Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KULTURNA “PINK” STRATEGIJA

Branko Radun

KULTURNA “PINK” STRATEGIJA

Sažetak: Autor se u prvom delu bavi analizom srpskog kulturnog identiteta u protekla dva veka u kojoj postoji kulturna dihotomija. Zatim se analizira mogućnost jedne postmoderne pluralističke kulturne politike koja bi pomirila “evropsko” i “balkansko” u domaćoj kulturi. U drugom delu razmatra se stanje kulturnih institucija i medija, ali i mogućnost njihove saradnje, koja je uslov uspešne kulturne politike u vremenu globalizacije .

Ključne reči: kulturni identitet, kulturna dihotomija, Vuk i Dositej, kulturne institucije i mediji .

Od Slobodana Jovanovića naovamo često se konstatuje da Srbija nema izgrađen kulturni obrazac, pa stoga ne može biti reči ni o jasnoj i strateški definisanoj kulturnoj politici. On je napisao još i da Srbi nisu uspeli da iskopiraju nečiji (a misli se zapadni) kulturni obrazac, ali ni da na osnovu svoje narodne kulture i tradicije izgrade sopstveni obrazac. Baš u tom lutanju između kopiranja tuđih (ne samo kulturnih) obrazaca i pokušaja izgradnje svog obrasca sastoji se i moderna kulturna, a i društvena istorija Srbije modernog doba.

(POST)MODERNA „ŠIZOFRENIJA“

Iako smo neskloni da, govoreći o toj unutrašnjoj podeli, potenciramo dihotomije „srpskog kulturnog bića“, moramo ih spomenuti jer one utiču na naš život i kulturnu politiku koje nema. Naime, ta Jovanovićeva misao da Srbi nisu uspeli „ni ovo, ni ono“ upravo ukazuje na dva šizofrena pravca kojima ide srpska kultura. Prvi je pokušaj da se modernizacija svede na „kopiranje tuđih uzora i obrazaca“, te da se gradi kulturni obrazac, a sa njim i nacionalni identitet na novim i tuđim osnovama. Ovaj opasni i utopijski projekat nastoji da revolucionarnom promenom, jednim potezom, izbriše svu prethodnu tradiciju kulturnog i društvenog razvoja i da ispočetka – od svojevrsne „tabule rasa“ – izgradi novi zapadnjački identitet i kulturni obrazac našeg naroda. Ovome su skloni oni koje bismo mogli nazvati „zapadnjacima“ u srpskoj kulturi i intelektualnoj sferi. Njihov rodonačelnik mogao bi da bude Dositej kao predstavnik racionalističkog prosvetiteljstva po kome se narod mora transformisati od „primitivno balkanskog“ u „moderni evropejski“. (1) Posle Dositeja mnogi od naprednjaka – preko komunističkih i današnjih modernizatora i boraca protiv „balkanskog primitivizma“ – pozivali su se na „Dositeja“, to jest na percepciju njegove ideje o modernizaciji Srbije.

Druga struja srpske kulture nastoji da sačuva – na ovaj ili onaj način – ono što bi se nazvalo nacionalnom tradicijom, a po mogućstvu i da „izgradi sopstveni kulturni obrazac“. Kao predstavnik te „narodnjačke“ kulturne tradicije viđen je (opravdano ili ne) Vuk Karadžić. Možemo se sporiti oko njegove ličnosti, obrazovanja i ideološke orijentacije („zapadnjak“ ili „balkanac“), oko toga da li je ili nije od bečke imperijalne kultur-politike iskorišćen kao „simulakrum tradicije“, ali ipak ostaje nesporno da je Karadžić nastojao da kroz tada moderni evropski romantizam očuva i udene i srpsku tradiciju, pre svega onu epsku. Tako se njegovi naslednici pozivaju na tu njegovu narodnjačku i nacionalnu crtu kao na osnovu izgradnje modernog srpskog kulturnog obrasca. Apstrakujući njegov odnos prema Beču i Kopitaru, (2) Karadžić jeste dosta učinio na spasavanju, očuvanju i evropskoj promociji srpske nacionalne baštine.

Ovakva dvovekovna podela na „zapadnjake“ i „narodnjake“ govori nam o tome da je u pitanju jedan dublji identitetski problem. Proces modernizacije i evropeizacije doveo je do jedne teške i tragične unutrašnje podele – na ono „tuđe koje se pokušava iskopirati“, i na ono „svoje koje se pokušava izgraditi“. Muka te dvovekovne „tranzicije“ sastoji se u tome što se nije uspelo ni u jednom od ta dva. Tako se došlo do kulturno-identitetske šizofrenije, u kojoj paralelno egzistiraju i ono srpsko-nacionalno s jedne, i ono evropsko-univerzalno (sa i bez navodnika) sa druge strane. To dvojstvo se na neki način prelama kroz sve sfere društvenog i kulturnog života. Nažalost, najčešće negativno kao duboka nesigurnost, negde kao negacija tradicije, a negde opet kao površni i pomodni tradicionalizam. Proizvod tog turbulentnog procesa pod „radijacijom zapadne kulture“ (Tojnbi) jesu različite kulturne mutacije – kao ilustrativan primer može da posluži turbo-folk supkultura.

U tom pogledu, predstavnici „dve Srbije“ su predstavnici jedne ili druge strane rascepljene „narodne duše“, kako su to nekad voleli da kažu evropski romantičari. Iako se ta podela eksploatiše i potencira naročito od „druge“, a zapravo prve i dominantne Srbije kao manipulativno sredstvo promocije njihove ideološke vizije modernizacije, ona ima svoje utemeljenje u realnosti (3).

Pri tome, „dve Srbije“ nisu odvojene i koherentne celine, kako neki žele da prikažu, već su svi zapravo ideološko-kulturni hibridi koji pokazuju šarolike kombinacije balkanskog i evropskog u sebi (4). U tom smislu, interesantno je kako predstavnici onog agresivnog evropejstva po pravilu pokazuju negativne osobine balkanskog mentaliteta kome pokušavaju da umaknu (vulgarnost, bahatost, ideološka zadrtost, netolerancija...), dok zagovornici nacionalne i konzervativne opcije često predstavljaju veće zapadnjake od ovih prvih i koji su možda samo sticajem okolnosti ili iz inata prigrabili zastavu „narodnjaštva“ (5). Kao u mnogo čemu, pa i u ovoj sferi, kod nas važi ona „da ništa nije onako kako izgleda“, tj. ima mnogo kulturoloških tranvestita (6) i lažnog predstavljanja.

Kada bismo kao zaključak ovog razmatranja pokušali da testiramo algoritam kulturne politike, uvideli bismo da je to teško jer postoji identitetska zbrka i šizoidnost, da u kulturnom obrascu vladaju čudne hibridne pojave. Tako bi bez jasne slike „ko smo“, „šta želimo biti“ i „kako želimo da se predstavimo“ izgledalo nemoguće formulisati koherentnu kulturnu politiku. To je tačno samo ukoliko u klasičnim odrednicama pokušavamo da definišemo kulturni identitet i kulturni obrazac.

Kako živimo u postmoderno doba (a i nužda nas tera), sasvim je legitimno tu kulturnu priču postaviti u jednom „opuštenom“ ključu. Naime, kako je identitetska šizoidnost istorijski fenomen dugog trajanja, pa ga stoga moramo prihvatiti kao datost, na njoj se može graditi jedna pluralistička i tolerantna kultura i kulturna politika. Ne samo da je ta kulturološka zbrka i pojava kulturnih hibrida naša tegobna realnost, već mogu biti i potencijalna prednost jer predstavlja naše unutrašnje pluralističko bogatstvo kulturnih uticaja i mešavina. Postmoderno postavljena kulturna politika bi, za početak, uvažavala i „Guču“ (7) i „Egzit“ kao simboličke reprezente narodnjačkog i zapadnjačkog elementa domaće kulturne industrije, a kasnije i nastojala da obe kultiviše i sintetizuje na višem nivou. Prvo, pluralistička tolerancija, a zatim i kreativna sinteza (ili mnoštvo sinteza) jesu jedini način da se prevaziđe srpska „kulturna šizma“ bez kulturnog rata u kome bi jedna od ove dve Srbije morala da kapitulira, a na štetu obe.

KULTURNI SOFTVER I HARDVER

Kao što bi jedan tolerantan i otvoren odnos prema kulturi morao da prihvati sve „slojeve“ srpske kulture, naravno, vrednujući ih po značaju i kvalitetu, tako bi se za početak morala kao realnost prihvatiti i kulturna kohabitacija „narodnjačkog“ i „zapadnjačkog“ elementa domaće kulture. Kulturna politika bi trebalo da uvažava svu raznolikost domaće „kreativne industrije“ i da sa njima računa kao sa elementima pluralističke kulturne politike. Jednom reči, kulturna politika mora da ima na umu i sadržaje visoke kulturne produkcije, ali i da računa na mas-kulturne proizvode, a unutar „kulturne industrije“ i na pop muziku, ali i na folk. Kako se velikom brzinom moderna kultura transformiše u masovnu kulturu i u zabavu – to mora i da sledi kulturna politika, (8) ili ona prestaje da ima smisla. Mas-kultura je moćno sredstvo u promociji sopstvene kulture i tradicije, što najbolje pokazuje primer anglosaksonske „kulturne politike“.

Da bismo mogli pričati o kulturnoj politici, neophodno je „popisati“ i povezati ono što predstavlja „kulturni hardver“, a to su pre svega državne i paradržavne institucije s jedne, i mediji komunikacije (u širem smislu) sa druge strane. Problem je što su domaće kulturne institucije – gotovo po pravilu – slabe, birokratizovane, pasivne i neinventivne. Za kulturu se daje malo, jedva dovoljno da institucije prežive, ključni kadrovi su često proizvod kadriranja partijsko-kulturnjačkih klika i neretko predstavljaju „utešnu nagradu“ u podeli političkog plena. Nepostojanje jasnih kvalitativnih i kvantitativnih merila je dovelo do toga da paralelno egzistiraju kako oni koji zaista zavređuju podršku društva, tako i oni koji troše milione evra na „bitefovske“ kultur-eksperimente. Pored toga, kulturne institucije su kod nas – gotovo po pravilu – autistične, okoštale i nespremne na izazove tržišta i globalizacije.

Pored tih i takvih institucija klasične kulture, imamo i medije komunikacije, pre svega masovne (radio, TV i internet), koji su slabo ili nikako uklopljeni u kulturnu politiku. Pored medijskog javnog servisa, mediji i nisu obuhvaćeni kulturnom politikom. Svaka kulturna politika koja ignoriše kulturnu industriju, velike medijske kuće poput Pinka, ili nove tehnologije poput interneta (9) ne može se nazvati modernom, a ne može biti ni uspešna.

Kod nas, pored toga što nema uključivanja medija kao aktivnih producenata i distributera kulturne produkcije, nema ni „klasične“ kulturne politike ili, preciznije rečeno, nema strateški postavljene kulturne politike na nacionalnom nivou koja štiti i razvija kulturni identitet i zdravo shvaćenu kulturnu raznolikost. Dakle, umesto da imamo i idejno i tehnološki postavljenu postmodernu strukturu u sferi kulture, koja podrazumeva raznolikost, dinamizam, specijalizaciju i profesionalizaciju za određene (geo)kulturne „niše“, u koju bi bile uključene i klasične i moderne medijske institucije (TV, film, internet), mi zapravo nemamo ni „modernu“ kulturnu politiku u devetnaestovekovnom smislu. U najboljem slučaju, imamo niz ad hok „kulturnih poteza“, ili po inerciji nasleđenih „institucija“, gde se kulturna politika svodi na marketinško maskiranje nedostatka prave kulturne politike i na kultivisano „pranje para“

U takvoj situaciji izgleda gotovo iluzorno govoriti o saradnji javnog i privatnog sektora na prioritetnim ciljevima kulturne politike, ili o zakonskim i drugim merama (poreske stimulacije) kojima se podstiču investicije u kulturi i producentska uloga medija u toj sferi (naručivanje obrazovnih, igranih i muzičkih sadržaja). Stiče se ipak utisak da u nekim krugovima sazreva svest o tome da je kultura važna (i kao sadržaj koji oplemenjuje život i kao privredna grana), te da je poslednji trenutak da se i mediji i privatni sektor aktivnije uključe u kulturnu produkciju.

Za to je potrebna sistematska podrška domaćim medijima da bi postali regionalni lideri, ali je neophodno i formirati medijska tela koja bi – što stimulativno, što restriktivno – delovala na podizanje profesionalnog i kulturnog nivoa medijskih sadržaja. Dakle, potrebno je maksimalno uticati na stvaranje novih i jačanje postojećih medijskih mreža da bi se omogućilo da naša kako „masovna“, tako i „elitna“ kulturna produkcija bude što prisutnija u regionu, ali i u Evropi i svetu. Prevedeno na srpski, to znači da vlada treba da podrži medije poput Pinka da bi ovi, zauzvrat, uložili napor na podizanju kulturnog nivoa svojih programa i bili u funkciji ciljeva kulturne politike, kao što su očuvanje kulturnog identiteta i nasleđa u epohi globalizacije. Jedini put kojim se može koliko-toliko odoleti udarima globalne mas-kulture jeste okupljanje svih kreativnih i institucionalnih resursa, a pre svega je reč o partnerstvu vlade i medija, sa ciljem stvaranja jake domaće kulturne industrije.

(Prilog sa skupa "Kulturna politika u Srbiji" koji je u organizaciji NSPM održan 31. avgusta i 1. septembra na Tari.)

Fusnote:

1. Ovde nam nije toliko bitno šta „jeste“ bio Dositej, već kako je percipiran od njegovih „naslednika“, a i „protivnika“. Iako se danas mnogi srpski „modernizatori“ i zagovornici globalizacije srpske kulture pozivaju upravo na Dositeja kao na svog „mitskog pretka“, njima često nedostaje ona njegova ozbiljnost i patriotizam. Dakle, Dositej Obradović u sebi ima te crte koje mu se pripisuju, ali i one koje smetaju postavljenoj jednostrano dihotomnoj poziciju u odnosu na Vuka Karadžića. Dakle, jedan jeste predstavnik „kosmopolitskog prosvetiteljstva“ i „kulta razuma“, a drugi „narodnjačkog romantizma“, ali opet niko ne bi trebalo da spori da je i Karadžić bio predstavnik kulturnog i ideološkog mejnstrima tadašnje Evrope. U tom pogledu, on je bio „moderniji, a time i evropskiji“ od Dositeja. Ipak, ono o čemu je ovde reč jeste da se Dositej upravo shvata kao neko ko insistira na kosmopolitskoj racionalističkoj kulturi, na nečemu što današnji globalisti razumeju kao pozivanje na „radikalno pozapadnjačavanje“ i „odricanje od tradicije“, dok se Karadžić i njemu slični trude da kroz obrasce evropskog romantizma očuvaju, a možda i izgrade „srpski kulturni obrazac“. No, kako je vek kasnije konstatovao Slobodan Jovanović, nije se uspelo ni u jednom, barem ne u značajnoj meri.

2. Ova rasprava imala bi smisla samo ako bi se uticaj Jerneja Kopitara i „bečke škole“ na Vuka kao „talentovanog diletanta“ osvetlio u smislu nastojanja da se moderna srpska kultura preko jezika odvoji od svojih srednjovekovnih i crkvenih temelja, ali i jezički udalji od Rusije – što bi sve mogli biti ciljevi bečke politike i kulturne strategije. U tom viđenju Vuka – o čemu piše Meša Selimovića (koga je i Svetislav Basara „doradio“) – mogli bismo govoriti o „narodnjaštvu“ kao kukavičjem jajetu Beča koji kroz suštinsku jezičku degradaciju i revolucionarni raskid sa starijim jezičkim tradicijama predstavlja simulaciju i simulakrum tradicije. Tako bi se srpska tradicija našla ugrožena i od onih koji je otvoreno napadaju, ali na posredan način i od onih koji je brane i „čuvaju“. Kako bi rekao „analitičar mutacija tradicije“ Rene Genon, u pitanju je fenomen kontrainicijacije u kome se kroz tradicionalne forme i institucije ubrizgavaju novi i često antiradicijski sadržaji. Na to bi Osvald Špengler dodao da je to pojava koju on zove pseudomorfoza, ili čudan hibridni spoj manje lokalne i veće „globalne“ kulture, u kojoj ova prva, simulirajući kontinuitet, zapravo pravi raskid sa sopstvenom prošlošću. Budući da to nama ovde nije tema, nije nam toliko bitan realni Vuk Karadžić i njegova „prava misija“, već ono što on predstavlja kao „mitski predak“ i osnivač srpskog narodnjaštva i ideje moderne nacionalne kulture.

3. Da bi se shvatila ideološka manipulativnost insistiranja na kulturnoj dihotomiji u Srbiji, mora se razumeti element istinitosti te teze. Dakle, postoje različite struje u kulturnoj i ideološkoj istoriji Srbije od kojih bi se kao dve osnovne uslovno mogle nazvati „evropejska“ i „narodnjačka“, ali i mimo njih idu neke struje društvenog života. Redukcionizam ovog pristupa jasno se vidi na svođenju kulture Srbije na „Egzit“ i „Guču“, pri čemu ima mnogo onih koji pripadaju i jednom i drugom, kao i onih koji se ne identifikuju ni sa jednom od ove dve „opcije“.

4. Pa i samo imenovanje „balkansko“ može u sebi da ima različite i neretko protivrečne sadržaje, što revnosno ignorišu domaći modernizatori koji sve te pojave vrednuju isto – kao nešto nazadno, loše i primitivno. „Balkansko“ u sebi može da obuhvati i srpsko nacionalno i balkansko nadnacionalno (vizantijsko ili neko drugo), kako pravoslavno, tako i pagansko nasleđe, svetosavsko ili internacionalno pravoslavlje, konzervativnu religioznost i sekularni nacionalizam (koji pre spada u „evropsku“) itd. Sa druge strane, i „evropejstvo“ ima svoje „grane“: desnu i levu tradiciju, konzervativnu i revolucionarnu, totalitarnu i građansku, nacionalnu i kosmopolitsku – iako domaći „građanisti“ veruju da su samo ove druge odrednice u dihotomnim parovima „evropske“.

5. Tako su se ljudi poput Čanka, Jovanovića, Lukovića, Pešićeve i Basare, kao karakteristični reprezenti domaćeg „evropejstva“, u praksi pokazali kao veći balkanci, barem po kafanskom stilu komunikacije, od onih koje prozivaju za primitivizam i nacionalizam. Nasuprot njima, kao oni koji predstavljaju prilično šaroliku skupinu zbirno nazvanu od ovih prvih „konzervativci“ poput Koštunice, Šešelja, Kalajića, Ćavoškog, Kusturice, po mnogo čemu su veći zapadnjaci i evropejci (i po obrazovanju i po ideološkim stavovima) od ovih koji se predstavljaju kao „lučonoše evropskih vrednosti“. Tu je na delu i jedna namerna ideologizovana zamena teza. Naime, i nacionalno i konzervativno i religiozno jesu deo evropske kulture i tradicije, kao što je to kosmopolitsko, prosvetiteljsko i sekularističko.

6. Ovo je izraz koji je Goran Bregović koristio da opiše svoje rane hibride rokenrol matrica i „narodnjačkih“ dodataka i ukrasa. On je želeo reći da je u svojim ranim radovima zapravo svoj rok sadržaj samo maskirao balkanskom formom i da je stoga bio nepravedan prema ovoj drugoj. Posle je težio da uspostavi balans između modernog kosmopolitskog pop-roka i balkanskih muzičkih tradicija. Međutim, sa svojim „kulturno korektnim“ miksom napravio je karijeru na internacionalnom nivou jer je taj i takav izraz operisan od „ideološko senzitivnih sadržaja“. Nešto manji uspeh imao je projekat Dr Neleta Karajlića i Kusturice zbog umereno antiglobalističkog diskursa. Čitava paleta domaćih stvaralaca od etno i pravoslavne muzike do etno-džez hibrida uklapa se u postmoderni, a politički korektni muzički izraz koji je sada „u trendu“.

7. Otpor ovakvoj tolerantnoj i otvorenoj i prema unutra i prema spolja kulturnoj politici dolazi upravo od onih koji se predstavljaju kao promoteri tolerantnosti i otvorenosti. „Srpski“ globalisti i „modernizatori“ prema domaćim (srpskim i balkanskim) tradicijama pokazuju netrpeljivost inkvizitora prema svemu što „smrdi“ na nešto jeretičko, i to je najveća ideološka prepreka formiranju jedne kulture dijaloga i dijaloga kultura. Oni svojim sektaškim pogledima i krstaškim kulturnim ratom kontaminiraju kako kulturnu, tako i medijsku i političku sferu. Posledica toga je da je srpsko društvo i dalje rob ideoloških sukoba iz prošlosti i da ne može da se prirodno razvija.

8. Ovo ne znači da kulturna politika treba da podilazi niskom kvalitetu mas-kulture i da iz budžeta pomaže samo velike manifestacije poput „Guče“ i „Egzita“, već da ih ne ignoriše i da ih koristi kao alate u kreativnom pristupu kulturnoj politici. U vezi sa ovim, interesantne su neformalne procene po kojima je naše društvo (novac iz budžeta ili iz javnih preduzeća) poslednjih godina mnogo više finansijski podržavalo „Egzit“ nego „Guču“, što je kontraargument u debati sa „radikalnim reformistima“ koji Srbiju vide „okovanu u narodnjački primitivizam“.

9. Slično je i sa odnosom prema internetu koji omogućava jeftinu globalnu dostupnost (sajtovi, portali, internet radio i TV, servisi poput youtuba i sl.), kojim se lako može pokriti dijaspora, ali i svi oni koje interesuje naša zemlja. Na internetu ne postoji nikakva strateška politika ni u jednoj, pa tako ni u kulturnoj sferi. Internet daje mogućnost jeftine edukacije i kreiranja preduslova za „društvo znanja“, kulturne promocije kvalitetnijih sadržaja, integrisane promocije naše države (kultura, turizam, zabava, edukacija, arheologija...) i naše kulture. Siromaštvo internet sadržaja iz kulture, amaterizam, međusobna nepovezanost, kao i nedostatak multimedijalnih sadržaja nas čine inferiornim i u odnosu na jednu Hrvatsku. Sve ovo govori o tome da je ovo polje gotovo potpuno zapostavljeno i da time treba mnogo više da se pozabavi vlada, da se formiraju tela koja bi se ovim bavila, ali i da se podstakne privatni sektor da ulaže u „sajber Srbiju“. Da ipak ima „kulturne politike“ na internetu, pokazuje medijski sistem B92 sa razvijenom internet arhitekturom i sadržajima. Jedini problem je što je kulturna politika ove kuće najmanje naša i najmanje srpska.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова