Sadu rekao da „dva miliona ljudi robuje pet miliona“, iako je „ropstvo ukinuto odavno“, i tako pokušava da preuzme radikalnije i mlađe autonomaški orijentisano biračko telo. Njegova retorika toliko podseća na Čankovu da kopira i njegov lajtmotiv „Gde su naši novci?“. A upravo je to poslednje i suština autonomaške ideologije uskog provincijskog duha („Šta Vojvođane briga za neku Krajinu, Bosnu, Kosovo? – to je sve daleko“), koji sebično ponavlja kao mantru da „ naše žito svaki dan jedu“ i da „Beograd pljačka Vošu“.

Ovde se prisećamo misli Vladimira Jovanovića (oca Slobodana Jovanovića) koji je predstavnike nacionalne političke opcije nazvao srbendama, a one druge, zagovornike evropejstva, krstio je gotovanima. Tako se danas u Srbiji ponavlja stari ideološki sukob između novih srbendi i novih gotovana, a među ove druge sigurno spadaju i vojvođanski autonomaši.

Fusnote:

1. radi se o sajtu Vojvodina Caffe na adresi http://vojvodina.phpbbweb.com/

nspm
2006

Нема коментара:

Моја листа блогова