Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

DA LI JE "38%" RADIKALSKI PLAFON?

Branko Radun

DA LI JE "38%" RADIKALSKI PLAFON?

Da li je moguće da SRS probije magičnu barijeru od 40% podrške građana i da daljnjim rastom popularnosti dođu do pozicije da posle izbora dođe u poziciju da formira novu vladu? Po nekim analitičarima ovo je njihov maksimum, dok drugi nisu baš u to sigurni. Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan jer zavisi od više faktora: od stanja na političkoj sceni i delovanja međunarodne zajednice i od sposobnosti radikala da određene događaje (npr. oko Kosova i Crne gore) iskoriste za jačanje i stabilizaciju svoje pozicije. Da se izrazimo tojnbijevski, za njih je bitno da izazovi ne budu preveliki jer bi nastavak "blokade" osujetio njihove ambicije, ali ni previše slabi da se ne bi preterano opustili "na 38%". Dakle od događanja na domaćoj političkoj sceni, od poteza koji bude vukla njihova konkurencija i njihovih reakcija zavisi i njihov rejting. Sukobi na relaciji Tadić i Koštunica, a naročito nastavak nedosledne politike prvog i neodlučne drugog dodatno jača Nikolićev tabor. Ako neoliberalne reforme ne budu dale neke vidljivije rezultate "od statističkih", pre svega u pogledu smanjenja nezaposlenosti i siromaštva, armija radikalskih glasača će vrlo verovatno i dalje rasti. A još jedna medijska kampanja poput "Srebrenice" bi bila novi vetar u radikalska jedra.

Iako je bitno šta rade ili ne rade drugi politički akteri, kao i kakva je ekonomska situacija, najznačajniji izazov koji je pred radikalima je da budu od Zapada skinuti sa "crne liste" partija kojima se ne može dopustiti da vode reč u državi. Da je Amerika ključni politički igrač u Srbiji potvrđuje i Vlada Ilić, sociolog, koji je krajem 2004. izjavio da je "razgovarao sa Grosmanom i Prosperom, koji su od reči do reči tako rekli. Radikali su dostigli svoj plafon. Mogu da dele direktorsko mesto SPENS-a i pijaca i parkinga u Kikindi, i ništa više." (NSPM, Vojvođansko pitanje, 2005, str. 106). Iako izgleda da se i pored nekih signala za godinu dana nije promenio odnos SAD prema radikalima, ko zna šta donosi budućnost.

VASKRS RADIKALA

Kod nas nikad jedna opoziciona stranka nije imala toliko visok rejting. Kako je došlo do toga? Posle Petog oktobra Radikali su bili na dnu popularnosti jer su se vezali za Miloševića u periodu dekadencije njegovog režima, ali i stoga jer su nade u novu vlast bile neopravdano velike. No kako je sve išlo nizbrdo sa reformama, a o političkim raskolima i korupciji i da ne govorimo, oni su "iz prikrajka" čekali svoju šansu. Politički sukobi Koštunice i Đinđića ali i neuspeh tranzicije da stabilizuje privredu i donese iole vidljiv privredni rast su doveli do razočaranja u "demokratske snage". Koristeći ove i druge slabosti dosovskog establišmenta oni su polako sabirali snage i skupljali poene u javnosti. Šešelj se vratio u politički život tako što je koristio sukob Đinđića i Koštunice, čas napadajući jednog čas drugog. Potvrdio je imidž izuzetno obaveštenog i drčnog čoveka koji sme da se suprotstavi kako korupciji vlasti tako i kriminalnim klanovima. No oreol borca za nacionalnu stvar mu je donela dobrovoljna predaja u Hag. Taj čin je bio pozitivno ocenjen i od onih koji Šešelja i njegovu politiku nisu mogli ni da smisle. Tako je svojim odlaskom u Hag dvostruko pomogao svojoj stranci – time joj je doneo novu popularnost, a pri tom je oslobodio balasta svoga arogantnog prisustva koje je gušilo stranku.

U drugoj fazi su Radikali predvođeni Tomom Nikolićem iskoristili očito urušavanje dosovskog režima posle ubistva premijera Đinđića. Ako je G17 serijom skandala srušio Živkovićevu vladu najveći profit od ovog su imali Radikali. Oni su uspeli da akumuliraju najveći deo nezadovoljstva građana. Predstavivši se kao narodnjačka partija "poštenih i odlučnih" koji će se "obračunati sa lopovima" Radikali su postali predvodnici "gubitnika tranzicije" ili ogromnog broja građana Srbije. Oni su od partije nacionalističke desnice postali socijalni pokret sa levičarskim glasačkim telom koje u njima vidi zaštitnika svojih ugroženih interesa. Druga je stvar koliko je to zaista istina, tj. koliko radikali žele ili mogu da odgovore na takva očekivanja, ako dođu na poziciju da formiraju vladu. Neki svu tu radikalsku socijalnu priču proglašavaju za demagogiju, dok su drugi skloni da joj poveruju.

Pokazalo se i da prošlogodišnja antiradikalska kampanja nije imala značajan i trajan efekat, a neretko je bila i kontrproduktivna. Radikale su optuživali da su nacionalisti, da su ratovali tokom devedesetih i da se bore za "Veliku Srbiju" što ovi ne samo da ne kriju, već se time i ponose. Napadi koji su dolazili sa anacionalne levice su SRS-u često koristili pa su im na neki način prepustili monopol na patriotizam. Tako su nastupi i delovanje Karle del Ponte kao i druga poniženja koja dolaze od međunarodne zajednice zaslužniji za rast rejtinga SRS-a više no oni sami. Oni su se samo tako pozicionirali da ih ponese talas nacionalnog i socijalnog nezadovoljstva. Isto tako medijska "srebrenizacija Srbije" je imala za posledicu ponovnu mobilizaciju "patriotskih snaga" i dodatno pomeranje umerenijih glasača prema Radikalima. Mnogo ubojitija od oveštale "reformske" kritike bi bila ona koja bi osporila osnovne "političke vrline" SRS-a a to su patriotizam i toliko puta ponavljano poštenje.

Šešeljev „showtime“ u Hagu je posle ogorčenja dela javnosti manipulacijama oko Srebrenice poput okidača delovao na potisnute nacionalne frustracije. Ako bi se i sporili oko toga da li je taj i takav nastup pomogao ili odmogao Radikalima, jasno je da je, barem privremeno nestao defetizam kod biračkog tela koje prirodno inklinira Radikalima. Da taj "nacionalni tonus" ne bi splasnuo pobrinula se EU internacionalizacijom "ugroženih manjina u Vojvodini" i Hag ko-zna-kojim-poniženjem Srbije aminujući Haradinaju da vlada Kosovom. Svi ovi događaji, kao i proces "odlaska" Crne gore i Kosova idu na vodu radikalskoj vodenici. Neodlučna Koštunicina politika u spoljnoj i unutrašnjoj politici vodi sve većem prelasku njegovih birača u tabor neopredeljenih ili radikalskih. Pitanje je koliko pad rejtinga vlade nju realno ugrožava jer iskustvo kraja miloševićeve vladavine i vlade Zorana Đinđića pokazuje da se Srbijom može upravljati i sa minimalnom podrškom javnosti.

SRPSKI EVROSKEPTICI

U kojoj meri su sami radikali doprineli svom nenadanom uspehu? Ne previše. Ali su, ipak, pokazali da su sposobni da se pozitivno menjaju i u formi i u suštini. S jedne strane, to znači da imaju moderni medijski nastup, a s druge da se vreme menja a sa njim moraju i oni. Postali su svesni da "Evropa nema alternativu". Oni se direktno ne protive evropskim integracijama (za razliku od ulaska u NATO) iako imaju dosta primedbi na "proces", pa su tako postali "srpski evroskeptici". Time su pogodili rašireno osećanje zebnje i nesigurnosti običnog čoveka kada je u pitanju ulazak srpskog društva u Evropsku Uniju. Neki poput Timofejeva sarkastično komentarišu ovu tvrdnju jer eto, kako "ti i takvi" Radikali "koje jako dobro poznajemo" mogu biti kulturni "evroskeptici". No da parafraziramo Pašića: koliko je Srbija evropsko društvo u toj meri su i Radikali evroskeptici. Vara se ministarka poljoprivrede (gošća Timofejeva) ako misli da će objašnjenjem sudbine "rakije" i "svinja" razvejati sve veće sumnje i otpore građana Srbije spram tih i takvih integracija. Nije primarno da li ćemo smeti "peći rakiju i klati svinje" već zaista kada ćemo ući u EU i "sa čim". Na činjenici da naš establišment nema formulisanu strategiju razvoja (bez obzira kada ćemo ući u EU) i na sve većoj bojazni građana da postajemo politička i ekonomska kolonija latinomeričkog tipa se bazira zaokret javnog mnjenja prema socijalnom radikalizmu.

Iako ni sami Radikali nisu predstavili neki ubedljiv ekonomski program, a da o artikulisanoj alternativi vladajućoj "reformskoj" paradigmi i da ne govorimo, njihova kritika, očito neuspešne neoliberalne ekonomske politike pridobija i one koji do sada nikada za njih nisu glasali. Razočarani Koštunicinim prepuštanjem ekonomije G17, mlakom borbom protiv korupcije i tolerisanjem privatizacionih mahinacija mnogi napuštaju brod DSS-a i vladajuće koalicije. Ako su "srpski evroskeptici" do sada bili skoncentrisani oko DSS-a, sada sve više prelaze u tabor Radikala koji su u odnosu na prošlost napravili vešt zaokret ka centru. To je dovelo do čerupanja biračkog tela 3V (Voja-Velja-Vuk) čemu se sa druge strane pridružuju i Tadić i Karić. Ovaj drugi se dodatno uklinjuje u, do sada neprikosnoveni, radikalski suburbani milje gubitnika tranzicije, pa mu se stoga "progledalo kroz prste".

Po nekima je ta promena samo šminka, no sve se više pokazuje da se ispod nje kriju dublji procesi transformacije SRS-a u jednu modernu konzervativnu narodnjačku partiju. Toj modernizaciji je značajno doprineo i Šešeljev odlazak u Hag. No problem sa promenama je da ako hoće da budu uspešne moraju da u suštini očuvaju kontinuitet onog vitalnog i bitnog. Promeniti se u pozitivnom pravcu, "a ostati svoj". Ma koliko SRS nastoji da se predstavi kao moderna partija da bi se prevazišao stereotip o "radikalskim primitivcima", preterivanje u "urbanom" može biti problematično jer se postavlja pitanje šta su zapravo radikali.

Svaka uspešna politika je posledica dobrog kombinovanja spremnosti na nužne promene i pridržavanja sopstvenih tradicija i vrednosti. Dosadašnji neprekidni uspon radikala tokom nekoliko poslednjih godina posledica je balansa između postepene promene imidža stranke, ali i insistiranja na političko-idejnoj doslednosti, koja je u kombinaciji sa patriotsko-socijalnom kritikom vladajućih režima pronalazila put do uma i srca prosečnih glasača. Ova „dobitna kombinacija“ u vreme neprincipijelnog i kolebljivog držanja mnogih drugih aktera u srpskoj politici Radikalima može doneti dodatne glasove i tako omogućiti proboj „magičnih“ 40% glasova.

Naravno, to ne znači da će Radikali daljim rastom podrške automatski biti bliži vlasti, već samo da će drugim strankama biti teže da formiraju vlast bez njih. Da bi Radikali zaista došli u priliku da participiraju u državnoj vlasti, moraju biti učinjena još dva prodora - onaj u međustranački odnosima kojim bi radikali popravili svoj koalicioni kapacitet, ali i umanjili opasnost od jačanja "legalizovanog" Karića, i onaj u odnosima sa glavnim faktorima međunarodne zajednice, koji su ključni za „kapitalizaciju“ težine koju radikali imaju na domaćoj političkoj sceni. U protivnom, čak i da se podrška birača pređe 40% čime se broj poslanika približava apsolutnoj većini, verovatan je scenario „svi protiv radikala“, i oni će, kao nekad najbrojnija posleratna italijanska stranka, KP Italije, ostajati skrajnuti od vlasti, jer nisu bili u skladu sa interesima i po volji globalnih centara moći i uticaja.

nspm
2005

Нема коментара:

Моја листа блогова