Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

“NOVA RUSIJA” I KOSOVO

Branko Radun

“NOVA RUSIJA” I KOSOVO

Rusija je pod vođstvom Putina doživela prvo stabilizaciju, a zatim i značajan privredni rast, koji je doduše velikim delom uzrokovan visokim cenama nafte, što je pojačalo i njene međunarodne ambicije. “Nova Rusija” očigledno nema ambiciju da bude “novi SSSR” koji bi Americi osporio globalno prvenstvo, ali je očigledno da Moskva ozbiljno nastoji da se vrati u “prvu ligu”, i to pre nego što su mnogi očekivali. Ako je neko sumnjao u ozbiljnost Rusije prilikom minhenskog govora, onda je sve postalo jasnije nastupom na (i oko) sednici Saveta bezbednosti posvećenoj Ahtisarijevom predlogu rešavanja kosovskog pitanja kroz “nadgledanu nezavisnost”. I pored svih najava ovakvog odlučnog stava, čini se da je Moskva uspela da pomalo iznenadi Vašington, Brisel, ali i Beograd.

Nakon posete šefa ruske diplomatije Lavrova Beogradu i njegovih “tvrdih” izjava koje su imale funkciju da se pošalje poruka Zapadu, ali i Srbiji da sada ne popusti i ne krene u paralelne “separatne pregovore”, došlo se do čudne situacije – da se prozapadno vođstvo u Srbiji oslanja na Rusiju, a da istovremeno Rusija, svesna toga, i dalje tvrdo insistira na odbacivanju ili promeni Ahtisarijevog plana. Odnosi Srbije i Rusije nisu bili građeni godinama jer, očigledno, nije za to bilo posebnog interesa ni sa jedne ni sa druge strane, ali su se sada, sticajem okolnosti, našle jedna uz drugu.

Kad se tako, posle dužeg međusobnog “strateškog ignorisanja”, preko noći uđe u gotovo savezničke odnose, mnogo šta nije jasno. Prirodno je što postoji i međusobno podozrenje u pogledu odlučnosti onog drugog da istraje do kraja (ma šta to značilo) na pozicijama koje se u medijima ističu i u koje se “zaklinju”. Srbija i sada sumnja da će Kosovo biti jedna geopolitička “moneta za potkusurivanje” između SAD i Rusije (sa i bez EU), dok se Rusija pribojava da bi Srbija mogla pokleknuti pred pritiscima i prihvatiti “modifikovan” ahtisarijevski plan-predlog. Obe bojazni su delom opravdane, a i poseta Lavrova može se tumačiti kao pokušaj da se ove bojazni s obe strane umanje.

RUSKA MOTIVACIONA HIJERARHIJA

Dakle, zasada se čini da je pozicija Srbije jasna oko Ahtisarijevog plana (iako se bojazan javila oko “separatnih” pregovora savetnika predsednika Tadića), kao i motivacija Beograda koji gotovo nema šta da izgubi. No, mnogo se spekuliše oko pozicije i motivacije Rusije da nastupi tako odlučno i “stane na crtu” Americi (uz koju nevoljno i uz malu ogradu staje i EU) oko njihovog plana da Kosovo dobije nezavisnost. Šta je to Rusiju pokrenulo da se aktivira na međunarodnoj sceni, i to na ovakav način? Verujemo da nije u pitanju neka sentimentalna vezanost za Srbiju, iako ruska javnost ima pozitivan odnos prema Srbiji i srpskoj ideji rešavanja kosovskog pitanja. Naime, godinama su srpsko-ruski odnosi bili na prilično niskom nivou, pa zvanična Rusija i nema neki naročit osećaj dužnosti prema Srbiji, iako ne treba potcenjivati ni činjenicu da među ruskim patriotama ima dosta onih koje pomalo “grize savest zbog 1999”. No, bilo kakvo stanje svesti u srpskoj ili ruskoj javnosti na posredan način utiče i na odluke političkih vođa. Moramo reći da zvanični Beograd i Moskva nisu uneli nimalo emocija u ovaj novonastali odnos. Srbijom ne rukovode rusofili, kao što na čelu Rusije nisu srbofili ili slovenofili, već manje-više pragmatični lideri koje je nevolja (ili interes) zbližila.

Šta bi onda motivisalo Rusiju da rizikuje “međunarodni klinč” s Amerikom (pa i sa EU) oko Srbije i Kosova? Mislimo da nije u pitanju samo jedan motiv ili interes, već je u pitanju kombinacija dugoročnih strateških interesa, volje da se Rusiji “vrati dostojanstvo”, straha od mogućih separatizama unutar i blizu granica Rusije, ali i određeni ideološki i politički stavovi. Vođstvo Rusije shvatilo je da se kroz spoljnopolitički aktivizam može ojačati rusko društvo (moralno i materijalno) i dobiti nova podrška domaće javnosti takvoj politici. Koliko je koji motiv jak u toj motivacionoj hijerarhiji nove ruske spoljnopolitičke agende, nije baš najjasnije. Jasno je da Kosovo predstavlja “kamen spoticanja” u jednoj široj geopolitičkoj igri između Vašingtona i Moskve (sa i bez EU), u koju ulazi i odnos prema Iranu i pitanje “antibalističkog hardvera”. Reč je o tome da Vašington nastavlja rigidnu hegemonističku i unilateralnu spoljnu politiku, što prirodno uznemirava Moskvu (naročito širenje NATO i EU na istok) i čini je spremnijom na neku vrstu otpora. Kosovo je u Savetu bezbednosti očigledno povoljna prilika da se pokaže odlučnost, ali i da se dobije na vremenu, koje je Rusiji – kao što je često bilo u istoriji – jako potrebno.

Rusko “njet” Vašingtonu može se analizirati i kroz ličnost predsednika Putina, njegovog okruženja, ali i kroz socijalno-politička dešavanja i dominantne stavove domaće javnosti. Predsednik Putin, očigledno, smatra Rusiju dovoljno jakom i sposobnom da odigra jednu rizičnu partiju geopolitičkog šaha s američkom administracijom. Tu je pre svega ekonomija Rusije koja ostvaruje značajan privredni rast (i mimo energenata) i predstavlja (uz Kinu i Indiju) privredu s najvećim potencijalom. Rusija nije više “dužnik” koji zavisi od milosti međunarodnih finansijera. Putin kao predsednik ima još toliko vremena u drugom mandatu da može da razmišlja (kao i Buš) o svojoj istorijskoj ulozi, pa je kao takav skloniji da pokuša da napravi nešto po čemu će ostati upamćen. Drugo, ekonomski pokazatelji (koji često nemaju veze sa standardom građana) daju novo samopouzdanje domaćoj političkoj eliti, ali i široj javnosti, koji gotovo referendumski podržavaju ovakvu odlučniju međunarodnu politiku Kremlja. Običan građanin Rusije je preživeo teške godine raspada države i ekonomske katastrofe, i posle svega želi da se njegovoj zemlji vrati “izgubljeni ponos”.

Ruska spoljna politika je u protekle dve decenije prošla kroz dinamičnu evoluciju – od rigidne sovjetske ideologizovane strategije, preko konfuznog izolacionizma “ranog Jeljcina” i otrežnjenja u odnosu prema Zapadu, zatim Primakovljevog “opreznog strateškog realizma” koji je postavio temelje i Putinovoj novoj spoljnoj politici. Novi predsednik Putin, odmah po dolasku na vlast, naglasio je da će Rusija igrati aktivnu, strateški orijentisanu, pragmatičnu i principijelnu spoljnu politiku, ali su tek stabilizacija države, ojačana ekonomija i dolazak Lavrova na mesto šefa diplomatije ove ciljeve učinili jasnijim i realnijim (1). Kako je vreme prolazilo, ruska spoljna politika je postepeno pokazivala sve veći stepen zainteresovanosti za globalna goruća pitanja, kao i sve veću nezavisnost u delovanju na svetskoj sceni.

Februarski minhenski govor, u kome je Putin oštro kritikovao američku hegemoniju u svetu, američko forsiranje trke u naoružanju (antibalistički PRO sistem) i širenje NATO prema granicama Rusije, kao da je zatekao zapadne lidere nespremne. Putin je tada kritikovao SAD i njihove zapadne saveznike zbog "pokušaja nametanja njihove volje svetu", kao i jednopolarni koncept uređenja odnosa u svetu. Da to nije samo retorika kojom predsednik Putin očito dobija simpatije u domaćoj i svetskoj javnosti, svedoči i to što je sledećeg meseca MIP Rusije obznanio novu rusku spoljnopolitičku strategiju (2) koja pokazuje da “Rusija misli ozbiljno”. Koliko je to ozbiljno zaista “ozbiljno”, nije lako proceniti, o čemu postoje protivrečne (pr)ocene (3) kako među ruskim analitičarima, tako i na Zapadu. Jedno je jasno – oštri istupi ruskih zvaničnika od Minhena do sednice SB ne ostavljaju veliki prostor ni za “strateško povlačenje” uz neku utešnu nagradu. To je izgleda prošlost.

KONSENZUS “ZAPADNJAKA” I “PATRIOTA”

Ako bi se ruska politička i intelektualna scena “grubo”podelila na “zapadnjake” i “patriote” (unutar kojih ima značajnih podvrsta i kombinacija), poput one podele iz 19. veka na “zapadnjake” i “slavenofile”, moglo bi se reći da je ovakva spoljna politika Kremlja jedan vešt kompromis između ove dve struje. Naime, “zapadnjacima” je najbitnije da Rusija ide prema Zapadu (u svakom pogledu) i da se transformiše u jedno zapadno društvo u kome dominiraju moderne zapadnjačke vrednosti (demokratija, tržište, individualizam, ljudska prava…). Oni čitavu nezapadnu ili pretpetrovsku istoriju vide kao jedan istorijski defekt koji mora da se ispravi kroz modernizaciju, na ovaj ili onaj način. Jedini način da Rusija postane deo Zapada (i politički i civilizacijski) jeste da se maksimalno približi Evropi i Americi i prihvati zapadne vrednosti (i u spoljnoj politici kao svoje). Ovakvim principijelnim suprotstavljanjem američkoj hegemoniji Putin čini zabrinutim domaće “zapadnjake”, koji drže najveći deo ključnih funkcija u vladi, ali im i imponuje da Rusija brani međunarodni poredak od samovolje onih koji su ga uspostavili. Rusko vođstvo veruje da će na ovaj način dobiti simpatije širom sveta, naročito među zemljama (pre svega u EU) koje jako zabrinjava američki spoljnopolitički voluntarizam, jer bi, recimo, posledica kosovske nezavisnosti mogla otvoriti Pandorinu kutiju separatističkih pokreta i sukoba. Tako se Rusija nastoji pozicionirati kao “sila dobra” („Pregled spoljne politike Ruske Federacije” od 27. marta 2007) koja treba da štiti međunarodni poredak, makar i od Amerike.

Ovakav idealistički i ideološki stav mogao bi površnijim analitičarima da se učini kao jedna vešta retorika, a ovaj novi ruski spoljnopolitički aktivizam samo kao zgodna prilika da se Rusija pozicionira kao “zaštitnica prava i pravde” ili da nešto “istrguje”. No, iako ove elemente ne treba potceniti, stvari nisu tako jednostavne. Da bi nešto postalo retorika, ono je najčešće moralo biti i nešto više od toga. Uzmimo Kinu za primer. Bez obzira na to koliko je ekonomski ili vojno jaka, Kina nema ambiciju da postane globalni politički akter s univerzalističkom idejom. S druge strane, Rusija je to više puta u svojoj istoriji demonstrirala. Od vremena Petra Velikog, a naročito carice Katarine, Rusija je više puta bila arbitar u međunarodnim sukobima a da često od toga nije izvukla konkretnu stratešku korist. Solženjicin je u tome svemu video samo imperijalnu sujetu i bespotrebno trošenje nacionalnih resursa, pa bi, u skladu s tim, verovatno bio skeptičan i prema Putinovom “iskoraku u svet”. Takva univerzalistička pretenzija Rusije naročito se videla kroz delovanje cara Aleksandra koji je pobedio Napoleona, a posebno kroz uspostavljanje “Svetog saveza”. Na neki čudan i perverzan način, i komunistički univerzalizam našao je plodno tle u Rusiji, čiji je ona bila eksponent gotovo sedam decenija. Dakle, Rusija ima ne samo imperijalnu tradiciju, kako kaže Kisindžer, već i tradiciju “mešanja u svetske poslove” i kad je to u njenom interesu i kad nije. Tako ni Putinovo suprotstavljanje američkoj hegemoniji i militantnim sredstvima u međunarodnim odnosima (4) ne predstavlja preveliku novost u istoriji ove zemlje.

Na ovaj način je, rekli smo, Putin dobio podršku onih iskrenih ruskih “zapadnjaka” kojima su zapadne vrednosti i principi međunarodnih odnosa na srcu, ali i mnogih u svetu koji strahuju od urušavanja poretka kakav je postojao od Drugog svetskog rata naovamo. Podršku Putinu ovakvoj politici u velikoj meri daju ruski patrioti koji (kao slavenofili, pravoslavci ili evroazijci) u ovom vide početak obnove ruske moći i uticaja u svetu. Neki od njih pozdravljaju “povratak Rusije među najjače”, drugi to vide kao pomoć “pravoslavno-slovenskoj braći”, a treći kao geopolitiku u kojoj se “Moskva brani na Kosovu”. Mora se reći da je prošlo jeljcinovsko vreme potpune dominacije “zapadnjaka” i da ova “druga Rusija” ima sve više uticaja na rusku javnost, iako su i dalje mediji i ključni državni položaji u rukama ovih prvih (svaka sličnost sa Srbijom je slučajna). Štaviše, neki od “patriota” imaju i određen uticaj na predsednika, koji onda nastoji da balansira između jednih i drugih. Ovakva spoljnopolitička strategija predstavlja aktivan kompromis između jedne i druge škole mišljenja.

GLOBALNA NERVOZA

Ne samo da je ovakvom politikom rusko vođstvo dobilo podršku glavnih političko-ideoloških struja i domaćeg javnog mnjenja, već poprima i simpatije u svetu. Naime, pre dve decenije Amerika se pozicionirala kao sila koja brani poredak, slobodu i međunarodno pravo, a SSSR je neretko bivao “opasan remetilački faktor” (Avganistan). Sada je pak Rusija u prilici da preokrene uloge i predstavi se kao zaštitnik ugroženog međunarodnog poretka od “američkog napasnika”. Mnogi veruju da taj i takav poredak nije bio dobar, ali da se njegovim nestankom ulazi u epohu u kojoj će carovati haotični zakon džungle. Mnogi razumni Amerikanci odavno kritikuju američku administraciju koju na ratne avanture huškaju neokonsi, baš sa tih pozicija. Oni uviđaju da je Amerika, iako najjača, ostala usamljena (5) i da će biti još usamljenija ako nastavi s agresivnim “izvozom demokratije” koju neokonzervativci shvataju kao “revoluciju koja teče”.

Aktuelna sučeljavanja Rusije i Amerike oko Kosova (ali i drugih “raketnih” i “nuklearnih” nadgornjavanja) čine naročito EU nervoznom. Evropljani nisu dovoljno jedinstveni da bi imali jasnu i autonomnu poziciju, ali ipak izražavaju nezadovoljstvo (Karl Bilt) politikom SAD koja tako nerazumno i jednostrano gura “svoju priču o Kosovu”. Evropljani strahuju da bi zbog takve avanturističke politike Vašingtona oni mogli najviše da ispaštaju, ali nemaju dovoljno snage da se odupru volji “Velikog brata” preko Atlantika. Ovakav nerazumno tvrd stav Vašingtona (“idemo i mimo Saveta bezbednosti ako treba”) pogađa Evropljane zbog najmanje dve stvari. Prvo, što se tako ruše i ostaci postojećeg međunarodnog poretka i što će svaka etnička ili verska manjina u budućnosti moći ahtisarijevskom argumentacijom (“ili nezavisnost ili nasilje”) da uceni centralnu vlast. Prihvatanje republičkih granica pri raspadu SFRJ bio je opasan kompromis, dok bi “održavotvorenje” pokrajinskih međa moglo dovesti do nesagledivih problema.

Drugi strah Evropljana je da Amerika na ovaj način želi da ide u neki oblik konfrontacije s Rusijom, a da pri tome i ona mora da im se pridruži. Energetski zavisna od Rusije, ona ne bi želela, a ni smela, da rizikuje pogoršanje odnosa s Moskvom. Od obnove nekakvog “mini hladnog rata” – u koji kao da je gura Vašington – EU bi verovatno imala najviše štete. Poslednja izjava EU u kojoj ova nevoljno prihvata “vašingtonski konsenzus” o Kosovu predstavlja taktičku pobedu Amerikanaca, ali dugoročno ne predstavlja rešenje problema kako Kosova, tako ni stabilnog međunarodnog poretka.

Fusnote:

1. Dr Jelena Guskova, „Spoljna politika Rusije na Balkanu u savremenim uslovima“, www.guskova.ru

2. To je „Pregled spoljne politike Ruske Federacije“, www.mid.ru

3. Saša Gajić, „Pet godina Putinove spoljne politike“, www.nspm.org.yu

4. Takve kvalifikacije mogu se naći u „Pregledu spoljne politike Ruske Federacije“, www.mid.ru koje neki anglosaksonski analitičari jednostrano označavaju kao “antiameričku retoriku”.

5. Neki zabrinutiji glasovi u SAD koji vide slabljenje američke “meke moći” idu dotle da proriču slabljenje američke dominacije u svetu, što su naravno prihvatili i mnogi koji žele da vide kraj “američkog veka”. Iako je tačno da je nestalo “oreola slobodarskog Grada na brdu”, mislimo da su nerealne priče o kraju unipolarnog sveta koji će biti zamenjen “multipolarnim”. Pomeranja na hijerarhijskoj lestvici će biti, ali je za duži period neprikosnoven imperijalni anglosaksonski vrh piramide moći.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова