Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

SVI PREDSEDNIKOVI LJUDI


Branko Radun

SVI PREDSEDNIKOVI LJUDI

Ostavka Leona Kojena na mesto savetnika predsednika Srbije u vreme epiloga pregovora o konačnom statusu Kosova ne može da ne zabrine ionako smrknutu domaću javnost gotovo sviklu na loše vesti. Ono što stvar čini još težom jeste obrazloženje, neuobičajeno otvoreno i jasno, koje je Kojen izneo u javnost. On je, kako je već poznato, rekao da ne može biti savetnik predsednika Tadića jer je uveren da je mimo njega i pregovaračkog tima pregovarano oko statusa Kosova. Za te pregovore on nije znao i stoga, kao ozbiljan čovek, ne želi da snosi odgovornost za nešto što ne može kontrolisati i na šta ne može uticati.

To je potvrđeno i u intervjuu koji je dao austrijski kancelar Guzenbauer Rojters -u u kome se ističe da spoljnopolitički tim predsednika Srbije vodi pregovore “kojim bi Kosovo dobilo nezavisnost na način koji bi bio prihvatljiv i za Beograd”. Dakle, pregovaralo se o “modalitetu” kosovske nezavisnosti koja bi trebalo da bude prihvatljiva ili manje bolna za Beograd. To je, ako je tačno, i te kako mimo utvrđene politike i krhkog političkog konsenzusa koji je postignut oko Kosova, iako je predsednik Tadić to demantovao. No, ni njegov demanti nije baš jasan jer reći da “nije bilo pregovora mimo jasno utvrđene državne politike” jednostavno nije dovoljno. Neophodno je dodatno razjašnjenje jer neko tu nije baš sasvim iskren – ili austrijski kancelar ili srpski predsednik.

Ne želimo reći da predsednik nešto prikriva, ali je očigledno da se nešto desilo i otelo kontroli kad su u pitanju “predsednikovi ljudi”. Postavlja se pitanje zašto je austrijski kancelar rekao to što je rekao, i to baš sada. Ne ulazeći u nekakve teorije zavera, moramo se upitati s kojom je namerom ovakvom izjavom kancelar ugrozio pozicije predsednika Tadića u Srbiji, a da pri tom odbacimo naprasnu želju da bude “istinoljubiv”. Može se spekulisati o mogućoj nameri da se oslabi predsednik Srbije ili da se udari klin razdora između njega i premijera, čime bi se naša pregovaračka pozicija poljuljala. Moguće je i ono što kažu neki analitičari upućeni u zakulisne igre da su neki savetnici spremni da odu predaleko u “obećanjima”, pa kad ova druga strana bude razočarana, može biti spremna da se preko medija “revanšira”. Bečkom kancelaru, kao nasledniku Meternika koji je video “poruku” i u naprasnoj smrti ruskog carskog izaslanika, kao i ostalih bečkih majstora zakulisne diplomatije, ne bi se moglo desiti da olako “diskredituje” onoga s kim navodno pregovara oko “prihvatljive forme nezavisnosti”.

Da ne bismo išli predaleko s ovim ladlamovskim scenarijima, jasno je da se tu nešto mutno dešava. Očigledno je neko iz predsednikovog tima (valjda Vuk Jeremić) pregovarao o Kosovu s takvom idejom da se uobliči “takva forma nezavisnosti” koja bi bila prihvatljiva za Srbiju. To nas vodi pitanju: ko sve čini okruženje predsednika (pa i premijera) i kakva su njihova formalna i neformalna ovlašćenja? Upućeniji tvrde da se savetnici predstavljaju kao ljudi koji imaju velika ovlašćenja i da u velikoj meri utiču na odluke koje donosi njihov šef. Ako se Vuk Jeremić umešao u “kosovski domen” i time ugrozio ingerencije Leona Kojena, to onda nije samo pitanje ličnih sujeta, već i važno organizaciono pitanje – ko šta zapravo radi oko ovih pregovora od vitalne važnosti za Srbiju. Ne isključujući lične motive u Kojenovoj ostavci, uočavamo da postoje verovatno dublji organizacioni i principijelni razlozi.

Ako su vođeni tajni pregovori – a austrijski kancelar kaže da jesu – pitanje je ko ih je i s kojim ovlašćenjima vodio. Isto tako, ako je pregovarač (a to je, valjda, Jeremić) imao ovlašćenja da vodi pregovore samo u okviru “jasno dogovorene državne politike”, onda ih je očigledno prekoračio, a ako je imao dozvolu predsednika za takav “izlet”, onda se predsednik odlučio na prilično rizičnu igru s ko zna kojom namerom. U oba slučaja, predsednik je u neugodnoj poziciji i trebalo bi da se izjasni o ovom pitanju i obavesti javnost o tome ko je i kakve pregovore i s kojim ovlašćenjima vodio s austrijskim kancelarem. To je neophodno zbog demokratske javnosti rada institucije predsednika, ali i zbog toga da na njemu, kao čoveku koga su birali građani Srbije, ne bi ostala senka sumnje.

U slučaju da nije reč o nečem ozbiljnijem, onda je očigledno da nedovoljno odlučna i postojana politika predsednika oko Kosova daje savetnicima prostora da “rastegljivo tumačenje” onoga što je dogovorena politika. Kod Koštunice je situacija drugačija – pošto je Kosovo ključni deo njegove političke agende i kako je on po tom pitanju autoritet u svojoj stranci, tu ne može biti odstupanja i “iskakanja” (kojih, dakako, ima po drugim pitanjima, pre svega ekonomskim). Tako dolazimo do važnog i retko postavljanog pitanja političke agende predsednika Tadića, njegovog okruženja i stranke.

DVE STRUJE U DS-u

Razlaz Kojena s predsednikom potvrđuje priče da je vrh DS-a na jednoj važnoj prekretnici i da unutar njega postoje dve struje. Pre svega, imamo deo DS-a koji misli da oni moraju biti i evropska, ali i patriotska stranka, pri čemu je svakako ovo prvo na prvom mestu. Ima i onih kojima je to patriotsko bitno, ali i onih koji vide da je to uslov opstanka na političkoj sceni. Ova grupacija – iako neizdiferencirana i nedovoljno artikulisana – shvata da je pobedu Tadiću na predsedničkim izborima i uspeh na parlamentarnim donelo i to “gajenje patriotskog imidža”. Koliko je pojedinim pripadnicima ove struje – gde, verujemo, spada i predsednik Tadić – ovo “patriotsko” zaista bitno, nije lako proceniti, ali ono, na ovaj ili onaj način, egzistira.

Ova struja je dovoljno politički sazrela da razume da bi prihvatanje “nadzirane” ili neke druge nezavisnosti loše uticalo na rejting stranke. Stoga oni, iako pod značajnim stranim pritiscima, do sada nisu poklekli. Oni, gotovo izvesno, ne bi prihvatili nezavisnost Kosova, iako nisu spremni da povodom toga nešto ozbiljno urade. Isto tako oni znaju da radi koalicije s Koštunicom, ali i da ga ne bi gurnuli u naručje radikala, ne smeju, barem zasada, odstupiti od “dogovorene državne politike”. Čini nam se da eks-savetnik Leon Kojen pripada ovoj struji.

Druga struja, koja je često predstavnik mlađe i “japijevske” generacije političke mašinerije DS-a, nije toliko bolećiva prema Kosovu, pa ni prema “dogovorenoj politici”. Oni gledaju na kratke staze i karijeristički su skloni svakojakim kompromisima. Prihvataju ritualnu formulu “manje od nezavisnosti i više od autonomije” samo formalno i taktički radi zadobijanja podrške javnosti i uvlačenja Koštunice u koalicionu vladu. Većina njih je spremna da čak prizna neki oblik “nezavisnog Kosova”, naravno ako je moguće da pri tome nemaju preterane političke štete. Oni pokušavaju da “gorku pilulu” kosovske nezavisnosti preliju nečim slatkim kako bi se lakše progutala. Za njih je “nezavisnost” neminovnost i zato se trude da domaću javnost pripreme “da prihvati realnost”. Ovoj struji pripadaju ljudi poput Vuka Jeremića.

Oni, zapravo, razmišljaju gotovo isto kao Čeda Jovanović i od njega ih deli možda samo lični interes, koji veruju da mogu lakše ostvariti u velikoj i moćnoj stranci. Ova struja, sa “srcem na Čedinoj strani”, smatra za nužno zlo što se mora s Koštunicom u koaliciju. Ako već moraju s njim (pošto s Čedom i Dinkićem nemaju dovoljno poslanika), onda on u toj vladi mora biti marginalizovan kao premijer bez ključnih ministarstava ili da se pak “ponizi” tako što ne bi bio premijer. Zato neki od njih tvrdoglavo insistiraju da Đelić bude mandatar iako su svesni da time smanjuju šansu da DS konačno, posle više od tri godine “posta”, uđe u republičku vlast.

Ovde nije samo reč o dve struje, već o dve različite politike koje je do sada uspevao da premosti Tadić veštim manevrisanjem koje bi se moglo opisati kao politički slalom. Kad bi, recimo, zbog pritisaka javnosti i drugih političkih aktera želeo da se potvrdi kao ozbiljan i državotvorni predsednik, najčešće oko Kosova, brzo bi – radi balansa – usledila neka akcija “urbanog i građanskog” karaktera. Bilo je i obrnutih slučajeva kada je, reagujući pod pritiskom “čedista” i nevladinog sektora, išao previše u pravcu “građanskog vaspitanja” nacije, pa je nastojao da to uravnoteži nečim “nacionalnijim”. Međutim, takva “paralela” može da funkcioniše određeno vreme, i to u stabilnim uslovima.

RUSKA PODRŠKA “DOGOVORENOJ POLITICI”

Kako je Srbija pod velikim pritiscima da “prihvati realnost” oko Kosova, tu su Tadić i Koštunica i njihovo okruženje glavne mete – Koštunica kao glavni zagovornik otpora nezavisnom Kosovu, i Tadić kao njegov (ne)voljni pratilac. Prvog nastoje da izoluju i blokiraju, a drugog da omekšaju bar toliko da izađe iz okvira “dogovorene državne politike” (ma šta to značilo). Radikali su zasada “igrači sa klupe” kojima se intenzivno ne bave.

U okviru takvih opasnih i zakulisnih igara prema Srbiji može se posmatrati dešavanje na relaciji Tadić–Kojen–Jeremić. Stiče se utisak da među glavnim zagovornicima kosovske nezavisnosti – Anglosaksoncima – postoji izvesno nezadovoljstvo Tadićem jer nije odreagovao kako su očekivali, ali i ponašanjem Koštunice koji je do sada pokazao zavidnu odlučnost u gotovo bezizlaznoj situaciji. Svemu tome može se dodati odlučna politika “nove Rusije” na čelu s predsednikom Putinom, koji očigledno ima ambiciju da vrati svoju zemlju u “prvu ligu”.

U tom svetlu treba tumačiti i posetu šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova i njegovu izjavu medijima. Naime, Rusija je odlučna da se bori protiv nezavisnosti Kosova zbog svojih interesa i ciljeva, u koje ovom prilikom nećemo ulaziti, a reći ćemo samo da su višestruki. Ovim oštrim izjavama Rusija se nije samo obavezala na to da neće pokleknuti pred pritiscima već je i nas obavezala da ostanemo dosledni do kraja. Rusija insistira na poštovanju međunarodnog prava i Rezolucije 1244, ali i nas opominje da se setimo ove “zaboravljene” rezolucije. Dakle, Rusija ne želi sada, kada je otišla predaleko u izjavama, da vidi kako se u Srbiji kruni jedva uspostavljeni konsenzus oko Kosova budući da su oni u to uložili svoj autoritet. Poruka ministra spoljnih poslova Lavrova srpskim liderima je da treba biti čvrst kad je reč o odbrani vitalnih nacionalnih interesa. Sada je na nas red da vidimo šta ćemo uraditi s tom podrškom i hoćemo li se pokolebati i povući jer ne bi valjalo da Rusi ispadnu veći Srbi od Srba.

Možda bi bilo preterano reći da je povod posete Sergeja Lavrova ostavka Leona Kojena. Ali, sigurno je da postoji nešto što spaja ova dva poteza – zabrinutost da Srbija ne poklekne pod pritiscima i da ne prizna “neku formu nezavisnosti”. Zato je povlačenje Kojena, kao čoveka koji važi za politički iskusnog i ozbiljnog, s pozicije savetnika predsednika i najava povlačenja iz pregovaračkog tima, i isturanje Jeremića koji niti ima potrebno iskustvo, a čini se ni motivaciju da održi “krhki konsenzus”, nešto što treba da zabrine svakoga kome je do ove države stalo.

nspm

2007

Нема коментара:

Моја листа блогова